Novo:

Povijest osnovnog školstva Međimurja – 20. stoljeće

Osnovno školstvo u 20. stoljeću

Osnovno školstvo od 1918. do 1941. godine

Osnovne škole se, prema odredbama Zakona iz 1888.godine, trebaju otvarati u naseljima koja imaju najmanje 40 školskih sposobnjaka. Zakonom o narodnim školama iz 1929.godine osnovne škole se osnivaju ondje gdje u radijusu od 4km ima minimalno 30 djece obavezne da pohađaju školu. Ukoliko u upravnoj općini ima više škola općinsko zastupstvo mora odrediti teritorij i mjesto pojedine škole. Tako određen teritorij sačinjava školsku općinu.

U pregledu lokacija osnovnih škola i teritorija školskih općina u školskoj 1912./13.godini nalazimo bogato razgranatu mrežu osnovnih škola u Međimurju. Mreža osnovnih škola do 1919. gotovo da je zadovoljavala postojeće potrebe obuhvata školskih obveznika u svim područjima Međimurja.

Nove škole se osnivaju u naseljima koja imaju velik broj školskih obveznika, a udaljenija su od škole u drugim naseljima. Škole se tako približavaju djeci što je utjecalo na redovitost pohađanja nastave. Osnivanje novih škola smanjuju se područja postojećih školskih općina.

Mreža osnovnih škola bitno se ne mijenja u vremenu od 1930. do 1945.godine. Nekoliko naselja pokušava osnovati svoju školu, ali zbog ekonomskih teškoća ne uspijevaju osigurati sredstva potrebna za gradnju školskih zgrada. Da bi se osnovala nova škola i školska općina trebalo je uporno dokazivati opravdanost takvog zahtjeva. Trebalo je imati dovoljan broj djece, zemljišta za gradnju te sredstva za gradnju da bi se ubrzalo njezino osnivanje. Određivanje područja školskih općina vezano je lokacijom osnovne škole, a gradnja novih školskih zgrada najboljim rješenjem gravitacijske usmjerenosti školskih obveznika s obzirom na zakonom određenu udaljenosti do škole.

1923.godine se odobrava nadogradnja pučke škole u Selnici. Zatim su 1926.godine osigurana sredstva za gradnju školske zgrade u Gornjem Mihaljevcu, koja je uskoro postala pretijesna pa se renovira i stara školska zgrada. 1929.godine je planirana nadogradnja privatne zgrade u kojoj radi osnovna škola u Stanetincu kako bi se dobile dvije učionice i učiteljski stan. Međutim, nadogradnja je počela tek 1936.godine.

I školski Zakon iz 1929.godine određuje da školska općina podiže školske zgrade služeći se narodnom radnom snagom i materijalom kojim raspolaže. Do 1930.godine Građansko povjerenstvo za Međimurje i pokrajinske prosvjetne vlasti pomažu u adaptacijama nekoliko kupljenih i unajmljenih zgrada u kojima će raditi jednorazredne pučke škole. Veće i reprezentativnije školske zgrade izgrađene su do 1930.g. i u Murskom Središću i Draškovcu. Zbog izdvajanja štrigovskog školskog područja školske 1931./32. godine broj školskih zgrada u čakovečkom srezu smanjuje se sa 65 na 36 (27 u vlasništvu općine, 2 državne, 6 privatnih te 1 u vlasništvu crkvene općine).

Stara školska zgrada u Strahonincu, izgrađena još 1901.godine, a zbog lošeg stanja i neimanja sredstava, renovira se tek 1932.godine. Iste godine školske odbor u Macincu dobiva pomoć za gradnju nove školske zgrade. 1933.godine odlučuje se graditi nova školska zgrada u Gornjem Kraljevcu. U donjem Međimurju nastoji se u 1934. godini riješiti pitanje izgradnje nove školske zgrade u Sv. Mariji. Međutim, to se nije dogodilo sve do 1937.godine. Školske odbor u Zasadbregu 1937.godine odlučuje uzeti u zakup privatnu zgradu, koja se slijedeće godine i adaptira, a koja je i dotad služila kao škola.

