Novo:

Razgovaramo sa idejnim autorom magazina Vojna povijest

Razgovor sa Zvonimirom Despotom

Moram priznati da me vaša marketinška kampanja najave prvog broja "Vojne povijesti" podsjetila na djetinstvo. Tada sam otkrio interes za povijest u pričama koje vjerojatno voli većina dječaka, u pričama o ratu. Tada me kao klinca veselilo čekati da prođe mjesec, da prikupim potrebne dinare i kada se bližio određeni datum u trbuhu su se javljali leptirići poput zaljubljenosti. Od onda je prošlo ponešto godina, ali se tijekom isčekivanja pojave prvog broja "Vojne povijesti" pojavio sličan osjećaj uzbuđenja. U međuvremenu vaš časopis više nije novotarija sa kioska, pa mi se čini da je vrijeme da u razgovoru pokušamo pojasniti neka pitanja koja se pojavila.

Gospodine Despot za početak Vas molim da se predstavite za širu čitalačku populaciju koja vas još nije upoznala!

– Ukratko, glavni sam urednik ovog magazina, a usto već gotovo 15 godina pišem za Večernji list gdje sam objavio niz novinskih članaka i komentara iz suvremene hrvatske povijesti, prije svega o Drugome svjetskom ratu, komunističkoj Jugoslaviji, hrvatskoj emigraciji te o raspadu Jugoslavije. Urednik sam i Večernjakove biblioteke knjiga „Večernji edicija“ u kojoj je dosad izašlo niz zapaženih izdanja, a i autor sam nekoliko vlastitih knjiga. Primjerice, knjige „Vrijeme zločina“ u izdanju Hrvatskog instituta za povijest. Bio sam i jedan od priređivača Institutove treće knjige dokumenata „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.“ za Zagreb i središnju Hrvatsku. Tu su i tri knjige o Titu u izdanju Večernjaka, rađene na temelju istraživanja beogradskih arhiva, u prvom redu Titovog: „Tito-tajne vladara“ i „Pisma Titu“ koje sam radio samostalno te „Tito-strogo povjerljivo“ s beogradskim kolegom Perom Simićem. I pišem blog na Večernjakovoj blogosferi, a naziv mu je „Bumerang prošlosti“. Znači, opet je tema povijest.

Kako ste došli na ideju za “Vojnu povijest” i što je sve bilo potrebno obaviti kako bi se ta ideja našla pred čitateljima?

– U Hrvatskoj je jednostavno postojala potreba za jednim ovakvim magazinom kakvih ima u inozemstvu. Da je tome tako, citirat ću pismo jednog čitatelja iz Splita koje sam dobio prije nekoliko dana: „Poštovani, čitatelj sam vašeg lista od samog početka i mogu reći da sam presretan što u Hrvatskoj napokon mogu naći jedan ovakav časopis. Naime, na ovakve časopise do sada sam nilazio samo u inozemstvu (koje sam redovito kupovao na svakom aerodromu na kojem sam se nalazio) i smatrao sam da se takav časopis jednostavno ne može dogoditi u Hrvatskoj. Smatrao sam da u Hrvatskoj nema osoba koje bi bile zainteresirane za uzdavanje jednog ovakvog časopisa jer se tu, s obzirom na čitateljsku populaciju, ne bi moglo naći financijskog interesa za nikoga. Srećom – prevario sam se. I zbog toga sam jako sretan. Primite sve pohvale za vaš. S velikim nestrpljenjem čekam početak svakog mjeseca koko bih mogao otići do kioska i kupiti jedine “novine” koje se još uvijek isplati kupiti (neka se nitko ne uvrijedi).“ Otkako je magazin krenuo dobio sam niz sličnih poruka, što je dokaz da smo napravili pravu stvar. I ne samo to. Budući da godinama radim na temama iz povijesti, i znam reakcije ljudi, uvijek sam tvrdio da u nas ima dosta ljudi koji vole i žele čitati dobro povijesno štivo. A kad je jednom odluka o izdavanju donesena, onda je samo trebalo krenuti u angažiranje suradnika, u potragu za piscima. I rezultat je ovdje, pred nama je već peti broj.

Kakve su bile reakcije čitatelja na prvi broj?

– Reakcije su bile vrhunske. Jedan dio tih reakcija objavljen je u vidu pisama čitatelja u dosadašnjim brojevima, pa se i iz njih može iščitati kako su ljudi dočekali ovaj magazin. Prvi broj se u Zagrebu, primjerice, na nekim kioscima u centru rasprodao već drugi dan nakon izlaska iz tiska! Naravno, bilo je tu i znatiželje, ali pogodili smo „u sridu“, kako se kaže.

Jeste li zadovoljni prodajom i o kojim se brojkama radi? Ima li znatnog interesa za pretplatu?

