Novo:

Rimska historiografija carskog doba

Upravo zato jer su bili kreatori, sudionici ili suvremenici zbivanja, a veći ili manji dio vlastitog života posvetili su i historiografskom radu, ne možemo ne ovaj pregled ne otpočeti trojicom znamenitih Rimljana, Gajem Julijem Cezarom, Gajem Salustijem Krispom i Titom Livijem. Iako njihova djela nemaju veće važnosti za proučavanje carskog doba, radi se ipak o vrlo vrijednim izvorima upravo za razdoblje koje mu je neposredno prethodilo, desetljeća transformacije Rimske Republike.

Idejni je začetnik monarhijskog preuređenja rimske države Gaj Julije Cezar (100. pr. Kr.- 44. pr. Kr.), jedna od najvećih ličnosti antičkog Rima, vrstan političar, državnik i vojskovođa, te autor dvaju memoarskih djela. Zabilješke o galskom ratu (Commentarii de bello Gallico) u 7 knjiga predstavljaju opis njegova vojnog pohoda u Galiji, dok je u Zabilješkama o građanskom ratu (Commentarii de bello civili) u 3 knjige Cezar dao svoj pogled na uzrok građanskog rata, nastojeći opravdati vlastito djelovanje. Oba su djela, uz kritičku prosudbu, važan izvor za zbivanja polovice I. st. pr. Kr., a uz to donose i obilje drugih raznovrsnih podataka. Uz ta Cezarova memoarska djela vežu se i još tri opisa Cezarovih ratova, što su ih sastavili Cezarovi suradnici. Ta su djela, doduše, stilski slabija od Cezarovih Zabilješki o galskom ratu, ali time nije umanjena njihova povijesna vrijednost. Osmu je knjigu Cezarova Galskog rata dopisao Cezarov stožerni časnik Aulo Hircije, pa se pretpostavljalo da je on autor i Aleksandrijskog rata (De bello Alexandrino), što ipak neće biti moguće jer u to doba Hircije više nije bio živ. Tko su autor ili autori Aleksandrijskog rata, Afričkog rata (De bello Africano) i Hispanskoga rata (De bello Hispanensi) najvjerojatnije nikad nećemo saznati, ali je razvidno da ih je pisala osoba koja je u tim zbivanjima i osobno sudjelovala, a i imala uvid u službene spise Cezarova stožera.

O krizi Republike pisao je i Gaj Salustije Krisp (86. pr. Kr. – 34. pr. Kr.), Cezarov suborac i povjerenik, u djelu O Katilininoj uroti (De Catilinae coniuratione), u kojem se trudio dokazati kako Cezar u toj uroti nije sudjelovao. Ali, Katilinina urota pisana je ponajprije  s ciljem da se pokaže kako rimska Republika više ne funkcionara. Osim tog djela Salustije je i autor Rata s Jugurtom (Bellum Iugurthinum). Njegova se Povijest (Historiae), u kojoj je obradio razdoblje između 78. i 67. pr. Kr., nije sačuvala, a mala je vjerojatnost da su izgubljenom djelu pripadala četiri govora, dva pisma i niz fragmenata koji mu se pripisuju. Salustijev je stil, sažet i jasan, u antici bio i mnogo hvaljen i kritiziran, a znatno je utjecao i na kasnije pisce, ponajprije Tacita, pa i Amijana Marcelina. Djela su mu bila rado čitana i u srednjem vijeku, čemu imamo zahvaliti prilično velik broj sačuvanih rukopisa tog autora.

Posebno mjesto među rimskim piscima povijesti pripada Titu Liviju (59. pr. Kr – 17. ne. e.), rodom iz Patavija (današnja Padova), autoru monumentalnog djela Od osnutka grada (Ab urbe condita) u 142 knjige, od kojega se sačuvao tek manji dio. Do nas je dospjelo samo 35 knjiga: I.-X., koje su obrađivale razdoblje od najstarijih vremena osnutka grada do 293. pr. Kr. i XXI.-XLV., koje govore o zbivanjima od 218. do 168. pr. Kr., dok je ono o čemu se radilo u ostalima poznato po manjim fragmentima i citatima kod drugih autora. Srećom, sačuvani su sažeci (epitomae) od svih knjiga osim CXXXVI. i CXXXVII. Djelo je vremenski sezalo do Druzove smrti 9. pr. Kr., u čemu je teško nazrijeti neki prijeloman trenutak u povijesti Rima, pa je to poslužilo kao temelj pretpostavci da Livije povijest na kojoj je radio četrdeset godina nije uspio dovršiti, a vremenski je trebala doseći razdoblje do Augustove smrti 14. n. ere. Vrlo je teško vrednovati Livijev historiografski rad jer je sve ono što se odnosilo na njemu vremenski bliske i suvremene događaje izgubljeno. Unatoč tome, ostaje zaključak kako je Tit Livije bio jedan od najpopularnijih povjesničara antike, čije se djelo isticalo ponajprije zanimljivim pripovijedanjem u tolikoj mjeri da se nakon njega teško itko mogao odvažiti iznova pisati rimsku povijest, već su se pisci radije odlučivali na prepričavanje njegova djela.

