Novo:

Promocija knjige „Jednom davno… živjeli smo zajedno. Zajednički rad s multiperspektivnim pristupom“

Knjiga koju danas predstavljamo – Jednom davno… živjeli smo zajedno. Zajednički rad s multiperspektivnim pristupom – rezultat je zajedničkog trogodišnjeg projekta koji je okupio nekoliko udruga nastavnika povijesti: Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Kosova. Da se poslužim jezikom holivudskih blockbustera, radi se o knjizi koja je svojevrsni kronološki prequal priručniku Jugoslavija između Istoka i Zapada: Obični ljudi u neobičnoj zemlji. Svakodnevni život u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji 1945 – 1990. Poticaj za oba projekta dao je Euroclio, Europsko udruženje za nastavu povijesti, koje je odigralo značajnu ulogu u stvaranju i povezivanju nastavničkih udruga u ovoj regiji. Svoj doprinos nastanku obiju knjiga dali su stručnjaci (savjetnici, treneri) iz regije, ali i iz Finske, Danske, Nizozemske, Švicarske, Rusije, Velike Britanije, Izraela, Južne Afrike itd.

Knjiga donosi 23 radionice koje se bave razdobljem 1900. – 1945. na prostoru koji je od 1918. do 1945. obuhvaćala Jugoslavija. Fokus je upravo na razdoblju Kraljevine Jugoslavije i Drugog svjetskog rata. Materijali su namijenjeni za nastavu povijesti u završnim razredima osnovnih i srednjih škola.

S metodičke strane, potrebno je naglasiti sljedeće: Svaka je radionica fokusirana na neku temu koja je više ili manje kontroverzna ili osjetljiva. U njihovoj se obradi nudi multiperspektivan pristup: uključivanje i razmatranje višestrukih perspektiva odlika je svakog dobrog povjesničara i svake dobre historije. Svaka je tema organizirana oko ključnog pitanja koje usmjerava promišljanje o temi, no na način koji potiče mišljenje i izaziva neravnotežu koju treba razriješiti vlastitim istraživanjem. Za svaku su temu ponuđeni ishodi učenja. Metode koje se koriste su suvremene, u pojedinim slučajevima čak i inovativne, te su povezane s aktivnim učenjem i kritičkim mišljenjem.

Knjiga donosi bogatstvo materijala: pisanih izvora, fotografija, zemljovida itd., kao i i pitanja za njihovo korištenje i analizu te kratke upute za nastavnike. Ti se materijali mogu koristiti tako kako su zamišljeni, u već gotovim radionicama, ili nastavnici mogu prilagoditi te radionice svojim potrebama – dakle, ne treba ih koristiti kao recept ili kuharicu.

Ciljevi projekta su višestruki i usmjereni prema različitim skupinama i korisnicima: nastavnicima, učenicima i široj društvenoj zajednici. Tako se u uvodu hrvatskog izdanja knjige među ciljevima usmjerenima na nastavnike povijesti navodi jačanje nastave povijesti putem razmjene iskustava, izgradnja kompetencija i zajedničkih obrazovnih alata, podrška izazovima koje predstavlja poučavanje povijesti, promocija regionalne suradnje i podrška profesionalnom razvoju te razvijanje suvremenih metoda poučavanja povijesti (str. 4). Za učenike, projekt pretpostavlja „razvoj kritičkog mišljenja i razumijevanja regionalne povijesti te učenja povijesti putem učenja vještina i kompetencija“ (str. 4). Za širu društvenu zajednicu, ovaj projekt, kao što se navodi u tekstu, pruža potporu međusobnom razumijevanju, promovira mir, stabilnost i demokraciju u regiji te u unapređuje proces pomirenja: „Birajući bolne i kontroverzne teme […] namjeravali smo potaknuti kritičko razmišljanje i razviti svijest o tome da netko drugi možda neće imati istu interpretaciju ‘naše slavne prošlosti’“. (str. 4).

Pogledajmo kako ti ciljevi korespondiraju sa sadašnjim trenutkom u nastavi povijesti u Hrvatskoj. Počnimo s učenicima. Korist koju će učenici imati od ovog projekta i ove knjige izravna je i neizravna. Izravna, jer knjiga nudi inovativne metode za konkretne nastavne jedinice koje su nastavnicima, osobito početnicima, često teške za poučavanje, jer zahtijevaju puno znanja i osjetljivosti za sve ono što se događalo u proteklih četvrt stoljeća. Neizravna, jer se metodički pristup koji nudi priručnik može primijeniti i na druge teme i nastavne jedinice.

