Novo:

Prikaz društvenog stanja u poslijeratnim godinama Prvog svjetskog rata u osječkim radničkim glasilima

U ovom se radu daje prikaz društvenog stanja u Hrvatskoj i svijetu u poslijeratnom razdoblju, Prvog svjetskog rata, u osječkim radničkim glasilima.(1) U ovom su razdoblju u Osijeku izlazila petora radnička glasila: Aprovizacija, Radničke novine, Socijalista, Male novine i Radnička riječ. Na temelju pisanja radničkih glasila možemo zaključiti da su ona bila posebno kritički nastrojena prema „novom svjetskom uređenju“ koje se konstruiralo na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Glasila su opširno izvještavala o besposlici, korupciji i nesnalaženju nove vlasti na području Hrvatske. Glasila su također izvještavala o „valu socijalističkih revolucija“ koji je zahvatio Europu.

Uvod

Već potkraj 1917. i početkom 1918. – unatoč vojnim uspjesima Centralnih sila – prilike u Austro – Ugarskoj Monarhiji sve više su se pogoršavale. (2) Socijalni nemiri koji su zahvatili Europu nisu zaobišli niti prostor južnog dijela Monarhije. Socijalno je nezadovoljstvo postupno zahvaćalo cijelu državu. Takva su gibanja pridonijela sve većoj destabilizaciji Monarhije. Narodi koji su u početku prihvaćali rat te smatrali kako će biti kratkog vijeka doživjeli su veliko nezadovoljstvo ratom koji se nije odvijao na način kakav je većina stanovništva i političara priželjkivala. Rat je trajao duže od očekivanog i iscprio je sve društvene staleže i društveni kapital zemalja sudionica. Kao posljedica rata pojavila se zaoštrena socijalna diferencijacija stanovništva. Takva je društvena situacija uzrokovala val štrajkaških pokreta u Europi koji se počeo širiti već 1917. godine.

U vremenu neposredno nakon kraja Prvog svjetskog rata radnici su započeli s obnovnom radničkog pokreta. (3) Prvi svjetski rat i njegove posljedice radnici su doživjeli kao dokaz konačnog sloma kapitalizma. Stvorilo se ozračje koje je predstavljalo početak novoga doba i „obećanog vremena“. Europu je zahvatio val „socijalističkog optimizma“. Vjerovalo se kako je kapitalizmu došao kraj jer „ovakvo društvo ne može više i ne sme postojati, ono se mora iz temelja srušiti“. (4) Radničke novine su pisale kako kapitalizam „izmožden, iscrpljen leži danas…“ (5) bez svoje vojske kao najjačeg uporišta. Isticalo se kako je stiglo vrijeme socijalizma unatoč tomu što je „…četa ‘učenjaka’ raznih struka bila u svijetu zaposlena pobijanjem socijalizma i kolektivizma…“ (6) Radničke novine navode kako je rat stvorio „…nesigurnost i neizvjesnost i neorjentiranost…“ (7) Takvo je stanje zahvatilo čitavo društvo i sve klase, a jedini je izlaz predstavljala socijalistička reforma. Socijalista jepovodom obilježavanja 1. svibnja 1919. godine dao kratki pregled radničke borbe. U članku se ističe kako u početku borbe „Na ostvarenje naših konačnih ciljeva, na otstranjenje privatnog vlasništva i kapitalističkog gospodstva nismo onda ni pomišljali, sanjali smo tek o njemu poput ubogog prosjaka o boljem životu na drugom svijetu.“. (8) Svijet je bio na najboljem putu i vladala je nada kako neće s njega skrenuti.

Nažalost malo je autora i radova koji se sustavno bave društvenom problematikom u poslijeratnom razdoblju Prvog svjetskog rata. (9) Prvi je svjetski rat uglavnom promatran kroz prizmu velikih bitaka, Mirovne konferencije kao njegovog „velikog finala“ te Oktobarske revolucije. Međutim ono što se događalo „na ulici mjesecima nakon Velikog rata je nedovoljno istraženo.

Domaća je historiografija, pozornost u poslijeratnom periodu Drugog svjetskog rata, usmjerila isključivo na sukob unutar radničkog pokreta koji se podijelio na „radikalce“ i „reformiste“.
Među rijetkim člancima, koji obuhvaćaju društvenu problematiku nakon Prvog svjetskog rata, je članak Branke Boban „Socijalni problemi i njihov utjecaj na rasploženje najširih slojeva u Banskoj Hrvatskoj prema stvaranju jugoslavenske države 1918. godine“. (10) U članku je prikazano društveno stanje poratnog vremena koje je obilježeno: korupcijom u aprovizaciji, velikom glađu, nedostatkom radne snage te prisilnom rekvizicijom. Autorica ističe kako su najveći socijalni problemi na području Banske Hrvatske „posljedica mentaliteta nastalih u drugoj polovici 19. stoljeća, …“ (11)

Bogdan Krizman je 1957. godine objavio građu o nemirima na kraju 1918. godine, tj. spise Narodnog vijeća SHS. (12) Radi se zapravo o vijestima koje su dolazile iz različitih krajeva Hrvatske i Slavonije u kancelariju Narodnog vijeća. Građa nam otkriva „desolatne prilike“ koje su vladale na spomenutom području.

Za razliku od skromne literature o poslijeratnom razdoblju na području Hrvatske, o osječkim radničkim glasilima gotovo da i ne postoji pisani trag. Osječka radnička glasila nisu još uvijek istražena kao poseban predmet historijskog značenja. O njima se pisalo u sklopu opsežnijih studija. Tako publicist i političar Vitomir Korać u svojoj knjizi Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj samo taksativno navodi osječku radničku štampu, u sklopu obrade ostalih radničkih glasila. Josip Horvat, u knjizi Povijest novinstva Hrvatske 1771.-1931, od osječkih radničkih glasila navodi samo Radničke novine.

U ovom je radu pozornost posvećena odnosu radničkih glasila, (13) koja su izlazila u Osijeku u poratnim godinama Prvog svjetskog rata, prema društvenom stanju u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Poseban je naglasak postavljen na korupciji i „lažnu demokraciju“.

Radnička su glasila uglavnom bila negativno usmjerena prema društvenom stanju. Pisala su kako se ništa nije promijenilo padom Monarhije nego je sve vraćeno na „prijašnje staze“. Kao probleme poslijeratnog društva radnička su glasila navodila: seljačke nemire i neriješeno pitanje veleposjeda, pasivnost političara, korupciju, zabranu „švapčarenja“, zabranu uvoza stranih novina i cenzuru.

Osječka radnička glasila

Iako je rat 1918. godine završio u Hrvatskoj je u iduće dvije godine ostala na snazi cenzura. Josip Horvat u svojoj knjizi Povijest novinstva Hrvatske 1771.-1939. navodi „Sve se promijenilo za novinski život i razvitak. Jedino je ostala nepromijenjena cenzura.“ (14) Tako su neki brojevi Malih novina više imali praznih stranica nego teksta. Neposredno nakon završetka rata cenzura je bila u nadležnosti vojnog cenzora. Tako su Radničke novine objavile pismo upućeno uredništvu koje je potpisao komadanat pukovnik Jovanović. U pismu se navodi kako će se list „…moći štampati tek nakon obavljene cenzure. Radi ravnanja naručito pripominjem, da se zabranjuje svako pisanje i kritikovanje, odnoseće se na vojsku i njezine ustanove.“ (15) U istom broju uredništvo odgovara kako neće udovoljiti ovom nalogu. S vremenom je cenzura prešla iz nadležnosti vojnog cenzora u nadležnost civilnog cenzora. Socijalista u broju od 27. travnja 1919. godine donosi vijest kako cenzura novina više nije u nadležnosti vojnog cenzora. Također ističe kako je „Naš predposljednji broj bio gotovo sasvim bijel.“ (16)

Vrijeme nakon Velikog rata Horvat u svojoj knjizi naziva vremenom „obnovljenog političkog novinstva“. U tom vremenu „obnovljenog političkog novinstva“, a zbog „manjka sposobnih za agitaciju“ u Osijeku su počela izlaziti radnička glasila. Sva su radnička glasila osim Radničke riječi objavljivala tekstove i na njemačkom jeziku. Aktivnu su ulogu u novim radničkim glasilima imali socijalisti koji su djelovali prije početka Prvog svjetskog rata.