Kronološki je najstariji pisac rimske povijesti carskog doba Gaj Velej Paterkul, autor Rimske povijesti (Historiae Romanae), u stvari na brzu ruku sastavljenog kratkog pregleda povijesti Rima od propasti Troje do smrti Augustove udovice Livije 29. godine. Paterkulovo je djelo nastalo u prvoj polovici 30. godine i sastoji se od dva nejednaka djela. U prvoj je knjizi, sačuvanoj u fragmentima, opisano razdoblje do razaranja Kartage 146. pr. Kr., dok druga, obimnija, opširnije opisuje događaje kojima je autor bio sudionik. Kao povijesni izvor osobito je važna jer je to jedino sačuvano povijesno djelo, izuzmemo li, dakako, Augustove Res Gestae, koje daje uvid u ideologiju ranog principata. Zamalo posljednjih četrdeset poglavlja djela posvećeno je ratnim pothvatima i osobnosti cara Tiberija, pod čijim je zapovjedništvom Paterkul odslužio vojnu karijeru, a zatim se, kao provincijalac i homo novus uspeo i do visokih položaja legijskog legata, kvesture, te na kraju i preture. Stoga ne treba čuditi što je Paterkulovo viđenje principata izrazito pozitivno.

tacit-povjesnicarRimska je historiografija vrhunac dosegla u djelima Historije i Od smrti Božanskog Augusta (Ab excessu divi Augusti) Kornelija Tacita (I.-II. st.), u kojima je opisao vladavinu careva od Tiberija do Domicijanove smrti. O Tacitovu životu ne zna se mnogo. Poznato je da se u mladosti bavio govorništvom, a pod carem Nervom postigao je i konzulat. Političku je karijeru, kako sam kaže, otpočeo pod carem Vespazijanom, za vrijeme Domicijana dospio je do pretorske časti, a zatim je četiri godine kao legatus pro praetore proveo u provinciji Belgiki. Svoj je spisateljski rad Tacit otpočeo monografijama Agrikola (De vita et moribus Iulii Agrocolae), u kojem je panegirički opisao život svoga tasta, rimskog vojskovođe i namjesnika Britanije, Julija Agrikole, i Germanija (De origine, situ, moribus ac populis Germaniae), djelom u kojem je opisao život i zemlju Germana, zanimljivim i vrlo informativnim tekstom etnografsko-geografskog i povijesnog karaktera. Tacitov, pak, Dijalog o govornicima (Dialogus de oratoribus) rasprava je o uzrocima propadanja govorništva u doba carstva. Svoje je mjesto u povijesti Tacit ipak zaslužio svojim historijskim radovima. Njegove Historije vremenski su obasizale razdoblje od 69. do  Domicijanove smrti 96. godine. Od prvotnih 14 knjiga preživjele su tek prve četiri i jedva polovica pete u kojima su prikazana zbivanja iz 69. i 70. godine. U svome najzrelijem djelu, Od smrti Božanskog Augusta, koje se od vremena renesanse počelo nazivati Anali, Tacit je obradio razdoblje koje vremenski prethodi Historijama. Djelo je obuhvaćalo zbivanja od smrti cara Augusta do Neronove smrti. Na žalost, i taj je Tacitov rad do nas dospio teško oštećen, pa je od cjelokupnog djela sačuvano jedva dvije trećine teksta. Od prvotnih 16 knjiga sačuvane su u potpunosti knjige I.-IV. i početak pete, šesta knjiga bez početka, te knjige XI.-XVI. s lakunama na početku XI. i svršetku XVI. knjige. Prvih šest knjiga obrađuje događaje od Augustove smrti do smrti cara Tiberija. U potpunosti nedostaje doba Kaliguline vladavine, Klaudijeva vladavina do 47. godine, te posljednje dvije godine Neronova carevanja. Sudeći po naznakama u tekstu Anali su morali nastati između 115. i 117. godine. Iako je na početku djela Tacit izjavio da će pisati bez srdžbe i pristranosti (sine ira et studio), nije se toga držao, a osobito negativno oslikava taj povjesnik osobu i vladavinu cara Tiberija. Prilikom istraživanja i pisanja Historija i Anala Tacit se kao izvorima služio senatskim spisima, carskim arhivom, djelima drugih autora, od kojih izrijekom navodi Kluvija Rufa, Plinija Starijeg i Agripinine memoare, te usmenom predajom.

