Novo:

Poziv predavačima povijesti osnovnih i srednjih škola hrvatske za radove na temu “Uzroci Prvoga svjetskog rata” i “Hrvatske prosudbe i reakcije na nadolazeći rat”

Među povjesničarima jedva da ima dvojbe da je Prvi svjetski rat bio najbremenitiji događaj prošlog stoljeća. Iz njegovih razaranja i tragedija “proizašle su sve druge katastrofe XX vijeka” (F. Stern). Istovremeno, taj rat je pospiješio niz društvenih transformacija i prisilio građane europskih država da na nove načine počnu razmišljati o odnosu sebe i političkih zbivanja, i o svijetu i životu uopće.

Povodom stogodišnjice početka rata izašli su dodatni povijesni i ini radovi o brojnim njegovim aspektima, od uzroka, vojnog tijeka, te mnogih proizlazećih ekonomskih i civilizacijskih previranja za vrijeme i poslije rata.

Što da predavač povijesti u srednjoj/osnovnoj školi odabere iz ovog mora činjenica i dugoročnih perspektiva?  Što je par najvažnijih stvari koje Vaši učenici trebaju/mogu spoznati, od činjenica i procesa koje su do rata dovele, pa do načina razmišljanja o povijesti?

Pokretači ove inicijative žele Vas dodatno potaknuti da razmislite o ovim temama tako što ćete napisati 6-8 stranica (1800 – 2400 riječi, s ne više od 7 citata) na jednu od sljedećih tema:

  • Uzroci Prvoga svjetskog rata (Najvažnija činjenica jest da je do rata uopće došlo. Dugo vremena taj se rat smatrao neminovnim, zbog imperijalistickih proturječja (marksisti), ili austrougarskog diletantizma, ili pak zbog njemačkog militarizma (npr. Fritz Fischer). No zadnjih godina neki vodeći povjesničari nalaze da je on bio više slučajan nego neminovan (Clark, MacMillan, itd). Evo kako je to sažeo Douglas Newton: “Raspodjela krivnje na one koji su bili krivci ne pomaže nam da vidimo ono što je bilo krivo. Dublja istina tragedije 1914. je da su ekonomski, politički i diplomatski sustavi širom Europe bili defektivni, i da su sve Velike Sile imale udjela u tim manama”. Iako su pojedini krugovi u nizu zemalja prihvaćali, ili se čak i nadali izbijanju paneuropskog rata, ipak ga niti jedna od političkih elita europskih velesila većinski nije željela, niti javnost većinski podržavala. Kako je onda bilo moguće da razni povjesničari svakoj od pet europskih Velikih Sila pripisuju da je svojim djelima aktivno i ključno doprinijela izbijanju rata? Kako su lideri mogli krenuti u rat kada ni unutar njihovog vlastitog sistema razmišljanja “nijedan dobitak kojem su se političari nadali nije ni približno vrijedio kataklizme koja je uslijedila”(Christopher Clark) i koja se mogla očekivati. Što to govori o stupnju organiziranosti, demokratičnosti i civilnom, civilizacijskom dometu tadašnjih vodećih svjetskih društava/država? Margaret MacMillan smatra važnom poukom da, “kad nacije počnu zazivati čast, prestiž i vjerodostojnost, onda krenu iracionalno djelovati”.)

Možete li ukazati na političke ili društvene mehanizme u jednoj ili više velesila koji su je uveli u rat?  Što je drugačije ili slično u suvremenom svijetu?

