Novo:

Reformna djelatnost Grgura VII. na istočnoj jadranskoj obali

Reformna djelatnost Grgura VII. na istočnoj jadranskoj obali

Djelatnost Grgura VII. na našoj obali poklapa se s vjerojatno najburnijim razdobljem u hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. To je naime doba smrti Petra Krešimira IV. te dolaska na vlast Demetrija Zvonimira. Između ova dva događaja izvori stavljaju zarobljavanje jednog hrvatskog kralja. Gledajući malo podrobnije slijed povijesnih događaja u tih par godina, valja među tim zbivanjima tražiti i upletenost reformnog Rima, odnosno njegovog prvog čovjeka, pape Grgura VII. Tim više što pri Zvonimirovom krunjenju upravo ta osoba igra najveću ulogu. To će, kao što je već rečeno biti konačna pobjeda reformnog papinstva u našim krajevima.

Izgleda da je glavni Grgurov povjerenik za istočnu jadransku obalu bio nadbiskup Siponta Gerard. On je, naime, u kratkom razdoblju od Krešimirove smrti do Zvonimirova krunjenja najmanje dva puta boravio u našim krajevima, naravno po papinom nalogu.(1) Nada Klaić predvodi grupu hrvatskih povjesničara koji smatraju da u njegovom boravku u našim krajevima ne treba vidjeti sano brigu oko provođenja reformi, već i Grgurov politički angažman na istočnoj obali Jadrana. Uzimajući u obzir opću crkvenu situaciju toga doba te položaj Grgura VII. u odnosu prema svom glavnom neprijatelju  Henriku IV., onda takva pretpostavka svakako ima smisla i vjerojatno nije daleko od istine. Početkom 1074. Grgur je poslao Gerarda u Dubrovnik kako bi riješio spor koji je nastao između Dubrovčana i njihovog biskupa Vitala. O tomu saznajemo iz pisma papinog pisma Dubrovčanima početkom 1074. godine.(2) Zbog čega je točno došlo do spora ne znamo. Ali to nije toliko ni važno. Važno je to da su Dubrovčani smjenili Vitala i izabrali novog biskupa. Time su u svakom slučaju načinili tešku povredu crkvenih običaja koje je Crkva pokušala uspostaviti ranijim reformnim koncilima.(3) Dubrovčani se očito nisu pridržavali odredaba o izboru crkvenih osoba i to je mogući razlog sukoba koji je izbio na relaciji Dubrovčani – papa. Iza biranih riječi kojima se Grgur obraća Dubrovčanima, krije se, kako smatra Nada Klaić, oštro upozorenje, kojim se daje do znanja tko tu koga treba slušati. Ukoliko ga ne budu slušali bit će prokleti.(4) Ne znamo točno kako je taj spor završio, ali je jedno svakako jasno; Grgur je otvoreno poručio kako naće trpjeti nikakav neposluh te da se trebaju poštovati pravila koja su postavili on i njegovi prethodnici na Svetoj stolici. Drugi put Gerard će boraviti u Hrvatskoj potkraj 1075., o čemu će još biti govora.

