Novo:

Rama – intrigantni nomen

Autor: dr.sc. Rajko Glibo - Povjesničari i povijest su se maćehinski odnosili prema nomenu Rama jednako kao i prema sintagmi Kraljevina Rama još od vremena kada su to ime i sintagma bili aktivan i vrlo značajan povijesni subjekt pa sve do naših dana. Kroz duga stoljeća to ime je proskribirano, a stjecaj okolnosti svaki put kada se pojmu Rama priđe iznova, rađao je novu proskribiranost jer su se porobljivači smjenjivali, a negativne povijesne silnice održavale i Ramu činile proskribiranom i nepodobnom temom za sve povjesničare u njihovom vremenu. Zamagljivanje povijesti Rame trajalo je kontinuirano iz stoljeća u stoljeće pa danas o Rami mnogi radije govore kao o mitskom prostoru, nego kao o povijesnoj činjenici i datosti. Odbojnost povjesničara prema Rami uvećavao je i sam nomen Rama o čijem postanju su raspravljali mnogi, a jezikoslovac Petar Skok u svezi s tim nomenom veli: Rama f, hidronim... Riječica daje ime kraju, horonim je i značila je 'Bosna'... 'latinski' ime Rama znači 'oružan puk junački'. Budući da je ime rijeke, a hidronimi su od reda predslavenski i predrimski, može se o postanju reći tek toliko da pripada nepoznatom predrimskom (možda ilirskom ili čak još starijem) jeziku.(1) Cjelovita natuknica Petra Skoka o hidronimu Rama unesena je u znanstveni uradak koji smo naslovili «Rex Ramae-Kralj Rame.» u knjizi „Zrnca ramskog sunca“ (2) i ovdje je, kao cjelovita, više nego potrebna i korisna.

Za nomen Rama znanstvenik Petar Skok kaže: «Rama f, hidronim. Ta rječica izvire kod sela Varvare ispod planine Draguše. Utječe u Neretvu kod Udutskog (v. udut), kod mjesta koje se zove Ustirama (upor. Ustiprača, Ustikolina, usti ušće). Rječica daje ime kraju, horonim je i značila je Bosna. Od 1103., nalazi se u naslovu ugarsko-hrvatskih kraljeva. Tu je bio i samostan do 1689., kada je prenesen u Sinj: Gospa Sinjska je iz Rame. Tu su nađeni predmeti iz brončanog doba. Kao toponim dolazi još ime sela u kotaru Konjic i u općini Klis. Naziv nije izoliran. Odatle etnik Ramljanin, koji kao toponim dolazi u Lici i u kotaru Podravska Slatina. Prezime i toponim Ramljak. Ovamo ide još kao ime planine (oronim) Ramoćak (duvanjska nahija, poimeničen pridjev ramski na – jak). Kavanjin je objašnjavao postanje prema tipu pučkih etimologija: Rama je arma pro gramaški (tiskarska griješka po gramaški = gramatički), «latinski» tj. oružan puk junački. Budući da je ime rijeke, a hidronimi su od reda predslavenski i predrimski, može se o postanju reći tek toliko da pripada nepoznatom predrimskom (možda ilirskom ili čak još starije) jeziku.(3)

Za jezikoslovce, povjesničare i ine znanstvenike koji dobro ne poznaju Ramu, a do sada su manje-više svi takvi, natuknica Petra Skoka o imenu Rama biti će prihvaćena takvom kakva jest. Stanovitu toponimsku zbrku neće niti zamijetiti, a misao im može zapeti za Skokovo «možda» jer manje-više svi tekstići i tekstovi o mitskom prostoru Rama završavaju, ili naginju malom, ili većem «možda». Kao povjesničar čitav život sam posvetio proučavanju svog ponosnog i gordog rodnog kraja Rame (uže i šire gledano) i kada sam zgotovio rukopis, i nakon što je rukopis prešutno odobren od hrvatske i od muslimanske inteligencije u Rami koja ga je nosala iz ruke u ruku i čitala, dođe nesretni rat u posljednjem desetljeću drugog milenijuma i u Prozoru ga uništiše (spališe ili ukradoše) pripadnici HVO-a misleći u svojim malim mozgovima kako taj rukopis knjige ide na ruku ramskim muslimanima, sada Bošnjacima.

