U radu ograničenog domašaja i usmerenja poput ovoga osjećam da nema prevelikog smisla ni potrebe ulaziti u vrlo složenu problematiku geneze vlaškog stanovništva. O pisanju i značenju naziva Vlah, vlah ili "vlah" za vlaško stanovništvo i općenito o problematici Vlaha postoje razna mišljenja. Istaknuo bih samo mišljenje jednog od najjačih hrvatskih povjesničara svih vremena - Jaroslava Šidaka koji o Vlasima piše slijedeće: "plodni i napušteni krajevi u savsko-dravskom međurječju, koji se u suvremenim izvorima obilježavaju kao "deserta" tj. pustinja, postali oko 1600. pogodno tlo za smještaj došljaka koji su ondje preuzeli vojnu dužnost graničara. Ti su se došljaci obično sami služili imenom Vlaha, odnosno "vlaških sinova", ističući na taj način ponajprije svoj društveni položaj slobodnog stočara-ratnika kakav su uživali i pod turskom vlašću. A budući da su se od starosjedilaca razlikovali, između ostaloga, i po vjeri, razumljiva je i upotreba naziva "natio Valachorum" za njih u ponekom dokumenti izrazito službenog značaja. Prema tome, ime Vlah samo je sinonim etničkog imena Srbin, pa nema opravdanog razloga da se ono i danas još u ozbiljnim znanstvenim radovima piše s malenim početnim slovom."

Mi Franjo Josip Prvi,
po milosti božjoj car Austrijski, kralj Ugarski, Češki, kralj Dalmatinski, Hrvatski i Slavonski, Galički, Vladimirski i Ilirski, arhivojvoda Austrijanski itd. itd. itd. Častni, poštovani itd.
Nastojeći Mi primjerno Otčinskoj Našoj skrbi, unapredjivati sve, što na učvršćenje blagostanja premilih Nam kraljevina i zemalja spada, odlučismo premilostivo odobriti i kraljevskom Našom moći potvrditi zakonski članak, kojeg Nam vjernosti Vaše preponiznom adresom od 26. rujna t. g. predložiše ovako, kako sliedi:

Petar Zrinski je noć prije smaknuća napisao oproštajno pismo svojoj ženi Katarini:

"Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deveti uri budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupne tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval ali ti se u čem zameril (koje je dobro znam): oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim; ja se ufam u Boga vsamogućega koj me je na ovom svetu ponizil da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti se ufam) da se mi naukupe pred njegovem svetem prestoljem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva: ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti.
V Novom Mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca o sedme ure pred večer, leta 1671.
Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Aurorom Veronikom blagoslovi.
Tvoj Petar."

 MOLBA Žrnovo, Račišće, Lumbarda i Pupnat traže odvajanje od općine Korčula

"Presvijetla gospodo poslanici!

Iz izlaganja ovdje ispisane molbe podastrte uglednoj Općinskoj Upravi Korčula dana 12 svibnja t.g. (1870), preko uglednog Općinskog Savjeta (ali koju Uprava nije nikada dostavila Savjetu na pretresanje) i iz pismene predstavke upravljene toj Uzvišenoj Skupštini u rujnu 1869, razabire se dugi niz mnogih nepravdi i protuzakonitosti trajno nekažnjavanih, a koje su izvršile prošla kao i sadašnja Općinska Uprava Korčula na štetu  nesretnih sela Lumbarda, Žrnovo, Pupnat i Račišće. Razlog je u zgražanju i nemogućnosti da se postigne bilo kakav sporazum. Takvo stavnje iziskuje neodložnu potrebu, diktiranu pravdom i načelima čovječnosti da se raskine zbog njih sudbonosna veza s Korčulom, da bi se spriječile žalosne katastrofalne nesreće i dopustilo da se od spomenutih sela (u originalnom tekstu: odlomaka) formira jedna nezavisna općina sa sjedištem u dosta napučenom selu Žrnovo, koje broji 1300 stanovnika.

Do dragocijenih dokumenata koji govore iz prve ruke o opasnosti koja se je početkom 1806. godine nadvila nad Dalmaciju i Dubrovnik, došao je gospodin Ante Kapor iz Korčule pregledavajući arhivu  Zaklade Napoléon u Parizu. S njegovim dopuštenjem sam dokumente preveo i pripremio za objavljivanje u Hrvatskoj, nadajući se da će privući pozornost čitatelja, kako povijesničara, tako i široke publike.

U ranome novome vijeku hrvatske su se zemlje nalazile na dodiru tri politička sustava: habsburškog, osmanskog i mletačkog. Na dodirnim prostorima između tih sustava nastaju vojne krajine.

1810. godine Napoleon je bio na vrhuncu svoje moći , a ona će početi opadati u ratovima sa Španjolskom i Rusijom. Slično je bilo i na Jadranu. 1811. dogodila se bitka koja je označila početak kraja francuske moći. Vis je za Napoleona bio vrlo važan, ali Englezi(1) su bili stvarni gospodari Jadrana i francuskim brodovima su oduzimali svaku mogućnost trgovine i opskrbe Jonskih otoka. Oni su shvatili stratešku važnost Visa, dok Napoleon nije poznavao prilike na Jadranu što se itekako odrazilo u ovoj bitci.

Učestalim turskim napadima od sredine 16. stoljeća izdvojeno je od vlasti hrvatskog bana i sabora područje koje će se kasnije nazvati Varaždinski generalat. On je u početku bio podijeljn na četiri velike kapetanije – koprivničku, đurđevačku, križevačku i ivanićku. Stanovnici generalata su bili graničari i kroz 16. i 17. stoljeće im je glavna zasluga bila što su uspjeli zaštititi Srednju Europu od napada sila Osmanskog Carstva.

Hrvatski je prostor je krajem 18. i početkom 19. stoljeća bio politički rascjepkan. Postojale su tri književnosti i narječja: kajkavsko, čakavsko i štokavsko. Tada nije bilo jedinstvenog standardnog hrvatskog književnog jezika s pravopisom. Radi toga su mladi hrvatski intelektualci započeli djelovati u smjeru stvaranja jedinstvenog književnog hrvatskog jezika. Pripremna faza hrvatskog narodnog preporoda započela je 1790. godine, a sam hrvatski narodnih preporod pod imenom ilirskog pokreta započeo je 1835. godine. Pokret je nazvan ilirskim jer se tada smatralo da južni Slaveni, pa time i Hrvati, potječu od Ilira, prastanovnika koji su nekoć živjeli na tlu današnje Republike Hrvatske. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća se hrvatskim imenom označavao samo onaj dio hrvatskih zemalja gdje se govorilo kajkavski tako da se upotrebom ilirskog imena, uz ostalo, smatralo da će se lakše prevladati pokrajinska podijeljenost. Osim toga ilirskim imenom su se osim hrvatskih područja željeli povezati i svi južni Slaveni.

U Dalmaciji i Istri se hrvatsko građanstvo sukobljavalo s jačim talijanskim građanstvom koje je te pokrajine nastojalo talijanizirati. Hrvatski narodni preporod tijekom prve polovice 19. stoljeća imao je odjeka i u Dalmaciji, pa je u Zadru već 1844. pokrenut preporodni list "Zora dalmatinska" sa već spomenutom simboličnom pjesmom Petra Preradovića "Zora puca".