Prve novine, koje su označile početak izdavanja radničkih novine u Osijeku u poratnim godinama, nosile su naziv Aprovizacija. List socialno-demokratskog radništva za promicanje interesa oko opskrbe pučanstva. (17) List je bio besplatan, stoga je vjerovatno uslijed nedostataka sredstava nakon 3. broja prestao izlaziti. Aprovizacija se, u svojem skromnom vremenu izlaženja, bavila socijalnim položajem osječkog stanovništva.

U lipnju 1918. godine su počele izlaziti Radničke novine. Socijalističko glasilo. (18) Novine su već u svom prvom broju u članku „Strukovni pregled“ donijele vijest o štrajkaškim pokretim u Osijeku. U osječkoj su tvornici „Krauss“, radnici štrajkali za povećanje plaće za 1 krunu. (19) U četvrtom broju, navedene novine, donose vijest kako su podvornici u Hrvatskoj zemaljskoj banci stupili u štrajk. Kao razlog štrajka navode da su podvornicima ugovorom osim plaće bila osigurna odjeća i obuća. Međutim plaće su smanjene, a umjesto cipela i odjeće podvornicma je isplaćeno K600. To je radnicima bila malo za kupovinu novih cipela i odjeće. Stoga su radnici stupili u štrajk i tražili ono što im je ugovorom obećano. (20) U istom su broju novine pisale kako je završio štrajk u tvornici krpa koji je trajao šest tjedana. Radnice su djelomično uspjele ostvariti svoje zahtjeve, pa su radne prostorije „preudešene“ higijenskim uvjetima. (21)

Prve novine koje su počele izlaziti 1919. godine nosile su naziv Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo. (22) U svojim su se brojevima novine bavile „žalosnim“ društvenim pojavima poput batinanja i hapšenja stanovnika, cenzurom, zabranom „švapčarenja“ i korupcijom.

U Osijeku je 16. svibnja 1919. izašao prvi broj novog glasila koji je nosio naziv Male novine. Radničko glasilo. (23) Kao razlog svoga izlaženja novine navode „…da širim slojevima gradjanstva, radništva i seljaštva pružimo za jeftin novac neovisne dobre i poštene novine.“ (24)

Radnička riječ je počela izlaziti 1919. godine. (25) Novine su se pojavile kada je već došlo do foramalnog raskola na lijevu i desnu struju unutar radničkog pokreta. Stoga veći dio tekstova unutar ovih novina je posvećen proganjanju i uhićenju pripadnika lijeve struje od strane redarstvene oblasti.

Prikaz poslijeratnog stanja u svijetu

Svijet je u poslijeratnom razdoblju Prvog svjetskog rata obilježen uspostavom triju komunističkih država i valom socijalnih nemira i štrajkova te Mirovnom konferencijom u Parizu. Svijet je, kako se tada činilo, bio spreman za krah kapitalizma koji je vodio u „socijalističku budućnost“.

Pobjeda je boljševika u Rusiji, i uspostava prve komunističke države u svijetu, dala „vjetar u leđa“ svim europskim socijalistima. Ta pobjeda je bila znak kraja kapitalističkog društva. „Crveni plamenovi“ s istoka počeli su zahvaćati europske zemlje. Smatralo se kako je širenje komunizma neizbježno.

U studenom 1918. godine socijaldemokrati su preuzeli vlast u Njemačkoj. Karl Liebknecht je ubrzo proglasio Njemačku socijalističku republiku. Međutim uskoro je došlo do sukoba između Fridricha Eberta i njegovog suradnika Philipa Scheidemanna sa Spartakovim savezom. (26) To je bila manifestacija općeg raskola unutar Druge internacionale na lijeve i desne socijaliste. U Njemačkoj je buknuo „Radnički rat“. Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg došli su u sukob s Ebertom i Scheidemannom smatrajući kako se ideal socijalizma u Njemačkoj nije u potpunosti ostvario. Radničke novine su pisale kako njemački radnici „Svom bratoubilačkom borbom tjeraju samo vodu na mlin entantinih imperijalista i svih ostalih protivnika radnog naroda…“. (27) U idućim brojevima, navedene novine, su nazvale radnički sukob u Njemačkoj „…pljuskom u lice svoj dosadašnjoj socijalističkoj teoriji…“. (28) Socijalista piše „Nu, sigurno je, da bi pobjeda na strani proleterijata već davno bila, da nije nesretna politika Scheidemanove vlade dovela do rascjepa u redovima proleterijata. Njezino bratimljenje sa militarističkom mafijom njemačkom zadalo je teški udarac uspješnom vodjenju revolucije (…) Njegova vlada je htjela sjediti na dvije stolice – na zapadu i istoku – i srušila se je na diktatu engleskog i francuskog kapitalizma.“ (29)

Smrću je Rose Luxemburg i Karla Liebknechta završio radnički sukob u Njemačkoj. (30)
„Radnički rat“ u Njemačkoj je obilježio sve radničke pokrete u Europi. Naime, razmimolaženje u taktici i metodama kojima se treba ostvariti socijalizam činile su „kamen spoticanja“ unutar ljevice nakon Prvog svjetskog rata.

Ubojstvom Karla Liebknechta i Rose Luxemburg te gušenjem Bavarske Sovjetske Republike u svibnju 1919. situacija se u Njemačkoj smirila. To je ujedno i značilo kraj „sna o sovjetskoj republici“ u Njemačkoj.
Nakon Njemačke je „crveni plamen“ zahvatio Mađarsku. Bela Kun je zajedno sa socijaldemokratima 21. ožujka 1919. proglasio drugu komunističku republiku, nakon što su to učinili boljševici u Rusiji. Uspostava je Mađarske Sovjetske Republike imala veliki odjek. Radničke novine su pozdravile uspostavu nove komunističke države ističući kako „…će istup ugarskog proleterijata biti okrunjen uspjehom…“ (31) Nada iz Radničkih novina nije se ispunila te je Mađarska Sovjetska Republika nakon 133 dana prestala postojati.

Osim pokušaja uspostave komunističkih država, poslijeratno je stanje obilježeno i valom štrajkova. Margaret MacMillan prikazujući sliku Pariza u poratnom razdoblju piše: „Štrajkovi i prosvjedi bili su svakodnevna pojava. Te zime i proljeća ulicama su marširale prosvjedne povorke muškaraca i žena u tradicionalnoj plavoj odjeći francuskih radnika kojima su se suprotstavljale povorke pripadnika srednjeg sloja.“ (32) U Češkoj je također u mnogim „….gradovima došlo do velikh demonstracija radi ogromne skupoće.“ (33) Novine pišu kako rat nije promijenio vladajuću klasu. „Svjetski rat nije dakle na njihovom ‘moralu’ baš ništa promijenio, naprotiv, opće globljenje samo se pommogostručilo; bogati postadoše bogatiji, a siromašni još siromašniji, pa sada etogiće ti mutikaše, da im sirotinja plati račun.“(34)

Štrajkovi su zahvatili i zemlje pobjednice poput Engleske i Francuske. U Engleskoj su stražari, „stupovi svake vlasti“, najavili štrajk jer im vlast nije željela priznati pravo na sindikalnu organizaciju i štrajk. (35) Radničke novine pišu kako „U području Ruhr (Njemačka) štrajkuje 40.000 rudara.“(36) Socijalista donosi vijesti o štrajkovima u Francuskoj i Italji. U Italiji se štrajk brzo proširio i zahvatio velike mase. Smatralo se kako „Medju radništvom vlada toliko ogorčenje, da će doskora buknuti generalni štrajk.“ (37)

