Novo:

Prva marokanska kriza

Prva marokanska kriza ujedno je i prva velika diplomatska kriza dvadesetog stoljeća, a nagovijestila je promjene u politici i odnosima europskih sila koje su vodile prema sve većoj nestabilnosti europskog i svjetskog poretka. Kriza je izbila u proljeće 1905. godine, ali marokansko pitanje je postalo aktualno još krajem devetnaestog stoljeća. Naime, godine 1884. umro je marokanski sultan Mula Hasan, posljednji koji je imao nekakav autoritet, a naslijedio ga je maloljetni sin Abdul Aziz čiji je autoritet s godinama sve više slabio pa su i on i njegova država sve više potpadali pod utjecaj raznih unutarnjih i vanjskih interesnih frakcija. Nestabilnost koja je iz toga proizašla i koja je na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće zavladala marokanskim političkim i društvenim poretkom bila je sjajan izgovor europskim kolonijalnim silama za miješanje u unutarnja pitanja te države. Najveći interes za Maroko imale su Francuska i Velika Britanija, ali i Španjolska koja se također nadala određenim teritorijalnim dobicima na štetu Maroka. Velika Britanija je svoj utjecaj u Maroku pokušala ostvariti putem savjetničkih misija koje su djelovale na sultanovom dvoru i koje su trebale reformirati državu te je ponovno postaviti na čvrste noge. No ti su pokušaji propali, a pobune protiv sultana dodatno su naštetile njegovom autoritetu i stabilnosti državnog poretka. Time se odlučila okoristiti Francuska koja je za Maroko bila neposredno zainteresirana jer je graničio s njenim kolonijalnim posjedom Alžirom, a bio bi i dobra utjeha za gubitak Egipta kojeg su morali prepustiti Britancima. Povod za direktno miješnje u marokanske unutarnje poslove Francuzima su dali učestali napadi marokanskih pljačkaša na alžirski teritorij koje sultanova vlast nikako nije uspjevala obuzdati.(1) Istovremeno je francuska vlada poticala investiranje francuskog kapitala u Maroko kako bi njegovim eventualnim gubitkom dobila dodatni razlog za intervenciju.(2)

Još je jedna europska sila bila zainteresirana za Maroko, ali njeni su motivi bili bitno drugačiji od motiva Francuske, Španjolske i Velike Britanije. Njemačka je imala određene ekonomske interese u Maroku, ali oni se nisu kosili s francuskim interesima jer su njemačke i francuske tvrtke zajedno radile na eksploataciji marokanskih ruda. Maroko je Nijemcima bio zanimljiv jedino kao uzrok svađe između Britanaca i Francuza uz pomoć kojeg će, mislili su, razbiti francusko-britansko prijateljstvo u koje su te dvije države počele stupati potpisivanjem Sporazuma o kolonijalnim interesima 1904. godine. Tim su se sporazumom Velika Britanija i Francuska dogovorile oko podjele interesnih sfera u Sjevernoj Africi čime je Velika Britanija dobila Egipat dok je Francuska dobila odriješene ruke za djelovanje u Maroku, a obje su države dobile određenu moralnu obavezu da u budućnosti podržavaju jedna drugu. Španjolska je tim sporazumom dobila uski priobalni pojas sjevernog Maroka te gradove Rifa i Rio de Oro.(3) Zbližavanjem Francuske i Velike Britanije Njemačka se u Europi počela osjećati ugroženom i okruženom jer osim konstantnog francusko-britanskog zbližavanja, europsku je politiku definirao i francusko-ruski savez potpisan 1894. godine. Njemačka je u eventualnom europskom sukobu mogla računati na svoje saveznice, potpisnice Trojnog saveza, Austro-ugarsku i Italiju, od kojih je prva sve više slabila i zapadala u krizu dok je lojalnost druge cijelo vrijeme bila upitna. U Berlinu su stoga odlučili iskoristiti marokansko pitanje kako bi sve zamršeniju europsku političku situaciju okrenuli u svoju korist, razbili okruženje u kojem su počeli nalaziti te u finišu političke ofenzive stvorili savez europskih kontinentalnih sila iz kojeg bi bila isključena njihova najveća ekonomska suparnica, Velika Britanija.

