1941. godine Židovi su posvuda u Hrvatskoj došli na udar nove ustaške vlasti koju je posebno zanimalo njihovo bogatstvo. Ovo je kratki prikaz pljačke koja je zadesila Židove u Ludbregu i okolici, a predstavljala je uvod u potpuno uništenje.

10.4.1941. godine iz Kraljevine Jugoslavije se izdvojila Hrvatska, proglasivši se samostalnom državom. O prvim danima “nove države” svoja je sjećanja iznijela Josefina Dominko, kći ludbreškog bankara Ignaca Grossa, koja je u trenutku izbijanja rata boravila kod rođake u Zagrebu: “U Zagrebu je vladala strašna atmosfera. Osjećao se veliki pritisak i strah i svi su nekud žurili zabrinutih lica. Moja rođaka i ja smo pobjegle zadnjim vlakom iz Zagreba, u kojem smo jedva našle mjesta, prema našim domovima. U Križevcima smo se rastale – ona je otputovala u Novu Raču kod Bjelovara gdje su bili njezini, a ja u Ludbreg. Nekoliko dana nakon napada na Trg svetog Trojstva stigli su Nijemci na svojim vozilima, a s njima i neki Hrvati koji su već prihvatili novu situaciju. Među njima je bio i neki Kramarić, porijeklom Međimurac, koji je samo rekao:Evo nas, došli smo! Nakon nekih desetak dana došlo je nekoliko ustaša u civilu u našu kuću na Trgu i naredili da se kuća mora isprazniti. Sa sobom smo smjeli ponijeti sve što smo htjeli i mogli. Kako smo posjedovali još jednu kuću u Ludbregu koja je inače bila u najmu, a upravo je ostala prazna, odselili smo tamo. Iz te kuće smo rijetko izlazili – nismo ni imali kamo otići. Svi smo dobili židovske znakove koje smo obavezno morali nositi. Neki ljudi su nas prestali pozdravljati na ulici te bi prilikom susreta s nama spustili pogled prema tlu. Mjesec dana po selidbi, po naređenju smo morali napustiti i tu kuću pa smo odselili u treću kuću. Ovog puta nismo sve smjeli ponijeti, mnogo vrijednih stvari smo morali ostaviti. No i ono što smo ponijeli sa sobom, uskoro je ostalo iza nas...”

Nakon masovnijeg naseljavanja u Ludbrešku Podravinu tokom 19. stoljeća, Židovi se nisu odmah etablirali u lokalne zajednice. Razlog tome je bio amozitet na vjerskoj osnovi pa su  posebno manja seoska naselja teže prihvaćala doseljenike. Velik problem je bilo i nepoznavanje hrvatskog jezika što je onemogućavalo bolju komunikaciju Židova sa starosjediocima. Mirko Weinrebe u svom pismu navodi da se većina ludbreških Židova kod kuće služila njemačkim, dok su se Židovi na selu najčešće sporazumijevali mađarskim jezikom. Poslovno su se Židovi, silom prilika, služili i hrvatskim, no govorili su ga dosta loše. Tek su mlađe generacije, rođene u ludbreškom kraju, savršeno svladale hrvatski jezik. Seobe u potrazi za boljim životnim uvjetima isto su otežavali integraciju u lokalno društvo.

Kao i svaka druga židovska zajednica u Hrvatskoj, u vihoru Drugog svjetskog rata nestala je i ona ludbreška. Iako je bila među najmanjim općinama u Hrvatskoj, zastrašujući podatak od preko 150 ubijenih Židova u logorima NDH i Njemačke govori o dosezima zločina nad nedužnim narodom. Nekolicina koja se uspjela spasiti nije bila u mogućnosti obnoviti rad Izraelitičke općine Ludbreg te se ona našla na popisu ugašenih zajednica.

Među više od 150 ubijenih ludbreških Židova, stradalo je i trinaestero djece. Ovo je priča o sudbinama nekolicine djece koja su preživjela Holokaust i hrabrim ljudima koji su im pomogli.  

U toku 1941. i 1942. ludbreški su Židovi u nekoliko grupa deportirani u logore i na masovna stratišta, a rijetki su se sklonili na vrijeme. Ustašama je izmaklo nekoliko djece koja su se zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti običnih ljudi spasila sigurne smrti u „radnim logorima“ Nezavisne Države Hrvatske.

Od preko 70 Židova koji su prije rata živjeli u ludbreškom kraju, vratilo ih se manje od 10. Neki se nisu htjeli ni vratiti, neki su se zadržali samo kratko pa odselili, a samo je obitelj Weinrebe odlučila ostati u rodnom gradu i ponovo se uklopiti u život.