U meni nemir raste. Desetljećima tražim i iščitavam građu o Rami i bolno opažam kako veliki povjesničari izbjegavaju to ime i taj kraj jer mu, eto, političke silnice nikada nisu bile naklonjene, kako ga guraju na rubnicu i kako oni koji se odluče napisati koji povijesni, ili znanstveno-umjetnički tekst o Rami, lutaju u magli, srljaju iz grješke u grješku, ne uspijevaju gotovo ništa iznijeti na punu znanstvenu čistinu, pa Rami ne ostaje drugo do ukletost mitskoga prostora. U tursko doba Rama je, kao i cijela Bosna, u turskom ropstvu, ali Bosne trajno nema u ugarskoj kraljevskoj kruni, a Rame ima od početka pa sve do kraja Ugarsko-hrvatskoga kraljevstva. Brkanje, ili čak poistovjećivanje Rame s Bosnom postaje sve čestotnije dok nije preraslo u povijesnu i povjesničarsku konstantu prema onoj kako dva puta ponovljena laž postaje istinom. U vrijeme Austro-Ugarske, na tlu Rame stvarno vlada Austrija, a njoj ne paše što se Rama prsi svojim imenom u kruni ugarsko-hrvatskih kraljeva, a u toj državi i samo ime Hrvat i Hrvatska proskribirano je jer je, primjerice, Ivo Andrić u pismima iz zatvora u Mariboru mora nazivati gospogja da bi mu pisma prošla kroz zatvorsku cenzuru i stigla tamo gdje su naslovljena. U vrijeme prve Jugoslavije, SAN-u i država čine sve da Ramu prikažu srpskim krajem, ali to ne ide, pa ne ide, jer u Rami Srba nikada nije bilo, a ako je šačica i bila onda su to oni koji su za druge Jugoslavije i vladavine crvenih u Ramu slani dekretom po kazni jer Rama je, eto, opasno ustaško gnezdo koje na sve moguće načine treba zatomljivati, gurati na rubnicu, od nje s prijezirom i gorčinom okretati glavu i u konačnici je uništiti ne birajući načine i sredstva. Razmjere mržnje koje su prema nomenu Rama iz turskih vremena prenesene na današnje Bošnjake u Rami i oko nje katastrofične su i iracionalne do gluposti, jer će i knjiga o drugom svjetskom ratu na tlu Rame nositi baš iz narečenih razloga naslov Prozorski kraj u NOB (l941.-1945.).

O nekadašnjim: Župi Rama, Kneževini Rama i Kraljevini Rama, nitko od povjesničara ne želi reći ni slovca jer se boje da će i oni biti proskribirani zato što pišu na proskribirane teme. Poslije Drugog svjetskog rata stvorena je Republika Bosna i Hercegovina čija se povijest nekako preferirala na račun Rame, a podjela Rame i Podgorja, te Zahumlja na općine kao nove administrativno-upravno-političke oblasti općina donijele su cvjetanje lokalističkih tendencija i iskrivljavanja na neznanju koje se lokalistički obojeno radije priklanja kvazi-znanstvenim tekstovima i škrabanjima koje umnožava znanstvena neozbiljnost nego ozbiljnoj znanosti koja je za područje Rame gotovo potpuno zatajila i kupila prašinu latinskih tekstova pohranjenih u arhivima daleko izvan Rame.

U proskribiranom meni rasla je ljutnja i inat sa sve jačom željom da se o Rami, konačno, već jednom kaže istina ma kako i koliko ona grka, ili ponosna bila. I nisam to sve tako doživljavao samo ja. Tako su to doživljavali mnogi ramski intelektualci u nadi da će u životnoj frci i strci ostati vremena da o svom rodnom kraju znanstveno prozbore vodeći strogo računa o znanstvenoj prisegi da govore istinu i samo istinu, a život ih je prevario i otišli su Bogu na račun, a dužni, puno dužni ostadoše svojoj rodnoj Rami.