Kolonijalni posjedi europskih država u Africi početkom 20. stoljeća

Kolonijalni posjedi europskih država u Africi početkom 20. stoljeća

Jače uplitanje u marokansko pitanje njemački je politički vrh legitimirao doktrinom da se Njemačku, s obzirom na njenu snagu i moć, više ne može ignorirati pri rješavanju međunarodnih problema pa čak ni u onim dijelovima svijeta koji nisu od njenog neposrednog interesa. O francusko-britanskom sporazumu njemački je politički vrh bio obavješten, doduše tek nakon njegovog zaključivanja, ali u prvi mah nisu imali ništa protiv. No, kada su Franuzi odlučili ostvariti svoja prava iz Sporazuma o kolonijalnim interesima te poslali svoju savjetničku misiju u marokanski grad Fez, Nijemci se odlučuju za zaokret i negodovanje zbog francuskog poteza te za izazivanje međunarodne krize. Njemački je car, Wilhelm II, u ožujku 1905. za vrijeme krstarenja Sredozemljem „sasvim slučajno“ pristao u marokanskoj luci Tangeru te u svom pozdravnom govoru istaknuo njemačke komercijalne interese u Maroku i važnost neovisnosti te države te priznao potpuni sultanov suverenitet.(4) Neodređenost careva govora odmah je uzburkala političke vode i to možda ponajviše zbog činjenice što nitko nije znao što je točno Kaiser želio reći. Istovremeno se ohrabrio sultan Abdul Aziz te pružio otpor reformama koje je Francuska u njegovoj državi namjeravala provesti, a njemački je kancelar Bernhard von Bülow 11. travnja 1905. zatražio sazivanje međunarodne konferencije o Maroku.(5)

Ulazak cara Wilhelma II i njemačke delegacije u Tanger

Ulazak cara Wilhelma II i njemačke delegacije u Tanger

Francuska je vlada ostala zatečena Kaiserovim govorom i zahtjevom njemačkog kancelara, pa je ministar vanjskih poslova, antinjemački nastrojeni Teophile Delcasse, odmah počeo Nijemcima nuditi zasebne pregovore ne bi li nekako bilateralnim sporazumom spasio situaciju. Delcasse je zastupao mišljenje da se Njemačkoj nekako treba oduprijeti te ne pristajati na sve zahtjeve Berlina, a to ga je mišljenje sve više dovodilo u sukob s ostalim članovima francuske vlade. Njegova su nastojanja da nekako pridobije njemački politički vrh s vremenom propala jer nije uspio dobiti podršku svoje vlade i premijera Mauricea Rouviera koji je bio spreman Nijemcima ponuditi kompenzacije za slobodno djelovanje u Maroku. Osim toga, u Berlinu su čvrsto odlučili situaciju iskoristiti u vlastitu korist i postići potpunu pobjedu. Berlin je vjerovao da će Francuska na konferenciji o Maroku ostati izolirana jer Velika Britanija po tom pitanju neće riskirati sukob s Njemačkom pa će Francuzi shvatiti da je savez s Londonom iluzoran i beskoristan. Zatim će uvjeriti Francusku da raskine sporazum s Britancima te je pokušati privući na svoju stranu. S obzirom na to da su bili sigurni u potporu svoje saveznice Austro-ugarske, pa i Italije, te u neutralnost ostalih faktora međunarodne politike, inzistirali su da se marokansko pitanje riješi međunarodnim dogovorom gdje će demonstrirati svoju snagu i moć. Francuska se vlada bojala oštrije suprostaviti Njemačkoj jer nisu ozbiljno shvaćali britansku kopnenu vojsku s obzirom da se britanska vojna moć ponajviše bazirala na pomorskoj snazi, što Francuzima, u slučaju rata s Njemačkom, ne bi bilo od veće koristi.(6) Jedino je Delcasse i dalje ustrajao na politici otpora Berlinu pa je ostavši izoliran napustio ministarsko mjesto. Njegov odlazak u Berlinu je dočekan s velikim oduševljenjem i Nijemce je dodatno ohrabrio da ustraju u svojem planu.

