Novo:

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (3)

Diplomski rad Mirne Glavan iz 2013. godine pod nazivom Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije podijeljen je za potrebe ovog feljtona u 5 dijelova. Cjeline se razvijaju kronološki u razdoblju od smrti Josipa Broza Tita, u svibnju 1980. godine, do prvog zasjedanja Sabora Republike Hrvatske, u svibnju 1990. godine.

5. Pojava Slobodana Miloševića na političkoj sceni federativne Jugoslavije

„Prema srpskoj nacionalnoj ideologiji, tri su kriterija za utvrđivanje njihove nacionalne države. Prvi, etnički čisti teritorij, kao što je naprimjer Šumadija, ili srpska etnička većina na određenom teritoriju, što kao načelo, priznaje međunarodna zajednica. Drugi kriterij odnosi se na bivstvovanje tzv. nacionalnog duha na određenom teritoriju, kao što je slučaj s Kosovom. I konačno, treći kriterij glasi: srpska zemlja seže do granica označenih srpskim grobovima, što je izraz teze o jedinstvu zemaljske i nebeske Srbije.“[1]

Početkom 1986.godine održani su izbori za najviša partijska tijela Srbije. Kandidati za dvije najviše dužnosti u Srbiji bili su Ivan Stambolić i Slobodan Milošević (Prilog 2). Ivan Stambolić, dotadašnji predsjednik CK SKS izabran je za predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a na mjesto CK SK Srbije predložio je Miloševića.[2]

Prilog 2 -  Ivan Stambolić i Slobodan Milošević 1986. godine, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 2 –  Ivan Stambolić i Slobodan Milošević 1986. godine, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

„Milošević je imao jedan politički cilj: pretvaranje Jugoslavije u proširenu Srbiju. Rješenje srpskog pitanja zamišljao je tako da se svim Srbima osigura da žive u jednoj državi i da ta država samo po imenu bude Jugoslavija, a zapravo velika Srbija, u kojoj će Srbi biti vladajuća nacija bez obzira na druge narode i narodnosti.“[3]

Slobodan je Milošević vrlo dobro uočio ekonomske i druge teškoće te vješto manipulirao položajem Srba na Kosovu za koje se govorilo da ih albanska većina navodno i fizički ugrožava. Nakon jednog od čestih nekontroliranih ispada srpskih ekstremista na Kosovu u proljeće 1987. godine, intervenirala je tamošnja policija, a Milošević je, došavši na mjesto incidenta, izjavio da niko ne sme da bije ovaj narod (Prilog 3). Navedenu su rečenicu mediji pretvorili u moćnu izjavu, pa je Milošević prikazan kao zaštitnik Srba na Kosovu, a protivnik Albanaca, što mu je osiguralo golemu popularnost.[4]

Prilog 3 – Milošević (desno od njega je Azem Vllasi, šef kosovske Partije) na Kosovu 1987. godine,  preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 3 – Milošević (desno od njega je Azem Vllasi, šef kosovske Partije) na Kosovu 1987. godine,  preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Vođe pobune ušle su u dvoranu Doma kulture i razgovarali s Miloševićem. Za govornicom od 18 do 6 sati ujutro stotine kosovskih Srba ispričale su kako im susjedi Albanci siluju kćeri, ubijaju muževe i pale usjeve. Radnici su govorili kako ih se diskriminira i izbacuje s posla. Milošević je slušao sa velikom pozornošću i zanemarivao Azema Vllasija, šefa kosovske Partije, koji mu je tvrdio da su to sve laži. Nakon sastanka održao je govor na kojem je afirmirao povijesno pravo jedne etničke zajednice, na štetu druge. Umjesto smirivanja situacije, Milošević je raspirio nacionalističke strasti i potaknuo sukobe.[5]

