Gettysburg 3. Srpnja: odlučujući juriši

Druga bitka za Culp's Hill

Tijekom noći 2./3. srpnja general Meade je održao sastanak s korpusnim zapovjednicima Vojske Potomac na kojem su odlučili zadržati aktualni položaj usprkos teškim udarcima pretrpljenim drugog dana okršaja. Iako se Meade odlučio na pasivnost, ipak je zapovjedio ofenzivno-defenzivnu akciju na Culp's Hillu, s ciljem izbacivanja Južnjaka iz osvojenih rovova. Osvojivši oslonac na spomenutom brdu Konfederati su se neugodno približili putu za Baltimore i bilo je nužno otjerati ih s te, potencijalno opasne, pozicije. Po završetku formalnog dijela sastanka Meade se obratio zapovjedniku II. korpusa, generalu Johnu Gibbonu, i saopćio mu svoje mišljenje da će Lee, ukoliko napadne, udariti na njegov položaj u centru budući da su juriši na oba sjevernjačka krila propali. Kako su događaji pokazali Meade je donio ispravan zaključak. Naime, Lee je namjeravao primijeniti isti koncept kao i 2. srpnja – istovremeni napad na sjevernjačko desno i lijevo krilo, ali zbog razvoja situacije ta je zamisao propala te je Meadovo predviđanje ispalo točno.

Gettysburg 2. srpnja: tri brda

Četiri mogućnosti

Budući da je nakon sukoba 1. srpnja Vojska Potomac stavljena u defenzivni položaj treba razmotriti mogućnosti strane koja je držala inicijativu – mogućnosti Vojske Sjeverne Virginije:

1. ostati pasivan i čekati neprijateljev potez;
2. zaobići neprijatelja i postaviti se između njega i Washingtona;
3. povući se, ili bolje rečeno premjestiti se, na zapad prema Chambersburgu i obroncima South Mountain (Južna planina);
4. preuzeti ulogu napadača i surovom snagom osvojiti trenutačni neprijateljev položaj.

Prva mogućnost to uopće nije niti bila, jer pasivnost Konfederata bi Unionistima ostavila slobodne ruke za bilo koju i bilo kakvu akciju. Pasivnost bi u danoj situaciji zapravo značila strateški poraz i kraj ofenzive jer bi inicijativa bila prepuštena protivniku. Lee bi mogao odstupiti u Virginiju taktički neporažen, ali izgubljenog rata, budući je Konfederaciji trebala odlučujuća pobjeda na bojnom polju (vidi: Bitka kod Gettysburga 1.-3.VII.1863. (1. dio)).

U posljednjoj godini američkog građanskog rata sjevernjački general Grant vodio je kampanju „Richmond-Petersburg“ često još poznatiju kao „Opsada Petersburga“. Petersburg je imao ključnu ulogu u opskrbi vojnika generala Leea i Richmonda, glavnog grada Konfederacije. Jedan od poznatijih detalja te kampanje je tzv. „bitka kod kratera“ u kojoj su Sjevernjaci potkopali i minirali položaje Južnjaka.

 Gettysburg 1. srpnja: dan neočekivanih okršaja

Jutro

Iako posljedica južnjačke ofenzive, bitka kod Gettysburga započela je slučajno. Saznavši položaje sjevernjačkih korpusa Lee koncentrira svoju vojsku kako bi neprijatelja dočekao u punoj snazi, no događaji su ga prestigli. Jedna od brigada iz divizije generala Henry Hetha je 30. lipnja pred Gettysburgom nabasala na sjevernjačku konjicu i povukla se bez borbe. Saznavši novosti general Hill, čijem III. korpusu je postrojba pripadala, naređuje Hethu da idućeg dana povede svoju diviziju u Gettysburg, izvidi situaciju i zaplijeni veliki transport cipela koji je, navodno, upravo stigao u gradić. Bilo je to protivno Leejevoj naredbi koja je zabranjivala započinjanje okršaja dok se čitava vojska ne okupi, ali obojica, Hill i Heth, su bili uvjereni kako se pred njima nalazi samo manja konjička postrojba koju će otjerati nakon kratke borbe. Ta je postrojba bila 1. konjička divizija generala Johna Buforda, prethodnica čitave sjevernjačke vojske koja je pristizala četirima putovima razasutim na potezu jug-jugoistok od Gettysburga, a zaposjela je grad po naređenju generala Meadea. Iako imenovan 27. lipnja, Meade je efektivno preuzeo zapovjedništvo tek 28. lipnja poslije podne.  Bilo je malo toga što je mogao učiniti, osim nastaviti pokret prema sjeveru, prema Gettysburgu, iz kojeg je Buford slao alarmantne poruke o koncentraciji neprijateljskih snaga. Kako su se putovi kojima su njegove kolone nastupale sastajali u Gettysburgu Meade, poput svog protivnika Leeja, određuje gradić kao mjesto okupljanja po kojem će odlučiti što dalje.