Plutarh (o. 46.-126.) iz Heroneje u Beotiji, odlično obrazovan filozof i biograf, autor je velikog broja djela, od kojih su za povijest najznačajniji njegovi Usporedni životopisi, u kojima je opisao i usporedio znamenite grčke i rimske ličnosti, državnike ili vojskovođe. Sačuvana su 22 para životopisa, a povrh toga tek nekoliko životopisa rimskih careva. Za proučavanje rimske povijesti Plutarhovi Usporedni životopisi imaju vrlo veliku važnost, iako u njega nije na prvome mjestu povijesna točnost, već moraliziranje, a prema njegovim shvaćanjima u povijesnim je zbivanjima od presudnog značaja uloga velikih ličnosti.

Gaj Svetonije Trankvil (I.-II. st.) bio je mlađi Tacitov suvremenik i tajnik cara Hadrijana. Od više Svetonijevih djela u cijelosti su sačuvani samo Životi careva (De vita caesarum) u 8 knjiga, zbirka životopisa careva od Cezara do Domicijana. Careve i njihov život Svetonije je kroz cijelo djelo opisivao po istom obrascu, otpočinjući genealogijom, zatim vremenom i mjestom rođenja, pa djetinjstvom, da bi nastavio dolaskom na vlast, opisom vanjštine i obilježjima karaktera zasnovanim na primjerima iz svakodnevnice, a na kraju slijedi opis smrti i svojevrsna ocjena. Dakako da Svetonije ne propušta navesti i znamenja koja su ukazivala na određeni događaj u carevu životu. Iako je Svetoniju na raspolaganju bio carski arhiv, on se njime, očito je, poslužio samo za faktografske podatke, a koristio se i carskim memoarima i, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, izjavama suvremenika i usmenom predajom. Ali, Svetonije je svoje izvore koristio prilično nekritički, a najveću je pozornost posvećivao zapisivanju priča i anegdota iz javnog, a poglavito privatnog života careva. Zato njegove navode treba prihvaćati s velikom dozom rezerve, iako treba uvažavati i činjenicu da su za vladavinu pojedinih careva Svetonijevi zapisi jedini sačuvani izvor. Njegovi životopisi prvih dvanaest careva stekli su veliku popularnost i postali obrazac koji su oponašali mnogi kasniji pisci biografija.

Lucije ili Publije Anej Flor (II. st.) autor je djela pod naslovom Sažetak svih ratova u 700 godina (Epitome bellorum omnium annorum DCC) u dvije knjige, sažetog pregleda ratova što ih je Rim vodio od osnutka Grada do vremena cara Augusta, točnije do 25. pr. Kr., kad je August zatvorio Janov hram. Razvidno je da je kao izvore Flor uporabio u velikoj mjeri Livija, Salustijeva djela Rat s Jugurtom i O Katilininoj uroti, Cezarove Zabilješke o Galskom ratu i Zabilješke o građanskom ratu, a vrlo vjerojatno se koristio i autorima čija se djela nisu sačuvala. Autor po vokaciji nije bio povjesničar već retor i stoga mu je stil jasan i slikovit, što je doprinijelo velikoj popularnosti njegova Sažetka i tijekom srednjeg vijeka, dok je izlaganje povijesnih zbivanja vrlo kratko, a u njemu su česte i raznorazne pogreške. Pa ipak, Florovo je djelo dragocjen izvor, jer je unatoč sažetosti povijesnih opisa uporabljivo kao komparativni izvorni materijal i potencijalni korektiv za vijesti drugih autora.

