Novo:

Ruska pijanistička škola (1)

 Zgrada moskovskog konzervatorija glazbe, punim nazivom Moskovski konzervatorij 'Pjotr Iljič Čajkovski'

Koliko je važna tradicija? Koliko tradicija utječe na izvrsnost? Ne samo u glazbi, već u bilo kojem području ljudskog djelovanja. Što je zapravo tradicija? Tradicija ruske pijanističke škole izvrsna je i važna za cijelokupni pijanizam, prisutna je i dan danas i još uvijek je mnogim pijanistima uzor. Mogli bismo suvremenim rječnikom reći da je ruska pijanistička škola ‘pojam’. Pri tome korelacija umjetničke izvrsnosti sa materijalnim uvjetima nije uvijek istosmjerna. Također, korelacija umjetničke izvrsnosti sa političkim i općedruštvenim uvjetima, također nije istosmjerna. Umjetnička izvrsnost opstala je i u lošim ekonomskim uvjetima i u lošim političkim i društvenim okolnostima. Neosporno je da materijalni uvjeti uvelike olakšavaju umjetnički rad, ali nisu ključ umjetničkog rasta i uspjeha. Sam uspjeh treba shvatiti u jednom ‘starijem’ smislu – uspjeh kao osobni napredak, kao osvjedočeno iznadprosječno postignuće pojedinca ili grupe umjetnika, kao duhovna kategorija, kao intelektualna kategorija velikog sakupljenog znanja i iskustva i prenošenja istog, emocionalne živosti i raznolikosti, bogatstva osobne mašte, kao rezultat dugotrajnog i upornog, discipliniranog i minucioznog rada, često u odsustvu dostatnog materijalnog nagrađivanja. Glazba se može u potpunosti shvatiti tek u kontekstu političkih, društvenih, povijesnih događanja i situacija, te uz upoznavanje s drugim umjetnostima i umjetničkim djelima toga razdoblja, stoga se u svojim člancima nastojim osvrnuti na sve te elemente. ‘Osvrnuti se na’ je i u ovom članku jedina mogućnost, jer temeljito ih rasvijetliti i obraditi bila bi tema jedne cijele podebele knjige, a ne samo jednoga članka.

Vasilij Iljič Safonov

Vasilij Iljič Safonov

Vasilij Iljič Safonov, ruski pedagog, pijanist i dirigent, rođen je 1852, a umro 1918. godine. Obrazovao se u St. Petersburgu. Kada je Sankt Petersburški glazbeni konzervatorij 1912. godine slavio 50-tu obljetnicu, među eminentnim glazbenicima, poteklima iz svoje ustanove, isticali su Pjotra Iljiča Čajkovskog, Vasilija Iljiča Safonova i druge.  Nakon što je kratko podučavao i na Petersburškom konzervatoriju, pozvan je na radno mjesto profesora klavira na Moskovski konzervatorij 1885. godine, u dobi od 33 godine. Njegov značaj za klavirsku pedagogiju je ogroman. Safonova se smatra ‘ocem’ ruske pijanističke škole, jer je bio izuzetan pedagog i pijanist.1889. godine Safonov je postavljen za ravnatelja moskovskog konzervatorija. Tu dužnost obavljao je do 1905. godine, nakon čega se povukao i posvetio dirigiranju. Dirigirao je mnogim ponajboljim orkestrima u Europi, te se proslavio kao entuzijastičan i strastven tumač ruske glazbe izvan Rusije. Tri godine (1906-9) bio je dirigent Njujorške filharmonije, nakon što je postigao fantastičan uspjeh na svom prvom koncertu s tim orkestrom. Također je u to vrijeme radio i kao ravnatelj Njujorškog nacionalnog glazbenog konzervatorija.

Za vrijeme njegovog mandata kao ravnatelja, izgrađena je i 1901. godine službeno otvorena nova velika koncertna dvorana pri Moskovskom konzervatoriju. U toj dvorani bilo je 2.000 sjedaćih mjesta i zabilježeno je da niti jedna druga visokoškolska ustanova u svijetu nema (ili tada nije imala) u svom okrilju tako veliku i tako značajnu koncertnu dvoranu, koja bi bila kulturni centar i prestižni centar za predstavljanje najboljih glazbenih dostignuća u državi. Kako se to odražava na nastavni proces, možda i ne treba posebno naglašavati, samo reći – izuzetno pozitivno. Studenti imaju priliku svjedočiti mnogim izvrsnim glazbenim interpretacijama. U dvorani su postavljene i orgulje. Francuski skladatelj i orguljaš Charles Vidor je toliko bio oduševljen akustikom te dvorane, da je izjavio da po akustici toj dvorani nema premca, među svim dvoranama u kojima je do tada svirao, bez obzira na to o kojem se instrumentu radi na nekom nastupu – i orgulje, i klavir, i harfa, i orkestar zvuče sjajno.