Iako je među ekstremnim Srbima shvaćen kao zaštitnik njihovih interesa, činjenica jest da je u prvoj fazi svoje karijere Milošević sljedbenike stjecao i među nekim nesrbima u Jugoslaviji, pa i na međunarodnom planu. Ubrzo se pokazalo da je uz Miloševića ostala većina srpskog naroda koja je slijedila njegovu politiku, dok su nesrpski narodi shvatili njegov cilj te se odvojili od spomenute politike. [6]

Na funkciji predsjednika CK SK Srbije, Milošević je isticao kako nikako neće dopustiti razbijanje Srbije u tri države – užu Srbiju, Vojvodinu i Kosovo. Nova se politička strategija počela provoditi organiziranjem masovnih mitinga Srba i Crnogoraca na Kosovu, na kojima se protestiralo protiv sporog obračuna s albanskim kontrarevolucionarima. Albanci, koji su i dalje branili postojeću autonomiju Kosova, ocijenili su te mitinge nacionalističkima, pa su njihovi policijski organi pokušali spriječiti ekstremističke snage. Sve je češće dolazilo do sukoba koji su povećavali napetost u cijeloj pokrajini.[7]

Oduzimanje autonomije pokrajinama bila je zadaća visoko na ljestvici prioriteta u Miloševićevom političkom programu i čvrsto povezana s njegovom ambicijom da postane vođa srpske nacije, a ne srpske republike. Dakle, Ivan Stambolić predložio je, na sjednici CK SK Srbije, Slobodana Miloševića za čelnog čovjeka.  U siječnju 1986.godine, Milošević je izabran za predsjednika CK SK Srbije, a 1987.  na Osmoj sjednici CK SK Srbije uspio je Dragišu Pavlovića razriješiti dužnosti člana Predsjedništva CK SK Srbije zbog ocjene da su njegova (Miloševićeva) stajališta o brzom rješenju kosovske krize uzaludna. „Dragiša Pavlović je pripadao novoosnovanoj struji reformatora, koji su se zauzimali za otvaranje sistema i demokratizaciju Partije, a kojima je Slobodan Milošević htio prepriječiti put. Optužen je za podržavanje albanskog separatizma, čiji je cilj rušenje jedinstva Srbije i Jugoslavije.“[8] Način na koji su se Milošević i suradnici obračunali s Pavlovićem pokazuje kako su u srbijanskom partijskom rukovodstvu jačale autokratske tendencije, a Milošević je bio njihov glavni nositelj. Ishod Osme sjednice postavio je Miloševića na vrh srbijanske politike i stvorio nov način funkcioniranja politike u SFRJ. „Borislav Jović je s pravom zaključio da je ta sjednica najznačajniji događaj u razdoblju od Titove smrti do raspada Jugoslavije.“[9] Razlog Jovićevoj izjavi jest činjenica da je posljedica te sjednice bila ujedinjenje Srbije i, prije svega, srpskog naroda. Sam Slobodan Milošević na spomenutoj se sjednici osvrnuo na događanja na Kosovi i izjavio: „Zadaci o Kosovu, kao najteži zadaci, pred Savezom komunista Srbije i Savezom komunista Jugoslavije traže i najčvršće jedinstvo. Tu kompromisa ne može biti.“[10]

Nakon Osme sjednice započele su velike čistke u političkom životu federativne Jugoslavije. Svi oni koji su se usprotivili Slobodanu Miloševiću na Osmoj sjednici završili su svoje političke karijere.[11]

Od jeseni 1987.godine, Milošević postaje najjača politička ličnost u Srbiji. Svoju poziciju učvršćuje u proljeće 1988. godine, kada uspijeva ishoditi smjenjivanje svog dotadašnjeg zaštitnika Ivana Stambolića s položaja predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a kojeg je, 12 godina kasnije, po svemu sudeći, dao i ubiti.[12] Milošević je, kako bi oko sebe okupio što više istomišljenika, vješto kombinirao metode komunističkog sustava i diktature s nacionalističkim parolama. Navedenim je djelovanjem lako provodio zamišljenu politiku i vodio Jugoslaviju prema raspadu i ratu.