Foto: iz knjige Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu

Slutnje jezikoslovca Petra Skoka nisu baš neutemeljene, ako prihvatimo znanstveno relevantnom tezu albanskih znanstvenika da su Albanci (Šipti) jedini izvorni ostatak Ilira koji su dolaskom Slavena potiskivani s južnoslavenskih prostora i ostali su i opstali na prostorima na kojima žive danas. Naime, leksem Rama na albanskom jeziku znači Izvor, a lako je dogodljivo da se upravo riječ s tim i takvim značenjem nametnula kao nomen čudesnom izvoru rijeke Rame koji mami pozornost svojom jačinom i hukom iz kamenih usta ponad sela Varvara u Gornjoj Rami.

Kada sam u zbirci pjesama Dozivke (2) objelodanio pjesmu Rama kao Ramajana, pjesma naslovom i sadržajem nije zaintrigirala ljude od znanosti i od književnosti izvan Rame, ali je zaintrigirala intelektualne krugove rodom iz Rame i oni su u želji da saznaju koje zrno više o svom rodnom kraju prišli čitanju staroindijskog epa Ramajana. Samo dvije godine poslije u knjizi Rama kroz stoljeća susresti ćemo kao uvodni tekstić ovo: Pojam ‘Rama’ nalazi se u mnogim jezicima. Za nas je zanimljiv hebrejski pojam jer ga nalazimo u Bibliji kao ime mjesta Rama, što se hebrejski naziva ‘haramah – uzvisina. Jedna se Rama nalazi u Benjaminu, sjeverno od Gibee i Jeruzalema, na putu što vodi iz Jeruzalema na sjever, kraj Rahelina groba (Jš 18,25). To je danas Er Ram. Drugo mjesto je Rama u Aseru (Jš 19,29), poznatije kao Er-Rame, a treće je Rama u Naftaliju (Jš 19,36). Još je postojala Rama u Efraimu, u kojoj se rodio prorok Samuel, kasnije nazvana Ramataim (1 Sam 1,1). Ovim mjestima treba pribrojiti i Ramu u Gileadu kao Ramot te Ramu u Negebu (1 Sam 30,27).

Pojam Rama vrlo je čest u hinduističkoj literaturi jer je Rama junak velikog indijskog epa ‘Ramayana?. Radi se zapravo o jednom od utjelovljenja (avatara) boga Višnu. Rama se kao šesta inkarnacija boga Višnu prikazuje s bradvom (Parasurama) s kojom se bori protiv kšatrija (kaste ratnika) koji su mu ubili oca brahmana Jamadagni. On provodi pustinjački život. Kao sedma inkarnacija boga Višnu, Rama je sin Dašaratha i on ruši vlast demonskog kneza Ravana na Lanki, oslobađajući svijet od njegovih zala. Rama je prvotno bio heroj, idealan ratnik (kšatrija) koji je savjesno ispunjavao svoje ratničke dužnosti, bio vjeran i poslušan. Kasnije je uzdignut do poluboga  («kao Višnu»)  dok konačno nije shvaćen kao Višnuova pojava. Njegovo ime vezuje se uz sjajne svetkovine, mjesta, rijeke, brda i šume. U sjevernoj Indiji nalaze se brojni Ramini hramovi1 (Usp. Jan Gonda, Die Religionen Indiens, 1, Verl. Kohlhammer, 1960., str. 252)

Jedan tajlandski kralj zvao se Rama, a tako se zvalo i jedno sjevernoindijansko pleme. U Nikaragvi postoji mjesto i rijeka Rama koja utječe u rijeku Escondido.

Rama u Bosni je kraj i rijeka. Rijeka danas praktično ne postoji jer je pregrađena branama i pretočena u dva jezera Ramsko jezero i Jablaničko jezero. Sastojala se od tri izvora: Rame, Buka i Krupića, te nekoliko manjih pritoka. Po rijeci je i čitav kraj dobio ime.