Pristup koji nudi ova knjiga može pridonijeti i razumijevanju svrhe i važnosti učenja i poučavanja povijesti. Dopustite da tu tvrdnju ilustriram jednim primjerom. Nedavno sam na jednom web portalu namijenjenom nastavnicima naišla na debatu o odabiru udžbenika povijesti. Rasprava se vodila o tome koji su udžbenici „lijevi“, a koji „desni“ te što ih čini „lijevima“ i „desnima“. Raspravljalo se o tome što se u razredu smije, a što ne smije reći o pojedinim temama, što pokazuje koliki su dometi autocenzure među nastavnicima, što je u dobroj mjeri posljedica autoritarne kulture koja i danas postoji u hrvatskom društvu. Konačno, rasprava je pokazala da mnogi nastavnici još uvijek shvaćaju svrhu nastave povijesti kao primarno odgojnog predmeta, i to u devetnaestostoljetnom smislu (patriotski odgoj, razvoj nacionalne svijesti i sl.).

Naslovnica hrvatskog izdanja "Jednom davno... živjeli smo zajedno"

Naslovnica hrvatskog izdanja “Jednom davno… živjeli smo zajedno”

Takvim poimanjem svrhe nastave povijesti zapravo se ne iskorištava golemi potencijal koji povijest ima za razvoj formalnog mišljenja učenika. Ako se povijest valjano poučava, učenici će biti spremniji prihvatiti nedorečenost i nepotpunost podatka u procesu spoznaje, nesigurnost zaključaka, mogućnost da na neka pitanja postoji više od jednog ispravnog odgovora te da se u konačnici na neka pitanja ne može odgovoriti. To podrazumijeva i mogućnost razmatranja različitih perspektiva te sposobnost razumijevanja drugačijih gledišta s kojima se učenici nužno ne moraju slagati niti ih moraju prihvatiti. Sve to nosi i značajan potencijal za razvoj kritičkog mišljenja učenika: u konačnici, povijesno mišljenje jedan je od njegovih vidova.

Za nastavnike – suradnike u izradi priručnika ovaj je projekt značio mogućnost upoznavanja s inovativnim metodama i tehnikama poučavanja, mogućnost za stručno izgrađivanje i obogaćivanje pristupa poučavanju povijesti . Svi mi koji smo sudjelovali na raznim konferencijama, seminarima i radionicama do kojih smo u velikoj mjeri došli upravo uz pomoć Euroclia znamo koliko je to dragocjeno. Upoznavanje s iskustvima drugih zemalja iznimno je važno jer otvara nove horizonte i perspektive te pokazuje da način na koji se povijest poučava u nas nije jedini mogući, a zasigurno ni najbolji.

Ti su projekti iznimno doprinijeli stvaranju regionalne mreže nastavničkih udruga, što je sudionicima omogućilo razmjenu iskustava, jačanje autonomije i profesionalnog identiteta. Upravo ovo potonje vidim kao jedan od osnovnih zadataka nastavničkih udruga: stvaranje jake zajednice profesionalaca koji posjeduju potrebne kompetencije za poučavanje povijesti – znanja, vještine, ali i stavove i vrijednosti o poučavanju vlastitog predmeta. Ukratko, radi se o jačanju profesionalne etike koja uključuje potrebu za stalnim obogaćivanjem vlastita znanja (što ne mogu dovoljno naglasiti u zemlji gdje je degradacija odnosa prema znanju vidljiva u svim segmentima društva, uključujući i obrazovanje), svijest o važnosti predmeta koji se predaje, mogućnost da se sebi, učenicima i široj zajednici objasni značaj predmeta, poštovanje pravila struke (krađa tuđeg intelektualnog vlasništva u našim je udžbenicima još uvijek redovita pojava).

Konačno, projekt ima značaj i za širu društvenu zajednicu, a ne samo za uski krug stručnjaka. Jačanje osposobljenosti, autonomnosti i profesionalnog identiteta onih koji poučavaju u našim školama može imati pozitivan utjecaj na društvo u cjelini. Živimo u sustavima koji nemaju povjerenja u nastavnike koje zapošljavaju te koji im na razne načine odriču položaj mislećih ljudi, primjerice sustavom odobravanja udžbenika, programima stručnog usavršavanja ili (pre)detaljnim nastavnim programima kojima se nastoji propisati sve, od sadržaja i broja nastavnih sati za pojedine nastavne teme i jedinice do „pravilnih“ interpretacija povijesnih zbivanja. U Hrvatskoj je nastava povijesti i dalje politizirani predmet koji se posljednjih desetak godina jedva malo uspio otrgnuti iz zagrljaja politike, dok rasprave o povijesti općenito često nalikuju na razgovor onih koji se zapravo ne žele ni čuti ni razumjeti. Pitanja obrazovanja uvijek su i politička pitanja i od toga ne treba bježati, no nije dobro ako ostanu samo i isključivo politička pitanja.

