Novo:

Putovanje u Izrael (stipendija Yad Vashema)

Izvjestaj s edukacije u Izraelu

Kako sam otišao u Izrael?

Kako je lijepo kad postaneš jedan od 25 sretnika koji su dobili stipendiju Muzeja Yad Vashem i Ministarstva znanosti Republike Hrvatske! Da biste postali stipendist, ne morate nužno biti povjesničar, možete biti psiholog ili, primjerice, vjeroučitelj. Vaša je jedina obaveza da predajete o Holokaustu i da znate engleski jezik. Stipendija je obuhvaćala seminar o Holokaustu i nekoliko izleta po Izraelu te let i smještaj u hotelu s četiri zvjezdice na bazi punog pansiona. Boravili smo u Izraelu do 17. do 31. kolovoza 2007. Nekima je to bilo mnogo, a meni premalo. Jedino što mi je u Izraelu nedostajalo bila je moja obitelj.

Yad Vashem

Muzej, naše glavno boravište tijekom dana, koji služi kao uspomena na stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu, doista je impresivan i čak bi se moglo pomisliti da je riječ o malom gradiću, a ne o klasičnoj muzejskoj ustanovi. Svašta se u njemu može vidjeti i jedan dan nije ni izbliza dovoljan za obilazak, čak ni sasvim površnom turistu. A meni kao povjesničaru ni dva tjedna obilaska nisu bila dovoljna da vidim sve što sam htio. Tako u Yad Vashemu možete obići Glavni postav, Muzej umjetnosti, Edukativni centar, Istraživački centar, Vizualni centar, Arhiv, Knjižnicu, Dječji memorijalni centar, Dolinu židovskih zajednica uništenih u Drugom svjetskom ratu, groblje s nizom spomenika, suvenirnicu, mnoštvo učionica. Sve navedeno vrlo je dojmljivo i detaljno obrađeno. Primjerice, u Dolini zajednica sasvim je lako pronaći i Čakovec, a i ostala hrvatska mjesta u kojima su živjeli Židovi. Sigurno se pitate što bi se moglo vidjeti u Muzeju umjetnosti Holokausta? Picassove radove zasigurno ne, ali mnogi Židovi bili su školovani umjetnici, priznati i prije rata. Nadalje, fotografija nikad ne zabilježi neke detalje, ali ljudska ruka to može. Ako želite saznati kako je izgledalo tuširanje u logoru ili odlazak na WC, crtež je jedini izvor koji vam može pomoći. Treba li naglasiti da iz slika izvire strahovita bol?

Ovakvi pejzaži svakog putnika podsjećaju da se nalazi na Bliskom istoku

Ovakvi pejzaži svakog putnika podsjećaju da se nalazi na Bliskom istoku

Zašto je Holokaust poseban?

Ljudi obično ne vole slušati o tuđim patnjama, što s vremenom dovodi do sve slabije obrazovanosti stanovništva, pa čak i neumjesnih usporedbi, dok ekstremni primjer predstavlja potpuna negacija Holokausta. Tako će mnogi prosječno obrazovani ljudi reći da je Holokaust bio strašan, ali bilo je mnogo ratova u povijesti, mnogo ubijanja, genocida, pa sve do toga da upravo „Izraelci danas ubijaju Palestince.“ Istina je da je mučenje mučenje, a ubojstvo ubojstvo i da je svaki ljudski život prevrijedan, međutim, Holokaust je poseban jer govorimo o jednom od najekstremnijih oblika genocida ikada učinjenih tijekom povijesti, i to ne samo zbog broja žrtava kojih je čak šest milijuna. Dok su sva masovna ubijanja imala barem neki, najslabašniji, racionalni izgovor za države ili političke stranke, Holokaust je proveden s posve nerazumnim motivima. Židovi nisu imali državu, vojsku, nisu ni osobito brojni. Mnogi su bili u miješanim brakovima, pokršteni odavno ili čak ateisti, izjašnjavali su se kao pripadnici nacija u kojima su živjeli, ali odlučeno je da svi oni čiji su djedovi bili Židovi od prvog do posljednjeg moraju umrijeti, i to na cijeloj zemaljskoj kugli. Razlog za ubijanje bio je „znanstveni“ jer su Židovi proglašeni za zlu rasu koja se malne može prepoznati po izgledu, a osobito sistematskim pregledom. To bi praktički značilo da nečiju genealogiju nije ni potrebno utvrđivati, već nekome treba tek pogledati kosu, oči, nos ili kožu. Na žalost nacista svaki prosječni promatrač danas lako utvrdi da su mnogi Židovi plavokosi, plavooki, općenito fizički ljepši, sposobniji i moralniji od mnogih tzv. „Arijevaca“. Naravno, na kraju protiv Židova ostaje „snažan“ argument njihova bogatstva koje oni fanatično prikupljaju „samo za sebe“ kako bi „vladali svijetom“. Ako je istina da su Židovi u postotku zauzimali daleko veći broj liječničkih praksi ili odvjetničkih mjesta nego što im kvantitativno „pripada“, pa su eto bili prebogati, zašto onda nacisti nisu pobijedili u ratu kad su svu imovinu europskih Židova prisvojili zajedno s imovinom više od dvadeset europskih država uključujući Francusku i najbogatije dijelove SSSR-a? I na koncu, zašto su nacisti ubijali Rome po istim argumentima kao i Židove kad njihova sveukupna imovina ne prelazi vrijednost nekretnina jednog Pariza?

Pogled na Jeruzalem s Davidova tornja

Pogled na Jeruzalem s Davidova tornja

Istina je i da su Srbi ubijali Hrvate ili Albance, ali su istovremeno mnogi Hrvati i Albanci živjeli i radili primjerice u Beogradu, kao i Srbi u Zagrebu. I danas mnogi Palestinci žive u istim ulicama gdje i Židovi i nitko ih ne dira. U vrijeme Holokausta nije bilo moguće da ijedan Židov izbjegne nasilnu smrt, uključujući i potkazivače, smrtno bolesne ljude ili djecu staru jedan dan. Osobito začuđuje to što je zadnji posao njemačke vojske na fronti bio ubijanje Židova sve do trenutka kad bi se savezničke vojske približile na nekoliko stotina metara udaljenosti. Mogao se izgubiti rat, ali Holokaust je morao biti proveden. I na koncu, koliko god bili fanatizirani nacisti, osobito SS-ovci, na kraju se pokazalo da čak ni oni ne mogu na dugoročno sudjelovati u Hitlerovim odvratnim naređenjima. Jedan od razloga zašto se prešlo na ubijanje u plinskim komorama u logorima bilo je očajno psihičko stanje krvnika, primjerice Einsatz odreda, koji su svi redom „pukli.“ Zato se ubijanje provodilo tako da ga „nitko“ ne gleda i uz što veću moguću asistenciju samih žrtava.

Holokaust je toliki zločin da nema tog tvrdog srca na svijetu koje se ne bi posramilo kad bi barem malo shvatilo o čemu je doista riječ. I u toj priči, iz našega kuta gledanja, kad netko kaže za sebe da je ustaša, tada mu možemo ponuditi dva odgovora. Ti si: a) zao čovjek b) budala. Odgovor c ne postoji.

Detalj s predavanja u Muzeju Yad Vashem (Orit Margaliot drži predavanje)

Detalj s predavanja u Muzeju Yad Vashem (Orit Margaliot drži predavanje)

Vjera, vjera, vjera

Predivan je Stari grad u Jeruzalemu. Na trenutak se čini da se nalazimo u Rimskom Carstvu kamo smo stigli vremeplovom. Stara svetišta, zidine, ulice i kuće, svećenici, redovnici, časne sestre, pa čak i vitezovi poput Maltežana, desetine različitih jezika doimaju se sasvim posebnim. Koliko samo kršćanskih crkvi ima u Jeruzalemu i svaka je tako ponosna na svoje sudjelovanje u štovanju Svetih mjesta, osobito Kristova groba. Tu su franjevci, zatim armenska, koptska, pravoslavna, etiopska crkva i mnoge druge. Kopti posjeduju u blizini Kristovog groba malu sobicu metar sa metar, ali je čuvaju kao država svoje zlatne rezerve. Ni Etiopljani se ne bi odrekli ni zrnca pijeska u svom vlasništvu iako je njihova država toliko siromašna da svećenici ne mogu očekivati gotovo nikakvu pomoć iz vlastite domovine. Koliko suza na Kristovom grobu padne svakoga dana, koliko ljudi prolazi na svim povijesnim mjestima vezanima uz kršćanstvo. Poći Via Dolorosom s Maslinske gore spektakl je za svakoga kršćanina.

Dvanaest Abrahamovih sinova u zagrljaju oca (spomenik u Muzeju Yad Vashem)

Dvanaest Abrahamovih sinova u zagrljaju oca (spomenik u Muzeju Yad Vashem)

Židovi kao vjernici za svakog su od nas bili posebno iznenađenje. U sinagogi su nas ortodoksni Židovi primili na molitvu u petak navečer bez ikakvih pitanja i najmanjeg čuđenja. Odmah smo dobili kapice na glavu, psalme na engleskom i počela je vrlo opuštena molitva, uz obavezno njihanje glavom naprijed-nazad. Naravno, to vrijedi samo za muškarce jer žene moraju biti na katu skrivene iza zavjese. Na kraju molitve svi zajedno napravili smo „vlakić“ i šetali uokolo sinagoge!

Osim toga, mnogi u Jeruzalemu čitaju svete knjige, ali Židovi se najviše ističu. Čita se bilo gdje, na cesti, u autobusima. U hebrejskom se jeziku piše i čita zdesna nalijevo, što je osobitost na koju se treba priviknuti. Kapice su za Židove nezaobilazne, a za ortodoksne uvojci i crno-bijela odjeća u svakom trenutku. Za Šabat Židovi ne samo da ne rade već se gotovo uopće ne pomiču. Sve što je na struju ne pali se, čak ni automobil, lift, fotoaparat, telefon, a otvoriti dućan „smrtni“ je grijeh.

Arapi i beduini drukčiji su nego što bi većina ljudi mislila. Na primjer, mnogi su Palestinci ustvari kršćani i crkva u Betlehemu posve je u praktičnoj upotrebi – služi za vjenčanja i slično. Beduini, čija naselja izgledaju iznimno bijedno, bez ikakve zadrške odlaze u izraelsku vojsku. Naravno, muslimani također jako drže do svoje vjere, a u samom Jeruzalemu posjeduju navrjednije zemljište, mjesto na kojemu se nekad nalazio Prvi hram, a sada je Omarova džamija. Ispred džamije nalazi se tzv. Zapadni zid ili Zid plača, ustvari ograda dvorišta koje je nekad okruživalo Drugi hram, uništen od Rimljana 70. godine. Židovi dolaze ne Zid moliti za obnovu Hrama, a ostali staviti papiriće sa željom koja bi im se trebala ispuniti. I ovdje postoji podjela na muški i ženski Zid. Omarovu džamiju moguće je razgledati samo izvana, a za muslimane to je mjesto s kojega je Muhamed otišao na nebo i dobio Kur’an. Jedan je Židov tu priču ironično komentirao riječima – ako je Muhamed živio u Meki, zašto mu Bog tamo nije dao Kur’an, već ga je mučio tako dugim putovanjem? Međutim, islamska vjera svakako zaslužuje najdublje poštovanje i u mnogim religijskim pitanjima gotovo da nema razlike između muslimana, kršćana i Židova.

Ukratko, nigdje na svijetu nećete osjetiti religijski žar kao u Svetoj Zemlji. Doći u Izrael i odlučiti da ostajete zauvijek vjerovatno je vrlo laka odluka, čak i za one vjernike koji su pomalo formalni u razvijanju vlastite duhovnosti.

Politika

 

Svete knjige čitaju se svugdje i uvijek

Svete knjige čitaju se svugdje i uvijek

Jao onome tko je apolitičan, a dođe u Izrael. Mnogi Izraelci stalno bi pričali o politici, a kako da im kažem da nam je i naše politike preko glave. S muslimanima je nešto lakše nego sa Židovima – oni izbjegavaju pričati o delikatnim temama, već tek pogledom ili mimikom lica iznesu vlastito mišljenje i mijenja se tema razgovora. Navodno je Jeruzalem centar desnice u Izraelu, a Tel Aviv ljevice, ali gotovo su svi Židovi paranoični od Palestinaca te su se na mnogim mjestima od njih ogradili visokim zidom i bodljikavom žicom. Muči ih što je Izrael na nekim mjestima širok tek petnaestak kilometara, a granicu prema Jordanu doslovno mogu prekoračiti, s obzirom na to da su sela s obje strane granice na vrlo bliskoj udaljenosti. Gotovo svaki Židov užasava se i pomisli na povratak nekoliko milijuna palestinskih izbjeglica. Također su zaokupljeni pitanjem Irana, kojem se rado vraćaju, a da ih nitko to nije tražio.

Sloboda kretanja u Izraelu nije baš dojmljiva, a provjere su stalne i mogu biti bilo gdje. Na povratku su nas na aerodromu oko tri sata gnjavili raznim kontrolama, a nekima su gledali baš svaki papir koji su imali sa sobom. A usto i bezbroj pitanja – pa otkud ti, pa što će ti, pa gdje si bio, pa kamo ideš, pa zašto ideš,… Uglavnom, treba imati jake živce da pritom ostaneš miran.
Ono što mi se osobno najmanje svidjelo jest strahovita militariziranost društva. Toliko uniformi, pancirki i dugog oružja nisam vidio u životu. Kako i ne bi, kad su u Izraelu svi mladi ljudi, uključujući i žene, vojnici. Čak i kad idu na godišnji odmor, nose puške sa sobom. Vojni rok traje najmanje dvije godine za djevojke i tri godine za muškarce. Bez odsluženog vojnog roka najčešće nije moguće dobiti dozvolu za upis na fakultet, kao ni građevinsku dozvolu. Što roditelji osjećaju dok su im djeca u vojsci, zamislite sami.

Shopping

Uživate li u kupovanju, Izrael je savršeno mjesto za vas. Cijene su toliko niske da se sve isplati kupiti, a ukoliko se znate cjenkati, kupovat ćete po sramotno niskim cijenama. Za cjenkanje su potrebni umjerena drskost, dobra priča i iznad svega strpljenje. A na kraju dobit ćete kožnate sandale za šezdesetak kuna, krunicu od ružinog ili maslinovog drveta za dvadeset, rukom rađenu kopiju prastare ikone za pedeset (sa certifikatom), predivne marame za trideset kuna, a čak je i zlato tako jeftino da vam staje dah. Duga je tradicija usluživanja hodočasnika u Jeruzalemu i svi trgovci točno znaju koje su vaše želje i kupovne mogućnosti. Štoviše, znaju i hrvatski govoriti koliko im treba!

Zid odvajanja s palestinske je strane išaran političkim grafitima - prevladavaju natpisi Slobodna Palestina i Ja nisam terorist

Zid odvajanja s palestinske je strane išaran političkim grafitima – prevladavaju natpisi Slobodna Palestina i Ja nisam terorist

Betlehem

Mjesto Isusova rođenja pod palestinskom je upravom i nalazi se u relativnoj blizini Jeruzalema. Betlehem je ograđen visokim zidom i nijedna osiguravajuća kuća ne želi vam „pokriti“ prelazak tog zida. Nismo se brinuli za to i bili smo u pravu. U Betlehemu ne samo da žive kršćani već je mjesto iznimno uredno, čisto i mirno, a dućani su vrhunski. U crkvi Kristova rođenja glavna je atrakcija Betlehemska zvijezda, a vrlo je važan i podzemni dio gdje je sveti Jeronim preveo Bibliju na latinski jezik. Mi u Međimurju imamo crkvu sv. Jeronima u Štrigovi, koja je samo jedno od mnogih mjesta koja bi željela dokazati da je sveti Jeronim rođen upravo tamo.

Crkva Kristova rođenja inače je pravoslavna, pa nas i nije toliko začudilo što su nas monasi odmah „prepoznali“ po govoru i ljubazno s nama porazgovarali, s obzirom na to da su neki od njih iz Srbije. Iako je crkva vjerojatno imala burnu prošlost, što zaključujem po tome što nema nijednog prozora i ima samo jedna mala vrata pa se doima poput tvrđave, preporučujem posjet Betlehemu svima koji idu u Jeruzalem.

Galijejsko i Mrtvo more

Ni jedno ni drugo ne mogu se nazvati pravim morima, već više jezerima, ali Mrtvo more barem ima slanu vodu. Nadam se da znate da u Mrtvom moru ne možete potonuti, nego samo plutati kao čep od pluta na tekućini. Na Galilejskom moru, na sjeveru, Isus je obavio većinu svojih aktivnosti prije negoli je krenuo za Jeruzalem. Povijesna mjesta poput Nazaretha ili Kafarnauma predivna su, ali iznimno je vruće u tom području. Čak je i vjetar vruć, što nikad prije nisam osjetio. Nije ni čudo da su križari baš u blizini Galilejskog mora doživjeli svoj nastrašniji poraz – 1187. godine kod brda Hattin. Ostati na ovom mjestu bez vode, baš poput križara kojima su Arapi zauzeli jedini dostupni izvor, dovodi do tjelesnoga kolapsa u roku od dva sata.
U Nazarethu inače postoji cijela kolekcija prikaza Marije i Djeteta iz svih zemalja svijeta. I naša Marija Bistrička je ovdje. No, najviše smo se divili kineskim i tajlandskim djevicama jer se nešto slično rijetko viđa u kršćanskom svijetu.

Kibbutz

Moj specijalni zadatak na ovom putovanju bio je razgovarati s preživjelim Međimurcima u Izraelu. Tek kad sam se odvažio na tu samostalnu akciju, shvatio sam da sloboda kretanja nije baš poželjno ljudsko pravo u Izraelu. Ipak, sve je proteklo manje-više normalno. Susretao sam naše ljude koji su mi davali svjedočanstva, dokumente, fotografije.

Najzanimljivijim smatram posjet kibbutzu Shaar Hamaakin gdje sam razgovarao s bivšom partizankom Evom Kelemen iz Čakovca. Unatoč navršenoj 89. godini gospođa Kelemen vozila me na motoru koji pokreće struja. Objasnila mi je i pokazala što je kibbutz. Ukratko, kibbutz bi trebao biti pravo komunističko selo u kojem su zabranjeni religija, pripadnost desničarskim političkim opcijama i materijalna nejednakost. Selo treba funkcionirati poput države u državi, a svaki pojedinac mora imati istu imovinu i plaću. Mnogi kibbutzi doista su se držali svojih pravila prilikom osnivanja. S vremenom ih je osnovano čak 600, ali nakon propasti SSSR-a kibbutzi su se polako reorganizirali u zadruge i dopustili financijsko raslojavanje stanovnika.

Eva Kelemen, rođena 1918. u Čakovcu, vozila me na ovom motoru u kibbutzu

Eva Kelemen, rođena 1918. u Čakovcu, vozila me na ovom motoru u kibbutzu

Danas postoji još samo 15 pravih kibbutza, a to su oni koji su stekli veliku imovinu. Neki kibbutze komentiraju izjavom da je to „mjesto za anđele, a ne za ljude.“ Meni se osobno kibbutz svidio, osim ateizma koji mi je sasvim stran. Začudo, sam Shaar Hamaakin smjestio se podno brda Karmel odakle je sveti Ilija uzašao na Nebo. I što je još čudnije, stanovnici kibbutza jako poštuju i vole tu priču.

Autobusi i taksiji

Budući da su najdraža meta za terorističke napade, autobusi bi zajedno s tržnicama trebali biti mjesta straha za sve one koji posjećuju Izrael, ali na kraju sam se bojao samo vozača koji voze autobus poput boba. Sva se vozačeva tehnika sastoji od maksimalnog pritiska gasne papučice. Kočnica mu nije potrebna ni u zavoju, ni na petlji, ni na brežuljcima. Sumnjam da ću ikad zaboraviti noćnu vožnju od Ramat Gana do Tel Aviva, a k tome sam još sjedio na zadnjem sjedištu u autobusu punom isključivo ortodoksnih Židova, da „doživljaj“ bude potpun. Na kraju me bolio trbuh od živciranja.

Taksisti su nešto bolji od vozača autobusa, ali uvijek će prvo pitati pristajemo li na vožnju bez taksimetra. Tko je naivan i kaže „da“, taj će platiti vožnju barem dva puta više nego što treba. Inače, promet je vrlo dobro organiziran. Na autobuse i taksije doista se ne treba čekati, i danju i noću ima ih mnogo, svi vozači znaju engleski i uvijek kažu „hvala, molim, izvolite.“ Cijena benzina u Izraelu? Iznenađujuće, ali čak je malo skuplja nego u Hrvatskoj – oko 8, 5 kuna za litru.

Treba li se vraćati u Izrael?

Definitivno da. Bila bi to jedna od najljepših zemalja na svijetu kad bi se jednom okončao mirovni proces na Bliskom istoku. Tko zna, možda bi tad u Izraelu bilo toliko turista da ta zemlja zbog gužvi ne bi bila pogodna za turistički posjet, poput nekih sličih, razvikanih, ali nevjerojatno opsjednutih mjesta, kao što je primjerice Le Mont St. Michel. I ovako su Japanci već neizbježna dekoracija na svim važnijim lokalitetima. Mnogo je toga ostalo u Izraelu što nisam vidio, a i sve okolne zemlje vrijedilo bi posjetiti – npr. Jordan.
Oh, Bože, daj ljudima u Svetoj Zemlji konačno mira!

Ulaz u crkvu Kristova rođenja upućuje na burnu prošlost mjesta

Ulaz u crkvu Kristova rođenja upućuje na burnu prošlost mjesta

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.