Novo:

Predstavljanje čitanke priručnika Domovinski rat za učitelje povijesti u osnovnim školama i nastavnike povijesti u srednjim školama

Recenzija nastavničkog priručnika čitanke koja mi je bila ponuđena od strane urednika Školske knjige bila je izazov za mene koji sam rado prihvatila. Naime, Domovinski rat u nastavnim programima povijesti u osnovnim i srednjim školama,   jedna je od najosjetljivijih tema koja se ne može nikako izbjeći ako želimo ostvariti jedan od ciljeva poučavanja povijesti u razredu, a on je pomoći učeniku da razumije sadašnjost i kako smo došli tu gdje jesmo.  Učitelji i nastavnici se na različite načine nose i odnose prema ovoj temi , kao i savjetnici u Agenciji za odgoj i obrazovanje i hrvatski povjesničari.

Tema Domovinski rat je osjetljiva jer se tiče posebno bolnih i tragičnih vremena kako za učenike i za njihove uže i šire članove obitelji, tako i za društvo u cjelini. Među pojedinim učiteljima i nastavnicima postoji opravdana zabrinutost da bi njihov način poučavanja  moglo otvoriti kod  roditelja rane i dozvati im  bolne uspomene ili ih dovesti u situaciju da roditelji  ne razumiju i ne odobravaju način na koji se njihovu djecu poučava.  Naime,  osjetljive teme poput Domovinskog rata teme su  pomoću kojih ostvarujemo drugi cilj nastave povijesti a on je pomoći učenicima kako bi razumjeli temeljnu prirodu povijesti kao discipline, a to  je da je gotovo svaki povijesni proces, sa nizom događaja koji ga tvore, otvoren za različite interpretacije. Jer svi mi znamo da se povijesna priča ne stvara tako da se sakupe sve činjenice i tada će istina biti otkrivena. Činjenice se moraju objediniti u opis i zaključak. Iste činjenice često mogu podupirati različite interpretacije jer često su povijesni izvori dostupni povjesničaru, daleko od cjelovitosti, što ostavlja još više mogućnosti za različite interpretacije. U konačnici Iz tog je razloga i osnovan Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata  čija je  zadaća prikupljanje i sređivanje arhivskoga gradiva odnosno povijesnih izvora o Domovinskom ratu i taj posao još nije gotov.

Razviti u učenicima ljubav i poštovanje prema zemlji u kojoj živimo  je treći jednako važan cilj koji učitelji i nastavnici trebaju ostvariti , a dolazi do izražaja osobito na temi Domovinski rat.  I ovaj cilj nije nikakva osobitost hrvatske nastave povijesti. Citirat ću  i komentirati, u tom smislu posljednji stavak uvoda u kurikulum za osnovnu školu u Francuskoj:

„…U životu u školi  i u nastavi  kultivirat će se vrline koje utemeljuju civilizirano i demokratsko društvo, a one su slijedeće:  1. potraga za istinom i vjera u ljudski um;  2. intelektualna strogost i smisao za odgovornost;  3. poštovanje sebe, drugoga i drugačijega;  4. duh solidarnosti i suradnje;  5. odbacivanje rasizma i šovinizma;  6. priznanje univerzalnoga, prisutnog u različitim kulturama;  7. ljubav za Francusku koja se podudara s predanošću slobodi, jednakosti i bratstvu  svih njezinih građana.“