– Prodaja ide odlično, imamo već stabilnu čitateljsku publiku sa stalnim trendom rasta. Evo, četvrti broj u dva tjedna prodao se odmah u gotovo 6000 primjeraka bez neke velike reklame. Imamo i nekoliko stotina pretplatnika. No s pretplatom je teže iz više razloga. U nas nema takve navike kao vani da se ljudi pretplaćuju, tu je i standard koji ljude drži na oprezu, ali i negativna iskustva od ranije. Jer su bili pretplaćeni na neke magazine koji su preko noći ugašeni, pa su ostali i bez novaca i bez časopisa. Stoga danas pušu na hladno i čekaju da se magazin dokaže.

Nakon nekoliko odrađenih brojeva kakvi su vaši dojmovi oko cjelokupnog rada? Jeste li zadovoljni razvojem tema časopisa i cjelokupne atmosfere oko časopisa?

– Dojmovi su svakako pozitivni jer radimo dobru stvar. Kažem, reakcije čitatelja najbolji su dokaz da smo na pravom putu, da smo ljudima upotpunili prazninu koju su osjećali. Naravno, časopis se iz broja u broj dodatno profilira, učimo i na greškama od kojih nismo imuni, čitatelji se javljaju i s primjedbama koje nastojim maksimalno uvažiti, javljaju se s prijedlozima, šalju vlastite članke… Atmosfera oko časopisa zaista je motivirajuća. A to vidim i po suradnicima koje nije bilo teško okupiti. Neki kolege znali su mi reći da će jedna od najtežih poslova biti okupiti suradnike koji će kontinuirano raditi za časopis. To se nije dogodilo. Suradnici su vrhunski, nalazim još i neke nove, i bome s emeđu njima osjeća čak i svojevrsni natjecateljski duh.

Čitanjem časopisa moje su emocije podijeljene, a prateći nekoliko internetskih foruma česti su slični komentari. Radi se o stručnosti i dubini teme u člancima. Vjerujem da nije lako pronaći mjeru koja bi zadovoljila nas povjesničare i one koji samo povremeno zavire u povijesno štivo. Kako to komentirate?

– Čitao sam i ja pojedine komentare po forumima. U načelu nisam voljan raspravljati s ljudima koji se kriju iza izmišljenih pseudonima. Tada ljudi svašta pričaju, pišu, a među komentarima koje spominjete ima dosta zlonamjernosti, tendencioznosti, predrasuda, nepoznavanja, da ne kažem i kleveta. No ima komentara i dobronamjernih, s kojima se slažem, u kojima piše o greškama koje sam i ja uočio. A najbolji dokaz tome jest četvrti broj, koji pokazuje koliko se časopis dodatno profilirao, dodatno poradio na kvaliteti u odnosu na prvi broj koji je bio zadovoljavajući za početak. Treba reći da inače uvijek ima jedan sloj ljudi koji će samo kritizirati i ništa drugo neće raditi. I u svemu će tražiti dlaku u jajetu, a da ne vidi ništa pozitivno. Prvo, magazin nije znanstveni časopis, nije ni stručni. To je časopis koji nastoji popularizirati povijest, posebice vojnu, ali trudeći se da članci budu što objektivniji, točniji, vjerodostojniji. No moraju biti pristupačni širem krugu ljudi jer časopis nije namijenjen samo povjesničarima i ljudima sličnih struka. Čitaju ga svi, različitih uzrasta i obrazovanja. Koliko je on postao stručan i relevantan, najbolje govore imena suradnika koji za njega već pišu. No nisu tu samo profesionalni povjesničari. Ima ljudi koji nemaju formalno obrazovanje povjesničara, ali su se specijalizirali u određenim područjima vojne povijesti, tako da su u tom dijelu i te kako stručni.

Svakako je pohvalno što u širu javnost donosite teme koje su malo ili nikako prezentirane u dosadašnjim izdanjima. Vezano uz sadržaj dio komentatora je kritizirao što su neki članci gotovo pa kopirani iz već objavljenih časopisa (najčešće se spominje Husar). Što poručujete takvim zlonamjernim kritičarima?

– Nove, nepoznate ili malo poznate teme temeljni su cilj časopisa. Evo, najbolji primjer jest opet četvrti broj i tema o židovskim padobrancima u Hrvatskoj 1944. godine, o operaciji za koju u nas gotovo nitko nije znao, pa ni među povjesničarima. A ako hoćete o kopiranim člancima, prvo nije kopiran, nego je to donekle skraćeni članak o desantu na Drvar kolege Velimira Vukšića koji uređuje Husar. Njegov časopis čita uski krug ljudi, kao i znanstvene časopise, koje ne čitaju ni svi povjesničari koji bi trebali. Husara vjerojatno nije pročitalo 95 posto čitatelja Vojne povijesti, pa je imalo smisla tu temu objaviti. Ali u prvom redu, ponavljam, vodim se time da noseće teme budu nove. Tako je bilo, primjerice, s konavoskim gerilcima u drugom broju, a peti broj bit će još puniji novim temama.

