Relativno je malo pouzdanih povijesnih izvora sačuvano o posljednjim carevima Zapadnog Rimskog Carstva. Njima kao osobama i njihovom političkom djelatnošću bavila se historiografija XIX. i početka XX. stoljeća. Kako se suvremena povijesna znanost u najvećoj mjeri prestala baviti takvim pitanjima, slika o tim vladarima ostala je praktički na razini one koja je formirana u prvoj polovici prošlog stoljeća. Istini za volju, konstatacija kako se toj slici u osnovi i nema što novoga za nadodati svakako je točna. Radi se o carevima lutkama, sjenama ili figurama na carskom prijestolju, bez stvarne političke i vojne moći, vrlo često opskurnim osobama, koje su se na položaju zatekle zahvaljujući volji moćnih vojnih zapovjednika germanskog podrijetla. No, dok se u prebogatoj stranoj produkciji znanstvene historiografske literature svako malo pojavi poneko djelo, svojom tematikom više ili manje vezano uz djelovanje i život spomenutih careva, u Hrvatskoj se, prema dostupnim mi saznanjima, nikad nitko nije konkretno bavio razdobljem propadanja zapadnorimske carske vlasti. No, dok se u sklopu nekih kasnoantičkih tema zanimljivih za hrvatski prostor, poput primjerice razvoja ranog kršćanstva i arhitekture, ili u sklopu problematike vezane uz hrvatsku etnogenezu, silom prilika dotiče kasne antike i posljednjih desetljeća ili godina carske vlasti na Zapadu(1), osobama posljednjih vladara, a općenito i hrvatskim prostorom u kasnoj antici, nitko se u Hrvatskoj nije sustavno pozabavio(2). Za nužne reference u rijetkim slučajevima u hrvatskoj literaturi koristi se stoga u pravilu strana literatura starija od sto godina.

Ovaj je članak napisan prema knjizi V. Posavec, Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Split 2007. (1)

Polovicom V. stoljeća stvarna je vlast na Zapadu bila u rukama germanskih vojskovođa. Nakon smrti Valentinijana III. vizigotski je kralj Teodorik II. na carsko prijestolje postavio, jednog za drugim, dva svoja kandidata, Petronija Maksima (455.), (2) a zatim Marka Eparhija Avita (455.-456.). No, stvarnu je vlast u svojim rukama uspio usredotočiti magister militum Zapada, svemoćni Got Ricimer. On je godine 456. zbacio Avita i u dogovoru s istočnorimskim carem Lavom I. (457.-474.) zapadnim carem proglasio Julija Valerija Majorijana (457.-461.). Iako je on uspio prisiliti Vizigote da ponovno priznaju svoj federatski položaj prema Carstvu, Ricimer je već 461. zbacio Majorijana, dao ga ubiti, a na njegovo mjesto postavio je Libija Severa (461.-465.). Kad je i on ubijen, uslijedilo je na Zapadu dvogodišnje bezvlađe, koje nije uspio spriječiti ni istočni car Lav I. Tek nakon dvogodišnjih pregovora uspio je Lav postići da Ricimer prihvati njegova kandidata za prijestolje, ali je to bilo uvjetovano vojnom pomoći Istoka Ricimeru protiv Vandala u Africi. Tako je 12. travnja 467. Lavov čovjek Antemije (467.-472.) proglašen za cara na Zapadu i doveden u Italiju u pratnji velike vojske kojom je zapovijedao patricij Marcelin, namjesnik Dalmacije.

Upravo zato jer su bili kreatori, sudionici ili suvremenici zbivanja, a veći ili manji dio vlastitog života posvetili su i historiografskom radu, ne možemo ne ovaj pregled ne otpočeti trojicom znamenitih Rimljana, Gajem Julijem Cezarom, Gajem Salustijem Krispom i Titom Livijem. Iako njihova djela nemaju veće važnosti za proučavanje carskog doba, radi se ipak o vrlo vrijednim izvorima upravo za razdoblje koje mu je neposredno prethodilo, desetljeća transformacije Rimske Republike.

Krajem I. st. pr. Kr. Rim, grad-država koji se ponosio republikanskim uređenjem, preobrazio se u carstvo. Njegovi vladari primali su za života ranije nezamislive počasti, a poslije smrti su oni i članovi njihovih obitelji postajali bogovima. Nepuna dva desetljeća prije uspostave Carstva Rimljani su na pojave te vrste bili reagirali toliko odbojno da je to, kako se zna, završilo smrću inače omiljenog Julija Cezara. Što je sve omogućilo promjene?

Rimsko se Carstvo dijelilo više puta još od II. stoljeća, ali se Teodozijeva podjela uzima kao stvarna i trajna podjela na dvije države: Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo. Do propasti zapadnog dijela obje su države ipak zadržale neku svijest o zajedničkog državi. 

