Novo:

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (5)

Diplomski rad Mirne Glavan iz 2013. godine pod nazivom Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije podijeljen je za potrebe ovog feljtona u 5 dijelova. Cjeline se razvijaju kronološki u razdoblju od smrti Josipa Broza Tita, u svibnju 1980. godine, do prvog zasjedanja Sabora Republike Hrvatske, u svibnju 1990. godine.

7. Višestranačje

Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine došao je kraj najvećem eksperimentu u povijesti Europe: dogodio se slom komunizma, a s njim i raspad supersile SSSR-a. Dolazi, dakle, do sloma hladnoratovskog bloka. Posljednja faza raspadanja režima u Jugoslaviji vremenski se poklapala sa sličnim procesima u ostalim komunističkim zemljama Europe. Ali, suprotno svim ostalim zemljama istočne Europe i Sloveniji i Hrvatskoj, Srbija je kroz velikosprski pokret sačuvala komunistički režim, a odbacila demokratski put.[1]

7.1. Osnivanje prve srpske političke stranke u Hrvatskoj

Osnivanje prve srpske političke stranke u Hrvatskoj dočekano je s podijeljenim očekivanjima jer se srpski nacionalni korpus u Hrvatskoj, na početku 1990.godine, još uvijek dijelio na šutljivu većinu i ekstremističku manjinu. Srpska demokratska stranka osnovana je 17.veljače 1990.godine u Kninu. Ekstremistima nije nedostajalo upornosti za federativnom Jugoslavijom i JNA, jer su smatrali da je Jugoslavija najbolja garancija srpskog hegemonizma.[2]

Izvješće nastalo u Gospiću u svibnju 1990.godine govori o Skupštini Srpske demokratske stranke:  „Skupštini je prisustvovalo 2-3 hiljade ljudi a govorili su predsjednik SDS akademik Jovan Rašković i predsjednik Srpskog kulturnog društva Zora iz Knina Jovan Opačić.“[3]

Od prve srpske političke stranke očekivao se, u predizborno vrijeme 1990.godine, odgovor na neka pitanja. Primjerice, mogu li Srbi u Hrvatskoj, zajedno s Hrvatima, voditi zajedničku borbu za demokratske promjene, ili će Srbi više pozornosti posvetiti položaju srpske dijaspore u Hrvatskoj. Prema tome u Kninu se već 17.veljače 1990. rješavalo pitanje o položaju Srba u Hrvatskoj. Zato je za politički program spomenute stranke bilo veliko zanimanje. U zapadnim republikama, Hrvatskoj i Sloveniji, Srbi postaju zona koja se spaja s dijelovima Jugoslavije koji se okupljaju oko Beograda i JNA, koja sa svojim Glavnim stožerom nastoji steći onu političku moć koja je gotovo pola stoljeća bila koncentrirana u rukama CK SKJ. Programski ciljevi SDS-a, sažeti u 18 točaka, pisani su kao vjerna kopija Memoranduma SANU iz 1986.godine. O tome najuvjerljivije govori 15.programski cilj u kojem se SDS obvezuje da će stalno voditi brigu o stanju svih dijaspora srpskog naroda u Jugoslaviji. Ipak, 16.točka programskih ciljeva najvažnija je za buduća zbivanja. Važna je za srpsku pobunu na hrvatskom teritoriju i odsijecanje Hrvatske kako bi se mogla osnovati Srpska autonomna oblast, a kasnije i tzv.Republika Srpska Krajina, sve radi konačne realizacije Velikosrpskoga projekta o ujedinjenim srpskim državama. U navedenoj točki, novoosnovana srpska stranka odbacuje postojeću regionalnu podjelu Hrvatske koja se temeljila na povijesnoj tradiciji hrvatskoga naroda. Zadirući u unutrašnji sustav zemlje, SDS će od prvoga dana svoga postojanja pokrenuti borbu za novu podjelu Hrvatske. Stranka, na čijem je čelu bio Jovan Rašković, zahtijevala je, u slučaju raspada Jugoslavije, osnutak zajednice srpskih općina kao posebne pokrajine. Pitanje je bilo u kojem opsegu. Prema projektu Vojislava Šešelja, osnivača Srpske radikalne stranke i ratnog zločinca, Hrvatskoj bi se odvojilo čak 70% njezina teritorija i unijelo ga u Veliku Srbiju, a SDS bi Hrvatskoj  odsjekla najmanje 26% teritorija u skladu sa svojom realizacijom Srpske Krajine u Hrvatskoj, kao jednog od ključnih dijelova Velikosrpskog projekta.[4]