Kantovsko nadahnuće takvog teksta vjerujem potpuno će zadovoljiti svakoga od nas. Iz ovog teksta mogu se izvući nepobitni iskazi poput ovih: „Škola u Francuskoj poučavajući odgaja i obrazuje mlade za slobodu i odgovornost“  i  „Škola je mjesto pozitivne tolerancije tj. mjesto priznavanja drugog i drugačijeg kao osobe, te osobna i zajednička potraga za istinom“. Ovakve upute učiteljima i ravnateljima u javnim školama  izviru iz obrazovne filozofije  u čijim je temeljima  individualizam i kritičko mišljenje koji se počeo  formirati u suvremenom obliku  u Zapadnoj Europi još u humanizmu i  renesansi  kao pravo pojedinca da uživa u ljepotama zemaljskog  života te da ga učiniti što ljepšim, bogatijim i veselijim  – pa zatim i u reformiranom kršćanstvu  kojem je sada u središtu individualna odgovornost čovjeka pred Bogom i komunikacija s njim. Možemo slobodno reći, da je individualizam toliko njegovan u svijesti zapadnog čovjeka da je  danas poprimio u  zapadnoj kulturi i sam karakteristike božanstva. Težnja za kolektivnim tako je na zapadu Europe s vremenom  bila osuđena na uzmicanje pred pojedincem. Čovjek-pojedinac i njegova prava i obveze, a ne skupine ljudi ili nacija, postala je temeljna vrijednost na koju se zapadnoeuropska kultura oslanja možda u istoj mjeri kao i na Bibliju i te vrijednosti snažno promiče kroz javno školstvo. Domoljublje tamo prije svega znači poštivanje zakona u državi, što uključuje savjesno plaćanje poreza i drugih davanja prema  državi te poštivanje svih njezinih građana bez obzira na boju kože, nacionalnost, spol i rod.

Nasuprot ovoj individualističkoj kulturi življenja u jednom dijelu Europe, u njezinoj prošlosti i sadašnjosti razvijaju se  političke ideologije i kulture življenja koje u središte stavljaju kolektivizam. Solidarnost zajednice i privrženost zajednici proklamirana su načela kojima se one vode. Političke ideologije koje razvijaju kolektivističku kulturu jesu nacionalizam i komunizam.

Heroji Domovinskog rata

Nacionalizam stvara novu zajednicu naciju koja sebi svoje podrijetlo predočava kroz povijest u čijem središtu su utemeljiteljske pripovijesti. Taj proces oblikovanja „kolektivnog-nacionalnog ja“ podrazumijeva više pripovijesti koje se nadograđuju i s vremenom oblikuju u neku relativno homogenu svijest o pripadnosti.  Prisjetimo se početaka nacionalizma u Francuskoj  i jednog od njezinih prvih nositelja Napoleona koji je  javno pred masom uskliknuo: „Prihvaćam sve od Klodovika do Robesppierrea“.  Nacionalizam se iz Francuske počeo širiti prema drugim dijelovima Europe i izvan nje. Tamo je razvio  druge sadržaje i oblike. U određenim trenucima svog razvitka u Europi se tijekom 20. stoljeća nacionalistička ideologija, uz onu drugu i istovremenu komunizam, zatvorila u kruti sustav predodžbi i tako se pretvorila u totalitarne režime.

Komunizam, koji se napajao na marksističkim idejama, obilježila je u prvom redu ideja neizbježnog napretka čovječanstva koji ide od primitivnih oblika do idealnog budućeg društva. Tako su komunisti u Jugoslaviji tvrdili su da grade novo ravnopravno i besklasno društvo. S druge strane komunizam je obilježila ideja da će znanost nadomjestiti religiju kao objašnjenje svijeta, ne samo pomoću novih spoznaja što ih donosi, već također, i osobito, kritičkom metodom koja osuđuje svako otkrivenje i svaku tradiciju koja nije objektivno utemeljena. Ova dva  svjetonazora, komunizam i nacionalizam, su u drugoj polovici 20. stoljeća, preplavila ljude i prostor osobito srednje i jugoistočne Europe, uključujući i Hrvatsku. Ove ideologije također imaju moralne i političke posljedice na život ljudi na ovim prostorima sve do današnjih dana. One su oblikovale i svoju pedagošku teoriju i praksu koja je stvorila kolektivističku autoritarnu kulturu.

Potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća ideja komunizma definitivno se potvrdila kao kriva utopijska projekcija. Ova velika ideja pala je u sučeljavanju s pojedincem, njegovim potrebama i njegovim neiskorjenjivim egoizmom. Kolektivizam je izgubio rat s individualnom gladi, osjećajem osobne slobode, individualnim potrebama i sviješću o zadovoljavanju prvenstveno samoga sebe. Ideja jednakosti i solidarnosti povukla se pred čovjekovom sebičnošću i njegovim individualnim potrebama.

