Kako se srednji vijek primicao kraju, slabila je moć papa, a postupno i dominacija Crkve. Sredinom 13. stoljeća katolička crkva doživjela je zenit, nakon čega, već po logici stvari, počinje gubiti moć. Tri je stoljeća trajalo razdoblje papinske snage, možda nikad prije ni kasnije u tolikoj mjeri. Kako je snaga papa slabila, slabila je i Inkvizicija koja je sve više padala pod civilnu vlast te postaje oruđem svjetovne dominacije. Slabljenje inkvizicije se međutim nije dogodilo u Španjolskoj.

Inkvizicija se širila diljem Europe. Zemlja u kojoj nije imala što tražiti bila je Engleska. Katari koji su pokušavali pobjeći s kontinenta na otok bili su dočekivani od strane Henrika II. Plantageneta i stavljani u zatvore. G. i J. Testas navode slučaj nekih katara koji su došli do Oxforda, ali su žigosani vrelim željezom.(91) U Engleskoj se krivovjerje naprosto nije primilo sve do pojave Wycliffea u 14. stoljeću. Inkvizicija nije postojala ni u Skandinaviji.(92)

Tijek inkvizicijskog postupka prema riječima G. i J. Testasa, određivale su papinske povelje odnosno zbir tekstova koje su napisali pokrajinski sabori. Konkretno navode sabore u Narbonni 1235. i u Beziersu 1246. godine, te odredbe iz 1230. sastavljene po nalogu pape Grgura IX.(57) Nerijetko su sastavljani i priručnici od strane inkvizitora koji su sucima olakšavali posao. Kao bitan priručnik G. i J. Testas i Wakefield navode onaj dominikanca Bernarda Guia(58), naziva Practica Inquisitionis heretice pravitatis,(59)koji je djelovao na sjeveru Italije.(60) Autori navode kako se sastoji od opisa svih dotad poznatih krivovjerja, opisa dotad korištenih metoda ispitivanja, stoga zaključujem da je taj priručnik bio svojevrsna inkvizitorska Biblija.(61)

Tijekom 12. stoljeća svećenički redovi gubili su na svojoj religioznosti, opatije i reformni redovi tonu u vjersku krizu. Papa Inocent III. nastojao je obnoviti religiozni žar među monasima. Slao je apele i legate u vizite kako bi stekao uvid u situaciju među svećenicima. On je najviše od svih papa do tada radio na uspostavljanju teorije o papinskoj monarhiji i svevlađu.(46) Osobitu brigu stvarali su mu krivovjernici na jugu Francuske i sjeveru Italije. U 13. stoljeću ustanovljuje dva nova prosjačka reda na područjima koja su preplavljena hereticima hereticima.(47)

Literatura za seriju članaka "Inkvizicija u srednjem vijeku"

1. Abulafia, David (ur.), The New Cambridge Medieval History, sv. 5, c. 1198-1300, Cambridge 1999.
2. Baigent, Michael - Leigh, Richard, Inkvizicija, Zagreb 2002.
3. Coppa, Frank J. Encyclopedia of the Vatican and Papacy, London, 1999.
4. Dobronić, Lelja, Viteški redovi, Zagreb 1984.
5. Goetz, Philip W. (ur.), Encyclopedia Britannica, sv. 12., London 1982.
6. Hinnebusch, William A., Dominikanci – Kratka povijest reda, Zagreb 1997.
7. Jedin, Hubert (ur.), Velika povijest Crkve, 3/2, Zagreb 1993.
8. Lopez, Roberto, Rođenje Europe, Zagreb 1978.
9. Marthaler, Bernard. L. (ur.), New Chatolic Encyclopedia, Second edition, sv. 7., Detroit, 2003.
10. Pirenne, Henri, Povijest Europe, Split 2005.
11. Šanjek, Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15.st.), Zagreb 2003.
12. Šanjek, Franjo, Inkvizicija (Dossier), Croatica Christiana Periodica, br. 46, godina XXIV, Zagreb 2000.
13. Testas, Guy – Testas, Jean, Inkvizicija, Zagreb 1982.
14. Wakefield, Walter L., Heresy, Crusade and Inquisition in Southern France 1100-1250, Berkeley and Los Angeles 1974.
15. Ziegler, Philip,  The Black Death, London 1997.
    Opširnije

    Dodaj komentar (0)

    Hits: 629

Cilj ovog rada nije nabrajanje procesa koji su se dogodili u razdoblju 13., 14. i 15. stoljeća, kao ni navođenje podataka o broju žrtava ili njihovim životima. Glavni cilj jest objasniti kako je inkvizicija nastala, koji vremenski period je trajala i tko je sve i što utjecalo na njenu pojavu i trajanje. U radu će biti opisani najvažniji događaji koji su prethodili njenom ustanovljenju, najznačajniji akteri toga vremena te pravne odredbe i zakoni koji su krojeni u dugom vremenskom periodu i pod patronatom različitih povijesnih ličnosti.