Diljem Europe se zagovarao socijalizam. „Talijanski socijalisti izjavili su se na svojim kongresima za diktaturu proleterijata i naložili vodstvu, da odmah poduzme potrebite korake.“ (38) Francuski su socijalisti također zahtijevali akcije u korist socijalne revolucije „…Francuska nesmije dozvoliti, da se revolucije u susjednim zemljam uguši…..“ (39) Socijalista u broju od 29. ožujka 1919. piše kako je u Austriji osnovana komisija za socijalizaciju. (40) Članak „Socijalizacija u Austriji“ navodi kao se u Austriji vrši socijalizacija gospodarskih poduzeća. „Čim dotično poduzeće predje u ruke države, pokrajine ili općine prestaju sva prava i dužnosti dosadnjeg privatnog vlasnika, i poslovanje vodi se dalje na račun primaoca posla.“ (41) Male novine su, u broju do 31. svibnja 1919. godine, također izvijestile o provođenju socijalizacije u Austriji. Narodna skupština je donijela „…nadasve važan zaključak, iznijevši osnovu o socijalizaciji ugljenokopa, trgovine ugljena na veliko, produkcije sirovog željeza, raznih primjena elektriciteta, iskorištavanje hidraulične snage…..“ (42) Socijalista donosi vijest o socijalizaciji rudokopa u Engleskoj. (43)

Socijalista je pisao o pokušaju „socijalističkog uređenja“ u novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi se o osnivanju jedne tvornice koja je sa svojim „poslovnim redom“ označavala početak „socijalizacije“. Tvornica se nalazila u „plodnom kraju Srijema, tik ispod Fruške gore“. U članku se navodi kako će neženje dobivati stan u svratištu naselja, a kako će svaka obitelj biti dužna da vrt pred kućom brižno njeguje i nasadi cvijećem. (44)

Radnička su se glasila posebno „oštro“ odnosila prema radu Mirovne konferencije u Parizu. Konferencija je započela s radom 18. siječnja 1918. godine i trajala je do 21. siječnja 1920. godine. Povodom otvaranja Mirovne konferencije Radničke novine su pisale: „…otvorena je prije nekoliko dana svečanom besjedom francuskog predsjenika Poincaréa u kojoj je grmio protiv imperijalizma i veličao ideje pravednosti i pravice…“ (45) Kako je Mirovna konferencija odmicala s radom raslo je uvjerenje kako ona predstavlja dogovor oko „podijele plijena“ između velikih sila. U takovom su ozračju i govoru o klasnoj borbi, kao „socijalnom disanju što obnavlja život i pomlađuje čovječanstvo“, mirotvorci krojili buduću kartu svijeta. Radnički je tisak pisao kako Mirovna konferencija mora zadovoljiti imperijalne prohtjeve država pobjednica. U prilog tome pisali su kako Italije ima ogromne pretenzije na Jadran. U tekstu „Zar novi rat?“ navodi se kao „..dolaze alarmante vijesti, koje kažu, da smo na pragu novoga rata izmedju Kraljevstva SHS i Italije. Mirovna konferencija u Parizu očito se je pokazala nesposobnom, da dovede u sklad težnje talijanskih i jugoslavenskih imperijalista…“ (46) U istom se članku navodi kako „Nas socijaliste ovo ni najmanje ne iznenadjuje, jer nikada nismo polagali prekomjerne nadu u parišku konferenciju…“. (47)

Socijalista piše: „Prilike u Evropi su već dosta desperatne, ali to čuvenu mirovnu konferenciju ne smeta, ona rasprava i raspravlja u beskonačnost i uza to izgladnjuje srednju Evropu do agonije – u koju će konačno i ostali dospjeti.“ (48) Male novine u članku „Plebiscit neka odluči“ pišu kako razni narodi nedužno stradavaju „…uslijed huškačke imperijalističike politike neodgovornih elemenata. Mirovna konferencija već se kroz mjesece nateže što će tko ugrabiti (…), a narodi uslijed toga stradavaju.“ (49)

Opisujući stanje u svijetu Male novine navode kako dvije ideje vladaju svijetom. „Jednu zastupa predstavnik novog svijeta, pretsjednik Udruženih Država riječju i dijelom na pariškoj konferenciji, drugu propaguje ne manje snažno današnji diktator Rusije i Moskve.“ (50) U članku se ističe kako su obje ideje „zavijene u maglu“ te kako niti jedna još nije polučila uspjeha.

U svijetu je s jedne strane vladao „kapitalistički kaos“, a s druge je strane bila prisutna vjera u „socijalističku budućnost“. Stvaranje socijalističkog društva postao je glavni imperativ. Socijalizam se proglašavao spasom za sve one koji žive od vlastitog rada. „Pogrješeno je mišljenje da je socijalizam samo u interesu proleterijata; naprotiv socijalizam je u interesu sviju onih, koji se ma i većim dijelom uzdržavaju prihodom iz vlastitog rada, pa bili to proleterci, mali obrtnici, seljaci, mali činovnici, sitna buržoazija i intelektualci.“ (51) Vladalo je uvjerenje kako će se socijalizam osvariti jer je to jedina mogućnost ljudske zajednice, koja odgovara potrebi i pravu čovječanstva. Radničke novine ističu kako se socijalizam jedino može širi putem obrazovanja. „Zato mi socijaliste moramo znati, da se socijalistička nauka osniva na znanju i da je rad oko obrazovanja radnika jedan od najzamašnijih poslova u našoj borbi.“ (52) U istom se članku navodi kako socijalisti ne smiju „…neprijatelju ostaviti duševnu jakost, naobrazbu…“ (53) S takvim djelovanjem socijalizam će se ostvariti „…jer je socijalistička misao i organizacija svugdje stvorila ozbuljne ljude i dokazala, da shvaća vrijednost znanja i značenja.“ (54) U takvom stanju svjetske politike stvorena je nova država na jugu bivše Austro-Ugarske Monarhije.

Raspad Austro-Ugarske Monarhije

Narodi su na jugu Monarhije rat vidjeli priliku za izlazak iz „tamnice“. Stoga su hrvatski političari u emigraciji počeli raditi na ostvarivanju nove državne tvorevine, u okviru Jugoslavenskog odbora. Krajnji je cilj bilo ujedinjenjenje s ostalim Slavenima. Kako zemlje Antante, u početku rata, nisu htjele potpuno uništenje Monarhije, na zasjedanju Carevinskog vijeća 30. svibnja 1917. godine ime Jugoslavenskog kluba dana je izjava poznata kao Svibanjska deklaracija. U njoj je izražena težnja ujedinjenju Slovenaca, Hrvata i Srba u jedno državno tijelo, ali „pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije“. (55)

Međutim je već početkom 1918. godine postalo jasno kako se Monarhija ne može održati. Nakon Konferencije na Krfu (56) održan je u travnju 1918. godine kongres potlačenih naroda Austro-Ugarske Monarhije na kojemu je izražena „neophodnost rušenja Austro-Ugarske“. (57)

Nakon osnivanja Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba kao nadstranačkog tijelo, u jesen 1918. godine u saboru je objavljeno prekidanje svih državnopravnih veza hrvatskih zemalja s Austro – Ugarskom. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija te Rijeka pristupile su u novu državu pod nazivom Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Glavno je političko tijelo nove države bilo Narodno vijeće.
Obnovljeni je radnički pokret putem svojih glasila najavljivao „novo doba“. Radnička su glasila pisala kako narodi moraju sami „rukovati svojom sudbinom“. Međutim ono što je uslijedio nije bilo ono što su radnici očekivali. Unatoč urušavanju „tamnice“ svijetlo nije prodrlo na slavenski jug. Nakon početnog je optimizma uslijedila realnost. „Novo doba“ je, prema radničkim glasilima, donijelo pljačkanje veleposjeda, korupciju i cenzoru.

Branka Boban navodi kako „Promatraču sa strane moglo se, stoga, činiti da u Hrvatskoj potkraj rata vlada anarhija (…) nema nacionalne organizacije niti državnog i političkog vodstva.“ (58)

Seljački nemiri i agrarna reforma

Poslijeratno je vrijeme u Slavoniji obilježeno seljačkim nemirima i zahtjevima za agrarnom reformom. Nakon godina izrabljivanja gorčina je seljaka buknula u listopadu 1918. godine. „Narodni bijes“ je zahvatio gotovo cijelu Slavoniju. Radničke novine su pisale kako razbješnjela masa sve pali od svinja do šuma. Čak su zapalili i bolnicu u Bršadinu. (59) Radnička su glasila isticale kako nema ni „računa ni reda“ sve je u metežu. „Mnoge su industrije prestale raditi, jer su seljaci sve popljačkali.“ (60) U Osijeku su radnici organizirali noćna dežurstva, tj. Crvenu gardu koja je osiguravala grad od pljački.