Prilog 9 – Dobrica Ćosić (velikosrpski ideolog), preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006

Prilog 9 – Dobrica Ćosić (velikosrpski ideolog), preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006

Predsjednik SDS-a, psihijatar Jovan Rašković (Prilog 8), bio je bliski prijatelj Dobrice Ćosića, srpskog književnika i osnivača Srpske demokratske stranke. Tijekom ljeta 1989.godine Jovan Rašković i Dobrica Ćosić (Prilog 9) razradili su tekst pod nazivom Kninska deklaracija, u kojoj su zagovarali novu federalnu jedinicu sastavljenu od srpskog entiteta u Krajini. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon pobjede Franje Tuđmana na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, srpski je književnik počeo poticati radikalnije stavove stranke, zanemarujući Jovana Raškovića, koji se nastavio zalagati za srpsku autonomiju, ali u okviru Hrvatske i koji je ubuduće bio protiv srpskog odcjepljenja. Istovremeno se Ćosić, imajući u vidu perspektivu raspada Jugoslavije, zalagao da se Hrvatska podijeli tako da u njoj ostane toliki broj Srba koliko ima Hrvata u Srbiji. Tada je u Srbiji bilo 110 000 Hrvata, od kojih je većina živjela u Vojvodini, a u Hrvatskoj je živjelo 580 000 Srba.[5]

Prilog 8 – Jovan Rašković (predsjednik SDS-a), preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 8 – Jovan Rašković (predsjednik SDS-a), preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prvi parlamentarni izbori, u proljeće 1990.godine, kada se nakon pola stoljeća komunističkog režima za naklonost biračkog tijela borilo više stranaka s više političkih programa, pokrenuli su među Srbima u Hrvatskoj šutljivu većinu. Konačni su izborni rezultati pokazali da SDS nije uspjela postići politizaciju Srba u Hrvatskoj u svoju korist. Iz redova SDS-a izabrano je samo pet zastupnika. Većina je Srba svoj glas dana SKH – Stranci demokratskih promjena, koja unatoč jakoj podršci srpskog izbornog tijela ostaje u manjini, gubeći bilo kakvu demokratsku šansu da sastavi prvu nekomunističku vladu. Odmah poslije konstituiranja Sabora, još uvijek Socijalističke Republike Hrvatske, SDS je napustila parlamentarni rad i okrenula se prema JNA, koja je, ne čekajući konstituiranje Sabora (30.svibnja), izvela u Hrvatskoj državni udar naredbom o oduzimanju oružja hrvatskoj Teritorijalnoj obrane. Koliko je oduzeto oružje bilo važno za unutrašnju sigurnost zemlje, govori sljedeća činjenica: otetim oružjem moglo se naoružati 210 000 ljudi koji bi branili hrvatski teritorij.[6]

 7.2. Razoružanje Teritorijalne obrane

Razoružanje je bila dobro planirana operacija koja je, barem u početnoj etapi, izgledala utemeljeno. Predsjedništvo je SFRJ 1989.godine prihvatilo Kriterije o planiranju razvoja TO SFRJ koji su predviđali znatno smanjenje TO-a u svim republikama i pokrajinama. Smanjenjem se pojavio višak oružja koji je smetao TO-i. Njihovo povlačenje u pozadinske baze JNA načelnik Generalštaba oružanih snaga SFRJ naredio je 1.veljače 1990. godine. Rok za provedbu zadaće bio je kraj travnja 1990.godine. Dana 14.svibnja načelnik Generalštaba izdao je naredbu na temelju koje je JNA počela akciju razoružanja Teritorijalne obrane. JNA je tvrdila da nije razoružala TO već podigla stupanj zaštite zbog pokušaja krađe oružja te da su sve druge tvrdnje zlonamjerne i neosnovane. „U protekloj godini, na osnovu Kriterijuma Predsedništva SFRJ o planiranju razvoja TO SFRJ, došlo je do krupnih organizacijsko-formacijskih promena, uz znatno brojno smanjenje TO u svim SR i SAP. Pri tome je došlo do pojave viška naoružanja i druge vojne opreme, koja predstavlja ozbiljan problem jedinicama i štabovima u pogledu smeštaja, čuvanja i održavanja.“[7]