Grk Apijan (II. st.), rodom iz Aleksandrije, autor je Rimske povijesti u 24 knjige, djela dovršenog oko 160. godine, koje je predstavljalo svojevrsnu kombinaciju opće povijesti Sredozemlja s rimskom poviješću. Prve četiri knjige obrađivale su ratove koje je Rim vodio za osvajanje Italije, u knjigama od V. do VIII. radi se o ratovima s Kartagom, a u knjigama IX.- XII. bila su opisana osvajanja u jugoistočnoj Europi, ratovi s Antiohom i s Mitridatom. U sljedećih pet knjiga (XIII.-XVII.) obrađeni su rimski građanski ratovi, na koje se dovezivalo osvajanje Egipta izloženo u knjigama XVIII.-XXI. Knjiga XXII. obuhvaćala je prvo stoljeće Carstva, dok je u XXIII. i XXIV. knjizi Apijan opisao Trajanove ratove u Dakiji i Arabiji. Od cjelokupnog djela sačuvane su u potpunosti knjige VI.-VIII. i XII-XVII., potpuno su izgubljene posljednje knjige (XVIII.-XXIV.), dok su od ostalih sačuvani veći ili manji fragmenti. Na žalost, do nas nije dospjelo ni završno poglavlje s pregledom stanja vojske, financija i administracije Carstva, a koje Apijan spominje na kraju Uvoda. Iako o Apijanovoj pouzdanosti možemo dvojiti, ostaje činjenica da su njegove knjige o građanskim ratovima jedini cjelovit i povezan prikaz tog burnog i važnog razdoblja rimske povijesti, dok je za neke dijelove i zbivanja te epohe Apijan i jedini sačuvani izvor.

Dion Kasije Kokejan (o. 155.-o. 235.), rodom iz Nikeje, autor je Rimske povijesti (Ρομαικε ιστοριa) u 80 knjiga u kojoj je opisao događaje od Enejina dolaska u Italiju do smrti cara Septimija Severa. Prvih četrdeset knjiga obuhvaćalo je razdoblje do Cezara i Pompeja, sljedećih dvadeset do Klaudijeve smrti, a posljednjih dvadeset do smrti Septimija Severa.  Od tog je djela do nas stigao tek manji dio u sačuvanim knjigama XXXVI.-LX s manjim lakunama, te veći ostaci LXXIX. i LXXX. knjige. U sačuvanim knjigama opisano je razdoblje kraja Republike i početka Carstva. Srećom, od knjiga LXI.-LXXX. sačuvani su sažeti prikazi bizantskog redovnika Ksifilina iz XI. st., te ekscerpti kod Zonare (XII. st.). Unatoč nekim zamjerkama Dionovu stilu, ono što je od njegova djela došlo do nas predstavlja izrazito vrijedan izvor za povijest carskog doba.

Prozna i druga djela kao povijesni izvor

Junačka djela Božanskog Augusta (Res gestae divi Augusti) popis je vlastitih djela i troškova što ih je August učinio kao gospodar rimske države. Osobno ih je sastavio naloživši da se urežu u dva mjedena stupa i objave u Rimu pred njegovim mauzolejem, a da se prijepisi postave diljem Rimskog Carstva. Sačuvani tekst pronađen je uklesan u vanjski zid nekadašnjeg hrama Rome i Augusta u Ankari, po čemu je natpis i dobio svoje znanstveno ime Monumentum Ancyranum. Augustov popis djela, unatoč tome što se radi ponajprije o političkom dokumentu, vrlo je važan povijesni izvor za vladavinu prvoga rimskog cara.

Lucije Junije Moderat Kolumela (I. st.), rodom iz Gadesa (današnji Kadiz) u Hispaniji, djelovao je u doba cara Nerona. Napisao je opsežan prozni priručnik O seoskim poslovima (De re rustica) u 12 knjiga u kojem je iznio upute i svoje poglede na to kako treba urediti zemljišni posjed. Kolumelini su podaci izvanredan uvid u poljoprivredu antičke Italije u doba ranog Carstva, odnose prema radnim kategorijama stanovništva, robovima i njihovu odnosu prema radu, oruđu i gospodaru.

Gaj Plinije Sekund Stariji (23./24. – 79.), rođen u Comu u Transpadanskoj Galiji, bio je jedan od najučenijih ljudi svojega vremena, polihistor, istraživač prirode, društva, kulture i čovjeka. Iako je napisao više djela iz raznih područja, sačuvano je samo njegovo najveće djelo Prirodopis (Naturalis historia) u 37 knjiga. Radi se o svojevrsnoj enciklopediji svega tadašnjeg znanja s područja astronomije, geografije, etnografije, znanosti o čovjeku, zoologije, botanike, ratarstva, ljekarstva, mineralogije i kratkog pregleda grčke i rimske umjetnosti. Iako Plinije često iznosi netočnosti i neprovjerene priče, u njega se nailazi i na obilje vrijednih podataka koji inače nisu nigdje drugdje sačuvani. Njegovo je djelo najopsežniji i najvažniji izvor za poznavanje antičke znanosti i kulture.