Neki vas uspoređuju sa magazinom “Hrvatski vojnik” iz vremena kada se za njih izdvajalo dosta novaca i kada su dosta pisali o vojnoj povijesti. Ima li vaš časopis neke korijene u toj tiskovini?

– Ne, Vojna povijest nema nikakve korijene u Hrvatskom vojniku, osim što je, kako ste i spomenuli, ranije bio blizak našem časopisu. Danas se posve razlikujemo i nemamo gotovo nikakvih dodirnih točki.

Kad sam se već u prošlom pitanju dotaknuo novaca da li Vam se čini da je cijena od 19,90 kuna adekvatna za sadašnje hrvatsko tržište?

– Cijena je posve primjerena. Mjesečno potrošiti 20 kuna na ovakav časopis zaista ne bi trebalo predstavljati problem. Taj novac potroši se jednim odlaskom u kafić.

Obzirom da se radi o vojnoj povijesti da li je u časopisu potrebno pratiti aktualne sukobe?

– Potrebno je pratiti i aktualne sukobe jer oni uvijek imaju neku povijest iza sebe. Primjerice, ciparski problem, talibani, Izrael i Palestina, Sirija, Libija…

Dobar dio časopisa je uvijek posvećen temama 20. stoljeća i posebice Drugog svjetskog rata. Samim time je neizbježno pisati o ustašama, partizanima i drugima što je TBF opjevao stihovima “A u Saboru jutros isti debilizam, čiji je stari bija Ustaša, a čiji partizan.”. Da li je moguće u tim temmama izbjeći subjektivizam i politikanstvo? Smatrate li da Vaš magazin taj dio posla odrađuje korektno?

– Časopis je u prvom redu posvećen temama iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. To su dva najveća bloka u njemu, i teme koje najviše zanimaju ljude. No proširio sam i prostor za Prvi svjetski rat o kojemu se malo piše, ali nastojim dati i dosta prostora za teme iz daljnje prošlosti, sve do antike. A kad je riječ o ustašama i partizanima, činjenica je da mi moramo pisati novu povijest Drugog svjetskog rata jer najveći dio onoga što smo učili do 1990. bila je najobičnija propaganda, ali i niz izmišljotina i krivotvorina. U Vojnoj povijesti nema mjesta nikakvoj ideologiji, politici, naginjanju jednima ili drugima. Smiješni su neki komentari koji podmeću kako je časopis desničarski, da nema Tita, partizana i slično. Desničarski valjda samo zato što se Tita ne glorificira. No ta su vremena prošla. Mi smo dosad u svemu bili maksimalno korektni, a to što neki nisu zadovoljni zbog vlastite ideološke ostrašćenosti, i to na obje strane, na crnoj i crvenoj, to nije naš problem.

Kad smo kod objektivnosti dotaknimo se Domovinskog rata. Jasno je da o toj temi treba pisati afirmativno i da je tu temu potrebno izvući iz kafanskog prepričavanja zgoda u neke ozbiljnije sfere. No, jesmo li već spremni objektivno pisati o tome? Imamo li dovoljan vremenski odmak da bi bili objektivni?

– O Domovinskom ratu svakako treba pisati. I jedna od najvećih vrijednosti časopisa jest u tome što u svakom broju ima veliki blok na tu temu. I to su čitatelji prepoznali, i cijene to. Vjerujem da se o nejmu može pisati objektivno. Dokaz tome su i odlične knjige dosad objavljene, primjerice Davora Marijana, Nikice Barića i Jakše Raguža, koji i pišu za časopis. Građa je uglavnom dostupna, ima je puno, kako one s hrvatske, tako i one sa srpske strane koja je zaplijenjena. Jedino primjećujem da kod nekih autora ima možda određena doza autocenzure jer pišu o temama u kojima spominju još živuće ljude, pa si ne žele stvoriti nepotrebne probleme. Ali i akteri pojedinih zbivanja ne vole baš da se piše o njima onako kako je bilo, pa znaju raditi pritiske na autore. Neću govoriti o kojem je autoru riječ, ali njegovu odličnu knjigu jedan krug nezadovoljnika htio ju je doslovce spaliti jer je kolega napisao istinu koju su oni skrivali.

Zahvaljujem gospodinu Despotu na razgovoru!

Miljenko Hajdarovic
About Miljenko Hajdarovic (212 Articles)
Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec. Član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.