Petar Krešimir IV. podljednji se put spominje u jednoj ispravi 1073. godine. Nedugo nakon toga on je vjerojatno umro. Tko je postao vladar nakon njega, kakva je situacija vladala u srednjovjekovnoj hrvatskoj državi nakon njegove smrti do Zvonimirove krunidbe u Solinu? Ta i još mnoga druga pitanja nameću se sama od sebe kada se raspravlja o ovom periodu hrvatske prošlosti. Izravnih podataka nemamo, ali možemo na temelju nekih posrednih saopćenja donekle rekonstruirati političko ozračje u kojem se Hrvatska našla u tih nekoliko godina. Kako sada stvari stoje evidentno je da je veliku ulogu u kreiranju tadašnje političke situacije u Hrvatskoj imao upravo papa Grgur VII. U siječnju 1075. on piše pismo danskom kralju Sweinu Estridsonu. Glavni razlog papinog pisma je jedna bogata zemlja blizu nas (5), kojom su prema papinim riječima zavladali bijedni i kukavni heretici (6). Papa moli danskog kralja da mu pošalje jednog od svojih sinova, koji će te iste heretike istjerati i u papino ime dobiti vlast u toj zemlji. Svjetski povjesničari do danas nisu načisto s tim o kojoj se zemlji radi. Većina ih je pomišljala na neki bizantski teritorij u južnoj Italiji, čiji bi stanovnici prema papinim shvaćanjima bili heretici, budući da se služe običajima Istočne crkve. Drugi su pak pomišljali na posjede normanskog vojvode Roberta Guiscarda, koji je nešto prije toga zbog sukoba s papom ekskomuniciran. Za razliku od sviju njih Ferdo Šišić je nastojao dokazati da se ovdje radi o hrvatskom vladaru i o hrvatskoj srednjovjekovnij državi.(7) Šišić smatra da je Hrvatskom nakon Krešimirove smrti zavladao neretvanski velikaš Slavac, budući da je Krešimirov nećak Stjepan već tada bio poprilično boležljiv i praktički nesposoban za vladanje. Šišić dalje dodaje da je sa Slavcem pobijedila narodna, glagoljaška stranka. Taj se izbor nije sviđao dalmatinskim gradovima, kao ni djelu hrvatskih velikaša. Ne znamo točno što se tada u Hrvatskoj događalo, ali nije nemoguće da je ponovno došlo do sukoba reformne i protureformne stranke. Ako to tako pretpostavimo onda nije čudo što papa na upražnjeno hrvatsko prijestolje poziva danskog kraljevića. Kakav je bio odgovor danskog kralja ne znamo. Upitno je je li uopće bilo odgovora, budući da je danski vladar ubrzo nakon toga umro. Ova se Grgurova ideja u svakom slučaju nije ostvarila. Danski kraljević nije zadobio hrvatsko prijestolje, ali to nije bio slom Grgurovih nastojanja da politički i crkveno primiri Hrvatsku. Teško je naime u nekim izvorima, u kojima se Grgur poimence ne spominje i nije njihov neposredni sudionik, ne vidjeti njegovu umiješanost.

U studenom 1075. održao se u Splitu crkveni sabor kojim je opet predsjedao isti onaj sipontski nadbiskup Gerard. Između ostalih crkvenih sporova on je izgleda presuđivao i u sporu izmežu opata samostana sv. Krševana i zadarskog biskupa oko crkve sv. Ivana u Telašćici. Tom prilikom u samostanskom skriptoriju sastavljena je i isprava. Za nas je vrlo važna njezina datacija. Ona je naime datirana u ono burno vrijeme kada je normanski vojvoda Amiko zarobio kralja Hrvatske (8).To zarobljavanje hrvatskog kralja dogodilo se dakle krajem 1075. godine. Postavlja se pitanje koji je to hrvatski kralj zarobljen? Za Šišića uopće nema sumnje da se tu radilo o Slavcu (9). S druge strane N. Klaić odbija bilo kakvu pomisao o Slavcu, budući da on po njoj uopće nije bio hrvatski kralj, nego vladar Neretvanske kneževine.(10) Prema njoj zarobljeni kralj bio je Zvonimir. Analizirajući Zvonimirov životni i politički put ona dolazi do zaključka da je on preko svojih mađarskih rođaka ustvari bio u taboru cara Henrika IV. Kao Grgurov neprijatelj on je, nastavlja dalje N. Klaić, prigrabio vlast na jednom dijelu istočne jadranske obale u tzv. Dalmatinskoj marki. Vjerojatno uz pomoć svojih političkih veza postao je suvladar Petru Krešimiru IV. jer se od 1070. godine spominje kao Krešimirov ban.(11) Nakon Krešimirove smrti on je, koristeći se stečenim položajima, prisvojio vlast. To je bio veliki udar na djelatnost reformnog papinstva u našim krajevima. Papa je morao nešto poduzeti te se, prema tumačenju N. Klaić, odlučuje na radikalan potez; zarobljavanje hrvatskog vladara (12). Autorica nadalje smatra da je papa pridobio u zarobljeništvu Zvonimira na svoju stranu, nakon čega ga je tako reformiranog vratio na hrvatsko prijestolje. Tako je Grgur VII. Zvonimirovim krunjenjem u Solinu dobio vjernog saveznika koji će njegove reforme provoditi na istočnoj jadranskoj obali. Iz svega ovoga jasno je samo jedno, a to je da ovaj problem nije ni približno razriješen. Tko se god krio iza osobe zarobljenog hrvatskog kralja očito je da je taj bio protivnik reformnog Rima i da je smetao provođenju Grgurovih zamisli u ovim krajevima te ga je trebalo ukloniti. Prilikom svojih boravaka u Dalmaciji papin poslanik Gerard vjerojatno je nagovorio dalmatinske gradove da protiv hrvatskog kralja pozovu Normane. Normanski vojvoda Amiko imao je za posjed Giovinazzo u Gerardovoj nadbiskupiji. Nije teško uspostaviti vezu između te činjenice i zarobljavanja hrvatskog vladara. Godine 1074. nadbiskup Gerard u Splitu je održao još jedan sinod, na kojemu se raspravljalo o reformnim problemima, premda ne treba isključiti ni rasprave političke naravi. N. Klaić, naime, smatra da je glavni Gerardov zadatak ustvari bio nagovoriti dalmatinske biskupe da prihvate Zvonimira za kralja. Međutim, ta njezina teorija, iako prilično ozbiljno posložena, ipak mi se čini pomalo nategnuta, budući da u cijeloj njezinoj priči ima samo par relevantnih podataka, a ostalo je stvar njezinog vještog povezivanja i domišljanja. (13)