Židovski pisac Josip Flavije (o. 37.-o.97.), rodom iz Jeruzalema, opisao je u djelu O židovskom ratu ustanak Židova protiv rimske vlasti, u kojem je i sam sudjelovao. Iako prorimski raspoložen, Josip se, nerado, ipak pridružio ustanku, ali je pao u rimsko zarobljeništvo. Nazočio je padu Jeruzalema, nakon čega mu je Tit poklonio slobodu i pravo rimskog građanstva, pa je Josip vlastitom imenu dodao i ime Flavije. U djelu O židovskom ratu na materinjem je jeziku u sedam knjiga opisao i pad Jeruzalema. Djelo, koje je dao prevesti na grčki, pomalo je tendenciozno pisano, ali to ne umanjuje njegovu vrijednost kao važnog izvora za zbivanja o kojima govori. Druga njegova djela, poput Židovskih starina u 20 knjiga, važan su izvor za povijest i kulturu Židova.

Gaj Plinije Cecilije Sekund Mlađi (61./62.-113.), državnik, govornik i pisac, nećak je Plinija Starijeg, rođen također u Comu. Obnašao je razne državne službe, a pod carem Trajanom postigao je i konzulsku čast, da bi nakon nekog vremena kao prokonzul upravljao provincijom Bitinijom. Kao povijesni izvor važna su njegova objavljena Pisma (Epistulae) u 10 knjiga, od kojih je najzanimljivija prepiska s carem Trajnom, te Panegirik Trajanu (Panegyricus).

Lukijan (o. 120-180), bio je najpoznatiji grčki satirik, rodom iz Samosate, glavnog grada Komagene, od Vespazijanova vremena rimske provincije. Kao učitelj retorike i vrlo obrazovan, održavajući predavanja, proputovao je Grčku, Italiju i Galiju. Oko 170. godine nastanio se u Ateni i posvetio se pisanju satira i pamfleta. Od njegovih je djela sačuvano 80 spisa (od kojih mu je bar desetak pogrešno pripisano), uglavnom kraćih sastava u obliku dijaloga, rasprava, predavanja i opisa različitog sadržaja. Predmetom poruge su mu praznovjerje, religija, mitologija, filozofija, osobito filozofske sekte koje su propovijedale preziranje života i njihovi predstavnici, te različita istočnjačka vjerovanja koja su se u njegovo doba proširila Rimskim Carstvom. Uz duhovitost, tekstove mu u velikoj mjeri obilježava ironija, a svojim je djelima znatno utjecao na kasniju književnost. Lukijanova su sačuvana djela važan izvor za svakodnevni život i mentalitet carskog doba.

Rimski antikvar Aulo Gelije (II. st.) obrazovao se u Rimu, a s 30 je godina otišao u Atenu kako bi nastavio filozofske studije. Tamo su nastale njegove Atičke noći (Noctes Atticae) u 20 knjiga (nije se sačuvala samo VIII. knjiga), djelo antikvarskog karaktera. Najveća mu je vrijednost što se u djelu navode citati iz izgubljenih djela 275 autora s temama koje se dotiču gotovo svih znanstvenih i filozofskih područja.

Historiografska i druga djela kasne antike

U kasnoj antici historiografski je rad u drastičnom opadanju. O povijesnim zbivanjima tog vremena glavni su podaci sačuvani u kronikama, koje u to doba postupno postaju dominantni oblik historiografskog rada, te u tek nekoliko sačuvanih historiografskih djela. U IV. st. nakon Milanskog edikta javlja se i kršćanska historiografija. Prvi kršćanski pisac bio je Euzebije (III./IV.st.), biskup grada Cezareje, autor prve Povijesti Crkve u 10 knjiga, koja je vremenski dosizala do 323. godine. To djelo na grčkom jeziku važno je ponajprije za povijest Crkve, dok su za političku povijest Rimskog Carstva važna ona mjesta koja govore o carevima iz druge polovice III. stoljeća. Samo fragmenti sačuvani su od drugog i opsežnijeg Euzebijeva djela nazvanog Kronološke tablice .