5.1. Godina 1988. i Jogurt revolucija

Milošević je od srpnja 1988.godine počeo organizirati tzv. mitinge istine. Prvi je bio u Novom Sadu, potom u svim većim srpskim gradovima. Službeno se na tim događanjima trebalo promicati istinu o položaju srpskoga naroda na Kosovu, a u stvarnosti, na njima su iznuđene ostavke Miloševićevih političkih protivnika u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu, te republici Crnoj Gori.

Slobodan Milošević i njegovi pristaše nisu bili jedini koji su stvarali napetost među stanovništvom federativne Jugoslavije. Činila je to i Srpska pravoslavna crkva koja je, godinu dana prije obilježavanja šestogodišnjice Kosovske bitke (1389.-1989.) organizirala prenošenje kostiju cara Lazara. Gdjegod bi se zaustavili, Srbi su uzvikivali Ovo je Srbija, dok bi pravoslavni svećenici blagoslivljali grobove žrtava ustaškog genocida, potičući tako mržnju i pozivajući na osvetu.

Po zapovijedi Slobodana Miloševića, 5.listopada 1988.godine krenula je grupa radnika Jugometala iz Bačke Palanke predvođena Mađarom Mihaljom Kertesom i Nedeljkom Šipovcem prema Novom Sadu, uzvikujući parole protiv pokrajinskog čelništva. Skupina od petnaest tisuća ljudi došla je pred zgradu pokrajinske Skupštine, uzvikujući slogane Dolje foteljaši. Zatražili su ostavke cjelokupnog pokrajinskog vrha. Političko čelništvo Vojvodine odlučilo je pružiti otpor, zapovjedivši da se oko zgrade rasporede jake policijske snage. Policija je odmah dočekana kamenjem, a onda su gađani jogurtom. Naime, smatralo se kako je srpsko stanovništvo gladno i siromašno te su im podijelili jogurte. Navedeni se čin pokazao pogrešnim, jer je to isto stanovništvo spomenutim jogurtima gađalo policiju. Okupljeni su postajali sve agresivniji te su namjeravali zauzeti zgradu Skupštine. U 22 sata sazvana je izvanredna sjednica Predsjedništva Jugoslavije, uz nazočnost predsjednika Vlade te ministara obrane i ministara unutarnjih poslova. U noći između 6. i 7.listopada vojvođansko je čelništvo podnijelo kolektivne ostavke. Odmah je zamijenjeno Miloševićevim ljudima, a voditelji prosvjeda zauzimaju najvažnije pokrajinske dužnosti. Mediji su, nakon ovog događaja, Miloševića proglasili velikanom srpske istorije.[13]

„Dan nakon rušenja dotadašnjeg vodstva Vojvodine (tj.7.listopada) Milošević je pokušao oboriti vladu Crne Gore, također mitingaškom akcijom, ali bez uspjeha. Crnogorsko vodstvo ostalo je na svom mjestu, pa je Milošević morao pripremati novi udar.“[14]

Pokret je, prema navedenom događaju, simbolično nazvan Jogurt revolucijom, dok su sami njegovi vođe i promiloševićevski mediji promicali termine događanja naroda i treći srpski ustanak, dok se isti događaj u Crnoj Gori nazivao antibirokratskom revolucijom. Jogurt revolucija započela je iz organiziranih centara moći, iako se u javnosti stvarao privid spontanosti. Ta su događanja naroda ujedno  označila prenošenje srpskog nacionalizma iz knjiga na ulice, odnosno pretvaranje u službenu politiku, a također i pravo buđenje tzv. ugrožene srpske nacije u Jugoslaviji.[15]

5.2. Događanja naroda u Srbiji i ostalim republikama

U siječnju 1989.godine organizirani su veliki masovni mitinzi i u Crnoj Gori. Dana 10. i  11.siječnja 1989.godine uklonjeno je dotadašnje crnogorsko vodstvo, a postavljeno je novo, odano Miloševiću. Rušenje starog čelništva omogućilo je ostvarenje Miloševićeva cilja: negiranje crnogorske nacije. Milošević je tada izjavio da je Crna Gora drugo oko u glavi Srbije.[16]

