Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije koji su održani 11. studenoga 1945. načelno su se mogle kandidirati i opozicijske stranke. Izbori su načelno trebali biti demokratski i slobodni kao u razvijenim zapadnim zemljama, međutim, pokazalo se da je Komunistička partija Jugoslavije imala za cilj uvesti jednostranačje i prije nego se izbori održe. Tako su komunisti političkim pritiskom svih vrsta, a osobito strahom, utjecali na birače da glasaju za njihovu listu „Narodne fronte“. To je, ustvari, bio jedini način da oni izbore i dobiju. Posebna je pažnja u predizbornoj kampanju posvećena korištenju medija u propagandi komunističkih ideja, uz gušenje bilo kakvih informacija o političkim programima koje je u to vrijeme nastojala predstaviti oporba. Zato je ravno malom čudu da se usred Zagreba 20. listopada 1945. pojavljuju novine Hrvatske seljačke stranke „Narodni glas“ čiji pokretač je bila udovica Stjepana Radića Marija.

Pravne osnove za posjedovanjem nekretnina, Židovi su stekli 1860. carskom naredbom Franje Josipa, a ujedno su ukinute razne odredbe koje su im sužavale privredni život. 1873. Židovi su, prema odluci Hrvatskog sabora, izjednačeni u pravima s ostalim građanima. Kako su do tog razdoblja cehovi ukinuti, Židovi su mogli ući i u druge djelatnosti u kojima im je nekad bilo zabranjeno poslovanje. Pozitivne političke promjene utjecale su na povećanje broja Židova u kontinentalnoj Hrvatskoj, osobito u gradovima koji su ušli u razvojno industrijsko–željezničko razdoblje.

1941. godine Židovi su posvuda u Hrvatskoj došli na udar nove ustaške vlasti koju je posebno zanimalo njihovo bogatstvo. Ovo je kratki prikaz pljačke koja je zadesila Židove u Ludbregu i okolici, a predstavljala je uvod u potpuno uništenje.

10.4.1941. godine iz Kraljevine Jugoslavije se izdvojila Hrvatska, proglasivši se samostalnom državom. O prvim danima “nove države” svoja je sjećanja iznijela Josefina Dominko, kći ludbreškog bankara Ignaca Grossa, koja je u trenutku izbijanja rata boravila kod rođake u Zagrebu: “U Zagrebu je vladala strašna atmosfera. Osjećao se veliki pritisak i strah i svi su nekud žurili zabrinutih lica. Moja rođaka i ja smo pobjegle zadnjim vlakom iz Zagreba, u kojem smo jedva našle mjesta, prema našim domovima. U Križevcima smo se rastale – ona je otputovala u Novu Raču kod Bjelovara gdje su bili njezini, a ja u Ludbreg. Nekoliko dana nakon napada na Trg svetog Trojstva stigli su Nijemci na svojim vozilima, a s njima i neki Hrvati koji su već prihvatili novu situaciju. Među njima je bio i neki Kramarić, porijeklom Međimurac, koji je samo rekao:Evo nas, došli smo! Nakon nekih desetak dana došlo je nekoliko ustaša u civilu u našu kuću na Trgu i naredili da se kuća mora isprazniti. Sa sobom smo smjeli ponijeti sve što smo htjeli i mogli. Kako smo posjedovali još jednu kuću u Ludbregu koja je inače bila u najmu, a upravo je ostala prazna, odselili smo tamo. Iz te kuće smo rijetko izlazili – nismo ni imali kamo otići. Svi smo dobili židovske znakove koje smo obavezno morali nositi. Neki ljudi su nas prestali pozdravljati na ulici te bi prilikom susreta s nama spustili pogled prema tlu. Mjesec dana po selidbi, po naređenju smo morali napustiti i tu kuću pa smo odselili u treću kuću. Ovog puta nismo sve smjeli ponijeti, mnogo vrijednih stvari smo morali ostaviti. No i ono što smo ponijeli sa sobom, uskoro je ostalo iza nas...”

Nema mnogo povijesnih izvora o naseljavanju Židova na područje Ludbrega i okolice. Ono malo što nam je preostalo su matice rođenih, umrlih i vjenčanih, poneki sačuvani dokument ili usmena predaja. Prvi Židovi u Podravini su bili članovi pokrštene obitelji Ernuszt (Ernušt). Krajem 15. i do sredine 16. stoljeća pod njihovom su se upravom nalazili veliki posjedi u Podravini (Koprivnica, Đurđevac), Međimurju (Čakovec, Štrigova) te Ugarskoj. Obavljali su i niz crkveno-političkih funkcija i bili su svojevremeno najmoćnija obitelj u ovom dijelu Hrvatske. Ernušti se spominju do 19. stoljeća kada su bili vlasnici posjeda Slanje, nedaleko od Ludbrega.