Prije svega je potrebno definirati što riječ inkvizicija u biti znači: inkvizicija dolazi od lat. riječi inquisitio što znači istraživanje, istražni postupak. Naziv je proizašao iz latinskog glagola inquiro, ili istraživati što je značilo da inkvizitori nisu čekali pojavu heretika na sudu nego su ih sami tražili. (1) Sama riječ ne označuje nikakav negativan pojam, no poprimila je negativnu konotaciju.

Zaključak

Kraljica Katarina Tomaš Kosača tijekom svoga života u kraljevskoj Bosni nije spadala u politički značajne osobe. Točnije, bila je sporedan lik van tijekova društveno važnih državničkih odluka. Tek s njenim bijegom iz Bosne i nesretnom životnom sudbinom postala je posebno važna ličnost oko koje se nekoliko stoljeća kasnije u narodu stvorio i svojevrsni mit. Kao posljednja kraljica oporučno je rimskom papi ostavila Bosnu do oslobođenja zemlje od turske vlasti, upisavši se time trajno u povijest. Nažalost, do tog oslobođenja nije došlo skoro četiri stotine godina. A i kada je na tlo BiH stupila noga austrougarskih vojnika ni to nije bilo oslobođenje u pravom smislu. Naime, do potpune slobode i jednakopravnosti nije došlo u XX. stoljeću kao niti početkom XXI. Hrvati BiH su i dalje bili ''dio nečega ili samo na papiru ravnopravna narodna komponenta'' ali istinski, nikada svoji.

Životni put posljednje bosanske kraljice Katarine

Katarina je bila i franjevačka trećoredica. Kćerka hercega Stjepana Vukčića i žene mu Jelene, kćeri Stjepana Lazarevića, srpskog kneza, koji su bili bogumili, i žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Tako iz navedenog Katarininog porijekla proizlaze i određena srpska posezanja i dan danas za Bosnom. Ne može se zanijekati da se njen otac nije nazivao hercegom od svetoga Save i da nije bio povezan sa srpskim plemstvom rodbinski ili politički, no to ne daje za pravo nekome da na tom osnovu svojata nešto što u etničkoj osnovi nije njegovo. Također se može reći kako su tadašnji Srbi te po današnjoj BiH znatnim dijelom naseljenici vlaškog ili tzv. morlačkog korijena iako imenom isti - ali zapravo značajno; pojmovno, pripadnički i kulturološki različiti. Nakon višestoljetne turske vladavine, nažalost srpsko plemstvo je dobrim dijelom kao i hrvatsko, gotovo izbrisano sa političke karte. Srbi u famoznoj bitci na Kosovskom polju, a Hrvati nekih stotinu godina kasnije - u krvavoj katastrofi na Krbavskom polju kod Udbine, 9. rujna 1493. godine.47 No Hrvati su se još dugo vremena održavali u primorskim te dijelovima sjeverozapadne Hrvatske dok su Srbi uz manje sjeverne dijelove oko područja današnjeg Beograda uspijevali opstati tek do početka XVI. stoljeća. Prije toga treba naglasiti kako su Srbi razbijeni još u velikim bitkama poput one kod Črnomena na rijeci Marici u tadašnjoj Trakiji - 26. rujna 1371. (pogibelj kralja Vukašina zajedno sa despotom Uglješom) i na Kosovu polju 1389. na Vidovdan, 15. lipnja u kojem je poginuo i turski sultan Murat, a potom i knez Lazar od Muratovog nasljednika Bajazita I.48 Srpsko plemstvo nije tada potpuno prestalo postojati ali je tada postalo vazalno i pasivno. Ovim velikim gubitcima Turcima se dobrim dijelom tada otvara put prema Bosni i daljnjem nadiranju.