Francuska spisateljica Michelle Perrot, ujedno i profesorica emeritus suvremene povijesti na sveučilištu u Parizu, objavila je knjigu Moja povijest žena. Promocija knjige održana je i u Gradskoj knjižnici Gustava Krkleca u Ivancu, u petak, 22. siječnja 2010. godine u 18, 00 sati.

Obuhvaćena je ženska povijest od daleke prošlosti pa do danas. Knjiga govori o odnosima među muškarcima i ženama, o izgledu žena. Predstavljena je i njihova povijest o načinu života, o poslovima, zvanjima, njihov umjetnički život, religije. Ima riječi i o krivovjerkama i spaljivanju vještica. Ova knjiga pokušava prikazati borbu žena za ravnopravnost s muškarcima, koja se mora voditi i danas.

Grad Pazin, županijsko središte Istre, sjmestio se ponad Pazinske jame, krškog ponora Pazinčice. Isprava cara Otona II., izdana u Veroni 7. srpnja 983. prvi put spominje Pazin kao castrum Pisinum, koji se daje u posjed porečkom biskupu. Pazinski kaštel predstavljao je važnu vojnu postaju, branjenu prirodnim položajem. Građen je u više etapa, od romanaike do renesanse, a današnji izgled, koji uključuje unutarnje dvorište oko kojeg su raspoređene prostorije, dobio je prilikom pregradnji 1537. – 1540. Ponad kaštela, na položaju Stari Pazin, razvilo se civilno naselje. Godine 1060. porečki biskup došao je u posjed i civilnog naselja, čime su zaokruženi njegovi posjedi u središnjoj Istri. Kada je 1175. porečki biskup prepustio Pazin Menhardu, vlasniku Črnoga grada (Schwarzenburg), u čijem će posjedu ostati do 1374., započelo je stvaranje Istarske knežije, kasnije nazvane Pazinska knežija (grofovija). Nakon 1374. Pazin je dospio pod vlast Habsburgovaca, koji su ga u pojedinim razdobljima davale u zakup drugim velikaškim obiteljima. Tako je grad od 1379. – 1399. bio u zakupu knezova Devinskih, a od 1399. – 1435. u zakupu obitelji Walsee-Ens. U ostalim razdobljima u habsburško su ime Pazinom upravljali habsburški kapetani iz različitih velikaških obitelji.

Na šumovitom brežuljku, pet kilometara sjeverozapadno od Pazina, desno od ceste Pazin – Poreč, nalazi se malo mjestašce Beram. Na brežuljku se u željezno doba nalazila suhozidna gradina, čiji su bedemi pratili konfiguraciju terena. Na južnim obroncima brežuljka pronađena je i prapovijesna nekropola sa 172 grobne žare, na kojoj su se vjerojatno ukopavali stanovnici spomenute gradine. Zanimljivo je da su prva prava arheološka istraživanja u Istri provedena upravo na ovoj nekropoli, a pronađeni nalazi čuvaju se u Beču i Trstu. Na ruševinama prapovijesnih utvrđenja dozidana su rimska utvrđenja. Zanimljivo je da je rimsko naselje zadržalo zrakasti raspored ulica prapovijesnog gradinskog naselja, a takav se raspored ulica zadržao sve do danas. U razdoblju srednjeg vijeka nastao je kaštel, opasan čvrstim bedemom, kojeg su branile četverokutne kule. Središtem mjesta dominira župna crkva sv. Martina. Iz glagoljskog natpisa na krstionici saznajemo da je izgrađena 1431., a početkom XIX. stoljeća je proširena, dobivši svoj današnji izgled. Unutrašnjost crkve sadrži bogate i vrijedne dekoracije, od kojih se posebno ističu gotičke freske iz XV. stoljeća. Raspoređene su na zidovima trijumfalnom luku i svodu svetišta, a naslikao ih je nepoznati furlanski majstor. Pored fresaka vrijedna umjetnička djela predstavljaju i kasnogotički reljef s prikazom sv. Martina te oltarna slika, rad Celestina Medovića.

Gradić Žminj nalazi se u unutrašnjosti Istre, južno od Pazina. Još od prapovijesnih vremena Žminj se nalazio na prometnim komunikacijama koje su povezivale sjevernu Istru s njezinim južnim djelovima. To je uvjetovalo nastanak niza gradinskih naselja tijekom željeznog doba, poput onog kod Sv. Foške ili onog na padinama Drage, gdje su pronađeni ostaci željeznodobne keramike. Po svemu sudeći hrvatska su plemena vrlo rano stigla u Istru, vjerojatno već na samom početku VII. stoljeća. O tomu nam svjedoči i pismo pape Grgura I. solinskom nadbiskupu Maksimu iz 600. godine u kojem spominje Slavene u Istri. O prisutnosti Hrvata na području Žminja svjedoči i starohrvatska nekropola, koja se obično datira u IX. i X. stoljeće. U razvijenom srednjem vijeku Žminj je bio dio Pazinske grofovije. Tada je nastao i kaštel (Fortica), smješten na uzvisini i okružen većim brojem utvrda i kula. Neke od njih sačuvane su i danas, uklopljene u ograde obiteljskih kuća. Najstarija crkvena građevina u mjestu je kapela sv. Antuna, koju je, prema natpisu na pročelju, izgradio majstor Armirigus 1381. u ranogotičkom stilu.