Pod prijetnjom tenkova kosovska je Skupština 23.ožujka 1989.godine, sa 167 glasova za i 10 protiv usvojila ustavni amandman kojim se ukidala autonomija pokrajine (Prilog 4). Vojvodina je nekoliko dana ranije jednoglasno izglasala istu odluku. Srbija je, po Slobodanu Miloševiću, bila ujedinjena, a dvije su pokrajine podčinjene Beogradu. Četiri od osam saveznih entiteta bile su pod vlašću njegovih pristalica: Srbija, dvije autonomne pokrajine i Crna Gora, tj. polovina izbornih mjesta u jugoslavenskim organima.[17]

Prilog 4 – Ukidanje statusa autonomnih pokrajina, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 4 – Ukidanje statusa autonomnih pokrajina, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Dana 28.ožujka 1989.godine Skupština Srbije proglasila je amandmane na ustav Republike Srbije, koji su stvarno značili donošenje novog ustava. Ukinut je konstitutivni status dviju autonomnih pokrajina i one su potpuno uključene u Srbiju i njoj potčinjene. Takvim odlukama izvršena je povreda ustava SFRJ iz 1974. godine, ali na to nisu reagirali savezni organi. Milošević je, na vrhuncu svoje moći, u svibnju 1989. godine postao predsjednik Srbije.[18]

Prilog 5 – Milošević na Gazimestanu, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 5 – Milošević na Gazimestanu, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Uklanjanje dotadašnjih rukovodstava u Vojvodini i Crnoj Gori i uvođenje izvanrednog stanja na Kosovu, pokazali su da se Slobodan Milošević u ostvarivanju svojih ciljeva ne ustručava upotrijebiti nasilne, nedemokratske metode. Prilikom održavanja proslave 600. obljetnice kosovske bitke (28. lipnja 1989.) organizirana je velika proslava na Gazimestanu (Kosovo), na kojoj je Milošević bio glavni govornik (Prilog 5). Uz Miloševića, proslavi su prisustvovali brojni predstavnici vlasti SR Srbije, političkih organizacija i Srpske pravoslavne crkve. U svom govoru Milošević se osvrnuo na srpsku politiku koja je, tvrdio je, bila sklona kompromisima na štetu srpskog naroda, pa je upozorio da se Srbija nalazi pred ključnim bitkama i otvoreno najavio rat koji dolazi: „…. šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane mada i takve još nisu isključene.“[19] Navedena izjava Slobodana Miloševića bila je najava rata za veliku Srbiju, koja se uskoro očitovala u pokušaju destabilizacije stanja u drugim republikama, kako bi se izazvao povod za uklanjanje tamošnjih vodstava. Prema srpskom tisku, okupilo se dva milijuna Srba, dok su realne procjene govorile o pola milijuna okupljenih građana. Pristigli su Srbi iz svih dijelova Jugoslavije, ali i iz iseljeništva (Prilog 6)[20]

Prilog 6 – Sudionici srpskih mitinga, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 6 – Sudionici srpskih mitinga, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

,Međutim, Miloševićeva agresivna politika izazvala je otpor stanovništva u tim republikama u kojima se širilo uvjerenje o nužnosti smjene vlasti. Već 17.lipnja 1989.godine osnovana je u Zagrebu politička formacija Hrvatska demokratska zajednica, koja će imati presudnu ulogu u budućim zbivanjima u Hrvatskoj. Tijekom spomenutih godina zabranjeno je osnivanje političkih stranaka te su se istomišljenici okupljali u saveze i organizacije. Iz navedenog je razloga nastala Hrvatska demokratska zajednica, a ne, recimo, Hrvatska demokratska stranka. Obavljale su se pripreme i za osnivanje drugih političkih stranaka. U isto se vrijeme u cjelokupnoj Jugoslaviji vršila polarizacija oko pitanja: ili samostalnost republika i demokracija ili velikodržavni centralizam i velikosrpska hegemonija. Dana 8. i 9.srpnja u Kninu i kod crkve Lazarice u selu Kosovo kraj Knina također je održana proslava 600. obljetnice kosovske bitke. Doputovalo je veliko mnoštvo Srba iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Oni su najviše izvikivali Ovo je Srbija, čime je najavljeno otimanje hrvatskog teritorija i udar na pravo hrvatskog naroda na vlastitu nacionalnu državu.[21]

