Novo:

Razmišljanja o Međimurju početkom srednjega vijeka

Rimska provincija Panonija je nakon kriznog razdoblja ponovno oživjela za dinastije Severa, a period uspona je trajao sve do velike krize carstva sredinom 3. stoljeća kada su u vrijeme velikih unutrašnjih nemira za tzv. vojničkih careva Panoniju opustošili Sarmati i Goti. U vrijeme cara Galerija provedna je reorganizacija provincije Panonije. Postojeće dvije provincije Panonije su bile podijeljene na još dvije nove, kojima je granica bila na rijeci Dravi. Preseljenje adrministrativnih središta u unutrašnjkost provincije je išlo usporedno s dalekosežnim promjenama – društvenog i gospodarskog života, a Panonija je postala zemlja s uglavnom carskim veleposjednicima.

Oko 374. Panoniju su pljačkali Sarmati i Quadi, 378. je rimska vojska doživjela poraz kod Hadrijanopolisa, a 379. dozvolom cara Gracijana unutar rimske provincije Panonije su se naselile prve skupine barbarskih naroda – Gota, Alana i Huna. Od tada je Panonija često bila pustošena i pljačkana, a njenim cestama prodiru barbari sa sjevera. Npr. 401. godine ovim područjem su na putu za Italiju prošli Alarihovi Vizigoti koji su kraće vrijeme boravili u Panoniji i Noriku. Kada je romanizirano stanovništvo pobjeglo iz Panonije u Dalmaciju pred barbarskim osvajačima, od tada se ponovno čulo o bjeguncima iz Panonije. Od 409. do 433. je zavladao relativan mir, koji je nešto kasnije bio prekinut prodorom Atilinih Huna 452. godine koji su provaljivali na Apeninski poluotok. Na osnovi pokretnih arheoloških nalaza hunske etničke pripadnosti iz susjednog Ptuja je moguće zaključiti da su skupine Huna prolazila međurječjem Mure i Drave, vjerojatno trasama starih arničkih puteve od sjevera iz Transdanubije u Italiju. Četiri godine nakon prodora Huna, 456. godine gospodari Panonije su bili Istočni Goti.

Prostorom Panonije, a vjerojatno i današnjeg Međimurja prolazili su razni narodi kao primjerice Sarmati, Kvadi, Goti, Alani, Huni, Vandali, Markomani, Langobardi i drugi. Komunikativnost ovog prostora, odnosno cestovna mreža iz rimskog doba, upućivala je došljake da prolaze možda i područjem današnje općine Donja Dubrava.

Sveti Jeronim iz 4. stoljeća, koji je bio rođen na današnjem teritoriju Republike Hrvatske, u gradu Stridonu na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije (za koji se u 18. stoljeću krivo mislilo da je identičan međimurskoj Štrigovi) ostavio nam je zapis o tadašnjim zbivanjima: «Prošlo je dvadeset i više godina, kako se između Konstantinopolisa i Julijskih Alpi dnevno prolijeva rimska krv – Dalmaciju, i obje Panonije pustoše, uništavaju i pljačkaju Goti, Sarmati, Quadi, Alani, Huni, Vandali, Markomani.»

Iz tog vremena postoji vrlo malo pouzdanih tragova i arheoloških nalaza sa šireg prostora Donje Dubrave. Tragovi raznih naroda predstavljaju veliku seobu naroda koja zajedno s doseljenjem Slavene na ove prostore označava uznapredovali proces postupnog prelaska iz antike u srednjovjekovlje.

