Novo:

Ban Prijezda I

Dinastija Kotromanići

Najpoznatija legenda o porijeklu dinastije Kotromanić i o njihovom prezimenu je ona koju prezentira Mavro Orbini u svom djelu „Kraljevstvo Slavena“. Po njemu, nakon smrti Kulina bana, ugarski kralj, (Emerik ili Ladislav IV su vladali 1204. kad je umro Kulin ban), ali ne kaže se koji je kralj u pitanju Bosnu u je poslao jednog svog velikaša, porijeklom Nijemca, koji je imao zadatak zauzeti Bosnu. On se zvao Kotroman, a kako je bio vješt ratnik uspio je vrlo lako obaviti zadatak. Za nagradu, kralj ga je postavio bosanskim banom. Da je legenda uhvatila korjena vidi se iz nekih dubrovačkih pisama gdje se ban naziva „Cotromano Goto“. Danas se zna da Kotromanići nisu stranog, dakle ni gotskog ili germanskog porijekla i da potiču iz neke bosanske plemićke kuće, a da je ban Prijezda I osnivač ove dinastije. To djelimično potvrđuje i Mavro Orbini kad navodi da je: „njihova obitelj gotovo uvijek vladala u Bosni. Nekad su to bili banovi, a nekad kneževi“.

Ban Prijezda I (1250.-1287.)

Nakon smrti bana Matije Ninoslava počele su u Bosni smutnje oko njegovog naslijeđa. Sam Ninoslav je iza sebe ostavio dovoljno potomaka i rođaka, što daljih što bližih (mada im se ne znaju imena), da bi se između njih mogao izabrati dostojan nasljednik. Krstjani su htjeli da Bosnu preuzme netko tko će njima biti naklonjen, dok je Ugarska htjela nametnuti bana iz svojih krugova. Na kraju je u toj zbrci pobjedu odnio ugarski kralj Bela IV uspjevši naturiti svoga kandidata.

U pitanju je dalji rođak bana Matije Ninoslava – Prijezda. On je izgleda jedno vrijeme bio krstjanin, ali ke kasnije prihvatio katoličku vjeru i bio čak jedan od žešćih progonitelja krstjana u Bosni. Kako mu je sin bio talac kod dominikanskih fratara, može se posredno izvući zaključak da njegovo ponovno pokatoličavanje nije bilo dobrovoljno. Još u vrijeme križarskih ratova po Bosni od 1234.-1239.  pojavljuje se Prijezda s titulom bosanskog bana. To postavlja neka pitanja. Naime, u vremenu kad je Bosna pala pod vlast hercega Kolomana, a kako je ban Ninoslav izbjegao, Bosna se smatrala zemljom bez vladara. Moguće da je u to vrijeme Koloman za bana postavio svoga čovjeka, a to bi upravo mogao biti Prijezda. Kratko je trajalo njegovo prvo banovanje, jedva dvije godine, jer se Ninoslav, nakon ugarske katastrofe na reci Šaj kad su ih Tatari potukli, vratio Bosnu. Kako se Ninoslav tada strašno svetio ugarskim pristalicama vjerovatno je i sam Prijezda bio u smrtnoj opasnosti, pa je pobjegao u Ugarsku.

Drugo ustoličenje Prijezde za bana Bosne nije prošlo bez trzavica. Ninoslavovi sinovi, smatrajući da banska čast pripada njima, pružili su otpor koji je bio toliko jak da je kralj Bela IV morao slati vojsku koja bi pomogla Prijezdi uzeti vlast. Da je bilo jakog otpora vidljivo je iz pisama koje je kralj Bela IV slao papi i u kojima se uveliko žalio da ga neprijatelji pritišću sa svih strana. No, na kraju je pobuna savladana, a Prijezda je preuzeo vlast. Osim Bosne, tada je savladan i Hum (1254.). Nakon svega ugarski kralj je odlučio Bosnu podijeliti na dva dijela. Od porječja gornjega Vrbasa i Bosne formirao je banovinu Bosnu gde su vladali banovi iz roda bivšeg bana Ninoslava, a ostatak je prepustio Prijezdi.