Nakon izbora, novoizabrano je hrvatsko Predsjedništvo zatražilo da se oduzeto oružje vrati, što JNA nije učinila. Spomenuto je oružje ostalo trajan problem u međusobnim odnosima Hrvatske i JNA.[8]

Slobodni tjednik početkom prosinca 1991.godine napisao je da je u prvosvibanjskom broju beogradskih novina Politika izašao članak koji jasno osuđuje cijeli hrvatski narod, naziva ga ustaškim, a HDZ je osuđen kako je vodio separatističku politiku i težio rušenju jugoslavenske zajednice. Na toj inkriminaciji da je cijela Hrvatska ustaška, razrađivani su planovi oružane intervencije. Prvi jasan i otvoren čin toga procesa bilo je razoružanje Hrvatske. Nakon što je razoružana i nakon što je izgubila oružje što ga je 20 godina kupovala, Hrvatska će ući u rat kupujući drugo i otimajući vlastito oružje od neprijateljske vojske.[9]

U političkom kontekstu razoružanje TO bila je jasna poruka vojnog vrha SFRJ o nepovjerenju u politička stajališta hrvatskog naroda. Razoružanjem TO, JNA je ostvarila golemu prednost pred početak Domovinskog rata.

7.3. Prvi višestranački izbori

Od početka 1989.godine, u Hrvatskoj su se počele osnivati oporbene skupine i stranke, a među prvima su bili Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, Hrvatska socijalno – liberalna stranka i Hrvatska demokratska zajednica. Dana 28 i 29.rujna 1989.godine, Sabor SRH razmatrao je stanje u zemlji te mnoge optužbe na račun Hrvatske i Hrvata. Sabor je također upozorio da je daljnji razvoj SFRJ moguć samo na avnojevskom konceptu Jugoslavije kao federativne zajednice dobrovoljno udruženih i ravnopravnih naroda i narodnosti. Odbačene su tvrdnje o ugrožavanju prava Srba u Hrvatskoj i njihovoj tobožnjoj asimilaciji. Isto tako, odbacio je zahtjev za autonomnom pokrajinom Srba u Hrvatskoj. Na kraju je Sabor izjavio da će svim aktima i mjerama iz svoje nadležnosti čuvati teritorijalni integritet i suverenost Hrvatske i da neće dozvoliti njezinu destabilizaciju. Pod dojmom velikih previranja na istoku Europe i napetosti zbog velikosrpskih nastojanja početkom prosinca 1989.godine, novoosnovane stranke prikupljale su potpise za peticiju kojom su zahtijevale raspisivanje slobodnih izbora. SKH se na svom Jedanaestom kongresu, održanom od 11. do 13.prosinca 1989.godine, izjasnio za višestranački sustav i izrazio spremnost da organizira slobodne izbore, čime je prihvatio inicijativu Predsjedništva CK SKH. Osim toga donio je odluku da će se zalagati za oslobođenje svih političkih zatvorenika i prekid svih političkih procesa, kao i protiv smrtne kazne. Sabor SRH je nakon ustavnih promjena već 15.veljače 1990. donio tri izborna zakona i imenovao izbornu komisiju. Dana 1.veljače 1990.godine, predsjednik Sabora, Anđelko Runjić, raspisao je višestranačke izbore za 22.travnja za Vijeće općina i Društveno-političko vijeće, a 23.travnja za Vijeće udruženog rada.[10]