Doseljavanje Slavena (Hrvata)

Doseljenjem Hrvata i ostalih slavenskih skupina, koje su sa vjerojatno zaostalim starosjediocima i možda još nekim neslavenskim narodima činili glavninu ovdašnjeg stanovništva, formiraju se prva ranosrednjovjekovna naselja, što potvrđuju materijalni ostaci. Također glavninu hrvatske tj. slavenske populacije na ovom prostoru potvrđuju srednjovjekovjekovni toponimi. Ovaj je prostor pripadao srednjovjekovnoj Slavoniji koja je od propasti Donje Panonije značila, prema nekim razmišljanjima, «tamponski» prostor između staromađarskog i starohrvatskog kraljevstva, sve do njegove konačne integracije u srednjovjekovno Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. No, izgleda da je pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta državnosti srednjovjekovne Slavonije tek načeto te da će se u budućim multidisciplninarnim i komparativnim istraživanjima vidjeti kakav je u tome bio položaj Međimurja.

U najnovije se vrijeme Josip Šimunko, tragajući za prinosima za najstariju povijest Međimurja putem toponima, pozabavio i Donjom Dubravom. On u svojim razmišljanjima, uz ostalo donosi i slijedeće: «Da se blizu Dolnjeg Vidovca ipak nalazilo svetište starih Hrvata, potvrđuje toponim Dubrava, odnosno samo današnje mjesto Dolnja Dubrava, čije samo ime govori da je tu nekad bila hrastova šuma, a znamo da je hrast sveto drvo starih Hrvata po mitološkim oznakama. Pravi izvorni naziv za Dubravu je zapravo Dobrava (…) Ta su dva naziva toponima Vidovec i Dobrava, povezana u mitologiji starih Hrvata. Ako se na terenu otkrije da su ta dva toponima jedan veoma blizu drugojga, postoji velika vjerojatnost da to nije slučajno.» Na žalost, autor u ovom članku nema kritički aparat (pozivanje na odgovarajuću literaturu i izvore) pa je mnoge od njegovih tvrdnji nemoguće provjeriti. Ukoliko bi se neki od iznesenih stavova pokazali točnima, onda bi bilo moguće pronaći najstarije slavenske (hrvatske) tragove duhovne kulture na tlu Donje Dubrave i okolice.

U ovom dijelu Hrvatske stoljećima su se križali europski, regionalni i lokalni putovi, sudarale i graničile sukladne i raznoznačne kulture brojnih naroda. Za povijesni razvoj i za stvaranje rastera naselja od izuzetne važnosti je bila longitudinalna veza južnom dravskom dolinom, koja je od najstarijih vremena povezivala zapad s istokom (i obrnuto), kao i transverzalni put koji ju je presijecao od sjevera prema jugu. Na tom su cestovnom pravcu nastala prva stalna srednjovjekovna naselja u ovom kraju. Postoji vjerojatnost da je tijekom vremena dolazilo do pomicanja stalnih naselja na ovom tlu. Izgleda da je u stabilnim vremenima glavnina naseobina bila koncentrirana na višim terenima, da bi se naselja tijekom doba nestabilnosti preseljavala ili u neprohodne, zamočvarene dijelove bliže Dravi ili Muri.

Lokaliteti kojima su označavana naseljena mjesta općenito se u izvorima nazivaju “villa”, “predium”, “terra” i “possessio”. U ugarskim srednjovjekovnim izvorima termin “villa” redovito označava selo i nema ništa zajedničko sa značenjem koje je ta riječ nosila u kasnoj antici i u ranom srednjem vijeku na Zapadu gdje je označavala veliki zemljišni posjed, a kasnije i vlastelinstvo. “Villa” se na Zapadu raspala do kraja 9. stoljeća, a ostajala su sela koja su se na teritoriju “ville” s vremenom formirala i koja od 10. stoljeća preuzimaju naziv “villa”. Očito je u ugarskim izvorima 11. stoljeća sa Zapada preuzet termin “villa” u koji je označavao selo.

