Novo:

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1)

Diplomski rad Mirne Glavan iz 2013. godine pod nazivom Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije podijeljen je za potrebe ovog feljtona u 5 dijelova. Cjeline se razvijaju kronološki u razdoblju od smrti Josipa Broza Tita, u svibnju 1980. godine, do prvog zasjedanja Sabora Republike Hrvatske, u svibnju 1990. godine.

1. Uvod

Rad prikazuje stanje u socijalističkoj Jugoslaviji u posljednjem desetljeću njezina postojanja. Cilj rada jest ukazati na brojna neslaganja i probleme koji se javljaju u međusobnim odnosima njezinih republika – članica. Također, naglasak je na prilikama u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH)  i okolnostima koje su dovele do njezina odcjepljenja od Jugoslavije. Rad ima šest poglavlja, od kojih je svako podijeljeno na nekoliko potpoglavlja. Koncipiran je tako da kronološki prati zbivanja od smrti Josipa Broza Tita do prvog zasjedanja Sabora, 30. svibnja 1990. godine. Rad je upotpunjen tablicama i fotografijama koje vjerno nadopunjuju napisani tekst.

2. Jugoslavija nakon smrti Josipa Broza Tita

U suvremenoj nacionalnoj povijesti važno je istaknuti nekoliko godina za koje možemo tvrditi kako su bile prekretnice u političkom i društvenom životu hrvatskoga naroda. Prilikom periodizacije, uz 1941., 1971. i 1974., svakako se 1980. godina treba naglasiti kao kraj starog i početak novog razdoblja u razvoju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, čija je i Republika Hrvatska, tada Socijalistička Republika Hrvatska, bila članica.  Josip Broz Tito umro je u Ljubljani 4. svibnja 1980. godine u 88. godini života. Titova je smrt bila prekretnica koja je pokazala da sustav koji ovisi o jednom čovjeku ne može biti dobar. Bio je osoba oko koje se koncentrirala sva moć Jugoslavije. Pravog nasljednika nije imao, jer je po njegovoj smrti vrhovna vlast prešla na Predsjedništvo u kojem je sjedilo osam političara različitih mišljenja i ambicija. Nužne se promjene u sustavu nisu mogle provesti, jer su zahtijevale kompliciranu proceduru i republički sporazum, za što vladajuća birokracija nije imala sposobnosti. U Titovu je sustavu oduzeta demokratska mogućnost slobodnog izražavanja pluralnih ideja i interesa. Takvo uskraćivanje pokazalo se kobnim ponajviše u slučaju nacionalnih osjećaja, jer je njihovo potiranje vodilo razvoju ekstremnog nacionalizma.[1]

Najveći državnički sprovod u povijesti - 4 kralja, 31 predsjednik, 6 prinčeva, 22 premijera i 47 ministra vanjskih poslova. Delegacije su uključivale obje strane Hladnog rata i predstavnike čak 128 država od ukupno 154 članice UN-a u ono vrijeme.

Najveći državnički sprovod u povijesti – 4 kralja, 31 predsjednik, 6 prinčeva, 22 premijera i 47 ministra vanjskih poslova. Delegacije su uključivale obje strane Hladnog rata i predstavnike čak 128 država od ukupno 154 članice UN-a u ono vrijeme.

Nakon Titove smrti, najveći je problem bio što komunističku diktaturu nisu zamijenile građanske demokracije, već demokracije s nacionalnim predznakom. Tijekom 45 godina, brojna javnost nije bila upoznata s negativnom stranom vladanja Josipa Broza Tita. Tako se, nakon njegove smrti, prešlo iz jednog ekstrema – iznimnog veličanja, u drugi – omalovažavanje. To je također posljedica nepostojanja objektivne historiografije koja je, u vrijeme kada je Tito bio predsjednik SFRJ, bila pod snažnim komunističkim režimom.[2]

Titov prvi suradnik, tvorac svih ustava Jugoslavije, glavni autor Programa Saveza Komunista Jugoslavije i član Predsjedništva SFRJ, Edvard Kardelj umro je početkom 1979. godine. Pokazat će se da prethodno najavljene reforme nisu uspjele i da će u idućem razdoblju brojni političari i intelektualci raspravljati o temeljima države. Nekoliko godina poslije, 1983. godine, umro je i Vladimir Bakarić koji je 40 godina bio na vodećem položaju u Hrvatskoj, drugoj po veličini republici Jugoslavije.  Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980., Bakarić je postao najutjecajnija politička figura u Jugoslaviji. Nakon Bakarićeve smrti 1983., u Jugoslaviji više nije bilo političara s takvim iskustvom i autoritetom, koji bi mogao voditi visoko decentralizirani jugoslavenski sustav. [3]

Dakle, u razdoblju od 1979. do 1983. godine Jugoslavija je ostala bez tri političara na vodećim položajima u Federaciji. Nestalo je političara s autoritetom koji su dugi niz godina vodili društveni, kulturni i politički život čitave SFRJ i time je cjelokupni federacijski sustav bio ugrožen.