Pisci carske povijesti (Scriptores historiae Augustae) ili pojednostavljeno Carska povijest (Historia Augusta), naziv zbirke od trideset životopisa rimskih careva, u tom je obliku nastao na prijelazu XVI. u XVII. stoljeće. Autentični naslov djela, kao ni vrijeme nastanka, nisu poznati, a vjerojatno je zbirka izvorno sadržavala i više životopisa. Tradicija rukopis pripisuje šestorici autora, koje ne spominje ni jedan drugi izvor, a zbirka je najvjerojatnije sastavljena potkraj IV. stoljeća. Djelo je rađeno po uzoru na Svetonija i Marija Maksima, drugog popularnog sastavljača biografija rimskih careva, čije djelo nije sačuvano. Historija Augusta znatno zaostaje za svojim uzorima i literarno i u historiografskom smislu, ali u tom pogledu i među životopisima postoje znatna odstupanja. Novija su istraživanja pokazala da kao povijesni izvor ta zbirka ipak nije bezvrijedna, pogotovo što je za neka razdoblja, osobito za vrijeme između 253. i 285. godine, Historija Augusta gotovo jedini izvor. Zanemarimo li političku povijest, Historija Augusta donosi obilje drugih važnih podataka o svakodnevnom životu, modi, kulinarstvu te gladijatorskim borbama i drugim vidovima zabave.

Povjerenik cara Valensa, državni činovnik Eutropije (IV. st.), sastavio je 369. godine Kratak prikaz povijesti od osnutka Grada (Breviarum ab Urbe condita) u deset knjiga i posvetio ga caru. U knjigama I.-VI. opisano je razdoblje Republike, dok knjige VII.-X. opisuju doba Carstva. Djelo se bavi ponajprije ratnim zbivanjima i događajima iz političke povijesti, a zbog popularnosti, jednostavnosti izlaganja i kratkoće, prevedeno je i na grčki. Kasnije je poslužilo kao osnova za brojna dopunjavanja i proširivanja, a tijekom srednjeg vijeka bilo je jedno od najpopularnijih antičkih djela.

Posljednji veliki rimski povjesničar Amijan Marcelin (o. 335.-o.400.), porijeklom Grk iz Antiohije, napisao je na latinskom jeziku pri samom kraju IV. st. Junačka djela (Res gestae) u 31 knjizi, djelo za koje su uvriježio naziv Povijest. Amijanovo je povijesno djelo u stvari bilo nastavak Tacitova historiografskog rada, ali sačuvano je samo posljednjih 18 knjiga, koje obuhvaćaju razdoblje od 353. do 378. godine. Iz sačuvanog ostatka jasno proizlazi da je ranije razdoblje obrađeno sumarno, a da je autor više pozornosti i detalja posvetio zbivanjima kojima je bio suvremenik i u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Amijanov je rad pouzdan i vjerodostojan povijesni izvor i predstavlja objektivan, detaljan i potpun prikaz druge polovice IV. st., iako u djelu ima propusta i pogrešaka, ali one se pretežito odnose na geografske podatke ili vijesti preuzete nedovoljno kritički od drugih autora. Pa ipak, autor je izvore brižno birao, a Res gestae sadrže i brojne povijesne, etnografske i prirodnoznanstve ekskurse.

Kronika latinskog pisca Hidacija (394.-470.) iz Lemike u Galeciji, biskupa grada Akve Flavije (današnji Chavez u Portugalu), iako kao izvor najvažnija za područje Hispanije i Galije, donosi i vrlo vrijedne podatke vezane uz zbivanja na Sredozemlju, a poglavito uz rat protiv Vandala, međusobne odnose Vizigota, Vandala i Sveba, te zbivanja na carskim dvorovima na Zapadu i na Istoku. Hidacijeve su vijesti pouzdan izvor za njemu suvremene događaje. Kronika je nastavak Hijeronimove kronike, a vremenski je sezala do 468. godine. Hidacije je također i autor Fasta koji dosežu do 468. godine, a sačuvani su u rukopisu iz IX. stoljeća.