Osim Velike dvorane, u moskovskom konzervatoriju postoje još 4 dvorane: Mala dvorana, Rahmanjinova dvorana, Konferencijska dvorana i Bijela dvorana te posebno zanimljivo muzej Nikolaja Grigorjeviča Rubinštajna (1835-1881), ruskog skladatelja i pijanista, osnivača moskovskog konzervatorija, koji se nalazi u sklopu velike dvorane, a u muzeju su u funkciji još dvije dvorane – Ovalna i Izložbena.

Velika dvorana moskovskog konzervatorija, otvorena 1901. godine

Velika dvorana moskovskog konzervatorija, otvorena 1901. godine

Mala dvorana moskovskog konzervatorija, na slici komorni orkestar Amadeus

Mala dvorana moskovskog konzervatorija, na slici komorni orkestar Amadeus

Proba u Rahmanjinovoj dvorani moskovskog konzervatorija

Proba u Rahmanjinovoj dvorani moskovskog konzervatorija

U Konferencijskoj dvorani moskovskog konzervatorija održavaju se seminari, radionice, predavanja i dr.

U Konferencijskoj dvorani moskovskog konzervatorija održavaju se seminari, radionice, predavanja i dr.

Među Safonovim učenicima bio je i slavni pijanist i skladatelj Aleksandar Skrjabin (1872-1915). 1903, u toj istoj dvorani izvedena je Druga Skrjabinova simfonija, a dirigirao je nitko drugi doli profesor Safonov. Kritičari su oštro napali Skrjabina opisujući tu simfoniju ‚kakofonijom, a ne simfonijom’, no profesor Safonov nije se dao pokolebati i visoko je cijenio to Skrjabinovo djelo.  Tri godine ranije, kada je, u toj istoj dvorani izvedena i Prva simofnija Skrjabina, njegov učitelj, Safonov, svjedoci su zapisali, podigao je partituru rukom u zrak i rekao: ‚Ovo je Biblija 20. stoljeća’.

Još jedan od Safonovih učenika, Nikolai Medtner (1880-1951), također se proslavio i kao pijanist i kao skladatelj. Posljednjih 15 godina Medtner je živio u Londonu. Prije nego se skrasio u Londonu, promijenio je mnogo gradova, u stalnoj i neuspješnoj potrazi za onim što je ostavio u Rusiji  – osjećajem pripadnosti?

Aleksandar Grečanjinov (1864.-1956.), poznati pijanist i skladatelj, također je bio jedan od Safonovih učenika.
Pri tome je zanimljivo uzeti u obzir da je razdoblje kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća vrijeme svojevrsne krize u Rusiji. Industrija i tehnologija uslijed manjka kapitala nisu se razvijale kao one na Zapadu. Rusija je bila i jest zemlja velikog broja stanovnika, puno većeg od mnogih europskih zemalja. Oko 1900. godine Rusija je imala oko 128 milijuna stanovnika. St. Petersburg je bio veći grad o Moskve tada, sa 1.260.000 stanovnika, naprema 1.040.000 stanovnika Moskve.

Tramvaj s konjskom zapregom u Moskvi, oko 1900-te godine

Tramvaj s konjskom zapregom u Moskvi, oko 1900-te godine

Rusija je tada bila carevina. Plemstva je tada bilo oko 1,8 milijuna. No čak 85% stanovništva živjelo je na zemlji i od zemlje. Radnici u tvornicama radili sup o 11 sat na dan svaki dan i 10 sati subotama. Sindikati su bili ilegalni i nije se moglo puno učiniti na poboljšanju uvjeta rada i samoga zdravlja radnika.

Poraz u Krimskom ratu (1853.-1856.) šokirao je Rusiju i pokazao slabost u usporedbi sa zapadnim svijetom.
Specifičnost tadašnje Rusije bio je i ogroman broj kmetova, skoro 22 milijuna kmetova, koji su bili u vlasništvu pomeščika – vlasnika zemlje, kojih je bilo jedva oko 100.000. Rusk iintelektualci zalagali su se za poboljšanje položaja kmetova i za ukidanje tog robovlasničkog odnosa.