Nazivi “terra” i “possessio” upotrebljavani su često vrlo nedosljedno, te je stoga na temelju latinske terminologije nesigurno zaključivati o tipu posjeda ili teritorija koje ti nazivi opisuju. Ipak kada je riječ o terminu “predium”, u Ugarskoj je on od 11. do 13. stoljeća upotrebljavan dovoljno dosljedno da se može zaključiti da je taj izraz gotovo uvijek označavao vlastelinstvo. Vlastelinstvo može, ali i ne mora, uključivati selo. Najvjerojatnije su mnoga sela nastala upravo na taj način što je stanovništvo pojedinog predija gravitiralo njegovu središtu, a u gravitacijskom centru se formiralo selo. Termin “villa” je vjerojatno istovjetan sa  pojmom «selo», a termin “predij” bi u srednjovjekovnoj Slavoniji označavao najčešće teritorij s određenom organizacijskom strukturom, u prvom redu vlastelinstvo. No, izraz “predium” se najvjerojatnije nije upotrebljavao za velike cjeline, tj. za ona vlastelinstva koja su se sastojala od mnogo djelova.

Vjerojatno je dio granica današnjih katastarskih općina odgovarale prastarim srednjovjekovnim posjedima. Sasvim je jasno da je ova teza podložna kritici i teško ju je moguće obraniti, ali bi najvjerojatnije mogla govoriti o posjedovnim odnosima u kasnom srednjem vijeku, dakle u vremenu neposredno pred pustošenje ovog prostora izazvanog Osmanskim upadima. No, usprkos tomu možemo utvrditi da formiranje današnjih granica katastarskih općina u drugoj polovici 19. stoljeća  gotovo sigurno prati stanje iz ranijih perioda, možda čak iz srednjega vijeka.

Slaveni su nakon doseljenja u novu domovinu živjeli u državama koje se nazivaju sklavinijama (zemljama Slavena). Njima je najčešće upravljao knez. Bile su podijeljene na županije kojima su upravljali župani kao kneževi službenici.

Povjesničar Ivo Goldstein misli da, iako nema nikakvih vijesti o ranosrednjovjekovnim županijama između Gvozda i Drave, veliki broj plemenskih županija u Slavoniji (koja je u srednjem vijeku pokrivala današnji prostor sjeverozapadne Hrvatske) u 12. i 13. stoljeću jasno dokazuje da su one morale postojati i u ranijem razdoblju, no on se ne osvrće na prostor sjeverno od Drave, tj. na Međimurje. Franjo Smiljanić drži da formiranje županija, odnosno županijskog sustava, ne bi trebalo vezati uz plemensko-rodovsku organizaciju, već ju veže uz osnutak ranosrednjovjekovne hrvatske države i drži da oblikovanje županija valja tražiti u razdoblju odmakle slavenizacije onih područja koja su one obuhvaćale, a njihovo je stvaranje vjerojatno povezano uz učvršćenje središnje vlasti. Posebno je pitanje prostorne organizacije županija. Moguće je da je općina bila osnovna jedinica unutar županije, što misli Nada Klaić, dakako uz kastrum kao županijsko središte. Kasnoantički predložak, koji se sastoji od kasnoantičkog utvrđanja, naselja uz taj kaštel, kasnoantičke vile rustike, crkvenog objekta i ceste, nedovojbeno je imao važnu, ako ne i presudnu ulogu u prostornoj organizaciji županijskog teritorija.

Tijekom 9. stoljeća Franci su hrvatske sklavinije obuhvatili pod svojom vlašću. Ljudevit, knez sklavinije koja se nalazila oko rijeka Save i Kupe, bio je nezadovoljan sa položajem svog naroda pod franačkom vlašću pa je 819. godine digao ustanak kojem su se pridružili i susjedni Slaveni u okolici. Glavni grad Ljudevitove sklavinije je bio Sisak (na sutoku rijeka Kupe i Save). Franci su porazili Ljudevita, koji im se uspio skloniti. No, Ljudevit je bio ubrzo ubijen u izbjeglištvu. Prostiranje Ljudevitove vlasti nije jasno određeno pa je nemoguće utvrditi da li je on vladao i Međimurjem.