Prolog

Bitka kod Gettysburga bila je prekretnica Američkog građanskog rata (1861.-1865.). Bio je to prvenstveno sukob između industrijskog Sjevera i zemljoradničkog Juga, sukob industrijalaca i plantažera oko pitanja «besplatne», robovske radne snage. Trzavice između Sjevera i Juga trajale su čitavo desetljeće prije izbijanja oružanog sukoba, a uzrok im je bio uvođenje, odnosno sprečavanje uvođenja ropstva na novim teritorijama (zapad) . Obje su strane ispravno zaključile da će ropstvo, bez mogućnosti širenja, ubrzo oslabiti i nestati. To je bila jedna od glavnih točaka predsjedničke kampanje republikanskog kandidata Abrahama Lincolna 1860. godine. Njegova je izborna pobjeda bila povod za odluku o otcjepljenju u sedam južnih država čak i prije nego što mu je započeo mandat, a naknadno su im se pridružile još četiri robovlaničke države, dok se pet pograničnih robovlasničkih država odlučilo protiv secesije.

Američka Revolucija  predstavlja povijesni događaj svjetskog značaja koji je iz osnove promijenio dotadašnje stanje stvari i omogućio daljnji razvoj čovječanstva na temeljima slobode i stvaranje jednog novog pravednijeg poretka. Poretka u kojem se ljudska osoba ne vrjednuje i ne cijeni po porijeklu nego po sposobnostima  i vlastitom doprinosu blagostanju cjelokupne zajednice. Doprinos i uključenje europskih sila u rat bili su od odlučujuće važnosti za pobjedu kolonista i stjecanje neovisnosti Sjedinjenih Država. Europske sile: Španjolska, Nizozemska i prvenstveno Francuska davale su značajna i presudna financijska i materijalna sredstva pobunjenicima. Europska vojna komponenta posebice nakon 1779. snažno je utjecala na stav Britanije da prihvati mirovni sporazum i uvjete mira iz 1783. godine.

Velika većina pojedinaca bila je francuskog podrijetla.  To je posve razumljivo budući da je Francuska bila glava suparnica Britanije i da je dala veliki doprinos američkoj pobjedi. Zanimljivo je pratiti njihovu sudbinu nakon rata u turbulentnim vremenima koja su dolazila na Stari kontinent. Pojedinci su bili pogubljeni kao aristokrati za vrijeme revolucije (Estaing), dio aristokrata je podržao promjene i slobodarski duh (Lafayette), neki su ostvarili i zavidnu karijeru pod Napoleonom  (Rochambeau, Berthier…).

Engleska i  Nizozemska vodile su tijekom 17. i 18. stoljeća četiri rata. Ti ratovi se u histografiji nazivaju Anglo-nizozemski ratovi. U 17. stoljeću vođena su tri rata (1652.-1654., 1665.-1667., 1672.-1674.), a u 18. st. vođen je rat za vrijeme Američkog rata za nezavisnost (1780.-1784).

Kraljevina Španjolska bila je jedan od sudionika u antibritanskoj koaliciji tijekom Američkog rata za nezavisnost. Neprijateljstvo Španjolske prema Britaniji bilo je višeslojno. U tom negativnom stavu spram Britanije objedinjavali su se subjektivni interesi vladara, vladajuće dinastije i službeni interesi državne politike. Odnosi Francuske i Španjolske  bili su vrlo prijateljski i srdačni, budući da  je i u jednoj i u drugoj kraljevini vlada dinastija Burbon, koja je nakon smrti posljednjeg španjolskog Habsburgovca Carlosa II., oporučno stekla prijestolje. Za španjolski tron su se morali i vojno izboriti u Ratu za španjolsku baštinu. Rat za španjolsko nasljeđe koji je po svom opsegu predstavljao opći europski rat završio je mirom u Utrechu 1715. godine. Burbonima, to jest unuku Louisa XIV-Philipu V. priznato je pravo na španjolsku krunu. Pod uvjetom da ne dođe do personalne unije niti bilo kakvog političkog zbližavanja Francuske i Španjolske. Španjolska je u tome ratu izgubila Minorku i Gibraltar koje su zauzeli Englezi.

Do prvog oružanog sukoba između britanskih trupa i kolonijalne policije došlo je 1775. kod Lexingtona i Concorda u Massachusettsu. Vidjevši da dogovor s Londonom nije moguć kolonijalisti su u srpnju 1776. usvojili Deklaraciju nezavisnosti i najavili odcjepljenje od Britanije. U američkim redovima je došlo do podjele na kraljeve pristaše-lojaliste i protivnike-patriote.