Dakle, javljaju se inicijative za osnivanje opozicijskih stranaka. Prvi su se sastanci održavali pod prijetnjom policijske intervencije, ali je utjecaj demokracije bio nezaustavljiv. U Hrvatskoj je središte svih inicijativa bio Zagreb. Novostvorenu opoziciju zaokupila su dva problema: uspostava višestranačke demokracije i rješavanje nacionalnog pitanja. Već prva opozicijska udruženja iskazuju dvojnost prioriteta: Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) tražilo je demokratsku preobrazbu u cijeloj zemlji koja bi, sama po sebi, riješila i nacionalno pitanje. Osnovano je u veljači 1989.godine u Zagrebu s podružnicama u drugim republikama, ali se nije željelo transformirati u stranku i članstvo je kasnije prešlo u lijeve stranke građanske orjentacije. Hrvatska socijalno – liberalna stranka/savez (HSLS) osnovana je u svibnju iste godine. Zauzimala se za stvaranje liberalnodemokratskoga društva u Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji. Članovi su smatrali da se nacionalno pitanje u Jugoslaviji može riješiti samo federalizmom utemeljenim na pravu naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), ne zanemarujući naglasiti demokraciju, inzistirala je prije svega na nacionalnom pitanju. Stranka je osnovana u Zagrebu u lipnju 1989.godine, a za predsjednika je izabran Franjo Tuđman. Razlike između HSLS-a i HDZ-a najočiglednije su se iskazale u listopadu 1989.godine, kada je HSLS na središnjem zagrebačkom trgu pokrenuo akciju za ponovno postavljanje spomenika banu Josipu Jelačiću, koji su komunističke vlasti uklonile 1947.godine. Liberali su tražili vraćanje spomenika, dok su članovi HDZ-a oštro naglasili kako je spomenik postao simbol zatiranja hrvatskih nacionalnih osjećaja (Prilog 10). „Bilo je to prvo, ali masovno, opozicijsko okupljanje s jasnim porukama za stvaranje demokratske samostalne Hrvatske.“[11]

Prilog 10 – Izborni plakat SDP-a i HDZ-a, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 10 – Izborni plakat SDP-a i HDZ-a, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Broj ogranaka i članova HSLS-a, a neusporedivo više HDZ-a, od listopada 1989.ubrzano raste, dok politička emigracija, osobito ona sklona desnici, podupire HDZ. Financijska i druga pomoć iz dijaspore uvelike je pomogla jačanju HDZ-a, osobito u samoj izbornoj kampanji.[12]

Osim nekoliko stranaka s najbrojnijim članstvom, do dana 16.prosinca 1989.godine osnovana je Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH) Antuna Vujića; 20.prosinca Zelena akcija Splita, Radikalno udruženje za sjedinjenje europske države (RUSED); 13.siječnja 1990. Demokratski savez Albanaca Hrvatske (DSAH); 20.siječnja 1990. Zelena akcija Zagreba; 27.siječnja 1990. Zelena akcija Šibenika. I dalje se nastavio proces stvaranja političkih stranaka: 14.veljače 1990. Hrvatska stranka, Istarski demokratski sabor, 17.veljače 1990. Demokratska akcija Hrvatske (DAH), Muslimanska demokratska stranka, a 20.veljače 1990. Jugoslavenska demokratska stranka. Nadalje, 25.veljače 1990. Hrvatska stranka prava, a 1.ožujka Koalicija narodnog sporazuma (KNS) u sastavu HSLS, SDSH, HDDS, HSS na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom. Do izbora 22.-23. travnja 1990. bilo je registrirano preko trideset stranaka, a kasnije će njihova brojka prijeći 50.[13]

Prvi demokratski izbori održali su se u travnju i svibnju 1990. godine. HDZ je osvojio 193 mjesta u sva tri doma hrvatskog Sabora (od365). Bivši SKH, koji je u međuvremenu promijenio naziv u SKH-SDP, dobio je 81 zastupničko mjesto. Na drugom krugu izbora, 6.svibnja, HDZ je potvrdio svoju pobjedu.[14]

Nakon izbora Hrvatsku je preplavila euforija iskazivanja nacionalnih osjećaja. Nova je vlast odmah ukinula komunističku zvijezdu petokraku, vratila je povijesni grb na službenu zastavu, iz naziva republike ukinula pridjev socijalistička te je započela mijenjati nazive ulica i institucija.[15]