No, proteklih su se tjedana u javnosti mogle čuti neke izjave o nastavi i udžbenicima povijesti koje nas vraćaju upravo tamo gdje smo bili prije četvrt stoljeća. Mnogo je toga rečeno, a ja ću se ovdje osvrnuti samo na dvije izjave koje me pogađaju ponajprije kao misleću osobu i građanku ove države koja želi istinski demokratsko društvo. U jednoj od njih (Dubrovnik, 23. 8. 2014.), predsjednik najjače hrvatske oporbene stranke Tomislav Karamarko najavio je, između ostaloga „sređivanje“ hrvatskog školstva i unificiranje školskih standarda, „a ne kao danas, da nam neki kvazi povjesničari pišu povijest onako kako njima odgovara“ (misleći pritom na udžbeničke prikaze socijalističke Jugoslavije i Josipa Broza Tita). U drugoj, izrečenoj koji mjesec prije, poručio je da „svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne“ (misleći pritom na ocjene Domovinskog rata te ostavštine Franje Tuđmana i Gojka Šuška) te u tom kontekstu posebno apostrofirao udžbenike i novine (paradoksalno, to je izrečeno 3. svibnja, na Svjetski dan slobode medija!).

Na stranu teme o kojima se ovdje govori, živimo u društvu u kojemu se nametanje interpretacija koje preferira stranka koja je trenutačno na vlasti – kroz nastavne programe, udžbenike, saborske deklaracije, ustav itd. – smatra normalnim i opravdanim. Naravno, neke se povijesne teme doista tiču cijelog društva, a ne samo povjesničara, osobito kada se radi o događajima koji su bolni za mnoge ljude. Otvaranje rasprava o njima je legitimno jer je to jedan od načina na koji se društvo suočava s prošlošću. No, konačni rezultat ne smije biti diktat: nijedna vlast koja sebe smatra istinski demokratskom ne bi smjela nametati društvu svoju verziju povijesti, odnosno propisivati što treba misliti o prošlosti.

U konačnici, to je dijametralno suprotno od suvremenih trendova u učenju i poučavanju povijesti, uključujući i metode i pristupe koje nudi priručnik koji danas promoviramo. Radi se, dakle, o pristupu nastavi povijesti kojim mlade ljude poučavamo da znanje o prošlome ne čine samo neupitne činjenice već i različita tumačenja istih događaja, kojim im pomažemo shvatiti zašto ljudi mogu doći do različitih zaključaka iako rade s istim izvorima, kao i da razviju kritički odnos prema bilo kojem tekstu, uključujući i udžbenik povijesti koji koriste. Nastava povijesti u Hrvatskoj načinila je posljednjih desetak godina određeni iskorak u tom smjeru, no svako poigravanje njome zbog dnevnopolitičkih potreba lako može poništiti ovaj krhki napredak jer se u ljude unosi strah. U konačnici je i opasno jer takva (zlo)uporaba povijesti može proizvesti samo još jedan začarani krug besplodnih rasprava, sitnih prepucavanja i prebrojavanja tko smo „mi“, a tko su „drugi“. Za društvo su takva redukcionistička objašnjenja podjednako štetna: svijet u kojemu živimo kompleksan je i kompliciran, za njegove probleme nema jednostavnih odgovora i da bismo ga shvatili potreban je drugačiji intelektualni alat od partijskih istina.

Kao što sam rekla, proteklih su tjedana o problematici nastave povijesti govorili mnogi: osim predsjednika najjače oporbene stranke, bili su to i članovi HDZ-ovih odbora za školstvo i znanost, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, pojedini članovi HHO-a, zagrebački nadbiskup. No, riječ nastavnika povijesti i njihove udruge nije se čula. Ovu opasku valja shvatiti kao dobronamjernu kritiku jer poznata je izreka da, ako se ne bavimo politikom, ona će se baviti nama, i to često na onoj najprimitivnijoj razini koja koči razvoj predmeta u smjeru suvremenih ciljeva i metoda poučavanja. Ako sami ne izborimo profesionalnu autonomiju, ako sami ne izborimo prostor slobode, nitko nam ih neće dati. Kao jednu od ključnih pretpostavki na tom putu vidim stvaranje jake i utjecajne zajednice profesionalaca i stručnjaka bez koje se neće moći odlučivati o nastavi povijesti – a to je ujedno i nedovoljno ostvareni potencijal ovog projekta.

Snježana Koren
About Snježana Koren (5 Articles)
Dr.sc. Snježana Koren radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica je više udžbenika i priručnika za nastavu povijesti.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*