Nakon Ljudevitove smrti njegovom su zemljom, koja se kasnije nazivala Slavonija ili Slovinje (na kajkavskom dijalektu: Slovenski orsag – slovenski od Slovenaca tj. Slavena) – to je prostor koji danas obuhvaća sjeverozapadna Hrvatska – zavladali Bugari, a potom je došlo do njenog osamostaljenja u vrijeme kneza Ratimira. Franci su zbacili s vlasti kneza Ratimira. Najvjerojatnije je nakon Ratimira došlo do dolaska nove «garniture» koja je imala puno manje prisne odnose s Dalmatinskom Hrvatskom, što je moglo zadovoljiti istočnu Franačku koja ionako nije imala ni pretenzije ni snage da uključi Slavoniju u svoje državno područje, već se zadovoljavala time da Slavonija bude bar donekle u njezinoj sferi interesa. Slavonija je, čini se, bila samostalna država s uskim posebnim vezama s Dalmatinskom Hrvatskom i s određenim utjecajem Istočne Franačke.

U međuvremenu su ovim prostorom vladali donjopanonski knez Pribina koji je sjedište imao u gradu Blatogradu (Blatenski kostel/Moosburg/Urbs paludarum) na Blatnom jezeru (Balatonu) te njegov sin i nasljednik knez Kocelj. Osim ostataka ranije naseljenih Avara, Slavena «pa čak i Gepida koji su preživjeli propast Avarskog kaganata, sada su u Panoniju počeli dolaziliti brojni novi kolonisti iz Karantanije, iz slavensko kraja sjeverno od Dunava, a u priličnom broju i iz Bavarske. Središnja Panonija, između Rabe, Drave i Dunava postala je «lonac za taljenje». Zahvatio ju je etnogenetski proces stapanja različitih etničkih skupina, nazvan colluvies gentum. U toj «mješavini naroda» prevagu su morali imati Slaveni; drukčije nije moguće objasniti nešto kasniju iznimnu privlačnost slavenskog bogoslužja Ćirila i Metodija u Panoniji.»

Posljednji imenom poznati kneževi koji su ovdje vladali bili su: oko 873. Mutimir (Muncimir) i Braslav (oko 884.–900.). Braslav je bio samostalan vladar na području između Kupe, Save, Drave te vjerojatno i Mure. On je bio saveznik vladara Istočne Franačke s time da se nije držao njegovim vazalom, već ga je priznavao samo kao formalno nadređenog. Nakon Braslava međurječjem Mure, Drave i Save su provalili Mađari, a dio relativno širokog pograničnog prostora u kojem se uz Prekomurje vjerojatno našlo i Međimurje bio je slabo nastanjen. Prema mađarskom povjesničaru Hómanu: «U jugozapadnoj pograničnoj pokrajini su se manje raspršene skupine slavenskog stanovništva sklonile u šume.» Nada Klaić je preuzela mišljenje dijela mađarske historiografije da je pogranično područje s Ugarskom činilo močvarno područje od Bilogore prema zapadu, zatim dalje na Muru i Limpach, na izvor Krke i na Zalu.