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća dostigao nas je novi rat, a da još nismo zacijelili  bolne rane koje su zadobili ljudi  u prethodnom Drugom svjetskom ratu koji se, kao što vidimo i čujemo,  još živo pamti.  Naime, u Hrvatskoj kao ni u jednoj zemlji antifašističkog bloka, još uvijek traju rasprave o zločinima iz Drugog svjetskog rata, o logorima, jamama i broju žrtava. Sve žrtve iz toga rata,  koje su pale na različitim stranama, nismo dolično obilježili i komemorirali, a već su nas sustigle nove žrtve Domovinskog rata. I u jednom i u drugom ratu ginulo se za „svete ciljeve“, prije za „bratstvo i jedinstvo“, a pedeset godina kasnije  za „nacionalnu državu i neovisnost“. U Drugom svjetskom ratu vodio se antifašistički i narodnooslobodilački rat, dok je Domovinski rat bio obrambeni , a planuo je zbog nagomilanih i neriješenih unutarnjih proturječnosti u Jugoslaviji. Domovinski rat završio je točno prije 20 godina – obilježavat ćemo ovo ljeto obljetnicu. U međuvremenu  ušli smo u novu državnu zajednicu Europsku Uniju. Od Europske Unije smo, kao zamjenu za promašenu pedagošku teoriju, dobili novu teoriju u čijoj je jezgri individualizam i kritičko mišljenje.

Za učitelje i nastavnike povijesti u novoj situaciji pitanje više nije trebamo li Domovinski rat poučavati u školama, već pitanje jest kako ćemo ga poučavati?  Odgovor se nalazi u slijedećem pitanju: prihvaćamo li mi obrazovni političari, ravnatelji, učitelji i nastavnici, ne samo povijesti ,nego i ostalih nastavnih predmeta, novu pedagošku teoriju, nove metode i prakse koje nam nude obrazovni stručnjaci iz zapadnog kulturnog kruga, ili ostajemo pri staroj pedagoškoj teoriji, samo s promijenjenim ideološkim sadržajem?  Ono čemu čitanka-priručnik za učitelje i nastavnike povijesti Domovinski rat autora Nikice Barića, Darka Dovranića, Tamare Janković, Ante Nazora, Domagoja Novosela i Emila Petrocija, a koji je objavljen na dvadesetu godišnjicu završetka rata, svakako ne bi trebao poslužiti jest da on bude sredstvo indoktrinacije. Indoktrinacija postoji kad se neki skup spoznaja organizira u intelektualni sustav prikazan kao istina i kada taj sustav bude promaknut u akciji pozivanjem na primitivne porive, ljubav grupe, posebno mržnju na ono što ne sudjeluje u toj vjeri. Naime, indoktrinacija je suprotna izobrazbi za kritički duh  i autonomiju mišljenja.  Dakle, namjera je ovog priručnika o Domovinskom ratu upravo suprotna, ona teži  učitelje i nastavnike potaknuti na promišljanje i pronalaženje novih putova i pristupa u poučavanju povijesti sa slijedećim ciljevima: 1. pomoći učeniku da razumije sadašnjost i kako smo došli tu gdje jesmo; 2. pomoći učenicima kako bi razumjeli temeljnu prirodu povijesti kao discipline i na kraju 3. pomoći učenicima da postanu dobri ljudi i poštuju i vole zemlju i ljude  u kojoj žive. Osobno vjerujem u hrvatske učitelje i nastavnike povijesti i sigurna sam da će oni pronaći nove načine i metode rada i uz pomoć ovog priručnika navedene ciljeve i ostvariti.

 

Marijana Marinovic
About Marijana Marinovic (7 Articles)
Diplomirani arheolog i povjesničar, magistra znanosti, znanstveno polje povijest, diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zadru. Autorica metodičkog priručnika za učitelje i nastavnike povijesti Nastava povijesti usmjerena prema ishodima učenja. Radi kao viša savjetnica za nastavu povijesti u Agenciji za odgoj i obrazovanje.