2.1. Ekonomska kriza

Tip društva koji se u Jugoslaviji oblikovao četrdeset godina (od početka revolucije 1941. do 1980. godine) teško se može odrediti tradicionalnim kategorijama društvenih znanosti. Nije neobično da se neka politička ili društvena pojava različito tumačila u pojedinim sredinama. Ključni elementi navedenog problema svakako su nacionalna, kulturna i vjerska raznolikost koja uvjetuje postojanje i tumačenje potpuno suprotnih sudova o odnosima u Jugoslaviji. Osamdesetih se više nije spominjala parola bratstvo i jedinstvo, već je zamijenjena terminom zajedništvo. Ustav iz 1974. godine nalagao je da se sve važne odluke na saveznoj razini donose dogovorom republičkih delegacija, a one su se, kako su osamdesete prolazile, mogle dogovoriti o sve manje stvari iako su svi sudionici u procesu odlučivanja pripadali jednoj partiji. Najčešće se događalo da u manjini ostane slovenska delegacija ili delegacije Slovenije i Hrvatske.[4]

Odnosi među narodnostima Jugoslavije osamdesetih godina vidno su se razlikovali ne samo od odnosa koji su među njima vladali u Kraljevini Jugoslaviji 1918.-41., nego i od odnosa koji su vladali od 1945. do sredine šezdesetih pa i do kraja sedamdesetih godina. Za 35 godina mira državna se organizacija Jugoslavije temeljito izmijenila. Od visokocentralizirane savezne države koja je osiguravala ravnopravnost narodima, Jugoslavija je postala federacija u kojoj su republike po brojnim obilježjima samostalnije nego neke formalno samostalne države. Ipak, ulogom Josipa Broza Tita, poticao se internacionalizam koji je isključivao nacionalizam. Titovom smrću nestao je posljednji nadnacionalni politički subjekt. Republike i pokrajine samostalno su određivale razvojnu politiku, formirale državne organe i politička rukovodstva. [5]

Opstanak općejugoslavenskog zajedništva ovisio je o stvaranju općejugoslavenskog pokreta – političkog pokreta koji je bio ukorijenjen u svim narodima Jugoslavije. Iako se problemi javljaju još dok je Josip Broz Tito bio živ, nakon njegove smrti jača kritika koje u njegovo vrijeme nije smjelo biti. Još krajem šezdesetih godina jugoslavenska sinteza počinje pokazivati svoje slabosti, jer su društveni procesi u republikama i pokrajinama Jugoslavije preuzeli jasnija regionalna i nacionalna obilježja. Proces osamostaljivanja republika i pokrajina ostvario se prvo u ekonomiji. U razvojnom pogledu republike i pokrajine postale su prilično suverene. U brojnim se analizama pokazivalo kako je trgovinska razmjena među jugoslavenskim republikama manja nego s inozemstvom. Ipak, unatoč visokom stupnju samostalnosti u odnosu na prijašnje razdoblje, Federacija je zadržala određivanje uvjeta privređivanja kao i raznih administrativnih ovlasti za poslovanje. [6]