Théophile Delcassé i Maurice Rouvier

Théophile Delcassé i Maurice Rouvier

Četvrta sila koju se moralo pitati za mišljenje prilikom riješavanja međunarodnih pitanja bila je Rusija, francuska saveznica od 1894. godine te veliki kupac francuskog kapitala. Rusko je Carstvo u ovom trenutku bilo bačeno na koljena porazom od Japana na Dalekom istoku, a revolucija koja je potom izbila u ruskim gradovima dodatno je poljuljala samouvjerenost ruskog političkog vrha. Nije slučajno što je Berlin baš u tom trenutku otvorio marokansko pitanje, a tijekom cijelog trajanja krize konstantno će iskorištavati neprilike u kojima se Rusija nalazila.(7) Nijemački je plan bio pritiskom na Rusiju suziti francuski manevarski prostor i uvjeriti Ruse u potrebu kontinentalnog saveza s Njemačkom. Time bi se ujedno i razbilo već spomenuto okruženje u kojem se Njemačka nalazila, a kojeg je baš kratkovidnom politikom prema Rusiji praktički sama i stvorila. Naime, Wilhelm II je 1890. godine odbio obnoviti njemačko-ruski Ugovor o uzajamnom osiguranju što je četiri godine kasnije rezultiralo potpisivanjem francusko-ruskog Dvojnog saveza pa je povezivanjem Francuske i Velike Britanije situacija za njemački politički vrh postala alarmantna. Zadatak da Rusiju pridobije na njemačku stranu na sebe je preuzeo car Wilhelm II. U srpnju 1905. na otoku Björkö uspio je u četiri oka, bez prisutnosti ruskih ministara, uvjeriti cara Nikolu II da su se francusko-njemački odnosi znatno poboljšali te ga nagovoriti da s Njemačkom potpiše Kontinentalni obrambeni savez u kojeg će nakon potipisivanja pozvati i Francusku.(8) Svjesni da će Francusku biti jako teško pridobiti za savez, u Berlinu su ponovno okrenuli ploču pa su počeli biti izrazito pomirljivi prema Francuzima.

Car Wilhelm II i Bernhard von Bulow

Car Wilhelm II i Bernhard von Bulow

Početkom kolovoza 1905. godine započeli su francusko-njemački pregovori o programu predstojeće konferencije o Maroku koja je zakazana za siječanj 1906. godine u španjolskom gradu Algecirasu. Uvjereni da je sporazum s Rusijom na putu ostvarenja Nijemci više nisu pritiskali Francuze nego su bili izrazito susretljivi prema njihovim prijedlozima ne želeći ih dodatno udaljiti od sebe te ih još više približiti Londonu.(9) Pristali su na Francuske prijedloge o trenutnom stanju u Maroku o čemu nisu tražili ni pisano obećanje francuske vlade, a dogovoreno je da će predstojeća konferencija razmatrati tek gospodarska pitanja i organizaciju marokanske policije izvan alžirsko-marokanskog pograničnog područja.(10) No, njemačka sreća nije dugo trajala. Čim je ruski ministar vanjskih poslova, grof Vladimir Lamsdorf, saznao za dogovor Nikole II i Wilhelma II nije ni na trenutak dvoumio da je njegov car učinio veliku pogrešku i da Francuzi neće prihvatiti dogovor dvaju careva. Ne otkrivši postojanje sporazuma iz Björköa, Lamsdorf je preko ruskog veleposlanika u Parizu priupitao Rouviera o mogućnosti kontinentalnog saveza s Njemačkom što je ovaj energično odbio te tako ruskom ministru dao argument da razuvjeri cara.(11) Ruskoj vladi je, da bi smirila situaciju u zemlji i ponovno u državi uspostavila red, bio prijeko potreban novi francuski zajam pa nikako nije željela poljuljati francusko povjerenje. Ruski je car stoga uputio pismo Wilhelmu II da privremeno odustaje o njihovog dogovora dok se ne vidi kako će Francuzi gledati na njega.(12) Naravno da je ruski zaokret razljutio cara Wilhelma koji je odlučio da će Njemačka na predstojećoj konferenciji o Maroku ponovno zauzeti čvrsto antifrancusko stajalište.