Rama se dijeli na Gornju i Donju Ramu. Prvu posebnu kartu Bosne objavio je talijanski kartograf Giaccomo Cantelli da Vignola pod naslovom ‘Il regno della Bosnia, diuso nelle sue Provincie principali: Bossina Inferiore, Bossina Superiore, Rama Superiore, Rama Inferiore, Sale Superiore, Sale Inferiore’. Tako se i u tom starom dokumentu spominju Gornja i Donja Rama.(3)

Nema, dakle, ni govora o izjednačavanju pojmova Rama i Bosna i njihovom nekakvom stapanju. Ugarskim kraljevima to stapanje je u pojedinim povijesnim periodima odgovaralo jer su time širili područja kojima su vladali, a naši su povjesničari, rekli bismo, nasjeli i pokazali se kao revni prepisivači povijesne neistine koja je trajala sve do završetka Drugog svjetskog rata.

Za ramske prostore kako god da ih uzmemo, i kako god da ih i u kojim sve granicama gledamo, uvijek moramo imati na umu da su to prostori najistočniji od Istoka i najzapadniji od Zapada i kroz tu prizmu trebamo motriti, procjenjivati i ocjenjivati sve što se na tim prostorima događalo i događa. Prvo što se nameće jeste činjenica da je na tim prostorima uvijek kao usudom nečija politika određivala šta trebaju da sadrže udžbenici povijesti počev od pučke škole pa sve do sveučilišta. Rama je na prelazu milenijuma svedena na sliv rijeke Rame i ona tako mala i osakaćena plovi kroz povijest gotovo nezamijećena dijeleći sudbinu Bosne i Hercegovine zadnjih pola stoljeća, iako je u toj hibridnoj državnoj zajednici tek dio povijesnog prostora kneževine i kasnije kraljevine Rame. Bezbroj je primjera nasilja nad poviješću i hrvatskog etničkog zadavljivanja pa nam se čini da bi nas njihovo nabrajanje odvelo daleko. Koliko aktualna politika određuje šta treba sadržavati, primjerice, udžbenik povijesti prava, dobro se vidi iz udžbenika Istorija države i prava naroda FNRJ čiji je autor prof. dr. Dragoslav Janković. U prvom izdanju iz 1948. godine on je uvrstio u predfeudalne države jugoslavenskih naroda ove zemlje: Hrvatska, Raška, Duklja, Makedonija, Slovenija, te Bosna i Zahumlje. Nije toliko ni važno je li prof. Janković u svemu točno prikazao politički razvitak Bosne i Zahumlja, ali je značajno da im je posvetio čitavo jedno poglavlje.

Vladajuće strukture i njihova partija u drugoj hibridnoj južnoslavenskoj državi očevidno su izvele pritisak na povjesničara i on, da sačuva egzistenciju, poglavlje o Bosni i Zahumlju ispušta več u trećem izdanju i to tako što ga premješta i uklapa zajedno sa Dukljom u poglavlje o srpskim zemljama. Onda je nekoj strukturi političara i to zasmetalo pa dolazi do nove presije i posljednje izdanje te iste knjige Državnopravna istorija Jugoslavije (Beograd, 1984.) koje je Ramu i ranobosansku državu sasvim izbacilo. Ovo je samo jedan od mnoštva primjera krojenja povijesti pod paskom aktualne politike.