Bogdan Krizman, predstavljajući građu o nemirima u Hrvatskoj na kraju 1918. godine, donosi pregled „Telefonsko-telegrafskih obavijesti“ koje su stizale iz raznih dijelova Hrvatske u središnju kancelariju Narodnog vijeća. (61) Jedna je takva obavijest stigla iz Osijeka krajem listopada 1918. godine., prema njoj u Osijeku vladaju „velike bune i užasni dani. Masa je dobila oružje i počela pljačkati. Uzbuđeni seljaci iz okolišnih sela navalili na grad i vlastelinstvo u okolici. Mrtvi tri i mnogo ranjenih“. (62) Krizman iz sačuvanih obavijesti zaključuje kako su nemiri trajali „prvih 15-20 dana nakon“ proglašenja Države SHS. Kako Država SHS nije imala vojne sile pozvala je srpsku vojsku da smiri situaciju. Uslijed dolaska srpske vojske radnička je štampa pisala o batinanju stanovništva koje je vojska provodila.

Proklamirajući kraj „kapitalističkog ropstva“, Radničke novine su pružale opravdanje seljačkim nemirima ističući kako su seljaci žrtve izrabljivačkog sistema. Novine su isticale kako seljake ne treba kažnjavati nego im treba dati oni što im pripada, tj. izvršti što hitnije agrarnu reformu. Radnička su glasila isticala kako seljak u svojoj jezgri nije revolucionaran i ne teži za silovitim prevratom nego teži tome da unutar starih ustanova živi udobnije i bolje. Seljačku su pobunu radnička glasila interpretirala kao „prikaz kulturne zaostalosti“. (63)

Unatoč početnim seljačkim nemirima Radničke novine u broju od 16. siječnja 1919. godine pišu o primjeru tenjskih seljaka koji su se, zbog neodlučnosti vladajućih krugova po pitanju agrarne reforme, sami organizirali. (64) Uzeli su jedan pogranični veleposjed u zakup i zajednički ga planiraju kao zemljoradnička zadruga obrađivati. U zadrugu može pristupiti svaki Tenjac, a svaki će od pristupljenih dobit svoju nadnicu, koju će podijeliti prema uloženom radu. (65)

Novoosnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca uvidjela je kako se agrarno pitanje treba riješiti što prije. Seljaci su konačno htjeli posjedovati zemlju koju će obrađivati za sebe, a ne za veleposjednika. Vlada Stojana Protića predala je pitanje agrarne reforme u nadležnost Ministarstva za socijalnu politiku na čijem je čelu bio socijaldemokrat Vitomir Korać. Radničke novine pišu kako „Vlada mora činom dokazati, da se veleposjedom kani u interesu naroda obračunati.“ (66) Radnička su glasila smatrala kako se pitanje veleposjeda mora odmah riještiti jer će inače mnogi posjedi ostati neobrađeni što bi moglo dovesti do još veće gladi i nestašice hrane. Glasila su zahtijevala da se posjedi podijele „.medju one, koji si kane zaslužit kruh obradjivanjem zemlje. Kod toga će se posebna pažnja obratiti seljacima, koji danas od svojega zemljišta ne mogu živjeti, invalidima, i seljačkim radnicima i onima, koji su trpjeli u ratu“. (67)

U veljači 1919. objavljene su Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme. Komisija je za rješenje agrarnoga pitanja predložila glavna načela agrarne reforme koja su, između ostalog, obuhvaćala i ekspropriaciju velikog posjeda, uz isplaćivanje odštete prijašnjim vlasnicima.

Međutim zbog utjecaja kapitala i bivših veleposjednika agrarna reforma nikada nije u potpunosti zaživjela. Radnička su glasila pisala kao su pojedinici ponovno dobili ogromne posjede dok su ostali seljaci još jedanput dobili mizeriju. Neki seljaci iz Tenja su se potužili uredništvu Socijalista protiv postupaka njihovih sumještana. Jer su neki sumještani uzeli u zakup sebi najbližu zemlju dok su ljudi koji nemaju ni konja ni kola dobili najudaljeniju zemlju u zakup. Socijalista zaključuje kako „To nije u ostalom ništa nova, jer se tečajem izdavanja zemlje u zakup na mnogim mjestima pokazalo, da je sebičnost iznad bogatsva.“ (68)

Pitanje je raspodjele zemljišta ostalo dugo vremena „visjet u zraku“, pa bi mogli reći, uzimajući u obzir i agrarnu reformu nakon Drugog svjetskog rata, da pitanje raspodjele zemljišta nije nikada u potpunosti riješeno do današnjih dana.

Odnos radničkog tiska prema Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (69)

Prvo „veliko pitanje“ koje se pojavilo nakon sloma Monarhije bilo je pitanje državnog uređenja buduće Jugoslavije. To je bilo i glavno pitanje pregovora između Nikole Pašića i Ante Trumbića na Krfu. Radnička su glasila smatrala kako buduća država mora biti republika jer su Karađorđevići „reprezentanti Srpstva“, pa bi se ostali narodni osjećali zapostavljenima. (70) Glasilasu upozoravala kako prisilno ujedinjene i nametanje države forme može uroditi samo „krvavim bojištem“. Ujedno su radnička glasila upozoravala na nacionalni šovinizm kojemu ne bi trebalo biti mjesta u novoj državi. Želje radničkih glasila nisu se ostvarila te je 1. prosinca 1918. godine proglašeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Već u veljači 1919. godine Radničke novine pišu „kako se nedosljedno provadja ideja Jugoslavije“. (71)

Opisujući stanje i krizu rada u novoj Kraljevini Socijalista je isticao kako „Toliko parasita na ljudskom tijelu nije nigda bilo, koliko ih je danas. (…) Svemu tomu je uzrok nesredjenost gospodarskih odnošaja kojam mnogima dozvoljava da u mutnom love. (…) Zato su nam kavane pune badavadžija, željeznice pune trgovaca, drumovi i šume pune razbojnika.“ (72) Opće je stanje u državi označeno kao stanje kaosa. „Prometna sretstva uništena, produktivna sretstva nikakova, (…) Eto štrajkovi na sve strane, povišice plaća i nadnica na dnevnom su redu, ali od početka do svršetka takove borbe postaje joj efekt jednak ništici, jer dok povišica dospije štrajkašu do ruku, već ju je skuopća prestigla i igra počinje iznova, u beskonačnost.“ (73) Ističući ekonomsku zaostalost nove države Radničke novine su pisale „..ne samo da se nalazimo u pelenama ekonomskog razvoja, da bez uvoza nemamo ni najprečih dnevnih potreba, nego se u velikom dijelu te države još ore drvenim plugom, kuje sjedeć na zemlji, vrši krvna osveta, liječi po vračarima, putuje ko u priči iz tisuću i jedne noći.“ (74) Radnička su glasila bila uvjerenje kako postoji vlada „najcrnje reakcije i grubog nasilja“ koja dozvoljava ovakvo stanje.

Političari su, u radničkim glasilima, označeni kao državnici koji su puni pesimizma. Ističe se kako narodom vlada veliko nezadovoljstvo. Novine upozoravaju kako se ne da više „…vladati kano prije; o tome nema ni govora. Sada znači vladati, sve predvidjeti svemu predusresti, sve razumjeti, a naručito gledati na interse širokih slojeva naroda, a ne na tanki sloj dosada povlaštenih, koji su svoju ulogu konačno doigrali.“ (75) Na kraju članka upućena je poruka državnicima: „Ili radite brzo i razborito, ili se što brže uklonite.“ (76)