Ovime je Grgur VII. napravio najveći iskorak u svojim reformnim nastojanjima na istočnoj jadranskoj obali. On je sada bio u poziciji da diktira mjesto i vrijeme radnje. Mjesto radnje će biti Solin, a vrijeme 1075. ili 1076. godina. Čin; krunidba hrvatskog kralja Zvonimira. Ovaj događaj predstavlja potpunu Grgurovu pobjedu na ovom dijelu Jadrana, pobjedu gotovo polustoljetnih nastojanja reformnih papa, počevši od Lava IX. da uspostave svoju potpunu političku kontrolu i crkvenu jurisdikciju nad srednjovjekovnim hrvatskom državom i Dalmacijom. To je pobjeda reforme, nakon koje ništa više neće biti isto, nakon kojih će Crkva igrati sve veću ulogu u životu srednjovjekovnog čovjeka. Grgur je konačno pronašao osobu koja će reforme na istočnoj jadranskoj obali i provesti.

Bilješke

  1. N. KLAIĆ, Pobjeda, str. 174.
  2. M. ŠAMŠALOVIĆ, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1967., str 134.
  3. Isto
  4. N. KLAIĆ, Pobjeda, str. 175.
  5. F. ŠIŠIĆ, O podrijetlu i zasužnjenju hrvatskog kralja Slavića, VHAD, n. s. vol III., Zagreb 1903., str. 257.
  6. ISTO, str. 257.
  7. ISTO, str. 257.
  8. M. ŠAMŠALOVIĆ, n. dj., str. 134.
  9. F. ŠIŠIĆ, O podrijetlu…, str. 258.
  10. N. KLAIĆ, Pobjeda, str. 147. – 152.
  11. Pregled diplomatičkih izvora iz Zvonimirova doba vidi u: M. MATIJEVIĆ-SOKOL, Kralj Zvonimir u diplomatičkim izvorima, Zbornik radova: Zvonimir kralj hrvatski, Zagreb 1997., str. 45. – 57
  12. N. KLAIĆ, Da li je postojala Dalmatinska marka Bečke ilustrirane kronike, Zgodovinski časopis, 19/20, 1965./66.
  13. ISTO, str. 180. i dalje

Reljef iz splitske krstionice najvjerojatnije prikazuje hrvatskog vladara (Petra Krešimira IV.?) na prijestolju

Reljef iz splitske krstionice najvjerojatnije prikazuje hrvatskog vladara (Petra Krešimira IV.?) na prijestolju

Tomislav Šarlija
About Tomislav Šarlija (23 Articles)
<p>Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi na radnom mjestu profesora povijesti u Školi za cestovni promet u Zagrebu, a prije toga je radio u V. gimnaziji, Gimnaziji Tituša Brezovačkog, Gimnaziji Lucijana Vranjanina i II. ekonomskoj školi u Zagrebu. Suautor je udžbenika povijesti za šesti razred osnovne škole i udžbenika za drugi razred gimnazije, kao i metodičkih priručnika uz te udžbenike.</p>