Pobjeda Slobodana Miloševića naglasila je raskol između saveznih republika. Hrvatski i slovenski političari smatrali su da će Srbija nametnuti načelo jake centralne moći na štetu autonomije, koju je dotad, u okviru federacije, imalo šest jugoslavenskih republika. Političari su 1988. godine u Sloveniji, a godinu dana kasnije u Hrvatskoj, podržali usmjeravanje prema demokraciji, dozvoljavanje osnivanja političkih stranaka i zagovarajući prijelaz ka tržišnom gospodarstvu. Srpski je blok, sastavljen od Srbije, njezine dvije pokrajine i Crne Gore, zastupao jaki centralizam, koji je sprječavao svaku reformu liberalizacije gospodarstva. Već su godinu dana odnosi između Beograda i Ljubljane bili poljuljani kada je Slovenija, odlučna da nastavi putem političke i gospodarske demokratizacije, proglasila svoj Ustav 27.rujna 1989.godine, unatoč srpskom vetu na saveznoj razini. Navedena je reforma postavljala republičke zakone iznad saveznih i omogućavala je odcjepljenje koje bi narod izglasao referendumom. Ukidala je vodeću ulogu SK i predviđala uvođenje višestranačkog sustava.[22]

Istovremeno se nastavljaju mitinzi po Jugoslaviji, pa je za 1.prosinca 1989.(dan stvaranja Kraljevine Srba, Slovenaca i Hrvata 1918.) najavljen veliki miting istine u Ljubljani. Miloševićevi istomišljenici pripremili su veliki program za Ljubljanu, u kojem su trebali sudjelovati organizirani političari iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova. Navedeni je miting trebao potresti Sloveniju i izazvati promjenu vodeće vlasti. Međutim, najava mitinga izazvala je veliko nezadovoljstvo kako u Sloveniji tako i u Hrvatskoj. Slovenske su vlasti zaprijetile da će mitingaški pohod zaustaviti na granicama Slovenije oružanom silom. Donesena je odluka slovenskih vlasti o zabrani mitinga, na što su organizatori odustali od svojih namjera. U Srbiji je tada objavljen poziv privrednim organizacijama i društvenim institucijama da prekinu veze sa Slovenijom. Uvođenje ekonomske blokade Slovenije označilo je početak kraja SFRJ. Srbija je bojkotirala slovenske proizvode, a istovjetne su mjere poduzete i protiv Hrvatske, uključujući i zapljenu imovine hrvatskih poduzeća koja su radila na području Srbije.[23]

Slobodan Milošević svoj je politički plan podijelio na dva dijela. Prvi dio odnosio se na ukidanje autonomije pokrajina, a drugi na stvaranje velike Srbije. Prekrajanjem srpskog ustava Slobodan Milošević ostvario je prvi dio svog programa: stvorio je jedinstvenu srpsku državu. Tada je prešao na realizaciju drugog dijela plana – velika Srbija. Okrenuo se protiv Hrvatske i Slovenije te na velikim mitinzima nahuškavao narod pokušavajući prekrojiti povijesne granice Hrvatske i Slovenije. Do kraja 1989.godine, autonomija pokrajina bila je ukinuta, a drugi je dio političkog plana, koji se, ponajviše, odnosio na Hrvatske granice, bio spreman za provedbu.