Polovicom V. stoljeća, u trenucima dok se Rimsko Carstvo borilo za opstanak, pobunio se protiv zapadnorimskog cara Valentinijana III. namjesnik provincije Dalmacije Marcelin. Povod pobuni bilo je ogorčenje izazvano umorstvom njegova prijatelja, proslavljenog vojskovođe Aecija, pobjednika nad Hunima u bici na Katalaunskim poljima 451. godine. Odmetnuvši se od vlasti Marcelin je uspio ostvariti gotovo samostalnu upravu Dalmacijom, a da to nije izazvalo nikakvu reakciju ni zapadnorimske ni istočnorimske vlasti. Prema Prokopiju, nitko se nije usudio sukobiti s Marcelinom. Malobrojni sačuvani suvremeni izvori koji govore o Marcelinu ne donose o njemu nikakvih drugih podataka osim da se radilo o izvanredno sposobnom vojnom zapovjedniku. Istočnorimska carska vlast u nekoliko navrata povjerila mu je zapovjedništvo nad jakim postrojbama za rješavanje izuzetno delikatnih vojnih zadaća u zapadnome dijelu Carstva.

Lat. prvotno brazda ili međa na polju, zatim staza ili cesta koja vodi poljem; najzad granični nasip, utvrđena granica. U rimsko carsko doba (počevši od Tacita), utvrđena je granica Rimskog Carstva – sistem fortifikacijskih objekata (zidovi, kasteli, nasipi, palisade) raspoređenih prema konfiguraciji tla i međusobno povezanih vojničkom cestom. Utvrđene granične linije su postojale u svim krajevima carstva gdje je trebalo osigurati granicu od upada neprijatelja.

Progonjeni kršćani su se od 1. st. sakupljali u podzemnim grobnicama, gdje su vršili vjerske obrede. Najprije su ti cemeteriji pripadali bogatijim kršćanima. Od početka 3. st. ima sve više kolektivnih kršćanskih cemeterija koji se nazivaju po imenu pape. Takav je bio cemeterij pape Zeffina na Apijevoj cesti, kasnije nazvan imenom pape Kalista.

O germanskoj mitologiji nemamo previše nalaza, ali uz arheološke nalaze vrijedne zapise su ostavili Julije Cezar i Tacit. Izvorno njihova religija potjeće sa otoka Islanda, a to znamo zahvaljujući pronađenim ostacima "Edde" - zbirke islanskih narodnih predaja. Općenito o njihovoj religiji možemo reći da su bili politeisti, a neki od nama najpoznatijih bogova su Odin, Thor i Tyr. Opširniji opis njihove religije ostavio nam je Tacit. U svojim opisima spominje da su Germani bogovima davali životinjske i ljudske žrtve. Vjerovali su da hramovi nisu dostojno mjesto na kojem bi bogovi mogli boraviti, pa su stoga staništa bogova bila šume i spilje. Prikazivanje bogova u kipovima je također nedostojno i zabranjeno. Kako su se Germani mnogo selili i dolazili u doticaj sa drugim kulturama i od njih prihvaćali neke elemente njihove religije. Sa širenjem kršćanstva njihova religija i mitologija je potisnuta i zaboravljena. Poneki mitovi su se zadržali uz dodatak kršćanskih motiva.

Legenda o osnivanju Rima započinje razaranjem Troje (1184.g.pr.Kr.) i bijegom trojanskog junaka Eneje (prema mitologiji sin boginje Afrodite). Eneja je sa svojim vojnicima na nekoliko brodova preko Makedonije, Kartage i Sicilije stigao na talijansku obalu u potrazi za mjesto na kojem bi mogli podići naselje. Prema predaji pristali su na područje Laurećana u blizini ušća rijeke Tiber u more. Tim je područjem upravljao kralj Latin. Rimski povjesničar Tit Livije nudi dvije verzije razvoja događaja po dolasku Eneje. Prema prvoj Latin je izgubio bitku te je obiteljskim povezivanjem (dao ruku kćerke Lavinije) ponudio mir. Druga verzija priča o Latinu koji se sažalio nad tužnom sudbinom Trojanaca koji su ostali bez doma i dao im dozvolu da se nasele na njegovoj zemlji. Kao znak saveza oženio je kćer sa Enejom, a vojske su razmijenile poklone. Trojanci su osnovali naselje kojem je Eneja u čast svoje žene dao ime Lavinium. Uskoro su ih napali susjedni Rutulci s kraljem Turnom. Eneja je u želji da ujedini dva naroda svoje i podanike kralja Latina prozvao narodom Latina. U bitci koja je uslijedila Latini su izguli starog kralja i zadržali slobodu. Rutulci su zatražili savezništvo kod Etrušćana čijem je kralju Mezenciju smetalo jačanje novog grada Laviniuma. Eneja je u pogubnoj bitci izgubio život, ali su njegovi Latini odbili etrušćanski napad.