Zbog velikog broja polaznika u općini Prelog, te dotrajalosti starih školskih zgrada, 1939./40.godine grade se školske zgrade u Podbrestu, Maloj Subotici, Strelcu, Dekanovcu i Donjem Kraljevcu. U najvećem broju međimurskih osnovnih škola postoje i stanovi za učitelje: u 26 škola čakovečkog sreza 1929./30. g. nalaze se 34 stana. U 1930./31. g. uz 24 škole je i 28 stanova, a uz 13 škola nema stanova. Stanje se poslije 1941.g. ne mijenja na nabolje.

Nastavni rad

Organizacija osnovnog školstva u Međimurju u međuratnom razdoblju uvjetovana je općom prosvjetnom politikom predratne Jugoslavije, njezinim pravno–političkim interesima za ovo područje, zatečenim stanjem mreže osnovnih škola do 1919.godine i mogućnostima gospodarskog razvoja ovoga kraja između dva rata.

Četverogodišnjim školovanjem trebalo je obuhvatiti sve školske obveznike. Mnoga djeca, ipak, ostaju pred školskim vratima neupisana, jer za njih nema mjesta u tijesnim školskim učionicama. Iako je u Međimurju velik broj školskih zgrada, ipak se ne mogu obuhvatiti sva za školu sposobna djeca. Dok su nekada konfesionalne škole prihvaćene kao jedino mogući oblici organiziranog poučavanja, dotle su privatne seoske škole, kakve nalazimo u Međimurju, shvaćene kao nužnost i jedina rješenja za sela koja žele i hoće svoju djecu opismeniti, a najbliže škole su toliko udaljene da djeca za vrijeme zimskih nepogoda ne mogu do njih.

Izgradnjom novih školskih zgrada u Šenkovcu, Mačkovcu, Mihovljanu i Novom Selu Rok od 1907.–1914.g. trebao se ublažiti problem obuhvata školskih obveznika na područjima novograđenih škola. Međutim, problem nije riješen. Poslije 1918.g. čine se posebni napori u rješavanju prosvjetnih i školskih problema. Najprije se osposobljavaju postojeće školske zgrade, a zatim postupno adaptira, dograđuje i gradi novi školski prostor.

U mnogim međimurskim školama stvoreni se osnovni uvjeti za normalnu organizaciju rada. Osnivanje posebne školske općine za obveznike s područja Zasadbrega, Knezovca i Novog Mihaljevca. 1923.g. bitnije utječe na mijenjanje uvjeta rada osnovne škole Sv. Juraj na Bregu. Broj nepolaznika velik je i poslije 1930.godine. U izvještajima školskih nadzornika nedostaju potpuniji statistički podaci, posebno o školskim obveznicima. Podaci o obuhvata školskih obveznika najrječitije govore o prostornim uvjetima rada osnovnih škola, ali i naporima učitelja u ostvarivanju odgojno–obrazovnih zadataka. Nastava je obvezna za svu djecu sposobnu za školu od sedme godine života. Međutim, velik je broj polaznika koji ne završavaju potpunu četverogodišnju školu.

Osnovne škole koriste zakonske mogućnosti za otvaranje novih odjeljenja s obzirom na ukupan broj polaznika u već postojećim odjeljenjima. Školski se odbori trude da potreban prostor dobiju adaptacijama u privatnim seoskim kućama, manjim dogradnjama i adaptacijama postojećeg školskog prostora. U 1930./31.godini na području Međimurja nalazimo različito razvijene osnovne škole s obzirom na broj odjeljenja. Najviše je škola s dva odjeljenja, a najmanje sa šest i više. U čakovečom srezu najrazvijenije su škole u Čakovcu, Štrigovi i Nedelišću. Četrnaest je škola s dva, sedam s četiri, šest s tri i sedam s jednim odjeljenjem. U preloškom srezu najveći je broj odjeljenja u osnovnoj školi u Goričanu, zatim u Kotoribi, Prelogu, Donjoj Dubravi, Donjem Vidovcu, Svetoj Mariji,… Do 1940. stanje broja odjeljenja se mijenja utoliko što se smanjuje broj škola sa samo jednim odjeljenjem. Najviše je škola s tri i više odjeljenja.