Istovremeno, u Sloveniji se također održavaju prvi višestranački izbori. Održani su 8.travnja 1990.godine (drugi je krug održan 22.travnja). Pobijedile su stranke ujedinjene oporbe okupljene u DEMOS-u (Demokratska opozicija Slovenije) s nešto više od 55% dobivenih glasova dok je za predsjednika, prvi put izravnim izborom, izabran Milan Kučan, dotadašnji šef slovenskog Saveza komunista.[16]

Franji Tuđmanu (Prilog 11), predsjedniku HDZ-a, političke stranke koja je pobijedila na prvim demokratskim višestranačkim izborima na hrvatskom teritoriju, glavni ciljevi bili su jednostavni, a on ih je otvoreno isticao. Kao prvo, želio je stvoriti suverenu i demokratsku hrvatsku državu po uzoru na zapadnoeuropske zemlje. Kao drugo, htio je Hrvatsku integrirati u Europu. Reintegracija u Europu bila je za Tuđmana višeznačna, a on je na Hrvatsku gledao kao na sredozemnu i srednjoeuropsku zemlju koja je poveznica prema jugoistočnoj Europi. Kako bi se pridružili Europi, Hrvatska i Jugoslavija trebale su jednostranačku komunističku vlast preustrojiti u višestranačku demokraciju, socijalističko samoupravljanje trebalo je zamijeniti slobodnim tržišnim gospodarstvom, a umjesto komunističkog bratstva i jedinstva trebalo je uvesti vrijednosti liberalnog društva i slobode koje su uživali građani Europske zajednice.[17]

Prilog 11 – Franjo Tuđman, predsjednik HDZ-a, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 11 – Franjo Tuđman, predsjednik HDZ-a, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Dakle, na prvim višestranačkim izborima 1990.godine, pobijedila je stranka koja je najviše isticala jedinstvo hrvatskog naroda te nedjeljivost hrvatskog povijesnog teritorija. Građani su se priklonili onoj stranci koja je nudila najjače jamstvo za obranu Hrvatske, izlazak iz Jugoslavije i stvaranje samostalne republike. HDZ je svojim političkim programom bila potpuna suprotnost Miloševićevoj politici koja je, hrvatskom narodu i državi, bila najveći neprijatelj. Svojom pobjedom na izborima, HDZ i Franjo Tuđman postali su temeljni vođe brojnog hrvatskog naroda u borbi za suverenost i očuvanost nacionalnog duha.

7.4. Prvi višestranački Sabor

Izborni je sustav bio većinski. HDZ je osvojio 42% glasova, ali je u Saboru dobio 205 od 356 mjesta, odnosno 57,6%.[18]

Hrvatski komunisti priznali su izborne rezultate i smjena vlasti izvršena je vrlo mirno. Novi Sabor i nova vlast, prva slobodno izabrana u Hrvatskoj nakon 50 godina, konstituirani su 30.svibnja 1990.godine (Prilog 12). Za predsjednika Predsjedništva Republike Hrvatske izabran je Franjo Tuđman (do tada je predsjednik bio Ivo Latin) koji je u svom prvom saborskom govoru podsjetio na važne datume hrvatske povijesti i borbe hrvatskog naroda za očuvanje svoje državnosti. Naglasio je da je upravo sada učinjen presudno važan, prvi korak na povratku hrvatskog naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji. Kao glavni cilj u najbliže vrijeme naveo je donošenje novog Ustava Republike Hrvatske s uspostavom demokratskih sloboda građana i državnim suverenitetom kao temeljnim odrednicama. Poslije zasjedanja Sabora na središnjem zagrebačkom trgu, tada još Trgu Republike, održana je narodna proslava na kojoj su građani burno pozdravili upravo izabrano državno Vrhovništvo. Prvi predsjednik novog Sabora postao je Žarko Domljan.[19]