Posebane su osvrte radnička glasila davala na političare koji su nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije promijenili svoja politička uvjerenja. Radnička su glasila takvu pojavu nazvala „okretanje kabanice“. Kao primjer, Radničke novine, navode općinskog odbornika u Valpovu Desathyja. Novine pišu kako je Desathy očito „…zaboravio onu čarobnu noć 17. kolovoza 1914. kad je u slavu rodjendana Franje Josipa održao pred općinskom zgradom oduševljeni govor u kojemu je slavio svetost i pravednost Habsburgovaca i Austrije…“ (77) Govor je bio obilježen poklicima protiv Petra Karađorđevića i Srbije. Sada kada je uspostavljena Kraljevina Desathy je pozvao srpsku vojsku jer je jednu večer „mladjarija vraćajući se sa zabave kući pjevala te tako rušili noćni mir dr. Desathya…“ (78) Radnička riječ u broju od 20. svibnja donosi još jedna primjer „okretanja kabanice“ stanovitog Jovana Jakšića iz Osijeka. Prema navedenim novinama Jakšić je bio socijalista koji se nakon nekoliko dana provedenih u zatvoru okrenuo Pribičeviću i njegovoj politici. (79)
Na udaru se radničkih glasila našao i Stjepan Radić koji je 1918. godine odbacio austroslavizam i prihvatio republikansku koncepciju ujedinjenja jugoslavenskih naroda. Radnička glasila navode kako se Radić do jučer kleo u „njegovo veličanstvo“, a onda je preko noći postao republikanac. U članku „Himna jednog republikanca“ navodi se kako bi Radić da su Habsburgovci pobjedili opet plazio pred „svjetlim prestoljem“, pa makar na njemu sjedilo kakvo „god derišće u svilenim pelenama“. (80)

Nemoral kao ostavština Velikog rata

Opisujući stanje u državi, nakon rata, Radničke novine su isticale kako „Ekonomsko i kulturno stanje našeg naroda, širokih slojeva narodnih upravo je mizerno i ako nećemo da među ostalima narodima svijeta budemo zadnjim moramo se svojski prihvatiti posla, moramo raditi.“(81) Radnička su glasila upozoravala na sve veću nezaposlenost. Povećanju nezaposlenosti prodonosili su i vojnici koji su se vraćali s bojišta, a koji se nisu imali gdje zaposliti. Naime, većina je industrije bila uništena ratom ili špekulacijama.

Aprovizacija je posebno isticala ogromnu skupoću koja je također bila uzrokovana brojnim špekulacijama. „Krumpira je bilo po 8 filira, danas ni za 2 krune; za 12 kruna dobio je radnik cipele, a danas ni za 200 kruna!“ (82) Ističe se kako je rat uzrokovao veliku socijalnu opreku među stanovništvom. Prema pisanju Aprovizacije skupoća je uzrokovana ratnim profiterstvom i korupcijom. U članku „Goli i bosi“ novine donose vijest o nestašici hrane i odjeće. U članku se navodi kako su trgovci sebi nakupovali zalihe te su zalihe za koji mjesec prodavali po skupljoj cijeni: „Da je robe odjednom ponestalo, krivi su razni zakutni trgovici i ostali imućni ljudi. Trgovci su kupovali i posakrivali, da za koji mjesec trostruko skuplje prodadu.“ (83)

Radnička su glasila posebno isticala ratno profiterstvo i korupciju. S jedne strane trgovci i špekulanti su povećali cijene dok s druge strane ostalo stanovnišvo je „…izgubilo sve, imetak, zdravlje i radnu snagu.“ (84) Socijalista piše kako se korupcija raširila „…postala bahata, besramna. Istrage dolaze kasno, ali budu li objektivne i neumoljive, imati će još uvijek dobar moralni uspjeh.“ (85) Korupcija je posebno bila prisutna u gradskoj Aprovizaciji, kojoj je svrha trebala biti omogućiti stanovništvu da dođe do jeftinijih proizvoda. Međutim Aprovizacija je omogućila špekulacije o kojima su radnička glasila redovito izvještavala. Tako Radničke novine u članku „Što ovo znači?“ pišu kako je Stevo Babić iz Bosanskog Šamca dobio pet vagona šećera i „…osamdeset buradi petroleja, a ima dobit za koji dan nekoliko vagona krušnog brašna.“ (86)
Kritici je radničkih glasila bilo podvrgnuto pitanje podijele stanova. Glasila su isticala kako većina stanovništva nije imala primjereno mjesto za stanovanje, a „Interesantno je, da u Osieku ima sva sila stanova, koja bi se mogla rekvirirati (..) A najinteresantnije jest, da gosp. barun Adamović još uvijek stanuje u županijskoj zgradi (zaprema kojih 10 soba) i nepokazuje niti najmanje volje, da seli, ili se stisne prem nije više službenik države.“ (87)

Kritike zbog svoje pasivnosti nisu bili lišeni ni intelektualci. „Intelektualci pune kavane, svratišta, kazališta, orfeje i druga mjesta za razbibrigu (…) Ali uz sve to galame iz svega grla proti skupoće sa strane radnog svijeta i proti seljaštvu, koje je navodno prelijeno.“ (88)

Zbog korupcije su najviše „patila“ osječka poduzeća. Naime, poduzeća su bila prisiljena reducirati svoje pogone. Osječke tvornice stolarije radile su s pola kapaciteta dok je svaka od njih mogla „…uposliti po 3-400 radnika, a ne uposluje ih ni 30-40“. (89) Radničke novine su isticale kako se ne može početi niti graditi jer nema materijala. Navedene novine su dale prijedlog kako bi se u Osijeku trebalo „…pristupiti rušenju tvrdjavnih zidova“ (…) Tako bi se uposlilo radništva, a ujedno dobilo ljepih gradilišta i gradjevnog materijala na pretek.“ (90)

Radnička glasila ističu kako je nemoguće „…da nakon toliko promjena u svijetu samo kod nas ostane staro pljačkaško društvo sa svim svojim parasitima, da ono pod nacionalnom firmom još pojača jagmu za bogatstvom crpljenim iz tudjeg rada i tudje bijede.“ (91) Govoreći o korupciji Vitomir Korać je u jednom svom izlaganju pred Parlametnom rekao: „…kud god se maknete samo afera na aferu.“ (92)

“Lažna demokracija“ i „čudne pojave“

Osječka su radnička glasila stanje u novoj Kraljevini opisivala kao stanje „lažne demokracije“. Socijalista je opisao Osijek kao „eldorado feudalaca“ koji je „…od jučer na danas posto grad ‘demokratije’“. (93) Ta „demokratija“ je obilježena: zabranom „švapčarenja“, oduzimanjem vojničkih odjela, zabranom uvoza stranih novina, cenzurom te progonom stranih radnika.

Zabrana je „švapčarenja“ značila zabranu govora na njemačkom jeziku koji je bio shvaćan kao jezik imperijalista i „tlačitelja“. Radničke novine su krajem listopada 1918. donijele vijest kako se u Osijeku javio „pokret protiv švapčarenja“. Novine su isticale kako „Hrvatsko-srpski narod nesmije sada ne pragu nove slobode djelovati prisilnim sredstvima….“. (94) Pokret se posebno proširio u Vinkovcima. „Kako nam javljaju iz Vinkovaca, izdalo je tamošnje Narodno vijeće proglas, prema kojem se zabranjuje švapčarenje na ulici.“ (95) Kao razlog zabrane naveo se veliki „narodni gnjev“ do kojega bi moglo doći zbog govora na njemačkom jeziku. U siječnju 1919. godine naredba se malo ublažila, naime „…oblasti su zabranile da iko govori njemački ili madžarski – čim se počne spuštati noć.“ (96) Kao razlog ovakve odluke Radničke novine su navele sukob između dvojice vojnika zbog govora na njemačkom jeziku. Novine ironično zaključuju kako „Sada treba da se opet dvojica danju potuku i problem nacionalnih manjina biti će vazda riješen.“ (97)
„Zabrana švapčarenja“ je pogađala veliki dio stanovništva u Slavoniji, posebno u Osijeku. Prema Radničkim novinama, čak 30% radnika u Osijeku nije govorilo hrvatskim nego samo njemačkim jezikom.

Među jedne od „neprirodnih pojava“ koje su bile prisutne u Osijeku je i ta da je vojska bivšim vojnicima oduzimala odjeću na ulici. Naime, Radničke novine su pisale kako su vojne ophodnje obilazile grad i skidale s bivših vojnika odjeću i cipele. Povodom ove pojave Radničke novine su zaključile kako čovjek koji se vratio kući nakon više godine odjednom se nađe na ulici „izvrgnut (…) smjehu i ruglu dječurlije i prolaznika.“ (98)

Jedna od zabrana koja je bila na snazi je i zabrana uvoza stranih novina. Radničke novine navode kako će posljedica biti „..da će se osim kriomčarenja šećera, duhana, kave, braćna cvasti i kriomčarenje novina.“ (99) Osim što je bila prisutna zabrana uvoza novina iz inozemstva, domaće novine su podvrgnute strogoj cenzuri. Uslijed zabrana i cenzure Radničke novine su, u broju od 6. ožujka, donijele obavijest kako će od ovoga broja pisati o događajim u „…našem ‘demokratskom’ Kraljevstvu SHS…“ (100) koji podsjećaju na bivšu Austro-Ugarsku Monarhiju.