Ludbreg je konačno oslobođen 6. lipnja 1945. Nisu se vodile veće bitke za to mjesto jer su njemačko-kvislinške snage u brzini odstupale prema Sloveniji, želeći se što prije domoći austrijske granice. Odmah za njima je nastupala Jugoslavenska armija u čijim su redovima bili brojni Ludbrežani. U Ludbregu se tokom cijelog rata skrivalo 2 dvoje unučadi rabina Deutscha – Dorica i Zdravko Basch. Nakon što su im ustaše ubile roditelje te odveli tetu Gizelu u Auschwitz, posvojio ih je njihov tetak Ljudevit Vrančić. Nažalost, mali Zdravko je umro 1946. od šarlaha pa je Dorica ostala sama živjeti sa svojim poočimom. Kad je odrasla, otišla je na školovanje u Švicarsku, a putem je srela svog budućeg supruga s kojim je kasnije emigrirala u Ameriku.

Dokazivanje ili utvrđivanje činjeničnog stanja koje sam nastojao provesti u ovome radu utvrdilo je i proširilo moje spoznaje o karakteru i djelovanju Dinarske četničke divizije. S obzirom na svoj politički program koji je bio naznačen programskim osnovama četničkog pokreta, četnici su apsolutno bili dosljedni u svojoj politici genocida i etničkog čiščenja «nesrpskog» stanovništva sa prostora tzv. «srpskih zemalja» na zapadnoj crti Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Karlobag.

Pred velikom ofenzivom NOVJ i Crvene armije oružane snage, koje su bile u službi okupatora, ubrzano su napuštale Srbiju. Preko područja sjeverne Hrvatske išao je glavni pravac povlačenja tih snaga s istoka na zapad. To su uglavnom bile Nedićeve (Srpski udarni korpus) i Ljotićeve jedinice (Srpski dobrovoljački korpus), te dio ostataka Mihailovićevih četnika. Povlačenje je bilo organizirano od strane Nijemaca, tako da je uspješno izvršeno prebacivanje do Slovenije. U Ilirskoj Bistrici je Dimitrija Ljotića dočekao Dobroslav Jevđević, koji je tamo već bio otprije sa svojom postrojbom.(1)

U programskim osnovama četničkog pokreta na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije izražena je želja za stvaranjem jedne nove teritorijalne tvorevine, samostalne ili u njezinom okviru,  pod nazivom velika Srbija. Te želje su zapravo pretvorene u projekt koji je za cilj imao da ta nova država bude «očišćena» od «ne-nacionalnih elemenata i manjina» odnosno da u njoj živi etnički čisto pravoslavno (srpsko) stanovništvo. Da bi se ove zamisli provele u djelo bilo je potrebno ustrojiti vojne postrojbe i pomoću njih upotrijebiti veliku količinu nasilja i terora nad svima onima koji se ili suprotstavljaju ovome planu ili samo imaju tu nesreću da žive na teritoriju na koju pretendiraju četnici.

U izvješću američkih obavještajnih službi, Office of Strategic Service (OSS-a) i Central Inteligence Department (C.I.D.-a) od 11. ožujka 1943., dana je ocjena o profašističkom karakteru četnika na području Jugoslavije. Iz dijela toga izvješća može se iščitati i karakter talijansko-četničkih odnosa na području Hrvatske. Tako se u njemu navodi kako su Srbi nakon ustaškog terora u lipnju i srpnju 1941. pobjegli u Dalmaciju, kada ih je «nekolicina srpskih izdajnika» odmah počela organizirati u četničke jedinice koje su pridodane Talijanima kao pomoćni odredi. Ti su odredi bili «pripremani, opremljeni i indoktrinirani» da se bore protiv partizanskih snaga, a ne protiv hrvatske vojske i ustaša, već da s njima treba surađivati jednako kao sa Talijanima. Za glavnog organizatora četnika u Hrvatskoj navode Iliju Trifunovića-Birčanina, za kojeg kažu da je prijatelj generala Draže Mihailovića. Nadalje se navodi:

Tijekom 1943. pacifikacija hrvatskog prostora za Nijemce nije bila političko nego izrazito vojno političko pitanje. Hitler je smatrao da talijanska politika naoružavanja četnika predstavlja veliku opasnost za Osovinu ako dođe do englesko-američkoga iskrcavanja na jadranskoj obali. Hitlerova odluka da se na području NDH odlučno suprotstavi četnicima i partizanima bila je izvan svakoga spora. Na sastanku Ribbentropa i talijanskih predstavnika 21. veljače 1943. u Berlinu njemačka je strana ocijenila da je Roatta pogriješio što je naoružao četnike.(1) Mussolini i Ribbentrop su se sastali u Veneciji u veljači 1943. i tada su talijanski predstavnici isticali da su četnici dali jasne dokaze solidarne borbe protiv komunista u kojoj su dosta postigli, pa se o njihovom razoružanju ne može odlučiti preko noći. S obzirom da su Talijani koristili četničke snage uzduž željezničke pruge Ogulin-Knin te u dolini Neretve, predviđali su da će  razoružanje stvoriti probleme i povećati partizanski pritisak.(2)