Decentralizacija i umnožavanje centara moći pojačali su konflikte u društvu, pa i među republikama. Iako su republike već imale velike ovlasti, 1976.godine dobile su pravo utvrđivanja deviznih bilanci, praveći obračune kao da su samostalne države. Sredinom sedamdesetih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Gospodarski je rast bio visok oko 5,6%, a svaka se republika ponašala kao da će dug vratiti ona druga. Republike su podizale zajmove, a naplata je išla Federaciji. S velikim zaduživanjem prva je krenula Srbija, kad je savezni ministar Petar Kostić, bez znanja vlade, uzeo milijardu dolara za željezaru Smederevo. Za Srbijom su krenule sve ostale republike. Cijene su se udvostručavale svaki mjesec. Sve navedeno uzrokovalo je pogoršanje prilika u zemlji. Najjasniji pokazatelji ozbiljne gospodarske krize bili su inflacija i golemi inozemni dug, pogoršan naglim skokom vrijednosti dolara. Iako je kriza trajala već neko vrijeme, tek godinu dana nakon Titove smrti osnovana je komisija pod vodstvom Slovenca Sergeja Kraighera, predsjednika Predsjedništva SFRJ, u koju je pozvano oko 300 političara i znanstvenika da predlože rješenje. Komisija je 1983.godine objavila Polazne osnove Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije. Zaključeno je već poznato: visoka inflacija, veća potrošnja od ostvarenog dohotka, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzirane investicije, pad produktivnosti rada, nestašica robe i visoka nezaposlenost. Objavljivanjem programa počelo se govoriti o ekonomskoj krizi, a ne više o ozbiljnim teškoćama. Ipak, riječi o političkoj krizi, koja je također bila vidljiva, još nije bilo. Novi korak bilo je ubrzo priznanje da je ipak u krizi funkcioniranje političkog sustava, ali još uvijek se nije utvrdilo da je politički sustav problematičan. Dakle, početkom osamdesetih godina došlo je do velikih poremećaja u ekonomskom životu zemlje. Savezna je vlada devalvirala dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i  goleme otplate dugova.  Devalvacije će se redati jedna za drugom do raspada Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privrede jest podatak da je krajem 1970-ih, točnije 1978., izvoz po glavi stanovnika bio je svega 259 USD, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1 628 USD. Krah ekonomske politike bio je trenutak da se napusti monotipno vlasništvo i autarkična razvojna politika, te da za započne s pluralizmom vlasništva koje je Jugoslaviju trebalo uvesti u svjetsko tržište.[7]

Godine 1983.održan je Dvanaesti kongres SKJ, prvi nakon Titove smrti, na kojem je pokrenuta partijska rasprava za preokret političkog smjera. „Iako se na tom partijskom kongresu postiglo malo ili ništa, pokazala se nesposobnost centra, a to je naravno dodatno ohrabrilo republičke i pokrajinske elite da ignoriraju opomene koje su iz njega dolazile.“[8] Kriza se rješavala na razne načine, uglavnom reprogramiranjem ili odgađanjem otplate dugova te proizvodnjom novca. Predsjednici vlada, suprotno praksi prethodnih razdoblja, brzo su se smjenjivali. Milka Planinc spomenutu je dužnost izvršavala od 1982.do 1986.godine. Pokušala je sa socijalizacijom dugova, tečajnom i kamatnom politikom i restrikcijama. Njezina je vlada dijelila bonove stanovništvu kojima se nastojala uvesti pravedna potrošnja. Dinar je u to vrijeme postao bezvrijedan. Razvio se gospodarski nacionalizam koji je podijelio jugoslavensko tržište. Reforme koje je poduzela Milka Planinc zaustavljene su 1985.godine, a u SKJ prevladala je struja koja je u tržišnom gospodarstvu vidjela uzrok nepovoljnog položaja nerazvijenih republika. Na čelo vlade 1986.dolazi Branko Mikulić, bosanski Hrvat, koji je do 1988.državu pokušao izvući iz krize programiranom stabilizacijom. Nakon što su od Mikulićeve vlade zahtijevali da administrativnom preraspodjelom dohotka očuva postojeće stanje između razvijenih i nerazvijenih republika i pokrajina, spomenuta je vlada, prva u socijalističkoj Jugoslaviji, dala kolektivnu ostavku. Zamijenio ga je Ante Marković, gospodarstvenik i političar iz Hrvatske, koji je ubrzo pokrenuo nove reforme. Namjeravao je uvesti ravnopravnost svih oblika vlasništva, a najviše određivanjem vlasnika društvene imovine, uvođenjem tržišta kapitala i rada, umjesto odgovorne ekonomije, društvenog planiranja, kreditnog odnosa i monopola na radno mjesto. Osim toga odlučio je uspostaviti pravnu državu podjelom vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Navedene reforme otvarale su put pluralizmu vlasništva, ali nisu predvidjele politički pluralizam. Njihov temelj činilo je uvjerenje da gospodarske reforme mogu riješiti političke i nacionalne probleme. Međutim, početkom devedesetih jugoslavensko tržište više nije djelovalo kao cjelina na koju se mogu primjeniti navedene reforme kako bi se gospodarsko i političko stanje stabiliziralo.[9]

2.2. Hrvatska u poslijetitovskom razdoblju

Vladimir Bakarić

Vladimir Bakarić

Hrvatska je na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine završila razdoblje industrijalizacije i svrstala se u srednje razvijene zemlje, ali nije postala moderno industrijsko društvo jer se industrije nisu povezale u industrijski sustav. Nakon Titove smrti, Hrvatskom je i dalje, još tri godine, vladao Bakarić. Bio je svjestan krize Jugoslavije i njezina režima, a velikosrpski nacionalizam trajno je smatrao najopasnijom politikom za mir u Jugoslaviji. Bakarić je predlagao da Hrvatska treba graditi savez sa Slovenijom u koji treba privući i Bosnu i Hercegovinu, ali i Vojvodinu za koju je tvrdio da se neće lako predati Beogradu.[10]