Cenzori su posebno „pazili“ na radnička glasila. U srpnju 1919. godine vlasti su zabranile daljnje izlaženje Malih novina. Ovakve poteze Socijalista naziva potezima „reakcije“ kojoj nije dosta „…što plijeni sve dokraja, što je u tim ‘Malim Novinama’ ostavljala vrlo malo za čitati nego im posve zabranjuje izlaženje.“ (101) Vlasti su također u Zagrebu, kako piše Socijalista, zabranile izlazak, lista „…’ljevičara’, pod imenom ‘Slobodna riječ’.“ (102) Novine zaključuje kako se radi „lažnoj demokraciji.“ U svibnju 1919. godine bila su u Osijeku zabranjena sva radnička glasila. Vlasti su zabranile izlaženje Socijaliste i Radničkih novina. Stoga do izlaženja Malih novina, radništvo u Osijeku nije imalo niti jedno glasilo. Novi je broj Socijaliste ponovno izašao tek 20. lipnja 1919. godine.

Radnička su glasila pisala kao u Kraljevini vlada „nesloboda“. Pokraj cenzure i zabrane uvoza inozemnih novina Radničke novine pišu kako je mnogo toga ostalo od nakadašnje Monarhije. Jedna od naredbi koja svojim duhom odgovara duhu Monarhije je naredba „…ministra unutarnjih poslova, prema kojoj svatko, tko želi putovati u inozemstvo, ima lično doći u Beograd, da mu se tamo vidira putni pas.“ (103)
Pokraj ostalih zabrana i ograničenja donesena je odredba o progonu stranaca. Socijalista donosi vijest kako su već 64 obitelji do sada dobile obavijest da moraju napustiti područje grada Osijeka. Progonu su posebno bili izvrgnuti Madžari i Njemci. (104)

Male novine, analizirajući stanje u društvu navode: „…nehotice nam se bude uspomene na vremena zloglasnih bana Khuena, Raucha i Cuvaja, te na prve mjesece svjetskog rata.“ (105)

„Afera aprilskih letaka“

Krajem je travnja 1919. uhićeno u Osijeku nekoliko radnika koji su, prema pisanju Malih novina, „…uapšeni radi pokušaja lijepljenja nekih plakata.“ (106) Plakati su navodno propagirali boljševizma. Kako je u ožujku u Mađarskoj bila uspostavljena Mađarska Sovjetska Republika vlasti su se bojali kako bi „crveni plamenovi“ mogli zahvatiti i osječko radništvo. Stoga je vlast ovaj događaj ocijenila kao želju za uspostavom „slavonske sovjetske republike“. Događaj je ostao zapamćen kao „Afera aprilskih letaka“. Uhićeno je 20 ljudi jer su „dogovorno i sporazumno propagirali uvedenje diktature proletarijata“. (107) Među uhićenima je bio i Ivan Galovac, predsjednik osječke socijalističke organizacije. Galovac je uhićen kada je došao u policiju pitati što se događa s uhićenima koji su navodno lijepili „bolješvičke plakate“. Vitomir Korać, u svojoj knjizi Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, interpretira „aferu aprilskih letaka“ kao dokaz da su „radikalci“ htjeli prevratom i revolucijom uspostaviti sovjetski model vlasti. (108) Međutim Socijalista, predstavnik „desne struje“ radničkog pokreta navodi kako „Nikada prestavnici socijalističko-komunističke stranke nisu propagirali uvodjenje diktature proleterijata, naručito to nisu propagirali na javnim sastanicma….“ (109) Stoga se ovdje nije radilo o nikakvom pokušaju uspostavljanja komunističke države. Ovaj su događaj najvjerovatnije vlasti iskoristile kako bi pojačale kontrolu nad stanovništvom, pogotovo nad obnovljenim radničkim pokretom. Stoga su vlasti ubrzo donijele odluku o zabrani okupljanja. Vitomir Korać je netom nakon događaja izjavio „Moje je uvjerenje, a uvjerenje je i sviju socijalista da policija ima velikog udela u provokaciji ovih dogadjanja.“ (110) Međutim, kako je prethodno istaknuto, nakon desetak godina u svojoj je knjizi iznio drugačiju interpretaciju ovog događaja.

Početkom su lipnja Male novine donijele vijest kako se još četvorica radnika nalaze u pritvoru osječkog redarstva dok su ostala petnaestorica radnika još uvijek u sudbenom istražnom pritvoru. Jedino je Njemirovski pušten na slobodu. U istom su članku novine pozivale „…ostalu štampu da i ona ne piše neprestano o okrivljenicima kao o učesnicima aprilskog ‘puča’ ili prevrata.“ (111)

Vlasti su i dalje širile vijesti o „bolševičkom puču“. Idući mjeseci uslijedila su brojna uhićenja. Male novine donose vijest o uhićenju radnika Ivana Jägera, Draguna Baloga i Dragutin Furlića iz Valpova, „…jer su sumljivi zbog sudjelovanja pri širenju bolševičkih letaka.“ (112)

Povodom nastale situacije Male novine su objavile pismo ministru unutarnjih poslova Svetozaru Pribičeviću u kojem navode: „Dosta smo dugo šuteći podnosili posljedice tog aprilskog ‘puča’, dosta je dugo radničkoj klasi oduzeta sloboda govora i štampe radi jednog djela, s kojim naše organizovano radništvo nije imalo nikakov veze. (113) U pismu se dalje navodi kako će novine prepustiti Pribičeviću kao „odgovornom ministru“ „…svu brigu i svu odgovornost (…) za sudbinu našeg naroda…“ (114)

Međutim, sukladno pisanju Malih novina, u kojima se navodi „čovjek snuje, a Svetozar odredjuje“, otvoreno pismo nije urodilo plodom nego su uhićenja i dalje nastavljena. Sredinom srpnja su kod osječkog radnika Fišera pronađena četiri broja splitskog radničkog glasila Oslobođenja. Fišer je kažnjen sa „1. samotnim zatvorom; 2. uskratom dozvole nošenja hrane izvana; 3. uskratom štiva i oduzimanjem sviju njegovih hrv. njem. franc. i engleskih knjiga; 4. zabranom svakog razgovora s drugim osobama; 5. Ova kazna ima trajati do dalnje odredbe.“ (115)

„Bolševički puč“ je poslužio vlastima za obračuna s pristašama socijalizma u Osijeku. Stoga je nakon „puča“ zabranjena proslava 1. svibnja, a brojni su radnici uhićeni pod optužbom širenja „aveti boljševizma“.

Zaključak

Možemo zaključiti kako su radnička glasila u Osijeku iznosila oštru kritiku društvene situacije u mladoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je nakon Prvog svjetskog rata uslijedio raskol u radničkom pokretu na „reformiste“ i „radikalce“ glasila su obiju struja u Osijeku bila ujednačena u prikazivanju društvenog stanja. Kao glavni društveni problemi, između ostalog, u radničkim se glasilima navode: cenzura, špekulacija, korupcija u Aprovizaciji te odgađanje rješavanja agrarnog pitanja. Radnici su takođor bili nezadovoljni jer nije bio „izvršen obračun s ratnim profiterima“.

Nova se vlast, kao i prethodna, okrenula protiv radnika i njihovih glasila. Vlast je pomoću cenzure kontrolirala što će se objaviti, a što ne. Često su uvodnici novina bili potpuno „bijeli“. Unatoč tomu radnička su glasila pisala o „društvenim anomalijama“, najviše o korupciji u Aprovizaciji. Natpisi su u novinama često poslužili vlastima za obračun s njihovim urednicima ili s onima za koje su dobili informacije da su pristaše radničkog pokreta.

