Zvonimirova krunidbena zavjernica – trijumf Grgura VII.

Čin Zvonimirova krunjenja obavljen je u Solinu 8. listopada 1075. ili 1076. godine. Naš zadatak ovdje nije da se bavimo godinom Zvonimirove krunidbe, već da pokušamo analizirati što je taj čin značio za tadašnju hrvatsku državu, za njezinog kralja, velikaše i konačno za obični puk. Pritom se najbolje koristiti Zvonimirovom krunidbenom zavjernicom. Iako nije sačuvana u originalu u njenu vjerodostojnost ne bi trebalo sumnjati. Prvobitno je zavjernicu prepisao kardinal Deusdedit oko 1091. i unio je u Collectio canonum. Danas se nalazi u Vatikanskoj biblioteci u kodeksu Liber censuum, koji se odnosi na posjede rimske Crkve. Tu ju je unio 1192. godine papin camerarius Cencije. (1)

Reformna djelatnost Grgura VII. na istočnoj jadranskoj obali

Djelatnost Grgura VII. na našoj obali poklapa se s vjerojatno najburnijim razdobljem u hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. To je naime doba smrti Petra Krešimira IV. te dolaska na vlast Demetrija Zvonimira. Između ova dva događaja izvori stavljaju zarobljavanje jednog hrvatskog kralja. Gledajući malo podrobnije slijed povijesnih događaja u tih par godina, valja među tim zbivanjima tražiti i upletenost reformnog Rima, odnosno njegovog prvog čovjeka, pape Grgura VII. Tim više što pri Zvonimirovom krunjenju upravo ta osoba igra najveću ulogu. To će, kao što je već rečeno biti konačna pobjeda reformnog papinstva u našim krajevima.

Početak reformnih strujanja na istočnoj jadranskoj obali

Povijest istočne obale Jadrana 11. stoljeća ne može se ni zamisliti bez poznavanja crkvene povijesti toga istog razdoblja. Kao što smo vidjeli Crkva baš u to vrijeme pojačava svoja reformna nastojanja i intenzivira svoju djelatnost kako u samom Rimu tako i na čitavom području zapadne ekumene. Istočna obala Jadrana za papinstvo je bila posebno problematična. Tu su se naime prelamali crkveni i politički interesi Rima Konstantinopola. U političkom pogledu dalmatinski gradovi su od davnine pripadali Bizantu. Dok su odnosi rimske Crkve i Bizanta bili korektni nije bilo nikakvih problema niti u crkvenom pogledu. Međutim, kad se ti odnosi od 8. st počnu zaoštravati i kada se papa počne udaljavati od Bizanta i okretati Franačkoj i Karlu Velikom, onda će taj problem itekako izići na površinu. Iako povijesni izvori ne osvjetljavaju u dovoljnoj mjeri dotičnu problematiku, očito je da ni papa ni konstantinopolski patrijarh nisu htjeli to područje ispustiti iz svojih ruku. Sukob između pape Lava IX. i patrijarha Mihajla Cerularija sredinom 11. st. doveo je 1054. godine do konačnog raskola između Rima i Carigrada.

Borba za dominium mundi

Opat Hildebrand postao je papa 1073. pod imenom Grgur VII. Od samog početka reformnog pokreta u 11. st. bio je uz opata Humberta njegov glavni teoretičar i predvodnik . Sve mjere koje su prethodni pape donosili u cilju provođenja reformnog pravca izišle su iz njegove radionice ili je on u njima imao bar malo utjecaja. Svoju je djelatnost Humbert naročito intenzivirao u vrijeme pape Aleksandra II., utirući na taj način put svom pontifikatu te pripremivši najveći dio onoga što će se događati u vrijeme njegovog boravka na čelu Svete stolice. Od samog početka Grgur je najavio oštre mjere protiv nikolaita i simonista, što je postalo bjelodano već 1074. kada se u Rimu pod njegovim vodstvom održao reformni sinod. Donešene reformne mjere bile su najoštrije do tada, od trajnog otpuštanja simonista do svrgavanja s dužnosti nesuzdržljivih svećenika i poziva na bojkot istih.  Kako bi se odluke spomenutog sinoda što prije provele u djelo po čitavoj su zapadnoj Europi poslani legati, naročito na teritorij Francuske i Njemačke, u kojima su negativne pojave uzele najviše maha.(1) U sklopu toga i u Hrvatsku je stigao jedan od papinskih poslanika – sipontski nadbiskup Gerard, o čemu će još biti govora.

