Novo:

Procesije te pogrebni i svadbeni običaji krajišnika na temelju kanonskih vizitacija sredinom 18. i početkom 19. stoljeća

U radu se na temelju objavljenih kanonskih vizitacija opisuje svakidašnji život krajišnika krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Opisuju se procesije, pogrebni i svadbeni običaji na primjeru sela Bošnjaci koje je pripadalo jedanaestoj satniji Brodske pukovnije, a u okviru Vojne krajine se nalazilo od početka njezinog formiranja poslije Velikog bečkog rata (1683.-1699.). Najprije se govori o kanonskim vizitacijama kao povijesnim izvorima, a zatim se opisuju navedeni običaji popraćeni odgovarajućom literaturom.

KANONSKE VIZITACIJE

Kanonske su vizitacije pastirski pohodi pri kojima su vizitatori obilazili župe i njihove filijale kako bi utvrdili u kakvom su stanju. Na značaj vizitacija kao povijesnih izvora za proučavanje povijesti (crkvene i vjerske) upozorila je „nova vjerska povijest“ pod utjecajem škole oko „Annales…“ koja je u povijesna istraživanja uvela ideal „totalne“ historije i spoznaja na osnovi rezultata socioloških istraživanja. [1. Dubravka Božić Bogović, Katolička crkva u južnoj Baranji u 18. stoljeću: iz zapisa kanonskih vizitacija, Matica hrvatska: Ogranak Beli Manastir, Beli Manastir, 2009., str. 7.-8.] Vizitacije su bile rezultat posjeta biskupa ili njihovih izaslanika po župama na području svoje biskupije. Cilj je tih posjeta bio nadzor i uvid u stvarno stanje župe te davanje uputa za otklanjanje nedostataka i poboljšanja vjerskog života vjernika. Obavljale su se povremeno i u svome početku bile su općenitije i kraće. Početkom 19. stoljeća one dobivaju svoju ustaljenu određenu formu i obrasce čime su detaljno obuhvaćale cjelokupno poslovanje župe. Od posebnog su značenja bile upute koje su biskupi davali vizitatorima i župnicima da na temelju njih obave i unesu podatke o vizitaciji. Te su upute nazivaju „modus visitationis“ ili „puncta visitationis“ i slično, a predstavljale su temeljne smjernice prema kojima su se obavljale i što su obuhvaćale. Tako je predmetom vizitacija postao uvid u sjedište župe i njezinih filijala, župnika i drugih crkvenih osoba, stanovništva, crkvenih i školskih zgrada, učitelja i školske djece, primanja crkvenih službenika, groblja, križeva, kapelica, kipova, crkava i svih drugih vjerskih aktivnosti te običaja puka. Općenito, prvi propisi o vizitacijama potječu još iz 4. stoljeća, a njihovu je važnost posebno naglasio Tridentski koncil (1545.-1563.). [2. Stjepan Sršan, „Predgovor“, u: Kanonske vizitacije, Knjiga I., Baranja 1729.-1810., Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek, 2003., str. VII.-VIII.]

U radu su korištene objavljene kanonske vizitacije iz 1755. [3. Kanonske vizitacije, Knjiga IV., Srijem 1735.-1768., ur. i prev. Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek, 2006. U nastavku će se koristiti skraćeni oblik: Kanonske vizitacije, Srijem.], 1811. i 1819. godine [4. Kanonske vizitacije, Knjiga VII., Županjski i vrbanjski dekanat 1782.-1833., ur. i prev. Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku – Đakovačko-osječka nadbiskupija, Osijek, 2009. U nastavku će se koristiti skraćeni oblik: Kanonske vizitacije, Županjski i vrbanjski dekanat.]. Objavljivanje vizitacija rezultat je suradnje Državnog arhiva u Osijeku, Đakovačke i Srijemske biskupije, Pečuške biskupije i Županijskog arhiva u Pečuhu. Dokumenti vizitacija objavljeni su kronološki po godinama i datumima, paralelno su objavljeni izvorni tekst na latinskom jeziku i prijevod na hrvatski Stjepana Sršana. Što se tiče vizitacija u kojima se navode Bošnjaci, vizitacija iz 18. stoljeća vrlo je sažeta, dok su vizitacije iz 19. stoljeća puno detaljnije: formulirane su u obliku paragrafa gdje svaki taj paragraf predstavlja jedno pitanje nakon kojeg slijedi odgovor. Vrlo su opširne i bogate raznim pojedinostima.