U novije vrijeme pravni povjesničar Lujo Margetić iznosi tezu da je Slavonija bila samostalna država od 833. do 1078. godine. Prema njemu: «Nije čudno što se u nedalekoj vazalnoj Hrvatskoj, u skladu s papinom politikom, došlo do zaključka da je došlo vrijeme da se «konfederalnu» Slavoniju ujedini s maticom zemljom. Henrik IV. nije još ništa mogao. Marginalni napad grofa Vecelina, vjerojatno u smjeru Slavonije iz Kranjske, nije u biti značilo ništa drugo nego nemoćno čarkanje protiv pobjedonosne «koalicije»: snažnog pape i njegova vazala Zvonimira, u biti samostalnog kralja, uzimajući u obzir činjenicu da je papa nad Zvonimirom raspolagao samo moralnim i crkvenim autoritetom bez oslonca na vlastitu vojnu snagu. Tako je izgledalo da je «epizoda» sa samostalnom hrvatskom državom o kojoj izvještava «De administrando imperio» (selidba dijela dalmatinskih Hrvata u Ilirik i Panoniju i osnivanje samostalne države koja ima uske veze s Hrvatskom) dobila svoje najbolje moguće rješenje. «Epizoda» je, prema našim raščlambama, trajala od 833. do 1078. (dva stoljeća i pol!) i pokazala se, dakle, kao dugotrajno i ne baš loše rješenje za položaj Hrvatske, jer je Slavonija imala u biti značenje neke vrsti tampon državice koja je amortizirala svaku opasnost da slavonsko područje dođe pod njemačku, bugarsku ili mađarsku vlast, a odlučujući hrvatski utjecaj bio je naizravno, ali efikasno zagarantiran crkvenom vlašću splitskog metropolita.» Prema tome, Slavonija (tj. prostor koji danas obuhvaća sjeverozapadna Hrvatska) najvjerojatnije oko ulazi u sastav Hrvatskog kraljevstva oko 1078. godine.

Za politički i crkveni razvoj srednjovjekovne Slavonije važno je bilo to što su Arpadovići, kao nova vladarska obitelj u Hrvatsko-ugarskom kraljevstu, uspjeli ne samo održati nego su u Slavoniji stvorili političku organizaciju, a to se događalo u doba kada kraljevski posjed činio osnovu političke vlasti. Prema mišljenju Nada Klaić, Slavonija je bila uređena kao pogranični kraj, a u njoj je politički sustav počivao na utvrdama, tj. kastrumima. Očito je sustav županija u Ugarskoj i Slavoniji stvaran na slavenskoj osnovi, ali povijesna znanost još uvijek nije rekla zadnju riječ o tome pitanju.

Za Arpadoviće je bilo neugodno to što je organizaciju političke vlasti pratilo i propadanje županijskog sustava, tj. otuđivanje zemalja iz kraljevskih ruku. Zapravo je čitava Slavonija bila isprepletena sustavom tvrđava, a između ostaloga je trebalo štititi glavne ceste. Kralj je u Slavoniji uživao sva prava, ali postupno ta prava prelaze u ruke velikaša i crkve. Kralj bi se s poklanjanjem posjeda odrekao ne samo sudske i vojničke vlasti, nego bi dao crkvi potpuni imunitet, a nijedan banski, kraljevski ili drugi vladarski činovnik nije smio stupiti na tlo koje je pripadalo crkvi.

Vrlo je malo podataka o crkvenoj organizaciji na ovom prostoru prije uspostave Zagrebačke biskupije. Vladimir Kalšan je o tome zapisao: «U ranom srednjem vijeku u širenju kršćanstva i u Međimurju su veliku ulogu odigrali benediktinci. Oni se nalaze već sredinom 8. stoljeća u svojim samostanima. U spisima monetkasinskog benediktinskog samostana datiranima u 754. godinu u Panoniji se nabraja osam benediktinskih samostana. Ti su samostani nestali prilikom dolaska Mađara u Panonsku nizinu 896. godine.» Ivan Ostojić piše da su neki ugarski samostani imali i materijalnih interesa na našoj strani. Opatija Sv. Andrijana «in insula Szaladensi» je dobila posjede u Hrvatske, a na hrvatskom su području imale posjede opatija Sv. Martina u Pannonhalmi i druge.