Prilog 12 – Konstituiranje višestranačkog sabora, 30. svibnja 1990. godine,  preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 12 – Konstituiranje višestranačkog sabora, 30. svibnja 1990. godine,  preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Kada je 30.svibnja izabran za hrvatskog predsjednika, Franjo Tuđman imenovao je Stjepana Mesića prvim hrvatskim predsjednikom Vlade, no ubrzo je procijenio kako će mu Mesić biti korisniji u Beogradu, te ga Sabor Republike Hrvatske ubrzo imenuje hrvatskim članom Predsjedništva SFRJ (Prilog 13).[20]

U Hrvatski sabor ulazi i 5 zastupnika srpskog naroda iz redova novoosnovane Srpske demokratske stranke (SDS).[21]

U duhu svoga nacionalnog programa, novi režimi stvoreni u Sloveniji i Hrvatskoj u proljeće 1990.godine težili su da što prije izađu iz Jugoslavije i proglase samostalne države. S druge strane, velikosrpski pokret već je završavao pripreme za rat. Nekoliko mjeseci kasnije, u ljeto 1991. Srbija je izvela agresiju na Sloveniju i Hrvatsku, kasnije i na Bosnu i Hercegovinu, i navedenim djelovanjem postala ratni agresor na spomenute narode.[22]

Prilog 13 – Stjepan Mesić i Franjo Tuđman 30. svibnja 1990. godine, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 13 – Stjepan Mesić i Franjo Tuđman 30. svibnja 1990. godine, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Zasjedanjem prve sjednice Sabora 30.svibnja 1990.godine započeo je parlamentarni život neovisne Hrvatske. Navedenom sjednicom, Slobodanu Miloševiću i njegovim istomišljenicima, postalo je jasno da projekt Velika Srbija postaje nemoguć bez oružanog sukoba. Dana 30.svibnja 1990.godine započinje, u tom trenutku psihološka, a za nekoliko mjeseci oružana, agresija na Republiku Hrvatsku.

7.5. Osamostaljenje Republike Hrvatske

U lipnju 1990. započeo je proces protuustavnog djelovanja i prekrajanja teritorijalno-administrativnog ustrojstva SR Hrvatske, koji su radi promjene granica pokrenuli pobunjeni Srbi u Hrvatskoj. Skupština općine Knin 27.lipnja 1990. donijela je Odluku o osnivanju i konstituiranju Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like. Spomenuta Zajednica bila je preteča budućih srpskih autonomnih oblasti, koje je vodstvo pobunjenih Srba 19.prosinca 1991. Godine ujednilo u tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Novi saziv Sabora na sjednici sva tri vijeća 29.lipnja 1990.donio je Odluku o pristupanju raspravi o promjeni Ustava SRH iz 1974. Odlučeno je da naziv države treba biti Republika Hrvatska, da se njezin vrhovni akt treba zvati Ustav RH, da grb RH treba biti povijesni hrvatski grb s 25 crvenih i bijelih polja, da zastava RH treba biti hrvatska trobojnica (crven, bijeli, plavi) s povijesnim hrvatskim grbom u sredini te da se promijene nazivi državnih organa (u Predsjednik RH, Sabor RH). Prilike u Hrvatskoj na dijelu teritorija gdje je srpsko stanovništvo imalo većinu ili barem znatan udio među naseljenim stanovništvom, ukazivale su na to da je hrvatsko vodstvo imalo razloga za zabrinutost radi očuvanja reda i mira, te ustavnog poretka.[23]

Smatram kako događaji koji su uslijedili, zbog svoje širine i važnosti, otvaraju brojna nova pitanja te zahtijevaju pomno proučavanje i moguća su tema nekog drugog rada. Iz navedenog ću razloga ukratko navesti kronologiju događanja u razdoblju od kraja lipnja do prosinca 1990.godine:

  • srpnja – Sabor je dopunio postojeći ustav iz kojeg su odstranjene sve ideološke oznake. Iz naziva države uklonjen je pridjev socijalistička, nacionalni parlament nazvan je Sabor Republike Hrvatske i potvrđeni su novi grb i zastava. Uz spomenuto, na sjednici sva tri vijeća donesena je Odluka da se pristupi donošenju Ustava Republike Hrvatske.
  • kolovoza – U Kninu i okolici izbila je otvorena pobuna Srba u Hrvatskoj.
  • prosinca – Hrvatski je Sabor usvojio novi demokratski Ustav Republike Hrvatske nazvan Božićnim ustavom. U njemu je istaknuto da je hrvatski suverenitet neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv, a do daljnje odluke Sabora, RH ostaje dio SFRJ. U Ustavu, člankom 11, utvrđen je hrvatski povijesni grb, zastava i himna Lijepa naša.[24]

Republika Hrvatska raskinula je sve državno-pravne veze s dotadašnjom SFRJ, predsjednik je pozvao sve države, posebno članice Europske zajednice, da priznaju RH te je JNA proglašena okupatorskom i agresorskom vojskom i tražilo se da napusti teritorij RH. Ipak, za svoju teritorijanu cjelovitost Hrvatska se morala izboriti nizom vojno-redarstvenih oslobodilačkih akcija i operacija koje su, nakon godina rata i agresije, donijele hrvatskom stanovništvu mir i samostalnost.[25]

Brojni su čimbenici utjecali na raspad SFRJ, koji se polako zbivao gotovo desetljće prije nego je došlo do konačnog krvavog sukoba. U trenutku kada je Josip Broz Tito umro, ali i nekoliko posljednjih godina njegova života, bilo je jasno kako država, u tadašnjim granicama, ne može opstati. Prije svega, treba napomenuti ekonomsku krizu osamdesetih godina koja je ukazala na sve slabosti postojeće države. Također, promjene u međunarodnoj politici dovele su do sve izraženijeg nacionalizma te naglasile kulturalne i sociološke razlike među jugoslavenskim narodima. Srbija je težila nastajanju centralizirane federacije, kojom bi osigurala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina inzistirale na većoj autonomiji. Nakon što su Srbi shvatili kako ne mogu spriječiti raspad SFRJ, pokušali su nametnuti svoje kriterije razlaza. Odbacuju republičke granice kao buduće državne granice, te se, na zapadu, zauzimaju samo za etničko mjerilo u razgraničenju. Upravo navedeni postupak doveo je u poseban položaj hrvatske Srbe koji postaju središte srpskog interesa. Smatram kako je nacionalistička politika srbijanskog vođe Slobodana Miloševića bila izrazito poticajna za razvoj događaja koji su uslijedili nakon 1990.godine te  je jedan od ključnih faktora koji su doveli do nastale situacije. Ne poštujući povijesna prava ostalih država SFRJ, Slobodan je Milošević predstavio srpsku ideologiju i time potaknuo srpski nacionalizam koji je doveo do Domovinskog rata. Iz svega navedenog, jasno je kako država, kakva je SRFJ bila, nije mogla zadržati svoje granice u postojećim okvirima te se morala, potaknuta brojnim političkim, kulturalnim, društvenim i sociološkim činjenicama, raspasti.