Konferencija u Algecirasu započela je s radom 16. siječnja 1906. godine. Sudjelovalo je trinaest država; Austro-ugarska, Belgija, Francuska, Italija, Maroko, Nizozemska, Portugal, Rusija, Sjedinjene Američke Države (SAD), Švedska, Španjolska i Velika Britanija. Već u prvim danima siječnja, i prije nego je konferencija počela s radom, Nijemci su mogli naslutiti da se njihov plan ne ostvaruje onako kako su zamišljali. Vjerovali su da će uspjeti izolirati Francusku, ali je britanski ministar vanjskih poslova Eduard Grey upozorio njemačkog veleposlanika u Londonu Wolfa Metenricha da britanska javnost, zbog francusko-britanskog sporazuma, ne bi tolerirala uvlačenje Francuske u sukob s Njemačkom te da bi svaka britanska vlada bila prisiljena pomoći svojoj saveznici.(13) Britanci su se bojali da će Francuska, ostavljena na cjedilu, kompenzirati Njemačkoj dio marokanskog teritorija na kojem bi Njemačka mogla izgraditi pomorsku bazu te time ugroziti britansku pomorsku nadmoć pa su stoga odlučili stati uz svoju saveznicu. Zatim je glasanje o konferencijskoj proceduri Nijemcima otkrilo da ih podržavaju jedino Maroko i Austro-ugarska.

Konferencija je trajala gotovo tri mjeseca, a u središtu rasprave bila je organizacija marokanske policije koju su Francuzi željeli organizirati sami ili u partnerstvu sa Španjolskom, a smjerali su i ka kontroli nad marokanskom središnjom bankom.(14) Francuska su nastojanja podržale Velika Britanija, Rusija i SAD, ali se njemačka delegacija energično usprotivila te predložila da organizaciju marokanske policije preuzme neka neutralna država ili pak da Sultan i njegova vlada sami organiziraju svoju policiju uz nadzor europskih savjetnika koje bi Sultan sam izabrao. Francuska i Španjolska su taj prijedlog naravno odbile pa je konferencija neko vrijeme zapela na mrtvoj točki. Pošto je Austro-ugarska bila jedina sila koja je podržala Njemački prijedlog i pošto nije bilo izgleda da će se to promijeniti, njemački je kancelar vrlo brzo shvatio da on i njegova vlada moraju popustiti.(15)

Konferencija je završena sporazumom potpisanim 07. travnja 1906. godine. Mandat za organizaciju marokanske policije dobila je Francuska, sa Španjolskom kao sekundarnim partnerom, a da bi se održalo načelo međunarodnosti i istovremeno barem malo udovoljilo Njemačkoj, odlučeno je da će Francuze i Španjolce kontrolirati generalni inspektor iz Švicarske sa sjedištem u Tangeru.(16) Tako je postignut određeni status quo jer Francuska nije uspjela ishoditi dozvolu da s Marokom radi što ju je volja dok je Njemačkoj, iako je njena politika doživjela nuspjeh, ostalo prostora za daljnje miješanje u marokanske stvari.

