Formiranje Dinarske četničke divizije

Krajem listopada 1941. počinje formiranje glavnih četničkih jedinica. Osnovani su pukovi ''Petar Mrkonjić'' i ''Onisim Popović''. Prvim pukom su zapovijedali Živko Brković i Momčilo Đujić i to na području Golubića, Plavna, Strmice, Kninskog polja i Topolja. Na čelu drugog puka je bio Pajo Popović, a puk je obuhvaćao područje Kosovske doline i dijela Drniške krajine. Istodobno je za područje Bukovice osnovan četnički odred kojim je zapovijedao Vlado Novaković. Na području Grahova je osnovan puk ''Gavrilo Princip'' pod zapovijedanjem Branka Bogunovića.(1)

Pored vojne organizacije četničkog pokreta nastajala je i politička u sklopu koje se formulirala i programska osnova četničke organizacije. Do proljeće 1942. nastalo je nekoliko programskih dokumenata u kojima su formulirani glavni politički ciljevi.(1)

Ti ciljevi se protežu kroz sve dokumente jer su sastavljani po istom predlošku. A on se svodi na ideju «Velike Srbije» koja je «homogena», odnosno etnički čista. To se vidi u programu «Homogena Srbija» dr. Stevana Moljevića, zatim u dokumentu pod naslovom «Organizacija Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SNOP)», u «Instrukciji» Draže Mihailovića,  «Elaboratu dinarske divizije» itd.

U Srbiji

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu došlo je i do raspada njenih vojnih snaga, tako da su se u pojedinim dijelovima zemlje pojavile manje naoružane skupine sastavljene od časnika, dočasnika i vojnika jugoslavenske vojske. Jednu od tih skupina koja je brojala tridesetak časnika i dočasnika predvodio je generalštabni pukovnik Dragoljub Draža Mihailović. Oni su povlačeći se iz sjeverne Bosne preko Drine, početkom svibnja, našli na Ravnoj Gori, kod Valjeva  u Srbiji. Ta je skupina organizirana kao buduća jezgra pokreta otpora, te je 8. svibnja 1941. godine osnovan i Stožer (štab) organizacije, koja se često naziva i Ravnogorski pokret. To je bio začetak Mihailovićeve četničke organizacije koja je službeno nazvana «četnički odredi jugoslavenske vojske» (kasnije Vojno-četnički odredi) čime je označen kontinuitet s oružanom silom raskomadane Kraljevine Jugoslavije i veza sa njenim nositeljima vlasti, sa emigrantskom vladom u Londonu i kraljem Petrom II Karađorđevićem.(1)

Ovo je sažetak referata koji je održan na simpoziju „Mudrost Rame“, na Šćitu 4. srpnja 2009. Donosi se i popis djece iz Rame na prehrani 1942. i  1943. godine, te  popis 1945. i 1946. godine.  Upućujem poziva svima koji su zainteresirani da pomognu upotpuniti jedan i drugi Popis djece. Poželjno bi bilo javiti autoru ovog popisa netočan navoda, ili nestanak djeteta a zna se da je otišlo u toj grupi od kuće.

U Hrvatskoj su prva četnička udruženja osnovana u Zagrebu 1927. pod nazivom Udruženje četnika za čast i slobodu za Kralja i Otadžbinu ‘’Petar Mrkonjić’’ i Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine, ali su bila ukinuta uvođenjem ‘’šestosiječanjske’’ diktature kralja Aleksandra 1929. Rad Udruženja četnika za čast i slobodu otadžbine je obnovljen  1930. u Zagrebu i to pod pokroviteljstvom Koste Pećanca, koji je propagirao osnivanje četničkih organizacija i davao im upute za rad. Pripadnici četničkih udruženja su bili Srbi, osim zanemarivog broja Hrvata koji su bili ‘’zagriženi’’ Jugoslaveni. Ova udruženja su bila dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji koji se zalagao za unitarizam i monarhističko uređenje.(1)