  • Kako je potčinjeni položaj Hrvatske u Monarhiji uvjetovao reakcije političara i građanstva na sarajevski atentant i izglednost rata (Vođe Bečke monarhije boje se rata s Rusijom, ili općeg europskog rata, do kojeg bi napad na Srbiju mogao dovesti. No ipak idu prema ratu, jer ne vide alternativu koja ne bi oslabila Monarhiju te ohrabrila Srbiju na buduća posezanja. Mnogi od njih također shvaćaju da ni Austro-ugarska nagodba iz 1867., niti nastavak marginalizacije Slavena nije održiv. No nitko u Beču nije politički sposoban povezati te dvije problematike, te uspješno predočiti ostaloj eliti da bi politički preustroj Monarhije, te ekonomski i društveni dinamizam koji bi iz toga proizašao, bio najbolji strateški odgovor na unutarnju stagnaciju i vanjske pritiske, pa i najbolja priprema za neki budući rat ako mora i do toga doći. Tako nikome od austrougarskih moćnika nije ni na kraj pameti da zapita, ima li itko u Hrvatskoj neku ideju o odnosima sa Srbijom (ili što Poljaci misle o odnosima s Rusijom, ili što relevantnoga traže/nude Česi ili Slovaci). Hrvatska pak inteligencija i političari podijeljeni su, često i osobno vrludaju, između pro-monarhijskih i pro-jugoslavenskih naklona, ali nitko od njih, ni osobno ni kao grupa, nema neki strateški, dugoročni plan akcije koji bi mogao utjecati na austrougarsko-srbijanski konflikt. Rečeno je o 1918. da hrvatska “politička elita nije u dovoljnoj mjeri uspjela anticipirati tijek i moguće posljedice svjetskog rata, te razraditi jasne strateške planove, pa su ih zbivanja u nizu trenutaka kada je trebalo donijeti ključne odluke zatekla nespremnu”. To još više vrijedi za 1914. Nekima je to bilo jasno još i onda (Ivo Pilar: “…dok drugi narodi zauzimaju stavove i donose prosudbe glede budućih događaja, u domovini vlada muk i tišina”). Zašto, kad je trebalo biti jasno, barem od austrijske okupacije BiH 1878., te od krizne aneksije 1908., i posebno nakon uzajamnih slavenskih brutalnosti Drugoga balkanskog rata 1913., da može doći do rata, koji, ne bude li za nj političke pripreme, može samo nauditi hrvatskom narodu i interesima? Hrvatsko građanstvo bilo je šokirano sarajevskim atentatom, i u razumljivoj panici i strahu oko mogućnosti izbijanja rata. U Zagrebu i drugdje ljudi izlaze na ulicu ali njihove emocije i uzvitlale strasti nema tko usmjeriti u nekom konstruktivnom smjeru, pa su prepušteni uglavnom frankovcima koji to navode na vandalizaciju imovine lokalnih Srba i ispade protiv političara srpsko-hrvatske koalicije.

Naravno, realni korijeni ove nemoći i pasivnosti hrvatske političke klase proizlaze iz potčinjenog, perifernog položaja hrvatskih zemalja unutar Habsburske Monarhije. Bilo je pojedinaca u Hrvatskoj koji su, barem od 1860-tih nadalje, duboko politički razmišljali. Napr., nakon raspuštanja Sabora 1861., Narodna liberalna stranka smatrala je da je osiguranje hrvatske autonomije uvjet za modernizaciju, dok je Narodna samostalna stranka bila spremna privremeno odustati od zalaganja za državnu autonomiju pod uvjetom da Beč dopusti modernizaciju (Mirjana Gross). Buđenje političkog djelovanja od 1840-tih, te rast politički i nacionalno osvještenih slojeva čemu je pomagao npr. polagani razvoj civilnog društva u doba bana Mažuranića 1870-tih, ipak nisu tekli dovoljno brzo i snažno da prevladaju činjenicu da su Beč, a od Austro-ugarske nagodbe 1867. pogotovo Pešta, kočili politički i društveno-ekonomski razvoj hrvatskih krajeva koliko god su mogli. “Hrvatski” Sabor, “hrvatski” ban bivali su raspuštani odnosno smjenjivani čim su se pokušali zalagati za bitne hrvatske interese. Stoga ne čudi da je 1914. hrvatska politička klasa jos uvijek bila nedovoljno sposobna da osmisli, a kamo li da provede, potrebne inicijative.) Većina hrvatskih političara tražila je reforme unutar Monarhije koje bi ujedinile hrvatske zemlje pod habsburškom krunom. Kako su izgledi za to bili slabi, a vlastite snage za samooslobođenje nije bilo, logično je bilo traženje saveznika. Mnogi su počeli gledati na Kraljevinu Srbiju kao na glavnog ako ne i jedinog mogućeg partnera. No, srbijanska elita koncipirala je ideju ujedinjenja prvenstveno kao proširenje Srbije, a ne kao ravnopravno partnerstvo.) Što se trebalo dogoditi u pola stoljeća prije 1914. od  strane monarhijskih ili srbijanskih elita pa da hrvatski političari imaju mogućnosti za kreativniju reakciju na sarajevski atentat? Jesu li  uprkos nedostatku pravih partnera ipak sami mogli postići nešto više? Kakav je položaj i realna samostalnost Hrvatske danas u poredbi s 1914.?