Zagrebačka biskupija je bila uspostavljena prema mišljenju mađarske povijesne znanosti oko 1087-1090. ili prema mišljenju hrvatske povijesne znanosti oko 1094. godine da bi bila glavni oslonac ugarske vlasti na području od Drave do Gvozda, a kako bi tu zadaću mogla što bolje obavljati, potpala je pod ugarskog nadbiskupa, po svemu se čini kaločkoga. Ugarski kraljevi i druge imućne ličnosti u 12. stoljeću su bogato darivali zagrebačku biskupiju. Uz to valjalo bi napomenuti i dio Felicijanove isprave iz 1134. godine, prema kojoj je kralj Ladislav “utemeljio zagrebačku biskupiju, naime, da one koje je bludnja idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga, biskupova briga privede na put istine…” Vjerojatno je na području biskupije prevladavalo poganstvo, ali je moralo postojati tragova kršćanstva, jer se u Felicijanovoj ispravi navodi “one koje je bludnja idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga”, prema tome očito nisu svi bili pogani. Na osnovi analize osobnih imena ugrubo se mogu donijeti neki zaključci, koji su podložni raspravi i kritici. U svakom slučaju, kršćanstvo se od 12. stoljeća širilo polako, ali uspješno, da bi na području današnje sjeverozapadne Hrvatske počelo prevladavati od druge polovice 13. stoljeća, a potpuno je istisnulo poganstvo do kraja 14. stoljeća.

Teritorij Zagrebačke biskupije je bio podijeljen na arhiđakonate. U popisu župa iz 1334. godine navodi se 14 arhiđakonata: Gora, Zagorje, Svetačje, Gušće, Zagreb, Dubica, Komarnica, Gorica, Kalnik, Vaška, Čazma, Bekšin, Varaždin i Vrbovec. Nada Klaić smatra da su se arhiđakonati na ovom prostoru formirali prije nego što se potpuno raspao stari politički sustav.

To bi se moglo odnositi i na Bekšinski arhiđakonat, čija relativno gusta mreža župa u prvoj polovici 14. stoljeća također govori u prilog pretpostavci da je organizacija župa počela ovdje rano. Po drugoj strani se čini da je proces pokrštavanja, očito tekao vrlo sporo, ali učinkovito. Čini se da je došlo do visokog stupnja usaglašenosti koje je značenje riječi «bekšin». Npr. Ivan Zelko smatra da «označuje naselje mejnih stražarjev turškega rodu». Andrija Lukinović drži da je to turska riječ «bekči» što znači «straža», mađarski «ór», granična straža. Drugim riječima, ime Bekšin označavalo bi granično područje (…)».

No, pri ovome trebamo upozoriti na mogućnost postojanja zasebnog Međimurskog arhiđakonata. Slovenski crkveni povjesničar Ivan Zelko smatra da je Međimurski arhiđakonat početkom 14. stoljeća združen s Bekšinskim arhiđakonatom (koji je obuhvaćao Prekomurje), a «za združeni arhidiakonat pa je obveljalo ime prvega.» Ako bi prihvatili razmišljanje da su arhiđakonati bili identični s prostornim obuhvatom prvih županija, možda je moguće početi s povjesničarskom raspravom o tome da li je u srednjem vijeku postojala Međimurska županija. Mirko Marković u svojoj knjizi o Međimurju smatra «do 1102. bila je Panonska Hrvatska podijeljena u više plemenskih župa. Jednja od njih je bila i Međimurje. Nakon 1102. godine, ranije plemenske župe postale su feudalne županije. Na njihovom čelu nalazili su se župani, koje više nije birao narod na plemenskim skupštinama, već ih je odabirao kralj iz redova svojih feudalnih pouzdanika. Tako je bilo i u Međimurju. U prvo vrijeme postojanja feudalnih županija, pisanih isprava o njima ima izuzetno malo.» Nakon toga Međimurje spada možda u Županiju Kolon, a kasnije svakako u Zaladsku županiju koja je od 12. i 13. stoljeća spadala u sastav hrvatskih zemalja odnosno tadašnjeg Hrvatskog kraljevstva. Juraj Ćuk je utvrdio «da su nekoje ugarske županije i to: šimeška (Somogy, op.p.), zaladska, vukovska, baranjska, srijemska, bačka, bodroška i željezna (Vas, op.p.) u XII. i XIII. vijeku pripadale hrvatskom kraljevstu, te su u isto vrijeme, kad su Hrvati primili Arpadoviće za svoje kraljeve, morale biti sjedinjene s hrvatskim kraljevstvom. Nekoje od tih županija bile su kroz čitavi XII. i XIII. vijek sjedinjene s hrvatskim kraljevstvom, dok su druge već u prvoj polovici XIII. vijeka prestale biti dijelom hrvatskog kraljevstva.»