5.3. Miloševićevo viđenje srpske države

Početkom 1990. godine Slobodan Milošević započeo je ostvarivanje srpskog nacionalnog programa. Dana 26.ožujka 1990.godine saziva sve srpske čelnike kako bi im predstavio osnovne smjernice svoje politike. „U eventualnom raspadu zemlje računamo na jedinstvo sa Crnom Gorom. Makedoniju nećemo da molimo. Ako ona zamoli, moraće da se izvini za grehove prema žrtvama iz Prvog svetskog rata, jer je naše snage smatrala okupatorima. Naš je cilj da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice rat se neće moći izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorije bez krvi teško je zamisliva.“[24] Zatražio je od svojih suradnika da pripreme novi ustav pomoću kojeg će Srbija opstati kao neovisna država. Iako se u javnosti i dalje zalagao za opstanak Jugoslavije, jasno je naglasio kako silom namjerava izmijeniti unutrašnje granice Jugoslavije kako bi proširio srpsku državu (Prilog 7). Svi stupovi vlasti: vojska, policija i Partija prihvatili su Miloševićevu politiku. Već 1987.godine Milošević je dobio snažnu podršku vojnog vodstva JNA jer se prikazao kao zagovaratelj Titove ostavštine: socijalizma i Jugoslavije. Potpuno zanemarujući nacionalističke stavove Srbije, JNA je ocijenila da se njeni politički interesi savršeno podudaraju sa stavovima srpskog vodstva. Priklanjanje vojnog vodstva srpskim vlastima odigralo se postupno. Spomenutom priklanjanju najviše je doprinio Veljko Kadijević, najutjecajniji od svih jugoslavenskih generala, koji je 1988.godine postao jugoslavenski ministar obrane. Pružio je podršku politici Slobodana Miloševića. Bio je naklonjen jačanju središnje vlasti, koja je po njegovu mišljenju jedina mogla spriječiti jugoslavensku krizu. Nekoliko je mjeseci kasnije odobrio Miloševićev ratnički govor prigodom 600.godišnjice bitke na Kosovu polju. Izborna promidžba, nekoliko mjeseci poslije, za vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990.godine u Hrvatskoj, pružila je Beogradu priliku da ponovno uznemiri srpsku manjinu. Porastom hrvatskog nacionalizma jačao je utjecaj Slobodana Miloševića nad Srbima u Hrvatskoj. Srbi koji su živjeli izvan Srbije, dvije petine od ukupnog broja Srba u Jugoslaviji, poslužila su kao odskočna daska Miloševićevoj politici.[25]

Prilog 7 – Teritorij Velike Srbije (plan stvorio Vojislav Šešelj), preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Prilog 7 – Teritorij Velike Srbije (plan stvorio Vojislav Šešelj), preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

5.4. Četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije

Četrnaesti Kongres Saveza komunista Jugoslavije sazvan je za siječanj 1990. godine. Mjesec dana ranije, u prosincu 1989. godine, Ivica Račan došao je na čelo SKH. Slovenci i Hrvati postavili su tri glavna cilja na kongresu: da omoguće organizaciju slobodnih izbora u proljeće 1990., zahtijevali su ukidanje vladajuće uloge SK i uvođenje višestranačja u Jugoslaviju. S druge strane, Slobodan je Milošević bio odlučan u namjeri da učvrsti i obnovi visoko centraliziranu Jugoslaviju, na čijem čelu će biti Srbija i on kao vođa cjelokupne Federacije. Osim glasova delegata iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, računao je i na glasove Armije i srpskih delegata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na taj je način namjeravao poraziti hrvatske i slovenske reformatore. Na Kongresu su velikom većinom odbijeni svi slovenski prijedlozi. Pri svakom su porazu Slovenci bili izvrgnuti poniženju oduševljenog pljeska velikog dijela dvorane. Dana 22. siječnja, malo prije 23 sata Milan Kučan, predsjednik Saveza komunista Slovenije, napustio je dvoranu. Za njim je, uz veliki pljesak srpskih delegata, Kongres napustila cijela slovenska delegacija, svih 106 političara. Kongres je nastavljen, suprotstavljanjem hrvatske delegacije, do trenutka kada su i oni napustili Sava-centar. Slobodan Milošević nije očekivao ovakvu reakciju Hrvata, zato što je jedna trećina delegata iz Hrvatske bila srpskog porijekla. Također ga je iznenadio stav delegacije Jugoslavenske armije predvođene Petrom Šimićem, koji su izglasali prekid sjednice. Bio je to posljednji kongres u povijesti SK. Osnovana 1919.godine u Vukovaru, KPJ, odnosno SK, koja je četrdeset pet godina držala vlast u rukama, prestala je postojati.[26]