Pažljivije praćenje povijesne literature vodi na pomisao da su se neki hrvatski i srpski historiografi i oni što su iscrtavali mape povijesnih krajeva i država, prešutno dogovorili o krojenju granica države Bosne u ranom srednjem vijeku, a za kraljevinu Ramu da se one i ne pokušavaju iscrtati jerbo su se često mijenjale i ta država Rama kao takva polako će uroniti u povijesnu maglu i za potomstvo jednoga dana biti nešto kao fantomska virtualna država. Jedni stavljaju granicu između hrvatske i srpske države u to doba na rijeci Vrbasu, drugi na rijeci Bosni, a treći najbrojniji na rijeci Drini. To se najčešće čini onako kako kojemu tekstopiscu odgovara, ali svaki od njih podastire i određene argumente pri čemu se jačim i vjerodostojnijim čine oni hrvatskih povjesničara. To je, međutim, teško prosuđivati jer je taj period dosta taman i traumatičan pa se pouzdanim i valjanim povijesnim izvorima teško može potpunije osvijetliti. Gedže praznih glava s diplomama fakultetski obrazovanih ljudi za druge hibridne južnoslavenske komunističke države najprije su znale da trebaju naučiti očenaš poslušnosti i odanosti, a onda iza toga očenaša živjeti prema onome “cilj opravdava sredstva”, a podobnost je najveći stupanj ljudskosti. Puno puta smučilo mi se do povraćanja. Aktualne općinske i republičke vlasti uvele su manifestaciju “Slovo gorčina” posvećeno pjesniku Mehmedaliji – Maku Dizdaru. A veliki pjesnik je za života tragao za svojim korijenima i nedvojbeno našao da prezime Dizdar jeste samo hrvatsko prezime i da mu je pradjed bio Hrvat, pa je sukladno tome zatražio od MH-e da bude uvršten u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti i zamolbi njegovoj osobno potpisanoj udovoljeno je. Žuganje dijela muslimanske inteligencije na potez Mehmedalije Maka Dizdara nije imalo nikakvu utemeljenost. Koliko se sjećam na trećoj obljetnici – manifestaciji u čast velikog pjesnika dopisnik, ili novinar Radio Sarajeva svoje izvješće je počeo panoramski s povijesnim panoramskim uvodom u kojemu je na temelju dokumenta sročio početnu rečenicu: “Grad Stolac je dozvolom i suglasnošću kneza Rame počeo da se gradi ovdje na obalama rijeke Bregave…” Pitam dva mjeseca poslije sveučilišnog profesora F. Rizvanbegovića o dokumentu, a on mi veli da za to ne zna, a bio je u jezgri koja je pripremala i vodila obljetnicu. Otada se nikada više i nigdje ne spomenu ramski knez i njegova suglasnost i dozvola za izgradnju grada Stoca na tome lokalitetu. Mehmedalija Mak Dizdar nije bio osobenjak koji bi tek tako manipulirao svojim korijenima, već intelektualac i književnik koji uvažava povijesne argumente svoga podrijetla. Znao je on da sve do 1833. Turci nisu imali svoja prezimena i da nijedno prezime današnjih muslimana/Bošnjaka na tlu Bosne i Hercegovine ne može pretendirati da bude izvorno tursko. Znao je da su Osmanlije bile i otišle iz Bosne bez prezimena, a nisu samo Turci, već i Grci bili bez svojih prezimena sve do kraja 19. stoljeća. A Hrvati su, znao je to Hrvat Mak Dizdar imali svoja prezimena i svi povijesni dokumenti znaju za njih još od dvanaestoga stoljeća.

Puno je zapamćenja o žalosnom vremenu koje s idejno-ideološke točke motrišta procjenjuje podobnost ljudi i povijesnih dokumenata, događaja i zbivanja i ono što je po njihovoj primitivnoj procjeni podobno i “napredno” ostaje, a sve drugo se uništava i potire. Za sedam desetljeća dviju južnoslavenskih država u kojima su poglavito srpski znanstvenici vodili glavnu riječ, uništeno je najviše povijesnih dokumenata o župi, pa kneževini i na koncu kraljevini Rami, više nego u svim stoljećima prije njih. Nepismenim masama nametnuli su tezu kako je Ugarska okupator i sve što je u svezi s njom treba ignorirati, odbacivati i nerijetko uništavati, a polupismene gedže u arhivima i muzejima uništavale su sve «okupatorske papire» i na taj način pokazivale svoju dodvornost aktualnoj vlasti. Dodvornost je danas umanjena, ali nije iščezla.

Kao poveznice dodirnuta literatura:

  1. Petar Skok Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjigas treća, JAZU Zagreb, 1973., str. 105.
  2. Rajko Glibo: Zrnca ramskog sunca, Matica hrvatska, Prozor-Rama, 2005., str. 9-97.
  3. Fra Ljubo Lucić: Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi, Sarajevo, Rama-Šćit, 2002., str. 7.
Matej Škarica
About Matej Škarica (31 Articles)
Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2005. godine završava studij novinarstva. Godine 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru upisuje poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu, smjer novinarstvo. Sudjelovao je u uređivanju nekoliko tiskovina, a usporedo piše tekstove i za mrežna elektronska glasila. Objavljuje uglavnom na internetu. Član je i suradnik udruge Ramska zajednica Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autor je knjige "Propaganda kroz europsku povijest".