Kao povijesni izvor za poznavanje rimske vojske, osobito u njezinim kasnijim razdobljima, važno je djelo Publija Flavija Vegecija Renata (IV./V. st.), vojna rasprava pod naslovom Sažetak vojne vještine (Epitoma rei militaris) u četiri knjige, napisana na samom kraju IV. ili početkom V. stoljeća. Vegecije ne opisuje vojsku određenog vremena, već se u njegovu djelu miješaju elementi prošlosti i suvremenosti, a kao teoretičar umijeća vojevanja on, u stvari, opisuje vojsku kakva bi po njegovu mišljenju trebala biti. U doba kad je nastao Sažetak vojne vještine to djelo nije imalo nikakva praktičnog utjecaja, ali je zato u kasnijim vremenima Vegecije postao vrlo proučavan priručnik o vojnoj vještini. Kao izvore koristio je djela starijih pisaca, a oslanjao se i na vojno zakonodavstvo i propise nekih rimskih careva, od kojih izrijekom navodi Augusta, Trajana i Hadrijana, pa je već i zbog toga Vegecija moramo tretirati kao vrijedan izvor.

Na poticaj Aurelija Augustina napisao je svećenik Pavao Orozije (IV/V. st.), porijeklom iz Hispanije, Povijest protiv pogana (Historia adversus paganos), pregled opće povijesti, kakvi su bili karakteristični za to doba, a obuhvaćao je razdoblje od postanka svijeta do 417. godine. Orozijevo je mišljenje kako je čitava rimska povijest ispunjena zlom i ubojstvima, a događaji piščeva vremena Božja su kazna. Orozijeva je kompilacija bila vrlo čitana sve do razdoblja renesanse.

Vrlo obrazovani grčki govornik Prisk iz Panija u Trakiji (o. 420.-poslije 474.), autor je bizantske povijesti u osam knjiga, čiji nam naslov danas nije poznat. Priskovo je povjesničarsko djelo obuhvaćalo razdoblje od 433. do 474. godine, a sačuvano je u fragmentima, koji su, međutim, važni kao izvor za povijest Huna u Atilino vrijeme. Fragmenti Priskova djela donose i nekoliko značajnih podataka o rimskom ratu protiv Vandala na Siciliji 461. i 467. godine. Valja napomenuti da je Prisk bio i član diplomatskog poslanstva istočnorimske vlasti Atili.

Grčki povjesničar Zosim (V/VI. st.) bio je visoki činovnik pod carem Teodozijem II. Njegova Nova povijest u šest knjiga obuhvaća razdoblje od prvih rimskih careva do vizigotskog zauzimanja Rima 410. godine i predstavlja jedno od vrjednijih historiografskih djela toga doba.

Sidonije Apolinar (o. 430.-o. 480.), latinski pjesnik i govornik, podrijetlom iz galske senatorske obitelji, bio je zet cara Avita i njegov panegiričar, a od godine 469. biskup Arverna (Clermont). Njegova Pisma (Epistulae) u devet knjiga donose dosta važnih podataka, a osobito su značajna kao povijesni izvor za Galiju i odnose između zapadnorimske vlasti i Vizigota.

Povjesničar gotskog porijekla, Jordan (umro poslije 551.), autor je dvaju djela, gotske i rimske povijesti, u kojima donosi važne vijesti o zbivanjima posljednjih godina zapadnorimske carske vlasti, te o posljednjim zapadnorimskim carevima. Njegovo djelo O porijeklu i djelima Gota (De origine actibusque Getarum) na barbariziranom latinskom prvi je sačuvani povijesni zapis o Gotima, dok je u drugom djelu O sumi vremena ili o porijeklu i djelima rimskog naroda (De summa temporum vel origine actibusque gentis Romanorum), nakon pregleda povijesti svijeta obradio rimsku povijest do 551. godine. Jordanovo je djelo važan i pouzdan izvor za njemu suvremeno ili vremenski blisko razdoblje.

Kronika Marcelina Komesa (umro oko 534.), latinskog kroničara iz Justinova i Justinijanova vremena, podrijetlom najvjerojatnije iz Ilirika, također se vezuje na Jeronimovu kroniku i obuhvaća razdoblje od 379. do 518., u prvom, a do 534., u drugom izdanju. Kronike Consularia Constantinopolitana, Consularia Italica i Galska kronika (Chronica Gallica) ne donose nove bitne podatke, ali njihova je važnost u tome što služe kao komparativni izvorni materijal za kontrolu i korekciju vijesti što ih donose ostali pisci. Iz istog je razloga značajna i kronika Flavija Magna Aurelija Kasiodora, tajnika ostrogotskog kralja Teodorika, čije je djelo Variae u dvanaest knjiga iz razdoblja od 507. do 537. godine također sačuvano. Kasiodorova kronika otpočinjala je stvaranjem svijeta i dopirala do 519. godine.

