U stalnoj potrazi za materijalima za nastavu pronašao sam zanimljive umjetničke slikovne rekonstrukcije starih grčkih središta Atene, Olimpije, Delfa i Mikene.

Relativno je malo pouzdanih povijesnih izvora sačuvano o posljednjim carevima Zapadnog Rimskog Carstva. Njima kao osobama i njihovom političkom djelatnošću bavila se historiografija XIX. i početka XX. stoljeća. Kako se suvremena povijesna znanost u najvećoj mjeri prestala baviti takvim pitanjima, slika o tim vladarima ostala je praktički na razini one koja je formirana u prvoj polovici prošlog stoljeća. Istini za volju, konstatacija kako se toj slici u osnovi i nema što novoga za nadodati svakako je točna. Radi se o carevima lutkama, sjenama ili figurama na carskom prijestolju, bez stvarne političke i vojne moći, vrlo često opskurnim osobama, koje su se na položaju zatekle zahvaljujući volji moćnih vojnih zapovjednika germanskog podrijetla. No, dok se u prebogatoj stranoj produkciji znanstvene historiografske literature svako malo pojavi poneko djelo, svojom tematikom više ili manje vezano uz djelovanje i život spomenutih careva, u Hrvatskoj se, prema dostupnim mi saznanjima, nikad nitko nije konkretno bavio razdobljem propadanja zapadnorimske carske vlasti. No, dok se u sklopu nekih kasnoantičkih tema zanimljivih za hrvatski prostor, poput primjerice razvoja ranog kršćanstva i arhitekture, ili u sklopu problematike vezane uz hrvatsku etnogenezu, silom prilika dotiče kasne antike i posljednjih desetljeća ili godina carske vlasti na Zapadu(1), osobama posljednjih vladara, a općenito i hrvatskim prostorom u kasnoj antici, nitko se u Hrvatskoj nije sustavno pozabavio(2). Za nužne reference u rijetkim slučajevima u hrvatskoj literaturi koristi se stoga u pravilu strana literatura starija od sto godina.

Olimpijske igre su se održavale svake četiri godine u Olimpiji i bile su posvećene Zeusu. Zasjenile su sve ostale slične priredbe. Prve zabilježene Olimpijske igre su se održale 01.07.776. pr. Kr. U trećem stoljeću su Grci počeli svoje vrijeme računati prema olimpijadama- četverogodišnjem intervalu između igara. Posljednje su održane 393. kad ih je rimski car Teodozije ukinuo.

Ovaj je članak napisan prema knjizi V. Posavec, Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Split 2007. (1)

Polovicom V. stoljeća stvarna je vlast na Zapadu bila u rukama germanskih vojskovođa. Nakon smrti Valentinijana III. vizigotski je kralj Teodorik II. na carsko prijestolje postavio, jednog za drugim, dva svoja kandidata, Petronija Maksima (455.), (2) a zatim Marka Eparhija Avita (455.-456.). No, stvarnu je vlast u svojim rukama uspio usredotočiti magister militum Zapada, svemoćni Got Ricimer. On je godine 456. zbacio Avita i u dogovoru s istočnorimskim carem Lavom I. (457.-474.) zapadnim carem proglasio Julija Valerija Majorijana (457.-461.). Iako je on uspio prisiliti Vizigote da ponovno priznaju svoj federatski položaj prema Carstvu, Ricimer je već 461. zbacio Majorijana, dao ga ubiti, a na njegovo mjesto postavio je Libija Severa (461.-465.). Kad je i on ubijen, uslijedilo je na Zapadu dvogodišnje bezvlađe, koje nije uspio spriječiti ni istočni car Lav I. Tek nakon dvogodišnjih pregovora uspio je Lav postići da Ricimer prihvati njegova kandidata za prijestolje, ali je to bilo uvjetovano vojnom pomoći Istoka Ricimeru protiv Vandala u Africi. Tako je 12. travnja 467. Lavov čovjek Antemije (467.-472.) proglašen za cara na Zapadu i doveden u Italiju u pratnji velike vojske kojom je zapovijedao patricij Marcelin, namjesnik Dalmacije.