Kao jedno od još uvijek otvorenih, ali vrlo važnih pitanja je što je, u crkvenom smislu, bilo s područjem Bekšina prije osnivanja Zagrebačke biskupije. U novije vrijeme iznijeta su razmišljanja o tome da područje Bekšina u vijreme osnutka biskupije u Veszpremu (1009. godine) nije bio u sastavu Ugarske države te nije bilo podvrgnuto nijednoj biskupiji koju je osnovao Sv. Stjepan. Još uvijek nije istraženo da li se teritorij Zagrebačke biskupije, u većoj ili manjoj mjeri, podudarao s prostorom koji je ranije obuhvaćala Sisačka biskupija (koja se pouzdano spominje u 10. stoljeću). Moguće je i to da se prostor Sisačke biskupije podudarao s državom Slavonijom («Slovenskim orsagom»), a ako bi se to u budućnosti prihvatilo onda je isto tako moguće da se Slavonija podudarala s prostorom obuhvata Zagrebačke biskupije.

Sisačka se biskupija, doduše, spominje samo jednom u izvornoj građi – 928. godine, a ona je jedna od triju biskupija za koje se ističe da su «sve nastanjene i uz Božju pomoć imaju mnoštvo svećenika i puka» a nude se biskupu Grguru umjesto tada ukinute Ninske biskupije. Između toga podatka i vremena osnivanja Zagrebačke biskupije (kraj 11. stoljeća) gotovo da i nema podataka koji bi mogli popuniti nepoznato doba u razvitku crkve između jadranskog zaleđa i rijeka Drave i Mure. U ispravama iz druge polovice 11. stoljeća spominje se nekoliko biskupa s nazivom «hrvatski», a čini se da nije slučajno da se posljednji hrvatski biskup Grgur spominje 1089./90. godine, dakle neposredno pred osnutak Zagrebačke biskupije. Postoje i razmišljanja da je jurisdikcija hrvatskog biskupa sezala do rijeke Drave (prema pisanju arhiđakona Tome u «Salonitanskoj povijesti»). No, takove stavove, barem zasad, možemo smatrati samo hipotezom. Ukoliko bi se potvrdili, onda je pred budućim istraživačima zadatak da utvrde da li su Međimurje i Prekomurje ulazili u jurisdikcijsko područje hrvatskog biskupa sa sjedištem u Kninu.

U vrijeme pred osnivanje Zagrebačke biskupije na ovom slabo naseljenom prostoru nije bilo određenih feudalnih posjeda. S time se slaže i istraživač prekomurske povijesti Andrej Hozjan: «Pred koncem 11. stoletja o neki določnejši fevdalnki posesti na prekmurskih tleh ni smisleno govoriti, saj je bilo to nikogaršnje ozemlje – brez lastnika – in slabo poseljeno.»

Prvi, za sada poznati, direktni spomen prostora Međimurja je isprava iz 1203. godineu kojoj se spominje zemlja svetog Mihaela, «koja se nalazi između Mure i Drave». Na ovu je ispravu prvi upozorio još 1934. godine László Hadrovics, dok ju je u novije vrijeme aktualizirala Anđela Frančić koja smatra da se ona odnosi na naselje Mihovljan. Treba također spomenuti da se spominjanje ribnjaka na rijeci Dravi u Zaladskoj županiji 1024. godine, prema Vladimiru Kalšanu odnosi na Međimurje. Iduća poznata isprava vezana uz Međimurje je iz 1215. godine i govori o prodaji i preprodaji Međimurja.