PROCESIJE I POGREBNI OBIČAJI

Potaknuvši refome na svim područjima Marija Terezija je zahvatila i područje crkve. Naime, kako bi smanjila besposlicu te osigurala što veći broj dana za gospodarske aktivnosti, carica je smanjila broj katoličkih blagdana. Nastao je popis zapovjedanih blagdana: Uskrs, Duhovi, Božić, Nova godina, Sv. Tri Kralja, Spasovo, Tijelovo, Marija Svijećnica, Marijini Navještenje, Marijini rođenje i Marijini začeće, blagdan apostola Petra i Pavla, Svi Sveti, blagdan mučenika Stjepana i blagdan samo jednog sveca zaštitnika. [5. Alexander Buczynski, „Rimokatolička i pravoslavna crkva u Vojnoj krajini (1740.-1868.)“, Povijesni prilozi 12, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1993., str. 41.] Tako da se život seljaka odvijao u izmjenjivanju radne svakidašnjice, osobitih i svečanih prigoda u životu jedne obitelji, zapovjedanih blagdana te blagdana cijele seoske zajednice, u slučaju Bošnjaka blagdan sv. Martina. Postoji tradicijski kalendar koji je obuhvaćao blagdane koji se ponavljaju svake godine i povezani su s istaknutim blagdanima katoličkog kalendara. [6. Zorica Vitez, „Blagdani tradicijskog kalendara“, u: Etnografija: svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 183.] Sastavni dijelovi vjerskoga života bili su sprovodi i procesije. Za procesije se najčešće kaže da su one u religiji kultni ophod prema nekom svetom mjestu ili njegovu središtu, gdje se pritom izvode kultne geste: ples, pjesma, poskakivanje. U kršćanstvu su se javile vrlo rano, stoga su se razvili različiti oblici procesija i zauzeli su svoje mjesto u crkvenom kalendaru. Uvedene su i raznovrsne zavjetne procesije zbog važnih životnih događaja (suša, glad, kuga) ili procesije vezane uz štovanje svetaca. [7. Hrvatska enciklopedija 9, Pri-Sk, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007., str. 29.] U procesiji se uvijek nosi neka sveta stvar ili znak. Najprije ide križ, zatim djeca, muškarci, zatim kler po časti (niži sprijeda, viši otraga), najčasniji koji nosi predmet kulta i na samom kraju povorke žene. Druga vrsta je procesije tzv. kortej, kada se ne nosi nikakav predmet kulta, tada je na čelu najčasniji, a ostali po rangu iza njega. [8. Anđelko Badurina, „Procesija“, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, uredio Anđelko Badurina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., str. 519.]

Selo Bošnjaci krajem 18. stoljeća prikazano na tajnim zemljovodima 18. i 19. stoljeća, Brodska pukovnija

Selo Bošnjaci krajem 18. stoljeća prikazano na tajnim zemljovodima 18. i 19. stoljeća, Brodska pukovnija

Podaci o sprovodima i procesijama zabilježeni su u vizitacijama iz 1811. i 1819. godine. Za sprovode je zabilježeno kako župnik prati pokojnoga samo do kraja sela, ne i do groblja jer je to po običaju sela. Ipak zna župnik otići i do groblja. Primjećena je i zloporaba jer župljani sami pokapaju djecu koja umru da ne bi morali plaćati pristojbu župniku za taj pokop, stoga se moli pomoć časne pukovnije da se to zabrani. Na groblju drži misu i to na Slaninačkom groblju na blagdan Našaća i Uzvišenja sv. Križa, jedan dan prosnih dana i jednom poslije osmine Spomena svih vjernih mrtvih. Na bošnjačkom groblju na blagdan sv. Marka, jedan dan prosnih dana, dan poslije osmine blagdana Svih vjernih i mrtvih i inače ni na koji drugi dan koji nije zapovijedani blagdan. Procesije se tako onda u selu održavaju na sljedeće blagdane: na Uskrsnuće Gospodnje i to dan u noći prije, na tri Prosna dana, na blagdan Tijelova, sv. Marka kada se blagoslivljaju usjevi, Našaća Sv. Križa i na pobožne i opće molbe vjernika da se zadobije spasonosna kiša. Uskrsna procesija i Tijelovska vode se po trgu, ali ne traju dugo, a vode uglavnom do kapela na groblju u kojima se posluša misa i Božja riječ, dolično i s duhovnom izgradnjom se potom vraća do matice crkve. Procesije odlaze i do podignutih križeva s pobožnošću vjernika, bez ikakve neprikladnosti i sablazni, uz dopuštenje časne više vlasti. [9. Kanonske vizitacije, Županjski i vrbanjski dekanat, str. 159., 165., 167., 179., 487., 495.]