Za gospodarske odnose u Jugoslaviji postoje suprotstavljena mišljenja o tome tko je koga iskorištavao i na koji način. Svaka od šest jugoslavenskih republika i dvije pokrajine povremeno su isticale da su iskorištavane i da je sustav postavljen protiv njihovih interesa. Mnogi su političari i znanstvenici proučavali ovaj problem, a razlikuju se prema ocjenama jesu li ili nisu postojali nepravedni odnosi unutar Jugoslavije. Glavna je podjela u Jugoslaviji bila na razvijene i nerazvijene republike i pokrajine. Među razvijenima bile su Hrvatska, Slovenija, Vojvodina i Srbija, a nerazvijene Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Kosovo.[11]

Jakov Sirotković, hrvatski ekonomist i političar, proučavao je hrvatsko gospodarstvo i njegov položaj u Jugoslaviji. Njegova istraživanja pokazuju da je Hrvatska od 1945. do 1990. imala sporiji gospodarski razvoj, nego što su omogućavali njezini potencijali, i to ne samo zbog prelijevanja sredstava u druge republike i za opće savezne potrebe, nego i zbog cjelokupnog funkcioniranja sustava. Prelijevanje sredstava iz razvijenijih područja, a pretežno iz Hrvatske, u manje razvijena područja, ali i u užu Srbiju, obavljalo se kratkoročnim kreditnim plasmanima i zaduženjima u inozemstvu.[12]

Naime, Sirotković tvrdi da se čak 55% vrijednosti društvenoga proizvoda iz Hrvatske izvozilo u druge jugoslavenske republike, a samo je 25% odlazilo u ostali svijet. Spomenuta nepravda prema Hrvatskoj pojačana je činjenicom da se izvoz nije odvijao ravnopravno. Ovisio je o antitržišnim kriterijima koji su općenito štetili hrvatskom gospodarstvu.[13]

Podaci iz 1981. kazuju da je Hrvatska bila republika s najnižim demografskim porastom. Osim iseljavanja uzrokovanog političkim razlozima, razlog tome treba tražiti u urbanizaciji, profesionalnim ambicijama žena, problemima sa stanovanjem i čuvanjem djece, ali i padu standarda. U demografskom smislu Jugoslaviju je slabila isprepletenost različitih nacionalnosti i slaba etička kohezija, raspršenost Srba i nešto manje Hrvata, nagli rast Albanaca i nedovoljan rast Hrvata. Prema statističkim podacima Hrvatska je u federativnoj Jugoslaviji ostvarila znatan napredak i od slabo razvijene agrarne zemlje sa zaostalom industrijom postala je srednje razvijena industrijska zemlja. Industrija je postala dominantna u strukturi ukupne proizvodnje. Visok je rast ostvaren i u trgovini i prometu, dok se poljoprivreda razvijala skromnije. Hrvatska je bila vrlo neujednačeno razvijena. Oko tri najveća hrvatska grada, Zagreba, Splita i Rijeke, stvorila su se gospodarski najjača područja. Od tog pravila odudara samo Osijek, koji se, unatoč tome što je po broju stanovnika bio četvrti hrvatski grad po veličini, prema gospodarskom razvoju našao iza Siska. Jedna od najboljih grana hrvatskog gospodarstva bio je turizam. Broj turističkih postelja, turista i noćenja rastao je strelovitom brzinom.[14]

Vrlo je važno napomenuti kako je u Hrvatskoj uvijek potican federalizam. Nijedna značajna politička snaga u Hrvatskoj nikada nije prihvaćala centralističko-unitarističku ideologiju. Niti najžešći protivnici hrvatskog separatizma nisu stajali na pozicijama negiranja republika iako su podržavali socijalistički centralizam.[15]

Proučavajući popise stanovništva vidljiv je pad broja Hrvata u Jugoslaviji. Prema popisima stanovništva postotak Hrvata bio je 1948.godine 24,0%, a 1981. pao je na 19,8%. Važno je napomenuti da se u popisima 1971. i 1981. gospodarska emigracija vodila kao stalno stanovništvo u zemlji, što ne pokazuje pravu sliku stanja. Godine 1981. od svih Hrvata u Jugoslaviji, njih 78% živjelo je u Hrvatskoj, 17,1% u Bosni i Hercegovini, 2,5% u Vojvodini, 1,3% u Sloveniji, a u drugim dijelovima Jugoslavije 1%.  Za buduća događanja u federativnoj Jugoslaviji važno je napomenuti da je jedna četvrtina Srba u Hrvatskoj živjela u općinama gdje su imali većinu. Od ukupno 115 općina u Hrvatskoj, imali su većinu u 15 općina. Srbi su imali veliku međurepubličku pokretljivost, za razliku od Hrvata, koji su bili pokretljiviji prema inozemstvu.[16]