Prokopije iz Cezareje (kraj V. st.-oko 565.), autor je vrlo značajnog djela Povijest ratova, nastalog u prvoj polovici VI. stoljeća, u kojem je opisao Justinijanove ratove s Perzijancima, Gotima i Vandalima. Ti su ratovi podrobno i vjerodostojno opisani, s obzirom da je bio suradnik i pratilac Justinijanova vojskovođe Belizara, pa je dijelom u događajima koje opisuje, Prokopije i sam sudjelovao, dok se za ranija razdoblja o kojima piše koristio dobrim izvornim materijalom. Prokopije, između ostalog, donosi važne i vjerodostojne podatke o zbivanjima na Sredozemlju, te o odnosima između istočnorimske i zapadnorimske carske vlasti u V. stoljeću, te o Justinijanovu ratu s Ostrogotima. Drugo mu je znamenito djelo O građevinama, u kojem govori o Justinijanovoj građevnoj djelatnosti. Posthumno je objavljena njegova Tajna povijest, u kojoj se obrušio na cara Justinijana i caricu Teodoru, oslikavši, uz doista mnogo pretjerivanja, carsku obitelj i život na dvoru u Justinijanovo doba. Prokopija s pravom možemo smatrati posljednjim velikim antičkim povjesničarom.

Ivan Malala, bizantski kroničar VI. st., rođen je u Antiohiji, gdje je najvjerojatnije proveo čitav život. Njegov nadimak Malala (retor) ukazuje najvjerojatnije na njegovo sirijsko porijeklo. Malala je autor kronike pod naslovom Kronografija, u kojoj je opisao povijest svijeta do Justinijanove smrti. Djelo je prvotno nastalo kao povijest grada Antiohije, ali ga je sam autor naknadno preoblikovao u svjetsku povijest. Malala je uživao veliki autoritet među kasnijim bizantskim kroničarima, koji su se u svojim radovima obilato koristili i cijelim dijelovima njegove kronike, pa je tako Malala ustvari udario temelje bizantskoj kronici. Od djela jednog od njegovih kompilatora iz VII. st., imenjaka rodom također iz Antiohije, zbog čega ga se često miješa s Malalom, ostali su samo fragmenti. Ivan Antiohijski, autor je Kronike koja je vremenski obuhvaćala razdoblje od Adama do smrti cara Foke. Kao izvorima Ivan Antiohijski služio se Sekstom Julijem Afričkim, Euzebijem, Amijanom Marcelinom i drugim standardnim autorima.

Iako je živio u VIII. stoljeću, langobardski pisac rimske povijesti Pavao Đakon (oko 720/724.-?799.), svojim se djelom nadovezao na Eutropijev Breviarum historiae Romanae. Đakonova Rimska povijest (Historia Romana), pisana oko godine 770., vremenski seže do Justinijana, a autor se služio i nekim danas izgubljenim izvorima, pa donosi i podatke kojih inače nema u drugih autora. Stoga njegovo djelo kao povijesni izvor ima posebnu vrijednost.

Zbirke carskih proglasa i zakona Teodozijev zakonik (Codex Theodosianus) i Justinijanov zakonik (Codex Justinianus) kao izvorni materijal, zanemarimo li njihovu vrijednost za pravnu znanost, za proučavanje kasne antike imaju vrlo veliku važnost, prvenstveno zato jer u nedostatku drugih izvora kroz legislativu donose egzaktne i dragocjene podatke o općim prilikama na tlu Rimskoga Carstva u vrijeme velike seobe naroda, upravo kao i Notitia dignitatum, spis nastao početkom V. stoljeća, možda između 425. i 430. godine, a predstavlja popis državnih ureda, službenika i njihovih naslova u oba Carstva.

Vladimir Posavec
About Vladimir Posavec (21 Articles)
Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1998. je magistrirao na poslijediplomskom studiju Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Koautor je udžbenika povijesti za prvi i drugi razred gimnazije i šesti razred osnovne škole, povijesnih čitanki i radnih bilježnica za iste razredete, te autor udžbenika za peti, šesti i sedmi razred osnovne škole s pripadajućim radnim bilježnicama. Također je koautor priručnika za nastavnike za sve navedene razrede, te priručnika za polaganje državne mature iz povijesti. Autor je knjige Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota. Objavio je više znanstvenih priloga, te brojne prikaze i znanstvene recenzije. Suradnik je i redovito objavljuje u časopisu Latina et Graeca.