Iz proučene građe možemo zaključiti kako su radnička glasila, osim prikazivanja domaće društvene situacije, vrlo opširno izvještavala o situaciji u svijetu. Posebno su davala pažnju uspostavi Mađarske Sovjetske Republike i „radničkom ratu“ u Njemačkoj. Glasila su donosile i opširne izvještaje o štrajkovima u Austriji, Engleskoj i Češkoj. Unatoč cenzuri kroz radnička se glasila može pratiti odnos cjelokupnog stanovništva, a ne samo radnika, prema društvenoj situaciji u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Bilješke

1. U ovom su radu obrađena slijedeća radnička glasila: Aprovizacija. List socijalno-demokratskog radništva za promicanje interesa oko opskrbe pučanstva; Radničke novine. Socijalističko glasilo; Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo; Male novine. Radničko glasilo; Radnička riječ. Glasilo Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) mjesnog Radničkog sindikalnog vijeća za Osijek.
2. Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Jugoslavije: hrvatski pogled, Zagreb, 1998., str. 46
3. Radničke su organizacije tijekom rata bile zabranjene, „…krajem jula 1914. povodom svjetskog rata obustavljen je rad svih radničkih socijalističkih sindikata i radničke socijalističke štampe.“ (u Vitomir KORAĆ, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. Od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine, knj. II, , Zagreb, 1930., 126.)
4. „Dilema“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 10, 6. III. 1919., 2
5. „Naš put“, Radničke novine. Socijalističko glasilo , br. 13, 22. XI. 1918., 1.
6. „Peta godina“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 3, 18. VII. 1918., 1.
7. „Osnove, osnove, osnove“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 7, 12. IX. 1918., 1.
8. „1. Svibanj!“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 6, 27. IV. 1919., 1.
9. Autori čije stručno podučje čini Prvi svjetski rat su: Livija Kardum, Dinko Čutura, Franko Mirošević itd.
10. Branka BOBAN, „Socijalni problemi i njihov utjecaj na raspoloženje najširih slojeva u Banskoj Hrvatskoj prema stvaranju jugoslavenske države 1918. godine.“
(dostupno na http://www.cpi.hr/download/links/hr/7129.pdf)
11. Ibid.
12. Bogdan KRIZMAN, „Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918.“, Historijski zbornik, 8/1957., br. 1-4 111-129.
13. Valja naglasiti kako je nakon Prvog svjetskog rata došlo do raskola unutar radničkog pokreta. Kao jedna od manifestacija raskola na „radikalce“ i „reformiste“ je izdavanje glasila. Glasila su „radikalaca“ u Osijeku bila: Radničke novine. Socijalističko glasilo; Male novine. Radničko glasilo; Radnička riječ; Radnička riječ. Glasilo Radničke partije Jugoslavije (komunista). Mjesnog radničkog sindikalnog vijeća za Osijek. S druge je strane glasilo „reformista“ u Osijeku bio Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo;
Aprovizacija. List socijalno-demokratskog radništva za promicanje interesa oko opskrbe pučanstva nije izlazio za vrijeme sukoba u radničkom pokretu. Stoga niti ne možemo odrediti njegovu političku orijentaciju unutar radničkog pokreta. Nakon prestanka izlaženja Aprovizacije Ivan Galovac je pokrenuo Radničke novine, koje su bile glasilo „radikalaca“.
U osječkim radničkim glasilima, koja su obrađeni u ovom radu, za pripadnike desne struje upotrebljavali su se sljedeći termni: ministerijalci, reformisti i desničari. Za pripadnike lijeve struje upotrebljavali su se sljedeći termini: radikalci, boljševici, revolucionari i komunisti. U radu će se radi lakše orijentacije upotrebljavati termin „radikalci“, za pripadnike lijeve struje te termin „reformisti“ za pripadnike desne struju u radničkom pokretu.
14. Josip HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske 1771.-1939., Zagreb, 2003., . 338.
15. Članak nema naslova, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 8, 20. II. 1919., 2.
16. „Vojna cenzura“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 6, 27. IV. 1919., 1.
17. Aprovizacija. List socijalno-demokratskog radništva za promicanje interesa oko opskrbe pučanstva. Na Odjelu hemeroteke Muzeja Slavonije u Osijeku sačuvana su 3 broja. Prvi je broj izdan 25. siječnja 1918., posljednji, treći broj, je izašao 6. ožujka 1918. godine. U prvom je broju navedeno kako će list izlaziti prema potrebi. Izdavatelj i odgovorni urednik je bio Ivan Galovac.
18. Radničke novine. Socijalističko glasilo izlazilo je od 20. lipnja 1918. do 24. travnja 1919. u Osijeku.Vlasnik i odgovorni urednik bio je Ivan Galovac kojega od 7. broja (12. IX. 1918.) mijenja Ladislav Kordić. Na Odjelu je hemeroteke u Muzeju Slavonije u Osijeku sačuvano 35 brojeva. U početku su novine izlazile svakog drugog četvrtka, a od 15. broja (6. XII. 1918.) izlaze svakog četvrtka.
19. „Strukovni pregled“, Radničke novine. Socijalističkog glasilo, br. 1, 20. VI. 1918., 1.
20. „Strukovni pregled“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 4, 1. VIII. 1918., 1.
21. „Strukovni pregled“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, op. cit. (bilj. 20.)
22. Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo izlazio je od 23. ožujka 1919. do 6. rujna 1919. Na Odjelu hemeroteke Muzeja Slavonije u Osijeku sačuvano je 19 brojeva. Novine su izlazile jedanput tjedno. Vlasnik i odgovorni urednik je bio Petar Vasić.
23. Male novine su izlazile u razdoblju od 16. svibnja 1919. do 22. srpnja 1919. Na Odjelu je hemeroteke u Muzeju Slavonije u Osijeku sačuvan 21 broj. Male novine su izlazile svakog dana, a od 4. broja (24. V. 1919.) su izlazile srijedom i subotom. Od 11. broja nose podnaslov Radničko glasilo. Vlasnik i odgovorni urednik je bio Dragutin Vincenc, dok je od 20. broja mjesto vlasnika i odgovornog urednika preuzeo Josip Sukić.
24. „Našim čitaocima!“, Male novine, br. 4, 24. V. 1919., 1.
25. Radnička riječ. Glasilo Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) mjesnog Radničkog sindikalnog vijeća za Osijek je izlazilo od 18. XII. 1919. do 30. XII. 1920. Prvi je vlasnik i odgovorni urednik bio Ilija Jagodić, a od 38. br. (21. VII. 1920.) ga zamjenjuje Stevo Klas. Glasilo je izlazilo svakog četvrtka dok je od 23. broja (26. V. 1920.) počelo izlaziti srijedom i subotom. Na Odjelu je hemeroteke u Muzeju Slavonije u Osijeku sačuvano 85 brojeva . Od 24. broja Radnička riječ mijenja podnaslov u Glasilo Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista)
26. „Spartakov savez“ su vodili Rosa Luxemburg i Karla Liebknechta. Savez je smatrao kako sva vlast treba prijeći u ruke radnika. Odlučno su se protivili parlamentarnom djelovanju. Dok su Fridrich Ebert i Philipp Scheidemann smatrali kako se socijalizam treba ostvariti parlamenatrnim djelovanjem.
27. „Radnički rat u Njemačkoj“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 3, 16. I. 1919., 2.
28. „Više razbora“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 11, 13. III. 1919., 2.
29. „Situacija u Njemačkoj“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 12, 10. VII. 1919., 1.
30. Povodm smrti ovih dvoje socijalista Radničke novine su u broju od 23. siječnja 1919. pisale: „Oplakujte radnici Liebknechta i Luxemburgovu, oblakujte te žrtve bratoubilačke borbe, neka vam oni budu opomena da će proleteriat samo slogom pobijediti.“ „Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 4, 23. I. 1919.,
31. „Ugarska sovjetska republika“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 13,27. III. 1919., 2.
32. Margaret MacMillan, Mirotvorci. Šest mjeseci koj su promijenili svijet, Zagreb, 2008., 55.-56.
33. „Pregled dogadjaja“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 4, 23. I. 1919., 2.
34. „Neizravni porezi“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 7, 12. IX. 1918., 1.
35. „Pred štrajkom stražara u Londonu“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 10, 26. VI. 1919., 1.
36. „Pregled dogadjaja“, Radničke novine. Socijalističko glasilo. op. cit. (bilj. 33.)
37. „Štrajkovi u Italiji“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 10. 26. VI. 1919., 1.
38. „Pregled dogdjaja“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, op. cit. (bilj. 33.)