Tablica (Prilog 1) jasno objašnjava činjenicu zašto je srpska pobuna, kojom se označava početak Domovinskog rata, započela u navedenim gradovima. Nacionalna struktura u Kninu otkriva velike promjene, pa za razliku od udjela Hrvata, broj Srba u Kninu naglo raste od šezdesetih godina nadalje. Razlika između hrvatskog i srpskog naroda očituje se u činjenici da su se Hrvati selili prema većim gradovima, dok su Srbi, osim u velike gradove, sa sela stizali i u manje gradove u kojima je srpsko stanovništvo već bilo ili je postajalo većinsko. Osim spomenute međurepubličke pokretljivosti, nema znanstvenog objašnjenja od kuda tako velike razlike prema nacionalnoj pripadnosti.

Prilog  1 – Kretanje broja stanovnika prema narodnosti u gradovima Benkovac, Knin, Obrovac i Petrinja 1953.-1981, preuzeto iz: Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Školska knjiga, Zagreb 2006.

Godina Nacionalnost Benkovac Knin Obrovac Petrinja
 

1953.

Hrvati 46,1% 36,6% 54,6% 77,5%
Srbi 52,4% 56,9% 44,4% 16,4%
 

1961.

 

Hrvati 57,0% 32,7% 41,2% 67,6%
Srbi 37,4% 59,9% 24,8% 26,0%
Neopredijeljeni 3,7% 1,6% 29,3% 2,1%
 

1971.

Hrvati 30,9% 23,1% 28,4% 55,8%
Srbi 62,5% 68,1% 62,6% 37,3%
Jugoslaveni 3,8% 4,7% 5,9% 3,5%
 

1981.

 

Hrvati 20,8% 15,6% 16,5% 39,3%
Srbi 58,1% 59,6% 63,8% 31,4%
Jugoslaveni 16,6 % 22,1% 16,1% 24,8%
 

1990.

Hrvati 17,2% 40,9%
Srbi 75,5% 45,1%
Jugoslaveni 7,3% 7,1%

 

Bilješke

[1]Goldstein, Ivo, Povijest Hrvatske 1945-2011. (2.svezak), Split 2011., str.348.-350.

[2]Nemet, Dražen, Povijesni mitovi o Josipu Brozu Titu kao sredstvo manipulacije narodima na prostoru bivše SFRJ, Pro tempore – časopis studenata povijesti, br.3, Zagreb 2006., str.3.

[3]Goldstein, I., Povijest Hrvatske 1945.-2011. (2.svezak), str.348.-350.

[4]Goldstein, I., Povijest Hrvatske 1945.-2011. (2.svezak), str.77.

[5]Bilandžić, Dušan, Jugoslavija poslije Tita (1980.-1985.), Zagreb 1985., str.144.

[6]Bilandžić, D., Jugoslavija poslije Tita (1980.-1985.), str.18.-23.

[7]Bilandžić, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999., str.715.-718.

[8]Ramet P., Sabrina, Balkanski Babilon, Zagreb 2005., str.34.

[9]Radelić, Zdenko,  Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (od zajedništva do razlaza), Zagreb 2006., str.489.-498.

[10]Bilandžić, D., Hrvatska moderna povijest, str.743.-744.

[11]Radelić, Z., Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., str.506.-507.

[12]Radelić, Z., Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., str.506.-511.

[13]Strčić, Petar, Pouke Jakova Sirotkovića o gospodarskim uzrocima raspada SFR Jugoslavije i velikosrpske agresije na Hrvatsku, Problemi sjevernog Jadrana, br.9, Zadar 2009., str. 5.

[14]Isto, str.527.-536.

[15]Bilandžić, D., Jugoslavija poslije Tita (1980.-1985.), str.145.

[16]Radelić, Z., Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., str.524.-538.

Mirna Glavan
About Mirna Glavan (12 Articles)
Rođena sam 1988. godine u Osijeku. Završila sam osnovnu školu i opću gimnaziju u Belom Manastiru te 2007.godine upisala smjer Hrvatski jezik i književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Osijeku. U srpnju 2013.godine diplomirala sam s temom "Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" te stekla zvanje magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i magistra edukacije povijesti.