  • Kako pridobiti učenika da se zainteresira za ovu kompleksnu materiju? (Problem je metodološki i motivacijski. Motivacijski, tinejdžer je itekako zabrinut za svoju budućnost ali često ne doživljava povijesno znanje kao nešto što uvećava njenu/njegovu sposobnost da uspije u životu. Ipak, možda  nema povijesne teme koja nas bolje uči da političko uređenje i osobne kvalitete onih koji ga vode, vitalnost i sinergija institucija civilnog društva, itd, nisu samo kompleksne apstraktne konstrukcije, nego i živi procesi čija kvaliteta često utječe na sreću i kvalitetu života pojedinca ništa manje od vlastitih napora i sposobnosti. Metodološki, današnji učenik često pristupa svijetu kroz svoj kompjutor ili mobilni telefon i ono s interneta što stane na taj ekran. No kompleksnost zbivanja koji su do rata doveli, te višestruke strukturalne prepreke koje su onemogućile europske mirovnjake i hrvatsku ‘elitu’ da nešto više postignu, mogu se dokučiti samo kroz višeslojne izvore i razne vrste narativa i medija.)

Koje teme, narativi, mediji mogu učenika navesti da doživi hrvatsku odnosno europsku zbilju 1914. kao nešto što se tiče vlastitog života?

Literatura na hrvatskom jeziku o Prvom svjetskom ratu

  • Bačić, Vilim. 1945. Poviest Prvog svjetskog rata na Jadranu. Sv.1. Zagreb
  • Borošak Marijanović, Jelena (ur.) 2011. Dadoh zlato za željezo-Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja. Zagreb
  • Despot, Hameršak, Herman Kaurić, Miljević Pavić, Škuljević. 2014. Prvi svjetski rat, čitanka-priručnik. Zagreb
  • Hameršak, Filip. 2013. Tamna strana marsa. Zagreb
  • Horvat, Josip. 1967. Prvi svjetski rat. Panorama zbivanja 1914-1918. Zagreb
  • Kardum, Livija. 2009. Suton stare Europe. Europska diplomacija i Prvi svjetski rat. Zagreb
  • Mac Kenzie, David. 2014. Apis- čovjek koji je izazvao Prvi svjetski rat. Zagreb
  • MacMillan, Margareth. 2008. Mirotvorci. Zagreb
  • Pavičić, Slavko. 1943. Hrvatska ratna i vojna poviest I prvi svjetski rat. Zagreb
  • Renouvin, Pierre. 2008. Europska kriza i Prvi svjetski rat. Zagreb
  • Stevenson, David. 2014. 1914.-1918. Povijest Prvog svjetskog rata. Zagreb

Uz ovo mogu se konzultirati i zbornici o 1918. sa skupova u Matici Hrvatskoj i na Hrvatskom institutu za povijest te brojna svjetska literatura.

Internet stranice Hrvatskog odbora za obilježavanje Prvoga svjetskog rata http://1914-1918.com.hr s repozitorijom u kojem se nalaze i neka javna predavanja o Prvom svjetskom ratu te youtube kanal Hrvatskog instituta za povijest na kojem se mogu naći predavanja s velike konferencije u Sarajevu te sa skupa u Zagrebu o Prvom svjetskom ratu umnogome mogu pomoći u shvaćanju što se dogodilo Europi i svijetu u tim godinama.

Mehanizam natječaja

ROK za slanje eseja je 15. travanj 2015. Eseje treba poslati e-mailom na adrese: dpodrug@hotmail.com, idespot@net.amis.hr te u dva primjerka na adresu Igor Despot, Ante Starčevića 1, 10360 Sesvete.

Organizatori natječaja su Hrvatska udruga nastavnika povijesti i Hrvatsko-američka kulturna udruga (HAKU) koju predstavlja Dr. Dinko Podrug.

Tročlana komisija pročitati će radove i do konca ožujka dodijeliti tri nagrade: 4000 HK za prvu, 2500 za drugu i 1500 HK za treću.

Nagrade će biti dodijeljene na prigodnom skupu o Prvom Svjetskom Ratu koji će se organizirati ili povodom susreta Klio-dani povijesti u lipnju, ili odmah po završetku nastave. Svaki učesnik skupa koji je sudjelovao u natječaju dobiti će za nagradu knjigu Christophera Clarka “Sleepwalkers” (“Mjesečari”; po izboru na engleskom originalu ili, ako hrvatski prijevod do onda ne bude dostupan, u srpskom prijevodu).

Troškove nagrada, knjiga i komisije pokriti će  HAKU.

Prvi put objavljeno: 2.12.2014.

Igor Despot
About Igor Despot (1 Articles)
Završio je studij povijesti i filozofije u Zagrebu, potom magistrirao, a kasnije i doktorirao na svojoj omiljenoj povijesnoj temi - Balkanskim ratovima. Istraživanja o spomenutoj temi objedinio je u knjizi "Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*