Školske godine 1938./39. nastava se u međimurskim osnovnim školama izvodila u 24 muška, 24 ženska i 165 mješovitih odjeljenja. Učionički prostor broj polaznika i drugi uvjeti u kojima su škole radile utjecali su na različitost organizacijskih oblika u izvođenju nastavnog rada. Nastava se izvodi u nepodijeljenim ili podijeljenim odjeljenjima, poludnevno ili cjelodnevno, kontinuirano u toku cijele godine ili drugačije određenom vremenu. Vrijeme održavanja nastave moglo se uz molbu prosvjetnim vlastima podesiti prema zahtjevu osnovnih škola. U velikom broju međimurskih škola redovna nastava se organizirala u starijim razredima od 1. listopada do 31. ožujka i to prema Zakonu o narodnim školama iz 1929.godine. Prema odredbama istog Zakona poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole učenici nastavljaju školovanje u prvom razredu više narodne škole. Prvi razredi viših narodnih škola otvaraju se u mjestima s većim brojem svršenih učenika četvrtih razreda u razvijenim školama koje su imale i druge uvjete neophodne za normalan nastavni rad.

Tijekom 1938. i 1939.g. većem broju osnovnih škola u Međimurju odobreno je otvaranje prvih razreda više narodne škole i to u: Belici, Domašincu, Gornjem Mihaljevcu, Ivanovcu, Mačkovcu, Murskom Središću, Cirkovljanu, Donjem Kraljevcu, Donjem Mihaljevcu, Draškovcu, Hodošanu, Maloj Subotici, Orehovici, Prelogu, Sv. Mariji, Turčišću i još nekim mjestima.
Nejedinstvenost nastavnih planova i programa u Kraljevini SHS do 1926.g. ne znači i različitosti u postavljanju ciljeva i zadataka odgoja i obrazovanja. Od oslobođenja do 1926.g. osnovne škole u Međimurju rade po nastavnom planu i programu koji je u tom vremenu na snazi u Hrvatskoj i Slavoniji 1926.g. donesen je nastavni plan i program jedinstven za sve niže pučke škole u Kraljevini SHS.

Donošenjem zakona o narodnim školama 1929.g. mijenjaju se programske osnove rada osnovnih škola. Novi nastavni plan i program, temeljen je na Zakonu o narodnim školama, donesen je 1933.g., ali najveći broj škola u Međimurju po ovom dokumentu počinje raditi tek poslije 1935. g. Krajnji cilj nastave „nije da učenik iznese što više knjiškog znanja, već praktičnog znanja u duhu prilika i potreba svoga kraja, koja će umjeti da primijeni u životu i da se njime koristi.“ Prema ovako određenom cilju prilagođava se nastavni plan i program prilikama i potrebama kraja u kojem se škola nalazi.

Gotovo u svim izvještajima školskih nadzornika ističu se učitelji koji svoj rad zasnivaju na primjeni načela radne škole, ali istodobno se ukazuje i na manjkavosti rada nekih učitelja koji ne samo da ne rade u duhu načela radne škole, nego je i ne razumiju. U nadzorničkim izvještajima podvlači se vrijednost razvijanja jugoslavenske nacionalne svijesti i vjerske tolerancije kroz nastavne i druge sadržaje odgojno–obrazovnog djelovanja škola. U tim izvještajima najčešće nalazimo na uopćene ocjene uspješnosti nastavanog rada. Manje je izvještaja u kojima se kritički govori o uzrocima koji utječu na unapređivanje nastavnog plana.

Radu po novom nastavnom planu i programu, donesenom 1933.g., prethodile su širi rasprave. Po tom planu i programu u školskoj godini 1933./34. radilo je i nekoliko međimurskih škola: Preseka, Šenkovec, Ivanovec, Pribislavec. Ostale su škole počele raditi po novom planu i programu od 1936./37. školske godine. Povoljniji uvjeti za rad škola po novom nastavnom planu i programu stvaraju se u narednim godinama kada se otvara veći broj novih odjeljenja i upošljava veći broj učitelja.