Povijest Svetvinčenta (Savičenta, Sveti Vinčenat), gradića u središnjem dijelu južne Istre, na pola puta između Pule i Pazina, započinje negdje u XII. stoljeću, kada su benediktinci na današnjem mjesnom groblju izgradili crkvu sv. Vincenta i svoj samostan. Spomenuta crkve ujedno je i najstarija građevina u mjestu. Građena u romaničkom slogu, crkva je pravokutnog oblika s tri jednake upisane apside na istočnoj strani. Uz crkvu je 1466. dograđena kapela s gotičkim svodom. Unutrašnjost crkve krase izuzetno vrijedne freske, rađene u tri sloja, od kojih je najbolje očuvan drugi sloj. Radi se o romaničkim zidnim slikama na kojima je primjetan izraziti bizantski utjecaj. Ove freske, djelo majstora Ognobenusa Trivisanusa, predstavljaju ujedno najopsežniji romanički ciklus u zidnom slikarstvu Istre. Najmlađi, treći sloj, radili su talijanski majstori u drugoj polovici XIV. i početkom XV. stoljeća. Pored crkve sv. Vincenta valja istaknuti i četverokutnu gotičku crkvu sv. Antuna, s apsidom užom od broda i gotičkim kipom sv. Antuna.

Naselje Sveti Petar u Šumi, smješteno u središnjoj Istri, šest kilometara od Žminja, naziv je dobilo prema istoimenom samostanu. Prvi samostan na tom mjestu osnovali su benediktinci, a po prvi se put spominje 1174. pod nazivom Monasterium Sancti Petri in Sylvis – samostan sv. Petra u Šumama. Pritom se napominje da samostan postoji već pedeset godina, točnije od 1124. Ako je vjerovati legendi po kojoj se u samostan sklonio ugarski kralj Salomon, bježeći iz Mađarske uslijed dinastičkih sukoba, samostan bi trebalo datirati još i raniije. Kako je benediktinskim redovnicima bio potreban mir, u početku se oko samog samostana i crkve nije razvilo naselje, kako je to inače uobičajeno, već su se supetarska naselja nalazila ponešto udaljena od samog samostana. Tako povijesni izvori spominju kaštel Ad Vicinatum, čije se ruševine danas ne mogu uočiti, a koji se vjerojatno nalazio na predjelu Nad Dragom. Na ostatke možebitnog naselja na tom mjestu upućuje toponim Sv. Toma, prema istoimenoj crkvi, koja se vjerojatno nalazila tu. Od ostataka iz vremena benediktinaca treba uzdvojiti latinsku rukopisnu knjigu, pisanu karolinom na prijelazu iz XI. u XII. stoljeće te Supetarski ulomak – komad kamene grede iz XII. stoljeća s glagoljskim i ćiriličnim slovima. U prvom redu ćirilicom je zapisano AMEN, vjerojatno završetak neke molitve, dok ispod toga na glagoljici piše IEKOV M. Ova dva primjera kazuju kako je i kod benediktinaca u Istri bila u srednjem vijeku razvijena tropismenost, kao i u nekim drugim djelovima Hrvatske.

Odlična kombinacije predmeta povijesti i geografije je crtanje povijesnih karata. Učenici sedmih razreda Osnovne škole Strahoninec su se prošle godine okušali u izradi karata koje prikazuju promjene prije i poslije balkanski ratova. Crtaju u parovima na formatu A0, a radove dovršavaju kod kuće.

Postanak Poreča veže se za rimsku vojnu utvrdu – castrum, smještenu na poluotoku dimenzija 400x200m, iz koje se u vrijeme cara Augusta razvio grad (Colonia Iulia Parentium). Današnji pravilan raspored porečkih ulica potječe upravo iz rimskog razdoblja, budući da su se ulice rimskih gradova, a naročito vojnih logora sjekle pod pravim kutom. Najveći broj rimskih ostataka ipak je pronađen na zapadnom dijelu grada, na predjelu Trga Marafor.  Sam trg dobio je naziv po rimskom bogu rata Marsu, čiji se hram, uz Neptunov i Dijanin nalazio poviše trga. Kako je Parentium bio važno gospodarsko središte, pronađeni su ostaci više manufaktura, poput uljare u samom središtu grada i više keramičarskih radionica. U samome gradu i u njegovoj okolici pronađeno je i više villa rustica – kuća za odmor bogatih Rimljana.

Zapadno od Kanfanara, iznad Limske drage, smjestio se Dvigrad, ruševine starog srednjovjekovnog grada. Premda je područje Dvigrada naseljeno još od prapovijesti, tragove gradskih utvrđenja možemo pratiti od ranog srednjeg vijeka, kada su postojala dva Kaštela – Moncastelo i Parentino. U razvijenom srednjem vijeku Parentino je napušten, a Moncastelo nastavlja razvitak pod drugim imenom – Dvigrad (Duecasteli). Utvrda je bila u funkciji do 1631., kada je napuštena, a stanovništvo se preselilo u Kanfanar. Ruševine Dvigrada svojom monumentalnošću i sačuvanošću nude i danas jedinstvenu sliku srednjovjekovne gradske strukture. Sačuvani su zidovi oko 220 zgrada, od kojih su neki u novije vrijeme restaurirani i rekonstruirani.