Marokanski veleposlanik u Španjolskoj, El Hadji El Mokri, potpisuje sporazum konferencije u Algesirasu

Marokanski veleposlanik u Španjolskoj, El Hadji El Mokri, potpisuje sporazum konferencije u Algesirasu

Iako je uspjela marokansko pitanje uzdignuti na međunarodnu razinu i natjerati Francusku i Veliku Britaniju da prilikom riješavanja kolonijalnih pitanja paze na njeno raspoloženje, Njemačka nije uspjela u realizaciji onog cilja zbog kojeg je i pokrenula cijelu stvar. Želja da preko marokanske krize razbije francusko-britansko prijateljstvo te nametne svoju dominaciju Europi i svjetu, rezultirala je upravo suprotno, a neuspjeh te politike s godinama će biti sve izraženiji. Strah od sve veće njemačke gospodarske i vojne moći te sve agresivnije politike, natjerao je njene suparnice da zaborave nesuglasice iz prošlosti te da porade na još jasnijem definiranju svojih saveza. Umjesto da razbije francusko-britansko prijateljstvo i francusko-ruski savez učini nevažnim, njemačka im je svojom politikom dala legitimnost i opravdan razlog za postojanje. Da stvar po Berlin bude još gora, u narednim su godinama Velika Britanija i Rusija stupile u savez pa je njemačko okruženje postalo još izraženije. Ali po pitanju Maroka, Njemačka i nije doživjela potpuni neuspjeh. Ograničivši mogućnosti francuskog djelovanja u toj državi Nijemcima je ostalo pravo miješanja ukoliko Francuska prekorači svoje ovlasti. Francuska će to uskoro i učiniti pa će dati povod Njemačkoj za izazivanje još jedne Marokanske krize.

Literatura

  1. L. Kardum, Suton stare Europe: Europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Zagreb 2009., str. 31.
  2. A.J.P. Taylor, Borba za prevlast u Evropi, Sarajevo 1968., str. 373.
  3. L. Kardum, n. dj., str. 31.
  4. J.M. Roberts, Povijest Europe, Zagreb 2002., str. 505. ; L. Kardum, n. dj., str. 31.
  5. L. Kardum, n. dj., str. 31.
  6. A.J.P. Taylor, n. dj., str. 400.
  7. P. Renouvin, Europska kriza i Prvi svjetski rat, Zagreb 1965., str. 126.
  8. L. Kardum, n. dj., str. 32. ; A.J.P. Taylor, n. dj., str. 395.
  9. A.J.P. Taylor, n. dj., str. 396.
  10. P. Renouvin, n. dj., str. 127. ; L. Kardum, n. dj., str. 33.
  11. A.J.P. Taylor, n. dj., str. 397.
  12. H. Kissinger, Diplomacija, Zagreb 2000., str. 169. ; A.J.P. Taylor, n. dj., str. 399.
  13. A.J.P. Taylor, n. dj., str. 401.
  14. L. Kardum, n. dj., str. 33. ; A.J.P. Taylor, n. dj., str. 401.
  15. L. Kardum, n. dj., str. 34. ; P. Renouvin, n. dj., str. 128.
  16. L. Kardum, n. dj., str. 34. ; P. Renouvin, n. dj., str. 128. – 129.
Mato Bosnjak
About Mato Bosnjak (17 Articles)
Rođen sam 1983. godine u Tešnju, u Bosni i Hercegovini. 2010. godine diplomirao jednopredmetni studij povijesti na Hrvatskim studijima. Od siječnja 2008. godine honorarno radim u izdavačkoj kući Europapress holding, a nadam se skorom zaposlenju u nekoj od prosvjetnih djelatnosti. Marljivo i uporno skupljam knjige, fotografije, znanstvene i novinske članke s povijesnom tematikom, ali i s temama iz drugih humanističkih i društvenih znanosti (politologija, antropologija, sociologija itd.).