Osnovno školstvo od 1941. do 1945. godine

Svu vlast u okupiranom Međimurju 1941.g. preuzela su vojna upravna povjereništva u čakovcu i Prelogu. Ona su s drugim, po Mađarima okupiranim područjima, bila pod višom vojnom upravom Južne krajeve – u Novom Sadu. Poslovne prosvjete i školstva pri kotarskim povjereništvima vodili su posebni odjeci. Vojna uprava prestala je direktno djelovati kada su stvoreni povoljniji uvjeti za rad civilne mađarske uprave. Početkom listopada 1941.g. stanje u međimurskom školstvu je slijedeće: škola je bilo 150, učitelja 617 (207 muškaraca i 410 žena), učenika 34.408 (17.396 dječaka i 17.012 djevojčica).

Do početka Drugog svjetskog rata u mjestima Dunjkovec, čiji prvi spomen datira još iz 1259.godine, i Pretetinec, čije ime seže u daleku 1467., odnosno 1476.godinu (prvo Petretinch, a zatim Petretinec-Pretetinec), nije bilo škole. Oni koji su je htjeli pohađati odlazili bi u Nedelišće u školu koja postoji od kraja 17.stoljeća. Početkom rata, 1941.g., Mađari su otvorili četverogodišnju osnovnu školu (tzv. Ertešicu) u Dunjkovcu. U vrijeme mađarske vlasti Pretetinec nosi ime Dravaohid, a Dunjkovec Dushely. Dvije mađarske učiteljice, od kojih je jedna stanovala u Pretetincu, a druga u Dunjkovcu, te jedan učitelj, koji je živio u Nedelišću, predavali su osnovne predmete za polaznike četiri razreda, a osobito se vodila briga o tome da se nastava vodi isključivo na mađarskom jeziku.

Vjeronauk je dolazio predavati kapelan iz Nedelišća. Redovita nastava trajala je do 1944.g., kada je škola ukinuta.
Godine okupacije uvjetuju i posebne okolnosti u kojima se izvodila nastava. Mobilizacija učitelja i korištenje školskog prostora u vojne svrhe otežavala je nastavni rad. Prekidala ga ili bila uzorkom potpunog prestanka rada škola već u prvim mjesecima školske godine 1944./45.godine. Školska 1943./44.g. završila je 1. travnja 1944.g. Naredna je počela 1. rujna, ali već od kraja listopada u mnogim školama Županije nastava se nije mogla normalno organizirati. Što se front više približavao Međimurju, to su i školske zgrade više zaposjedane. U jeku završnih borbi u predjelu gornjeg djela Međimurja stanovništvo je evakuirano.

Da bi nastava mogla početi u rujnu 1941.g., Mađari vrše opsežne pripreme. Okupacijski uvjeti od 1941.g. onemogućavali su legalne veze Međimurja i ostalih dijelova Hrvatske tako da je veliki broj svršenih osnovaca nastavljao školovanje prije okupacije i u varaždinskoj Gimnaziji. Za osnovne i srednje škole u Međimurju trebalo je dovesti mnogo učitelja i profesora iz Mađarske. Uvjet je bio, naravno, poznavanje mađarskog jezika.

Do početka školske 1941./42.g. trebalo je kroz tečajevne oblike rada s posebnim programskim sadržajima postupno djelovati na mijenjanje „duhovne orijentacije“ mladih. Za mlađe učenike je određeno 18, a za starije 12 radnih dana kroz koje će se održavati tečajevi. Na početku te školske godine roditelji su trebali potpisati izjavu kojom se opredjeluju za mađarski ili za materinski jezik. Naravno, nastojalo ih se privoliti da to ipak bude mađarski. Mađarski je bio i službeni nastavni jezik.