Od clunyjevske do grgurovske reforme

Benediktinski samostan Cluny, kojega je 909. osnovao akvitanski vojvoda Vilim Pobožni, postao je u prvoj polovici X. st. izvorište reformnog pokreta čija je primarna zadaća bila reforma redovništva. Korjenita reforma života i djelovanja redovnika, povratak asketskim idealima, molitva kao glavna smjernica redovnicima, u skladu regulom sv. Benedikta i njegovom maksimom ora et labora, bili su neki od zahtijeva reformatora. Koliko je clunyjevskim reformatorima bila važna molitva najbolje govori podatak da se u samostanima zahvaćenim reformnim strujanjima molilo dnevno i više od 138. psalama.(1) Iz matičnog samostana Clunyjevska su se pravila širila brzo zahvativši čitavu Francusku, kao i ostale zemlje poput Španjolske, Italije, Engleske, Lotaringije i Njemačke. Ipak, u Lotaringiji i Njemačkoj clunyjevski pokret je sporije napredovao, budući da su lotarinški samostani imali svoj poseban reformni pokret, koji se donekle razlikovao od onog clunyjevskog.

Radom „Istočnojadranski grad i zaleđe“ u okviru šire teme „Integrativnost i pripadnost srednjovjekovlja“ nastojalo se dati uvid u jednu vrlo složenu problematiku hrvatskog srednjovjekovlja. Cilj rada sadržan je u nastojanju definiranja odnosa između grada i zaleđa. Bogatstvo, šarolikost veza i relacija pružaju vrijedan izvor informacija o mnogobrojnim pitanjima života u srednjem vijeku i to kako na području individualnog, pojedinačnog života tako i na razini komunalnog, gradskog života šire zajednice. Sa ciljem prikazanja, ilustracije kompleksnosti odnosa zaleđa i grada odabrani su sljedeći gradovi; Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik. Na temelju analize njihovih odnosa sa zaleđem pokušalo se je prikazati širinu i sveobuhvatnost teme na osnovi koje se može proniknuti u najviše i najniže sfere srednjovjekovnog života. U radu je korištena literatura koja obrađuje odnose navedenih gradova i daje vrlo iscrpan te detaljan pregled problematike. Međusobni odnos grada i zaleđa od vitalne je važnosti za samu zajednicu jer upravo iz skladnosti, harmonije toga odnosa proizlazi prosperitet i napredak zajednice, suprotno iz neskladnog, aharmoničnog odnosa nazadak, a često i propast same zajednice.

Poslanice pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru, svećenstvu i hrvatskom narodu 7. lipnja 879. godine.

Povezanost Hrvata sa visokoškolskom naobrazbom i njihova nazočnost u velikom broju diljem zapadnih sveučilišta već u prvim desetljećima nakon njihovih osnivanja, govori u prilog dubokoj ukorijenjenosti hrvatskog naroda zapadnoeuropskom civilizacijskom prostoru. Hrvati su tamo dobivali znanja koja su prenosili u domovinu. Mnogi od njih su ostali raditi kao profesori i time doprinosili ukupnom razvoju raznih europskih znanosti.

Svaki se povjesničar u svome poslu nužno susreće i s onim pitanjima na koja najčešće nije moguće odgovor pronaći u povijesnim izvorima. Reljefne osobitosti, klimatski uvjeti ili vegetacijeke posebnosti, primjerice, ključni su čimbenik za život ljudi, razvitak društva i privrede na određenom prostoru, gustoću naseljenosti itd. No, izvori o tome u pravilu ne govore. Što dublje ulazimo u prošlost, to su naša saznanja o navedenim pitanjima oskudnija i nesigurnija. Zemljovidi predstavljaju nužnu kompenzaciju pri proučavanju nekog prostora u određeno vrijeme jer o obilježjima reljefa pored navedenog ponajčešće ovise i politički odnosi, omjeri snaga političkih jedinica i granice državnih tvorevina, što se redovito i prikazuje na povijesnim zemljovidima. Njihova je uloga osobito velika u udžbeničkoj literaturi u kojoj su nezaobilazni kao nastavno sredstvo za lakše usvajanje temeljnih povijesnih znanja. Često puta dešava se, na žalost, da upravo povijesni zemljovidi srozavaju povijesna znanja služeći dnevnoj politici. Uvrštavanjem takvih zemljovida u udžbenike, povijesna neistina postaje dio povijesnog obrazovanja širokih slojeva, o čemu u novijoj hrvatskoj povijesti postoji mnoštvo dobro poznatih primjera.

Bribir - sjedište bribirskih knezova

Današnje malo selo Bribir u Šibensko-kninskoj županiji (sa oko 500 stanovnika), udaljeno tek nešto više od desetak kilometara sjeverozapadno od Skradina i 32 kilometra sjeverno od Šibenika leži u podnožju vapnenačkog grebena što razdvaja Ravne kotare od Bukovice. Postanak naselja uvjetovali su relativno bogati poljoprivredni okoliš i odličan strateški položaj. Još u vrijeme rimskog gospodstva tu je nastao grad Varvarija od kojega je Bribir dobio ime. Varvarija je nestala u vrijeme nestabilnosti tijekom velike seobe naroda. Kada su se Hrvati doselili u svoju današnju postojbinu osnivali su svoja naselja i zasebnu upravno-administrativnu strukturu. Među novoosnovanim naseljima nalazio se i Bribir koji će kasnije postati sjedištem jedne od najmoćnijih hrvatskih obitelji.