Mihovil Pavlek Miškina je rođen je u Đelekovcu 24. rujna 1887. Autor je mnogobrojnih brošura i triju zbirki novela (Za svojom zvijezdom, 1926, Trakavica, 1935, Krik sela, 1937). Nije slučajno kako su seljački književnici Mihovil Pavlek Miškina i Mara Matočec rođeni su oboje u Đelekovcu, a ovo selo je i rodni kraj jednog od prva tri slikara hrvatskog naivnog slikarstva – Mirka Virusa. Već 1905. godine Miškina se susreće sa Stjepanom Radićem. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Miškina služi u XVI infanterijskoj regimenti u Bjelovaru jer radi slabog vida nije mogao biti poslan na front. Tijekom 1919. u smrt Antuna Radića je potaknula Miškinu da mu napiše nekrolog, koji je ujedno i prvo Pavlekovo objavljeno književno djelo.

U problematici legitimnosti NDH često se spomije međunarodno priznanje. Tijekom Drugog svjetskog rata njemčka je vojska u Travanjskom ratu 1941. pregazila vojsku Kraljevine Jugoslavije i Hitler je želio što prije stabilizirati područje kako bi se mogao posvetiti napadu na SSSR. Zatražio je podršku od Vladka Mačeka, tada najpopularnijeg političara na našim prostorim. Maček se odbio svrstati na njihovu stranu, pa je tu ponudu odbio. Tada je Mussolini progurao Pavelića i njegovu paravojsku ustaša. 10. travnja 1941. ustaše su proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku. NDH je bila potpuno zavisna od svojih fašističkih i nacističkih zaštitnika, pa su ustaše kao dobri saveznici Talijanima dali teritorijalne ustupke na hrvatskoj obali, uveli su rasne zakone, poslali su desetine tisuća Hrvata na prisilni rad u Njemačku, koristili hrvatske vojnike u borbama protiv Saveznika, iskorištavali naše gospodarske resurse i drugo. Već se iz ovih kratkih navoda može uočiti koliko je NDH uistinu bila "neovisna".

Bitka na Uni 20.1.1943 – 20.2.1943.

Osovina

Konačni nacrt plana prve faze ofenzive utvrđen je u Zagrebu, tijekom sastanka generala Roatte i generala Löhra. Osnovna ideja bila je presjeći slobodni teritorij duž osovine zapad-istok, a potom "pročešljati" sjevernu, odnosno južnu polovicu prepolovljenog slobodnog teritorija. Zamišljena osovina istok-zapad protezala se cestom Karlovac-Slunj-Bihać-Bosanski Petrovac-Ključ. Zadatak udara tom prometnicom imali su motorizirani elementi 7.SS divizije sa zapada (od Karlovca), odnosno, motorizirani elementi 717. divizije sa istoka (od Sanskog Mosta). Prema planu te su se postrojbe imale povezati u zoni Vrtoče drugog dana ofenzive.

Tijekom posljednjeg tromjesečja 1942. godine Osovina je dosegla, i prošla, svoj zenit. U Sovjetskom Savezu Nijemci su dosegli Grozni i gotovo se dočepali naftnih polja, ali Crvena Armija ih je zaustavila nadohvat cilja. Svastika se vijorila nad Elbrusom, najvišim kavkaskim vrhom. Bogata Ukrajina bila je u njemačkim rukama, a na obalama Volge odigravala se drama poznata kao Bitka za Staljingrad. U Africi, Rommel je pokušao održati svoj položaj nadomak Sueza, ali ga je Montgomeryjeva ofenziva odbacila u Libiju. Bitka za Atlantik bijesnila je svom žestinom od Murmanska do američke obale te daleko na jug, do Rta Dobre nade i Rta Horn, a bila je još daleko od završetka.

Novi kandidat za primanje u UHRO (Ustaše) morao je nakon provjere položiti prisegu. Prisega se obično polagala u mračnoj sobi u kojoj su na stolu bili postavljeni križ, dva prekrižena pištolja i goli bodež. Ti su predmeti osvjetljeni dvijema svijećama. Kandidata bi se jedno vrijeme ostavilo da razmišlja u samoći, a nakon toga su u prostoriju ušla dva muškarca. Prvi "kum" i drugi vođa buduće terorističke skupine tzv. trojke. Kandidat bi tada podignuo tri prsta desne ruke i izgovorio zakletvu: