Novo:

Prvi pokušaj oslobođenja Međimurja

Vijesti o mađarskim represalijama nad stanovništvom Međimurja dolaze u Hrvatsku od 8. studenog 1918. godine. Donose ih izbjeglice koji su uspjeli pobjeći u Varaždin ili Koprivnicu. Kako se te vijesti nastavljaju svakog dana, o tome počinju pisati i novine u Hrvatskoj. Narod u Hrvatskoj je s velikim negodovanjem primao vijesti o progonu Hrvata u Međimurju. Dr. Ivan Novak, zastupnik Međimurja u Narodnom vijeću u Zagrebu, tražio je da hrvatska vojska uđe u Međimurje. S njim se složio i dr. Mate Drinković, povjerenik za narodnu obranu u hrvatskoj vladi koji je u Varaždin poslao majora Ivana Tomaševića da napravi pripreme za oslobođenje Međimurja. Međutim, u Varaždinu su već vršene pripreme za oslobođenje Međimurja, za što se najviše zalagao varaždinski gradonačelnik dr. Pero Magdić. Time se bavio i varaždinski odbor Narodnog vijeća pod predsjedanjem kanonika Milana Kučenjaka. U Varaždinu se već prikupljala vojska, a nju su prilikom Tomašićevog dolaska činili:

  • Međimurski odred – zapovjednik domobranski satnik Stjepan Sertić (jezgru odreda činio je Sertićev domobranski bataljun),
  • Međimurska satnija – zapovjednik pričuvni natporučnik Franjo Glogovec (organizirana je od bjegunaca iz Međimurja koji su se sklanjali u Varaždin. Mnogi od njih bili su sa oružjem).

U Varaždinu su mislili da je potrebno skupiti veću vojsku prije pokušaja oslobođenja Međimurja, ali su promijenili svoje mišljenje kada su 12. studenog u Varaždin došli izbjeglice iz Nedelišća i javili o zvjerstvima mađarske vojske u njihovom mjestu. U Varaždinu su odlučili da će ubrzati izvođenje oslobođenja Međimurja, iako još nisu bili spremni. Zato su za cilj postavili oslobođenje Nedelišća i Čakovca kako bi se stvorio mostobran za daljnje oslobađanje kada se prikupe nove vojne snage.  Slijedeći dan održana je na varaždinskom glavnom trgu pred gradskom vijećnicom velika narodna skupština na kojoj su govorili gradonačelnik dr. Pero Magdić i major Ivan Tomašević. Donesen je zaključak da se još istog dana (13. studenog) u 22 sata provali s vojskom preko dravskog mosta u Međimurje. Pozvani su dobrovoljci da se priključe vojsci i od dobrovoljaca su tada stvorene đačka legija, pod zapovjedništvom konjaničkog majora Mihajla Georgijevića, i građanska satnija koju je organizirao gradonačelnik dr. Pero Magdić koji se u njoj borio kao običan borac. Poslije podne su svi dobrovoljci dobili oružje i municiju, a na večer su zajedno s domobranskim bataljunom i Međimurskom satnijom krenuli prema mostu na Dravi gdje je vojska prešla u Međimurje, na istom mjestu gdje je to prije sedamdeset godina učinio i ban Jelačić. Kad je vojska prešla u Međimurje stvorene su tri kolone:
Glavnu kolonu, pod zapovjedništvom satnika Sertića, činili su domobranski bataljun i
građanska satnija koju je organizirao dr. Pero Magdić. Ona se kretala cestom prema Čakovcu.
Desnu kolonu činila je đačka legija pod zapovjedništvo konjaničkog majora Mihajla
Georgijevića. Ona je također bila usmjerena prema Čakovcu, ali se kretala preko
Kuršanca, Strahoninca i Savske Vesi. Ona je trebala štititi glavnu kolonu s desnog boka.
Lijevu kolonu činila je Međimurska satnija pod zapovjedništvom natporučnika Franje
Glogovca. Njezin zadatak bio je napredovati uzvodno rijekom Dravom preko Gornjeg Hrašćana do Macinca i osigurati granicu prema Štajerskoj.
Ukupno je hrvatska vojska imala nešto više od 300 vojnika i dobrovoljaca.

Tijekom noći glavna kolona je napredovala bez borbe i zauzela Nedelišće te oslobodila stanovnike koje su po kućama dan ranije blokirali mađarski oružnici. Glavna kolona hrvatskih snaga je tokom noći iz Nedelišća dalje napredovala prema Čakovcu i zaustavila se u predjelu zvanom Facarnica blizu željezničkog kolodvora u Čakovcu. Međutim, Mađari su se brzo konsolidirali. U rano jutro 14. studenog u Čakovec su iz Nagykanisze došla četiri vlaka puna vojnika, vojne opreme i konja. Mađarske snage su u jutro pošle u napad. Mnogobrojnija, bolje opremljena i izvježbana mađarska vojska uspjela je brzo potisnuti hrvatske snage iz Nedelišća. Hrvatska vojska se uz osjetljive gubitke u ljudstvu i materijalu morala povući natrag u Varaždin. Mađarska konjica je prilikom povlačenja zaobišla hrvatske snage i presjekla im put prema Dravi, zbog čega se mnogi hrvatski vojnici i dobrovoljci nisu  uspjeli preko mostova prebaciti preko Drave, nego su je prelazili plivajući. Još nekoliko dana poslije akcije vojnici su se vraćali u Varaždin, a mađarski vojnici i žandari tražili su uz lijevu obalu Drave zaostale vojnike. Mađarska vojska zaposjela je oba mosta na Dravi i topništvom zaprijetila Varaždinu. U Varaždinu je zavladala panika, a to se vidi i iz poruke koju su Narodnom vijeću u Zagrebu poslali 14. studenog tražeći vojnu pomoć (Kapun: Međimurje 1918., 314.).

Bez obzira na poraz, ova operacija je podigla borbeni duh međimurskih Hrvata i pokazala im da su njihova braća iz Hrvatske spremna i na žrtve za oslobođenje Međimurja.

Kad sagledamo cilj akcije, rezultate i žrtve možemo reći da je u vojničkom smislu akcija bila neuspjeh. Nije ostvaren glavni cilj – oslobođenje Čakovca, nije stvoren mostobran za daljnje oslobađanje Međimurja, a bilo je i žrtava. Koliko je točno bilo žrtava na hrvatskoj strani nije moguće utvrditi (Kapun: Međimurje 1918., str. 311). Uzroke neuspjeha ove vojne operacije treba tražiti u slaboj organizaciji ovog pohoda, ili “izvidnice” kako je kasnije nazivana. Prije svega, nije bilo nikakvih obavještajnih podataka o snagama u Čakovcu i Međimurju (Samo u akciji na Nedelišće 12. studenog sudjelovalo je oko 400 vojnika). Zatim, varaždinski dobrovoljci bili su borbeno neiskusni, bez dovoljno naoružanja i obuke. Dakle, pohod nije bio dovoljno pripremljen, a odred koji je vršio akciju bio je premalen da bi postigao nekakve rezultate. Osim toga, nije postignuto ni iznenađenje s kojim se računalo prije početka akcije. Mađarske vlasti znale su kakvo je raspoloženje u Varaždinu, a znale su i za pripreme i planove. Jedino tako se može protumačiti dolazak četiriju vlakova s vojskom u Čakovec u rano jutro 14. studenog – upravo na vrijeme za akciju.

Bez dovoljno obrane, a suočen s velikom mađarskom vojskom u Međimurju, Varaždin se bojao posljedica upada u Međimurje. Da bi na neki način izgladili incident iz Varaždina je u Čakovec 14. studenog u 18 sati došao parlamentarac na pregovore s majorom Györy Károlyjem (Zapovjednik željezničke straže u Čakovcu ). Parlamentarac se vratio u Varaždin 15. studenog prije podne, a s njim su došli na pregovore i načelnik i podnačelnik kotara Čakovec. Na pregovorima su sudjelovali: s hrvatske strane – veliki župan varaždinske županije i grada Varaždina Franjo Kulmer (u zapisniku se ne spominje njegova grofovska titula) i potpukovnik Leo Špišić – zapovjednik postajnog zapovjedništva narodne vojske u Varaždinu. S mađarske strane sudionici su bili: nadsudac kotara Csáktornya (Mađarski naziv za Čakovec) Dr. Pavao Huszár i potpukovnik Kühn Györy – postrojitelj narodne straže za kotar Csáktornyu. Zapisnik je vodio dr. Radoslav Kiš – kotarski pristav i tajnik velikog župana. Zapisnik je u originalu vođen na hrvatskom i mađarskom jeziku i jedan je od najznačajnijih dokumenata o zbivanjima u Međimurju u jesen 1918. godine. Sastanak je zaključen u 15 sati, a svi sudionici potpisali su i hrvatski i mađarski tekst zapisnika. Na sastanku je dogovorena uspostava policijske straže na mostu preko Drave kod Varaždina, ali nije dogovorena uspostava željezničkog prometa između Čakovca i Varaždina. Međutim, mnogo značajniji je bio razgovor o događajima u Međimurju početkom studenog i mađarskoj represiji te o upadu hrvatskih četa u Međimurje 13./14. 11. Veliki župan se složio da su mađarske vlasti postupile prema stanovništvu Međimurja po zakonu, ali je zamolio da se taj zakon promijeni pa da se umjesto po vojnom obrambenom zakonu sudi po zakonu prijekog suda. Osim toga, može se reći da se na neki način ispričava za provalu u Međimurje u noći od 13./14. 11. objašnjavajući to prekoračenje granice zavedenošću nekih ljudi od bjegunaca iz Međimurja da jedna rulja, koju tamošnje vlasti nisu  više u stanju obuzdati, pljačka Nedelišće. Jedan časnik se pobojao da nakon pljačkanja u Nedelišću ta rulja ne provali u Varaždin pa je bez zapovijedi sakupio vojnike i građane i s njima prodro u Međimurje u namjeri da savlada pljačkaše i da utvrdi njihovu snagu kako bi mogao organizirati obranu Varaždina.

Nakon završetka sastanka obje strane su vjerovale da su one diktirale tok sastanka i da su postigle svoj cilj. Međutim, ipak se može reći da su Mađari bili uspješniji jer su njihove novine pisale o tom radosnom sporazumu, dok hrvatske novine o tome ne donose ni riječi, kao ni o upadu u Međimurje u noći od 13./14. 11.

Poslije ovih događaja prestaju službene represalije u Međimurju, ali pripadnici vojske, policije i narodnih straža organiziranih od mađarskih vlasti i dalje iskorištavaju svoj položaj i povremeno vrše pljačke ili otmice radi otkupnine. U sjećanju naroda na te događaje ostale su samo neugodne uspomene.

Dijelovi

Međimurje 1918. – uvod (sadrži popis literature)

Međimurci u Prvom svjetskom ratu

Krvavi međimurski studeni

Prvi pokušaj oslobođenja Međimurja

Pripreme za konačno oslobođenje Međimurja

Oslobođenje Međimurja 24. prosinca 1918.

Zaključak

Damir Horvat
About Damir Horvat (10 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Sveučilištu u Zagrebu. Rođen je u Kotoribi 1973. godine. Radio je u nekoliko međimurskih osnovnih škola, a od 2001. godine je radio kao učitelj povijesti i geografije u Osnovnoj školi Strahoninec. Glavni su mu interesi bili vojna povijest (posebice mornarica i zrakoplovstvo). Preminuo je iznenada 2012. godine.