39. Ibid.
40. „Socijalizacija u Austriji“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 2, 29. III. 1919., 1.
41. „Socijalizacija u Austriji“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 7, 4. V. 1919., 1.
42. „Mala kronika“, Male novine, br. 6, 31. V. 1919., 1.
43. „Socijalizacija rudokopa u engleskoj“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo , br. 14, 25. VII. 1919. 1.
44. „Početak socijalizacije“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 6, 27. IV. 1919., 1.
45. „Mirovna konferencija u Parizu“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 5, 30. I. 1919., 2.
46. „Zar novi rat?“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 10, 6. III.1919., 2.
47. Ibid.
48. „Mirovna konferencija u Parizu“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo,br 5, 19. IV. 1919.,1.
49. „Plebiscit neka odluči“, Male novine, br. 2, 17. V. 1919., 1.
50. „Wilson i Lenin“, Male novine, br. 5, 28. V. 1919., 1.
51. „Samoodređenje naroda i socijalizam. Stvaranje socijalističkog društva“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 7, 4. V. 1919., 1.
52. „Pučko obrazovanje“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 12, 20. III. 1919., 2.
53. Ibid.
54. Ibid.
55. MATKOVIĆ, op. cit. (bilj. 2), 40.
56. Konferencija na Krfu je trajala od 15. lipnja do 20. srpnja 1917. godine. Pregovarači su bili Ante Trumbić, u ime Jugoslavenskog odbora i predsjednik srpske vlade Nikola Pašić. Dominantno je pitanje konferencije bilo uređenje buduće države. Srpska je strana zagovarala princip centralističkog uređenja države dok se Trumbić zalagao za federalistički model. Konferencija je završila odgodom rješavanja toga pitanja, tj. odlučeno je da će o tome konačnu odluku donijeti Ustavotvorna skupština nakon ujedinjenja.
57. MATKOVIĆ, op. cit. (bilj. 2), 45.
58. BOBAN, loc. cit.
59. Bršadin je selo u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
60. „Paleži“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 11, 7. XI. 1918., 1.
61. KRIZMAN, loc. cit.
62. Ibid.
63. „Pljačkanje“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 12, 15. XI. 1918., 1.
64. Tenja je selo udaljeno 10-ak km od Osijeka.
65. „Agrarno pitanje“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 3, 16. I. 1919., 2.
66. „Jedan predlog“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 12, 15. XI. 1918., 1.
67. „Agrarna reforma“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 5, 30. I. 1919., 1.
68. „Agrarna reforma u Tenju“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 11, 3. VII. 1919., 1.
69. Prije uspostave Kraljevine SHS kao predstavničko tijelo naroda na jugu Monarhije, u poratnim je godinama Prvog svjetskog rata osnovano Narodno vijeće. Narodno vijeće je djelovalo kao središnje nadstranačko tijelo svih Južnih Slavena u Monarhiji. Predsjednik je Narodnog vijeća bio Anton Korošec. Ubrzo je proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba na čijem je čelu bilo Narodno vijeće (U radničkim se glasilima ovaj organ naziva Državno vijeće.) Država je shvaćena kao provizorij do konačnog ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom (u MATKOVIĆ, op. cit. (bilj. 2) 50. ). Narodno vijeće je odmah podvrgnuto kritici radničkih glasila. Premda su socijalisti zbog „važnosti mometna“ pristali surađivati s domaćom buržoazijom Radničke novine su istaknule kako u Vijeću sjede „isti ljudi koji su na temelju starog izbornog prava bili izabarani u sabor ili su dapače samo po tome dospjeli u ‘vijeće’, što su vlasnici ili akcijonari kakvog lista ili listića“. „Socijalisti u Državnom vijeću“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 3, 16. I. 1919., 2. U članku se zaključuje kako to nije čudo jer to Vijeće „nije nikakav predstavnik naroda“.
70. „Republika ili Monarhija“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 12, 15. XI. 1918., 1.
71. „Kaos“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 8, 20. II. 1919., 2.
72. „Kriza rada“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 5, 19. IV. 1919. 1.
73. „Zašto izlazimo“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 1, 23. III. 1919., 1.
74. „Više razbora“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 11, 13. III. 1919., 2.
75. „Otvorite oči ili se uklonite“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 4, 13. IV. 1919., 1.
76. Ibid.
77. „Dopis“, Radničke novine. Socijalističko glasilo,br. 4, 23. I. 1919., 2.
78. Ibid.
79. „Megaloman“, Radnička riječ. Glasilo Radničke partije Jugoslavije (komunista). Mjesnog radničkog sindikalnog vijeća za Osijek, br. 22, 20. V. 1920., 2.
80 „Himna jednog republikanca“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 14, 29. XI. 1918., 1.
81. „U preporodu“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 13, 22. IX. 1918., 1.
82. „Radnicima je dobro“, Aprovizacija. List socijalno-demokratskog radništva za promicanje interesa oko opskrbe pučanstva, br. 2, 8. II. 1918., 1.
83. „Goli i bosi“, Aprovizacija. List socijalno-demokratskog radništva za promicanje interesa oko opskrbe pučanstva, br. 1, 25. I. 1918., 1.
84. „Pljačkanje“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, op. cit. (bilj. 63.)
85. „Istrage“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 5, 19. IV. 1919. 1.
86. „Što ovo znači?“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 5, 30. I. 1919., 2.
87. „Neprilike sa stanovima“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo,br, 2, 9. I. 1919., 2.
88. „Varka“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo,br, 2, 9. I. 1919., 2.
89. „Našto se čeka“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 5, 19. IV. 1919., 1.
90. „Ozbiljna opomena“ Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 12, 15. XI. 1918., 1.
91. „Ko širi boljševizam“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 4, 23. I. 1919., 2.
92. „Korupcija pred parlamentom“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 12, 10. VII. 1919., 1.
93. „Demokratski Osijek“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 3, 16. I. 1919., 2.
94. „Osječke vijesti“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 10, 24. X. 1918., 1.
95. „Razno“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 18, 24. XII. 1918. 1.
96 „Politički pregled“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, op. cit. (bilj. 33.)
97. Ibid.
98. „Čudan postpak“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 14, 29. IX. 1918., 1.
99. „Politički pregled“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 1, 1. I. 1919., 2.
100. „U znaku slobode“, Radničke novine. Socijalističko glasilo,br. 10, 6. III. 1919., 2.
101. „Male Novine“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 15, 31. VII. 1919., 1
102. „Sloboda štampe“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 5, 19. IV. 1919., 1.
103. „U znaku slobode“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, op. cit. (bilj. 100.)
104. „Proganjanje tudjinaca“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 10, 26. VI. 1919., 1.
105. „Apšenja“, Male novine. Radničko glasilo, br. 8, 7. VI. 1919., 1.
106. „Povijest zadnjeg radničkog pokreta“, Male novine, br. 4, 24. V. 1919., 1
107. „Istina o ‘komunističkom puču’ u Osijeku“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 9, 20. VI. 1919., 1.
108. KORAĆ, op. cit. (bilj. 3), 185.-186.
109. „Istina o ‘komunističkom puču’ u Osijeku“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, op. cit. (bilj. 107.)
110. „Aprilski dogadjaji pred parlamentom“, Male novine. Radničko glasilo, br. 11., 18. VI. 1919. 1.
111. „Afera aprilskih letaka“, Male novine, br. 7, 4. VI. 1919., 1
112. „Apšenja“, Male novine, br. 8, 7. VI. 1919., 1.
113. „Otvoreno pismo“, Male novine. Radničko glasilo, br. 17, 8. VII. 1919., 1.
114. Ibid.
115. Progon slavonskihsocijalista“, Male novine. Radničko glasilo , br. 19, 15. VII. 1919., 1.

About Ana Rajković (3 Articles)
Profesorica povijesti i hrvatskog jezika. Zaposlena u Ekonomsko-birotehničkoj školi Slavonski Brod.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*