Popis literature

  1. Antić, Ljubomir, Velikosrpski nacionalni programi – ishodišta i posljedice, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2007.
  2. Banac, Ivo, Raspad Jugoslavije – eseji o nacionalizmu i nacionalnim sukobima, Durieux, Zagreb 2001.
  3. Bilandžić, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999.
  4. Bilandžić, Dušan, Jugoslavija poslije Tita (1980.-1985.), Globus, Zagreb 1985.
  5. Bilandžić, Dušan, Propast Jugoslavije i stvaranje moderne Hrvatske, AGM, Zagreb 2001.
  6. Bilić, Ivan, Kronologija raspada SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske do 15.siječnja 1992., National Security and the future, Br.1 – 2, Zagreb 2005.
  7. Goldstein, Ivo, Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb 2003.
  8. Goldstein, Ivo, Povijest Hrvatske 1945.-2011. (2.svezak), Slobodna Dalmacija d.o.o., Split 2001.
  9. Hartmann, Florence, Milošević – dijagonala luđaka, Nakladni zavod Globus, Rijeka/Zagreb 2002.
  10. Marijan, Davor, Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., Golden marketing, Zagreb 2008.
  11. Matković, Hrvoje, Povijest Jugoslavije – Hrvatski pregled, Naklada Pavičić, Zagreb 1998.
  12. Nazor, Ante, Počeci suvremene hrvatske države (kronologija procesa osamostaljenja Republike Hrvatske: od Memoranduma SANU 1986. do proglašenja neovisnosti 8.listopada 1991.), Hrvatski memorijalno – dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb 2007.
  13. Nemet, Dražen, Povijesni mitovi o Josipu Brozu Titu kao sredstvo manipulacije narodima na prostoru bivše SFRJ, Pro – tempore – časopis studenata povijesti, No.3, Zadar 2006.
  14. Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.
  15. Ramet P., Sabrina, Balkanski Babilon, Alinea, Zagreb 2005.
  16. Rudolf, Davorin, Rat koji nismo htjeli, Globus, Zagreb 1999.
  17. Sadkovich J., James, Franjo Tuđman i problem stvaranja hrvatske države, Časopis za suvremenu povijest, Br.1, Zagreb 2008.
  18. Strčić, Petar, Poruke Jakova Sirotkovića o gospodarskim uzrocima raspada SFR Jugoslavije i velikosrpske agresije na Hrvatsku, Problemi sjevernog Jadrana, Br.9, Zadar 2009.
  19. Valentić, Mirko, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., Knjiga print d.o.o., Zagreb 2010.
  20. Viro, Dušan, Slobodan Milošević – anatomija zločina, Profil, Zagreb 2007.

Bilješke

[1]Bilandžić, D., Hrvatska moderna povijest, str.764.-765.

[2]Valentić, M., Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., str.80.

[3] Republika Hrvatska i Domovinski rat (1990.-1995.) – Dokumenti, knjiga I., Zagreb 2007., str.26.-27.

[4]Valentić, M.: Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., str.80.

[5]Hartmann, F.: Milošević – dijagonala luđaka, str.90.-91.

[6]Valentić, M., Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., str.82.-85.

[7]Republika Hrvatska i Domovinski rat (1990.-1995.) – Dokumenti, knjiga I., str.13.

[8]Marijan, D., Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., str.151.-154.

[9]Bilandžić, Dušan, Propast Jugoslavije i stvaranje moderne Hrvatske, Zagreb 2001., str.149.-150.

[10]Radelić, Z.: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., str.590.-591.

[11]Bilandžić, D., Hrvatska moderna povijest, str.767.

[12]Goldstein, I., Hrvatska povijest, str.371.-373.

[13]Bilandžić, D., Hrvatska moderna povijest, str.768.-769.

[14]Bilić, Ivan, Kronologija raspada SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske do 15.siječnja 1992., National security and the future, br.1-2. Zagreb 2005., str.17.

[15]Viro, D., Slobodan Milošević-anatomija zločina, str.112.

[16]Bilić, Ivan, Kronologija raspada SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske do 15.siječnja 1992., str.19.

[17]Sadkovich J., James, Franjo Tuđman i problem stvaranja hrvatske države, Časopis za suvremenu povijest, br.1 Zagreb 2008., str.179.-180.

[18]Goldstein, I., Hrvatska povijest, str. 378.

[19]http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/05svibanj/0530%20DanDrzavnosti.html

[20]Viro, D., Slobodan Milošević – anatomija zločina, str.8.

[21]Valentić, Mirko, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., str.71.

[22]Bilandžić, D., Hrvatska moderna povijest, str.778.

[23] Isto, str.779.-782.

[24]Pavličević, D., Povijest Hrvatske, str.385.

[25]Nazor, Ante, Počeci suvremene hrvatske države (kronologija procesa osamostaljenja Republike Hrvatske: od Memoranduma SANU 1986. do proglašenja neovisnosti 8.listopada 1991.), Zagreb 2007.

Mirna Glavan
About Mirna Glavan (12 Articles)
Rođena sam 1988. godine u Osijeku. Završila sam osnovnu školu i opću gimnaziju u Belom Manastiru te 2007.godine upisala smjer Hrvatski jezik i književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Osijeku. U srpnju 2013.godine diplomirala sam s temom "Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" te stekla zvanje magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i magistra edukacije povijesti.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*