Upravo zato jer su bili kreatori, sudionici ili suvremenici zbivanja, a veći ili manji dio vlastitog života posvetili su i historiografskom radu, ne možemo ne ovaj pregled ne otpočeti trojicom znamenitih Rimljana, Gajem Julijem Cezarom, Gajem Salustijem Krispom i Titom Livijem. Iako njihova djela nemaju veće važnosti za proučavanje carskog doba, radi se ipak o vrlo vrijednim izvorima upravo za razdoblje koje mu je neposredno prethodilo, desetljeća transformacije Rimske Republike.

Krajem I. st. pr. Kr. Rim, grad-država koji se ponosio republikanskim uređenjem, preobrazio se u carstvo. Njegovi vladari primali su za života ranije nezamislive počasti, a poslije smrti su oni i članovi njihovih obitelji postajali bogovima. Nepuna dva desetljeća prije uspostave Carstva Rimljani su na pojave te vrste bili reagirali toliko odbojno da je to, kako se zna, završilo smrću inače omiljenog Julija Cezara. Što je sve omogućilo promjene?

U posljednjih nekoliko godina zahvaljujući "hoolywodskoj tvornici snova" opet je aktualna priča o Aleksandru Velikom, vjerovatno ne zadnji put, ali ovdje želim govoriti o egipatskom aspektu Aleksandrovog života i djelovanja, koji je, po mom mišljenju, presudan. Aleksandra bi trebali promatrati prije svega kao faraona i kralja, svjetskog državnika i vizionara, ali iako se o njemu, kao takvom, nudi, kod svih relevatnih antičkih pisaca, cijeli niz, što je zanimljivo, gotovo identičnih podataka, Aleksandra i dalje većina povjesničara opisuje kao nekog generala, ponajprije kao sudionika bitaka kod Ise i Gaugamele. A te bitke nisu presudne za Aleksandrovo djelovanje niti su, ako ćemo pošteno, uopće bile neke strašne bitke, jer se Darije dvaput kukavički povukao s bojnog polja bez stvarne potrebe.

Rimsko se Carstvo dijelilo više puta još od II. stoljeća, ali se Teodozijeva podjela uzima kao stvarna i trajna podjela na dvije države: Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo. Do propasti zapadnog dijela obje su države ipak zadržale neku svijest o zajedničkog državi. 

Polovicom V. stoljeća, u trenucima dok se Rimsko Carstvo borilo za opstanak, pobunio se protiv zapadnorimskog cara Valentinijana III. namjesnik provincije Dalmacije Marcelin. Povod pobuni bilo je ogorčenje izazvano umorstvom njegova prijatelja, proslavljenog vojskovođe Aecija, pobjednika nad Hunima u bici na Katalaunskim poljima 451. godine. Odmetnuvši se od vlasti Marcelin je uspio ostvariti gotovo samostalnu upravu Dalmacijom, a da to nije izazvalo nikakvu reakciju ni zapadnorimske ni istočnorimske vlasti. Prema Prokopiju, nitko se nije usudio sukobiti s Marcelinom. Malobrojni sačuvani suvremeni izvori koji govore o Marcelinu ne donose o njemu nikakvih drugih podataka osim da se radilo o izvanredno sposobnom vojnom zapovjedniku. Istočnorimska carska vlast u nekoliko navrata povjerila mu je zapovjedništvo nad jakim postrojbama za rješavanje izuzetno delikatnih vojnih zadaća u zapadnome dijelu Carstva.

Prije kraja drugog tisućljeća prije nove ere Dorani su osvojili veći dio Lakonije i tu osnovali svoja naselja. U doba između XI. i IX. stoljeća pr.n.e. razvio se od nekoliko ujedinjenih dorskih naselja grad Sparta. Od ovog se grada razvila država koja se u povijesno antičko doba nazivala Lakedomonskim polisom, po imenu ahejskog grada Lakedemona koji je prije tu ležao. Spartanci su prije sredine VIII. stoljeća pr.n.e. osvojili preostali dio Lakonije, a prije VI. stoljeća teškim i upornim borbama zauzeli plodnu Mesiniju. Za to vrijeme Sparta se razvila u vojničku aristokratsko oligarhijsku državu u kojoj je vladajuća klasa ratnika zemljoposjednika posebnim političkim sistemom čuvala i jačala svoje pozicije. Grci su pripisivali spartansko državno, političko uređenje zakonodavcu Likurgu. Danas se drži da Likurg nije povijesna ličnost, nego da su spartanski aristokrati stvorili legendu o Likurgu da bi se na aristokratski poredak gledalo sa strahopoštovanjem.