Veliku ulogu na Kongresu imala je i JNA. Srbijanski general Kadijević dao je jasne smjernice za buduće djelovanje i cilj JNA: sa 14.Kongresa SKJ mora se izići programski i akciono ojačan a ne oslabljen. U protivnom, mi gubimo bitku za socijalizam, a time bitku za Jugoslaviju.[27]

Četrnaesti je kongres, prema Miloševićevu planu, trebao biti vrhunac u smjenjivanju ljudi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, koji su se suprotstavljali njegovoj politici. Tijekom kongresa, došlo je do neočekivanog obrata i promjena koje su mijenjale opće stanje u cijeloj federativnoj Jugoslaviji. Upravo taj kongres možemo navesti kao početak definitivnog raspada Jugoslavije i stvaranja samostalnih republika.

Bilješke

[1]Bilandžić, D., Hrvatska moderna povijest, str.752.

[2]Viro, D., Slobodan Milošević – anatomija zločina, str.21.

[3]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.395.

[4]Goldstein, I., Povijest Hrvatske 1945.-2011. (2.svezak), str.112.

[5]Viro, D., Slobodan Milošević – anatomija zločina, str.36.-37.

[6]Goldstein, I., Povijest Hrvatske 1945-2011. (2.svezak), str.112.

[7]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.394.

[8]Valentić, M., Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., str.29.

[9]Goldstein I., Povijest Hrvatske 1945-2011. (2.svezak), str.113.

[10]Petranović, B., Zečević, M., Jugoslavija 1918/1988 – tematska zbirka dokumenata, str.1340.

[11]Viro, D., Slobodan Milošević – anatomija zločina, str.47.

[12]Dana 25.kolovoza 2000.godine, mjesec dana prije izvanrednih izbora za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije na kojima se namjeravao kandidirati, Ivan Stambolić otet je u Beogradu. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 28.ožujka 2003.godine u Vojvodini. Smatra se kako je ubojstvo naredio Slobodan Milošević, a izvršili su ga pripadnici Jedinice za sprecijalne operacije MUP-a Srbije.

[13]Viro, D., Slobodan Milošević – anatomija zločina, str.53.-54.

[14]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.396.

[15]Goldstein I., Povijest Hrvatske 1945.-2011. (2.svezak), str.115.

[16]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.396.

[17]Hartmann, Florence, Milošević – dijagonala luđaka, Rijeka/Zagreb 2002., str.72.

[18]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.397.

[19]Goldstein I., Povijest Hrvatske 1945.-2011. (2.svezak), str.119.

[20]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.406.

[21]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.405.-407.

[22]Hartmann, F., Milošević – dijagonala luđaka, str.73.

[23]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.405.-407.

[24] Isto, str.405.

[25]Hartmann, F., Milošević – dijagonala luđaka, str.84.-88.

[26]Hartmann, F., Milošević – dijagonala luđaka, str.76.-82.

[27]Marijan, D., Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992.,str.127.

Mirna Glavan
About Mirna Glavan (12 Articles)
Rođena sam 1988. godine u Osijeku. Završila sam osnovnu školu i opću gimnaziju u Belom Manastiru te 2007.godine upisala smjer Hrvatski jezik i književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Osijeku. U srpnju 2013.godine diplomirala sam s temom "Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" te stekla zvanje magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i magistra edukacije povijesti.
  • Neki

    Etapno, krizu je kreirala ili je nije rešavala centralizovana vlast u početku CK SKJ, a kasnije autoritarno diktatorske vlasti SR Srbije.