Juraj Ćuk piše o trećoj poznatoj ispravi koja spominje Međimurje: «Za vlast Belinu nad županijom zaladskom imademo dokaz u ispravi od g. 1226., kojom  Bela dosudjuje zagrebačkom biskupu Stjepanu posjede Bistricu i Otok u Medjumurju. Iz isprave saznajemo, da je neki Egidije tužio medjumurskog plemića Mutimira (Muterinus) poradi različitih nasilja, osobito poradi toga, što je taj Mutimir oslijepio njegovog brata (…) Parnica je morala započeti negdje još 1224. ili početkom 1225. Budući je u to doba Bela još bio hrvatski duks, morao je imati vlast nad zaladskom županijom, da može suditi podanicima zaladske županije (jer se Medjumurje nalazilo u zaladskoj županiji)».

Spomenuta Bistrica je vjerojatno obuhvaćala prostor uz istoimeni potok i možda područje kasnije istoimene župe tj. područja današnjih naselja Donja Dubrava, Donji Vidovec, Kotoriba i Sveta Marija. Po drugoj strani, etimologija imena Dubrava dolazi od korijena «dub». Ona je slavenska, a u hrvatskom jezik i rječnicima nalazi se redovito u značenju «hrast», no gotovo jednako redovito i u značenju velikog, moćnog stabla uopće. Zvonimir Bartolić drži da je Dubrava toponim koji otkriva autentičnost. «Dubrava označava šumu, općeslavenski je naziv i javlja se u različitim lingvističko-etimološkim varijantama, kod gotovo svih slavenskih naroda.»

Rudolf Horvat o toj ispravi piše da ta isprava dokazuje «da je Međimurje god. 1225. i 1226. pripadalo Hrvatskoj, a ne Ugarskoj». Isti autor, pišući o parnici za međimursko imanje «Vizmić» (1232.) nastavlja: «Iz parnice naime razabiremo, da je Međimurje 1232. bilo jedan dio županije zaladske, a ne varaždinske. Ovdje treba iztaknuti poviestnu činjenicu, da su Hrvatskoj u 13. stoljeću pripadale županije zaladska, šomogjska (ili šumska) i baranjska, dakle čitava južna Ugarska, koju je g. 892. stekao hrvatski ban Braslav u ratu s moravskim knezom Svatoplukom.»

Suprotne stavove je iznio mađarski povjesničar József Fára. On je uporište o mađarskoj vlasti nad Međimurjem gradio na svojim argumentima, podosta različitim od Horvatovih. Pripadnosti Međimurja Ugarskoj je nastojao dokazati prema spomenutoj parnici za Vizmić držeći da parnica ide u prilog navodoj činjenici da je Međimurje tada pripadalo Ugarskoj i to samo preko podatka da je Međimurje bilo sastavni dio Zaladske županije, zaboravljajući istaknuti pripadnost ove županije pod upravu hercega «čitave Slavonije». I u drugoj se argumantaciji drži sličnih stavova –  npr. njemu je dokaz o ugarskoj vlasti nad Međimurjem podatak da se u spisu iz 1264. spomije mađarski naziv «Muraköz», bez obzira na to da je tu ispravu mogao sastavljati govornik mađarskoga ili čak netko tko se samo poslužio tim toponimom. Fára je također napisao da je Međimurje prvi puta bilo izuzeto ispod ugarske vlasti oko 1270. godine u doba vladavine kralja Stjepana (sina kralja Bele IV.) te da ga je 1328. kralj Karlo Robert vratio u posjed ugarske krune oduzevši ga kapetanu Štajerske Ulirku Wallseeu. Povratak Međimurja među kraljevske posjede samo po sebi ne govori o pripadnosti Međimurja Ugarskoj što ukazuje na potrebu za budućim iscrpnim propitivanjem argumentacije Józsefa Fáre.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.