SVADBENI OBIČAJI

U vizitaciji iz 1755. godine zabilježeno je i ponašanje svatova koje nije u skladu s ponašanjima koje dopušta crkva. Za vojnu vlast brak je predstavljao „jedino pravo i redovno sredstvo za umnoženje čovječanstva koje izravno utječe na ćudoređe, građanski društveni poredak i na dobrobit države.“ [10. Alexander Buczynski, Gradovi Vojne krajine 2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1997., str. 159.] Da bi se krajiški mladić uopće mogao oženiti, morao je naprije dobiti dozvolu pukovnijskog zapovjednika. Opći građanski zakonik objašnjava kako se vojnicima nije mogla dati neograničena dozvola za brak jer to paralizira njihov ratnički duh, otežava mobilizaciju, a i skupo je zbog troškova uzdržavanja udovica i siročadi. Pukovnijsko je zapovjedništvo trebalo odobriti molbu za ženidbu svakog krajiškog mladića. Kao potvrdu odobrenja dobivao bi mladić posebno tiskan listić (Erlaubnisszettel) ili ženidbenu dozvolu, a svaki prosac mlađi od dvadeset i četiri godine trebao je predočiti i potvrdu o pohađanju vjeronauka. Propisi su zabranjivali ženidbe ako mladenci nisu predočili potvrdu svog duhovnog pastira koji je posvjedočio da mladi imaju dovoljno znanja o svojoj vjeri. Časnici su ženidbene dozvole besplatno morali davati krajišnicima, a svakog svećenika koji je obavio vjenčanje bez potvrde odmah se moralo prijaviti vlastima. [11. Isto, Gradovi Vojne krajine 2, str. 165.] Što se tiče djevojaka, Dvorsko ratno vijeće je smatralo da one kasno stupaju u brak jer su se udavale tek s dvadeset i sedam ili dvadeset i osam godina, dok su djevojke u civilnoj Hrvatskoj stupale u brak s trinaest do šesnaest godina. Razlog tako kasne udaje bila je činjenica kako je većina krajiških mladića bila u ratnim vremenima izvan područja Krajine, tako da su djevojke tek u mirnim vremenima mogle birati mladiće. Osim toga, među mladićima koji su bili na ratištu bilo je i onih koje su djevojke ili njihove obitelji već izabrale, pa su ih radije čekale da se vrate nego da se udaju za nekog drugog, ili su čak znale ostati neudanim. Znalo se dogoditi da su čak i roditelji branili djevojci udaju za drugog mladića dok se odabrani ne vrati. [12. A. Buczynski, „Rimokatolička i pravoslavna crkva…“, str. 78.]

Brojna istraživanja i opisi svadbenih običaja u Hrvatskoj pokazali su kako su svi ti običaji međusobno različiti, ovise o kraju kojem pripadaju, složeni su i sastavljeni od više glavnih običaja krenuvši od odabira bračnog para pa sve do poslijesvadbenih običaja. Proučavanjem tih običaja utvrđeno je njihovih šest glavnih dijelova: 1. zagledi, ogledi, 2. prošnja, 3. obilježje, 4. zaruke, odnosno prstenovanje, 5. svadba, 6. pohodi. [13. Z. Vitez, „Udaja i ženidba“, str. 161.-162.; Zorica Vitez, Hrvatski svadbeni običaji, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., str. 27.] U vizitacijama su zabilježeni svatovi jer je zabilježena i tu zloporaba. Naime, zabilježeno je da se u vrijeme svatova i zaruka, kao i prilikom postupka za vjenčanje, običava od zaručnika tražiti više forinti i više darova za cijelu kuću, te sam zaručnik kao da ide na neki način kupiti zaručnicu. Nadalje, dok se ide u crkvu na vjenčanje, ide se s galamom, bukom, glazbenicima i nekim mimom pučkim zvanim “csausz“, koji prikazuje mnoge neprikladnosti, stvara galamu, dvosmislene pjesme, besramne riječi i nedolične čine okolo stojećoj mladeži. Osim toga je u običaju u kući svatova neko „zločesto podizanje stijega. Sve to, budući da se baš ne čini prikladnim za raspoloženje kod primanja ženidbe, štoviše da kod dobrih katolika, a posebno kod mladeži stvara sablazan i vrijeđa druge pobožne uši, a ti se ugovori, kao neko kupovanje zaručnice, protive sklonidbi ženidbe, sve to treba dokinuti. Narod pak, koji prati u crkvu one koji će sklopiti ženidbu, treba opomenuti da radije Boga moli za zaručnike i da im isprosi sakramentalnu milost.“ [14. Kanonske vizitacije, Srijem, str. 593.] Dalje se iznosi da zaručnik običava dati dvije forinte, a ako je siromašniji, tri ili četiri marijaša za neko piće dan prije vjenčanja. Osim toga zaručnik daruje majci zaručnice jedan par cipela i to zbog sklapanja prijateljstva između rođaka zaručnice i njezine majke kako bi ubuduće mogao imati njezinu naklonost. [15. Isto, str. 593.]