Ruski kmetovi u radu na polju

Ruski kmetovi u radu na polju

1856. godine car Aleksandar II. najavio je i proveo oslobađanje kmetova. Proveo je i druge reforme – decentralizaciju, podjelu na ‘zemstva’ – područja u ruralnim krajevima u kojima je bilo nešto autonomije. Kasnije se autonomija dodijelila i gradovima i većim naseljima. Smanjio je obavezan vojni rok sa 25 godina na 6 godina. Podupirao je gradnju željeznica, koja je zauzvrat omogućila bolje i veće iskorištavanje rudnih bogatstava. Prateća industrija otvarala je nova radna mjesta.

Ruski car Aleksandar II

Ruski car Aleksandar II

Politički i vojno Rusija je nastojala ojačati sovj položaj sklopivši savez sa Austro-ugarskom i Prusijom.
Nakon mnogih nemira i studentskih protesta i pokušaja atentata na Aleksandra II, Aleksandar III ponovno je zaustavio dah reformi. Ponovno je bilo nekoliko pokušaja atentata na cara, no nakon prirodne smrti na prijestolje je došao car Nikolaj II.

Nakon dugog perioda gušenih reformi, niti Nikolaj II nije donio Rusiji prosperitet, bio je isključivo posvećen veličanju Boga i to je pratilo sva njegova djelovanja. Krajem stoljeća stanovništvo Rusije popelo se na 135 milijuna stanovnika, međutim i dalje je oko 80% stanovništva bilo određeno poljoprivrenom i opstajalo je zahvaljujući obradi zemlje. U međuvremenu su studenti ibli poistovjećivani sa revolucionarima, premda je bilo nekoliko grupacija revolucionara.

U tom je razdoblju bilo i dosta ratova i ratnih sukoba. 1877-1878 trajao je rusko-turski rat, i završio primirjem. Rusi su ostali s osjećajem 1904. godine započeo je rusko-japanski rat, koji je završio ruskim porazom 1905. godine, i to je uz sve ostale faktore, bio direktan uvod u rusku revoluciju 1905 – protiv cara, protiv vlade, protiv autokracije. Tek je revolucija 1917. godine uspjela svrgnuti carevinu.

Valja spomenuti i dio Zlatnoga doba ruske poezije te Srebrno doba ruske poezije, koje je trajalo baš u tom razdoblju od 1800 pa tijekom cijelog 19. stoljeća do prve polovice 20. stoljeća, sa Žukovskim, Puškinom (1799-1837), Ljermontovom, te Jesenjinom (1895-1925), Pasternakom, Majakovskim, Cvetajevom i drugima. Svi su ti pjesnici, autori, umjetnici živjeli i izražavali svoje doba, sebe i svoju zemlju.

Koliko su važni dobri profesori, pokazuje i daljnji uspjeh odličnih ruskih pijanista, kao što je primjerice Lev Nikolajevič Oborin (1907-1974), koji je satove kompozicije pohađao i kod Grečanjinova, koji je pak, kako sam spomenula, bio učenik Safonova. Lev Oborin je bio pobjednik prvog pijanističkog natjecanja Frederica Chopina u Varšavi 1927. godine. Lev Oborin je i sam podučavao na Moskovskom konzervatoriju. Nastupao je i s violinistom Davidom Ojstrahom, dugo. Među Oborinovim učenicima su pak, nastavljajući sjajnu rusku pijanističku školu, Vladimir Aškenazi, Andrej Jegorov, Dmitrij Saharov i drugi izvrsni i poznati pijanisti.

Ruska pijanistička škola uključuje i druga važna i izvrsna imena – i učitelja i učenika raznih generacija. O njima nešto više u sljedećim člancima. Obilježja ruske pijanističke škole su visoki kriteriji, vrhunska tehnička pripremljenost, vrhunska i individualna interpretacija, glazbena logika, emotivnost s razumijevanjem glazbenog djela, apsolutna predanost i proživljenost glazbe, vrhunsko poznavanje glazbene literature i svih detalja i slojeva pojedine skladbe.
Ruska umjetnost izuzetno je bogata i zanimljiva za proučavanje, nadam se da vas je nešto iz ovoga članka nagnalo da se dalje zainteresirate i pozabavite se odabranom temom.

Slika Ilje Rjepina, ‘1905’

Slika Ilje Rjepina, ‘1905’

Zanina Bilic
About Zanina Bilic (89 Articles)
Akademska glazbenica pijanistica i profesorica klavira nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji poslijediplomski je studij sa stipendijom DAAD završila u Muenchenu. Nastupala je u Hrvatskoj i inozemstvu, kao solist i komorni glazbenik te kao klavirska pratnja. Bavi se i pedagoškim i humanitarnim radom. Živi i radi u Zagrebu sa suprugom i kćeri.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*