U 1270. godini je umro ugarski kralj Bela IV, a naslijedio ga je sin Stjepan V (1270.-1272.). U ratovima koje je tada vodio novi ugarski kralj poginuo je i mačvanski vojvoda Bela (1272.), a nedugo zatim umire i sam kralj Stjepan V. Naslijedio ga je desetogodišnji sin Ladislav IV Kumanac (1272-1290.), dok je regenstvo vršila kraljica-majka Elizabeta.

Ban Prijezda se oko 1287. povukao sa vlasti i na svom imanju u Zemljaniku provodio je svoje posljednje dane. Ne zna se šta je moglo biti uzrokom njegovog povlačenja: starost ili je bio prisiljen. Imao je tri sina: Prijezdu II, Stjepana i Vuka. Jedinu kćerku Katarinu udao je u za hrvatskog bana Slavonije Stjepana I Babonića. Vlast u Bosni su podijelila dva Prijezdina sina i to tako da je Stjepan I vladao u istočnom dijelu Bosne dok je Prijezda II vladao u zapadnom dijelu. Po svemu sudeći bansku su čast dijelili što se vidi iz jednog pisma pape Nikole IV (1288.-1292.)  gdje se on obraća „plemenitim muževima Stjepanu i Prijezdi, banovima Bosne“.

U Ugarskoj su se tada dešavala velika unutrašnja previranja koja su imala kasnijeg utjecaja na Bosnu. Kralj Ladislav IV je odjednom počeo vršiti reorganizaciju u državi pa je tako Mačvu, Usoru i Soli 1280. povjerio svojoj majci Elizabeti nazivajući je „vojvotkinjom mačvansko-bosanskom“. U to vrijeme ponovo se pojavio problem krstjana u Bosni, ali kako kralj nije imao mnogo volje da se njima bavi, sve se završilo na dopisivanju sa papom.
Tokom 1284. kralj Ladislav IV oduzima majci Elizabeti upravu nad mačvanskom banovinom i prepušta je mužu svoje sestre Katarine, bivšem kralju, Stefanu Dragutinu (1276.-1282.). Sada je kralj Dragutin vladao nad Mačvom sa Beogradom, te bosanskim župama Usorom i Soli.

Kako su i Dragutin i ban Prijezda I bili oprezni političari ubrzo su uvidjeli da im je jedini način za opstanak zajednička suradnja. Ta suradnja se ubrzo završila rodbinskim vezama tako što je Prijezdin sin, Stjepan I 1284.oženio Dragutinovu kćerku Jelisavetu. Ova rodbinska veza sigurno da je daleko više godila Stepanu I. nego Dragutinu. Zahvaljujući ovoj ženidbi došao je Stjepan I u najbliže rodbinske veze s ugarskom kraljevskom kućom preko punice Katarine (kćerka ugarskog kralja Stjepana V), ali i sa napuljskom kraljevskom kućom budući da je Stjepanova druga kćerka, Marija, bila udata za kralja Sicilije i Napulja Karla II Anžujskog (1285.-1309.). Te su se rodbinske veze još više razgranale kad je druga Dragutinova kćerka, Urošica udata za moćnog bana Hrvatske i Dalmacije Pavla I Šubića (1273.-1312.). Naravno, tu je bila i rodbinska veza sa kraljevskom kućom Nemanjića, preko punca Dragutina. Ove rodbinske veze kasnije će imati velikog udjela u unutrašnjim previranjima u Ugarskoj, ali i mnogo kasnije kad Tvrtko I. bude okrunjen za kralja.

1284. dolazi do toga da bosanske župe Usoru i Soli Ugarska daje kao miraz srpskom kralju Stefanu Dragutinu koji se inače odrekao vlasti u Srbiji, a da bi te iste župe, opet kao miraz njegove kćerke Jelisavete (prilikom udaje za Prijezdinog sina Stjepana I Kotromanića) bile vraćene Bosni. Osim Stjepana I, budućeg bana i nemanjićkog zeta, Prijezda I imao je još dva sina Prijezdu II i Vuka (koji je samo jednom pomenut i povijesnim izvorima 1287. godine).

About Zlatko Lukic (14 Articles)
Pisac i novinar. Autor 14 knjiga: romani, pripovijetke, poezija, drame, leksikografija, genealogija. Više puta nagrađivan za svoj literarni rad i zastupljen u BiH antologijama.