ZAKLJUČAK

Kanonske vizitacije kao povijesni izvori omogućuju nam i uvid u neke aspekte svakidašnjeg života krajišnika. Na temelju vizitacija iz 18. i početka 19. st. saznajemo o održavanju procesija, pokapanju te svatovima. Procesije su se u selu održavale na blagdane koje je Marija Terezija svojom reformom propisala. Odvijale su se oko crkve ili od crkve do kapela na grobljima. U njima su sudjelovali i župljani i župljanke. U vizitacije je ušao kao zapis i to da se djeca pokapaju bez prisutnosti svećenika kako mu se ne bi moralo platiti, stoga se mogli pomoć od vlasti da se to suzbije. Vlast je služila kao instrument koji je trebao osigurati da se i vjerske obveze propisuju onako kako je to bilo propisano crkvenim kanonom. Za svatove je zabilježeno također par elemenata koje treba suzbiti, kao što je postojanje pučkog mima, podizanje stijega itd. Sva ta ponašanja nisu bila u skladu s onim kako je propisivala crkva, stoga se i tog ponašanja trebalo riješiti, a u pomoć je zvana časnička pukovnija. Potpomažući crkveno usmjeravanje pučke religioznosti, i katoličke i pravoslavne, vlasti su ujedno radile na i na stvarnom uspostavljanju religije kao sastavnog elementa povojačenog krajiškog sustava. [16. Željko Holjevac, Nenad Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva u ranome novom vijeku, Leykam international: Barbat, Zagreb, 2007., str. 92.]

OBJAVLJENI IZVORI:

1. Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, sv. 2: Brodska pukovnija, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 1999.

2. Kanonske vizitacije, Knjiga IV., Srijem 1735.-1768., ur. i prev. Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek 2006.
3. Kanonske vizitacije, Knjiga VII., Županjski i vrbanjski dekanat 1782.-1833., ur. i prev. Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku – Đakovačko-osječka nadbiskupija, Osijek 2009.

LITERATURA:

1. Badurina, Anđelko, „Procesija“, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, (ur.) Anđelko Badurina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2000.
2. Božić Bogović, Dubravka, Katolička crkva u južnoj Baranji u 18. stoljeću: iz zapisa kanonskih vizitacija, Matica hrvatska: Ogranak Beli Manastir, Beli Manastir 2009.
3. Buczynski, Alexander, „Rimokatolička i pravoslavna crkva u Vojnoj krajini (1740.-1868.)“, Povijesni prilozi 12, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 1993.
4. Buczynski, Alexander, Gradovi Vojne krajine 2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 1997.
5. Holjevac, Željko, Moačanin, Nenad, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva u ranome novom vijeku, Leykam international: Barbat, Zagreb 2007.
6. Hrvatska enciklopedija 9, Pri-Sk, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2007.
7. Kanonske vizitacije, Knjiga I., Baranja 1729.-1810., Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek 2003.
8. Vitez, Zorica, „Blagdani tradicijskog kalendara“, u: Etnografija: svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Matica hrvatska, Zagreb 1998.
9. Vitez, Zorica, „Udaja i ženidba“, u: Etnografija: svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Matica hrvatska, Zagreb 1998.
10. Vitez, Zorica, Hrvatski svadbeni običaji, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2003.

About Perica Vujic (1 Articles)
Magistar povijesti i magistar edukacije hrvatskog jezika i književnosti. Objavljivao u časopisima Essehist, Roostra, Hrvatistika i Balkanexpress. Od 2011. radi kao nastavnik povijesti.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*