Nakon masovnijeg naseljavanja u Ludbrešku Podravinu tokom 19. stoljeća, Židovi se nisu odmah etablirali u lokalne zajednice. Razlog tome je bio amozitet na vjerskoj osnovi pa su  posebno manja seoska naselja teže prihvaćala doseljenike. Velik problem je bilo i nepoznavanje hrvatskog jezika što je onemogućavalo bolju komunikaciju Židova sa starosjediocima. Mirko Weinrebe u svom pismu navodi da se većina ludbreških Židova kod kuće služila njemačkim, dok su se Židovi na selu najčešće sporazumijevali mađarskim jezikom. Poslovno su se Židovi, silom prilika, služili i hrvatskim, no govorili su ga dosta loše. Tek su mlađe generacije, rođene u ludbreškom kraju, savršeno svladale hrvatski jezik. Seobe u potrazi za boljim životnim uvjetima isto su otežavali integraciju u lokalno društvo.

Kao i svaka druga židovska zajednica u Hrvatskoj, u vihoru Drugog svjetskog rata nestala je i ona ludbreška. Iako je bila među najmanjim općinama u Hrvatskoj, zastrašujući podatak od preko 150 ubijenih Židova u logorima NDH i Njemačke govori o dosezima zločina nad nedužnim narodom. Nekolicina koja se uspjela spasiti nije bila u mogućnosti obnoviti rad Izraelitičke općine Ludbreg te se ona našla na popisu ugašenih zajednica.

Među više od 150 ubijenih ludbreških Židova, stradalo je i trinaestero djece. Ovo je priča o sudbinama nekolicine djece koja su preživjela Holokaust i hrabrim ljudima koji su im pomogli.  

U toku 1941. i 1942. ludbreški su Židovi u nekoliko grupa deportirani u logore i na masovna stratišta, a rijetki su se sklonili na vrijeme. Ustašama je izmaklo nekoliko djece koja su se zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti običnih ljudi spasila sigurne smrti u „radnim logorima“ Nezavisne Države Hrvatske.

Od preko 70 Židova koji su prije rata živjeli u ludbreškom kraju, vratilo ih se manje od 10. Neki se nisu htjeli ni vratiti, neki su se zadržali samo kratko pa odselili, a samo je obitelj Weinrebe odlučila ostati u rodnom gradu i ponovo se uklopiti u život.

Ludbreg je konačno oslobođen 6. lipnja 1945. Nisu se vodile veće bitke za to mjesto jer su njemačko-kvislinške snage u brzini odstupale prema Sloveniji, želeći se što prije domoći austrijske granice. Odmah za njima je nastupala Jugoslavenska armija u čijim su redovima bili brojni Ludbrežani. U Ludbregu se tokom cijelog rata skrivalo 2 dvoje unučadi rabina Deutscha – Dorica i Zdravko Basch. Nakon što su im ustaše ubile roditelje te odveli tetu Gizelu u Auschwitz, posvojio ih je njihov tetak Ljudevit Vrančić. Nažalost, mali Zdravko je umro 1946. od šarlaha pa je Dorica ostala sama živjeti sa svojim poočimom. Kad je odrasla, otišla je na školovanje u Švicarsku, a putem je srela svog budućeg supruga s kojim je kasnije emigrirala u Ameriku.

Dokazivanje ili utvrđivanje činjeničnog stanja koje sam nastojao provesti u ovome radu utvrdilo je i proširilo moje spoznaje o karakteru i djelovanju Dinarske četničke divizije. S obzirom na svoj politički program koji je bio naznačen programskim osnovama četničkog pokreta, četnici su apsolutno bili dosljedni u svojoj politici genocida i etničkog čiščenja «nesrpskog» stanovništva sa prostora tzv. «srpskih zemalja» na zapadnoj crti Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Karlobag.

U ovom radu pokušao sam opisati događaje koji su se zbivali u Međimurju posljednjih mjeseci 1918. godine. Zašto me zanimalo baš to razdoblje? Ovo razdoblje zanimalo me zato jer smatram da je ta godina jedna od ključnih godina u međimurskoj povijesti, godina koja je omogućila da Međimurje opet postane i ostane hrvatsko. Kada je Međimurje 1861. godine pripojeno Mađarskoj, u čijem je posjedu ostalo narednih 57 godina, Mađari su se svim silama trudili da mađariziraju ovaj najčišći hrvatski prostor. Iako su pri tome na raspolaganju imali sva sredstva – u tome nisu uspjeli. Ali, nisu bili ni suviše daleko od uspjeha, kao što je to u svojoj brošuri "Istina o Međimurju" zapisao dr. Ivan N. Novak.