U 5. razredu nakon učenja o Punskim ratovima tijekom ponavljanja učenici su dobili mogućnost da odaberu neki od kreativnih načina za ponavljanje. Kroz crteže ili pisanje priče mogli su prikazati što znaju i koliko razumiju događaje tog razdoblja. U nastavku je primjer jednog od sastavka i crteži rimskih legionara.

Tweet

Mali Punjanin

Živim u jednoj bogatoj obitelji u gradu Kartaga. Tata je vojskovođa, a mama kao sve ostale žene u moje doba su se brinule za djecu, to jest mene. Ja sam jedinac i ponosan sam na to – slobodan kao ptica. Zovem se Marko. Moj je grad predivan, razvijen – čak postaje najveća sila na Sredozemlju. Malo znam o prošlosti moga grada. Znam da je ovdje bila prva fenička kolonija, čak i najpoznatija.

Feničani su bili vješti majstori (kao i mi) proizveli su grimizne tkanine (koja je jako poznata) i još mnoge različite stvari. To je moj život, a sada na spavanje (mama dovikne, a ja se pritajim u postelju i utonem u san).

Ujutro kad sam se probudio cijeli grad je žurio i brujio da će nas napasti Rimljani. Ljudi su govorili da su Rimljani već zauzeli njihove posjede na Siciliji, Korzici i Sardinijiji. Kad sam došao za stol na doručak rob Maksimilijan nas je posluživao. Tata je ljutito rekao da će morati u rat i to već sutra. Inzistirao je da moram i ja s njim kao vojskovođin sin. Mama me nije pustila, ali sam se iskrao jer se moram boriti za svoj grad. Sutra smo u ranu zoru krenuli s tatinim šefom Hanibalom. Putovali smo i zbog napora vojnici su umirali. Ja sam teško obolio. Nije to bila bitka za mene. Premlad sam. Dječaci u mojoj dobi se bore sa protivnicima, a ja ležim sav u znoju na tatinim grudima i žalim kao nekakav slabić što nisam ostao kod kuće. Spavam, budim se, zamaglilo mi se, pa opet ništa ne čujem, ne vidim i onda… ne mogu micati tijelo. Mislim da umirem. Zadnje što čujem je tatin jecaj. Bili smo blizu Rima… (Napisala: Julija Jančec)