U školama se za mađarske okupacije brzo organizirao rad na mađarskom jeziku. Hrvatski učitelji i profesori izgone se iz škola, a dolaze novi, najčešće Mađari ili Slovenci. Nastava se organizira i u manjim selima i zaseocima, kako bi mađarsku riječ čulo i mađarski jezik naučilo svako dijete. Kako bi se djeca što prije privikla novonastalim prilikama, otvarani su i dječji vrtići s odabranim odgajateljicama i mnoštvom igračaka, što je i roditeljima i djeci izgledalo izuzetno primamljivo. Prve okupacijske godine mađarski je jezik uvođen postupno. Roditelji su se formalno mogli izjasniti žele li da njihovo dijete uči mađarski ili materinji, no vlasti su nastojale osigurati da to, ipak, bude mađarski. Nastava se izvodila prema mađarskom planu i programu, a od 1943.godine hrvatski je zabranjen kao pomoćni, a mađarski je uveden kao jedini službeni jezik. U većini škola se odmah po dolasku novih vlasti uništavaju hrvatske knjige i dokumentacija, dok se iz knjižnica kasnijih godina uklanjaju i sve knjige židovskih autora. Za mađarske okupacije uvedeno je obavezno sedmogodišnje školovanje, a kao odgojni cilj nastave navodi se da „djecu treba školati i othraniti (odgojiti) u kršćanskom duhu i v vernosti magjarskoj domovini“.

U veljači 1943.g. službeno se mijenja odnos prema materinskom jeziku kao prema pomoćnom nastavnom jeziku. I moliti se mora samo na mađarskom jeziku. Osnovne škole u okupiranom Međimurju rade po novom nastavnom planu i programu za mađarske osnovne škole koji je na snazi od 1941./42. školske godine. Najveći broj sati u nastavnom planu svih tipova osnovne škole određen je za mađarski jezik. Posebnim programima odgojnog djelovanja leventske organizacije (klerofašistička omladinska organizacija) bila je do 1943.g. obuhvaćena omladina od 12. do 24. godine, a od 1942./43. i u osnovne škole uvodi se kao poseban premet domobranstvo. Za organizaciju i rad te organizacije brinu se za to osposobljeni učitelj. Sa svrhom unapređivanja i moderniziranja gospodarstva namjeravaju u 1943.g. u Čakovcu osnovati Zimsku gospodarsku školu i „štaciju za gospodarske nauke“. No, nisu uspjeli napraviti sve što su planirali.

Da su Mađari planirali dulje ostati u Međimurju nabolje govori podatak da su sve međimurske škole 1942. godine morale zasaditi spomen–drvo na kojem je trebala biti tabla s natpisom „U spomen na prvu obljetnicu povratka mađarskoj domovini“. I dok drveća još nisu ni stasala, okupatori su pobjegli, a Međimurcima je ostao njihov materinji jezik. Završetkom rata, Hrvatska je zajedno s Međimurjem ušla u zajedničku jugoslavensku državu koja je do 1945.godine još nosila naziv Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ).
Međimurje je u zadnju zadnjim bitkama pustošeno od bježeće okupatorske vojske. Ali, dočekalo je svoje oslobođenje. Usprkos silnim naporima okupatora u ponovnom pokušaju odnarođivanja, Međimurci su i dalje ostali „svoji“, na svojoj zemlji i sa svojim materinskom jezikom.

Osnovno školstvo nakon 1945. godine

U završnim ratnim operacijama 1945.g. oštećeni su brojni školski objekti u Međimurju. U iskazima ukupne štete na školskim objektima u kotaru Čakovec i Prelog procijenjene su veće materijalne štete u osnovnim školama u Željeznoj Gori, Kuršancu, Macincu, Štrigovi, Čakovcu, Hodošanu, Mariji na Muri, Orehovici i Dekanovcu. Iako u Međimurju nije bilo težih razaranja školskih zgrada, stanje učionica nije omogućavalo normalan nastavni rad u prvoj školskoj godini po oslobođenju. Masovnim akcijama obnavljale su se školske zgrade, adaptirali novi učionički prostori, popravljao i izrađivao novi namještaj. Svako je selo željelo svoju školu kako djeca ne bi puno pješačila do susjednih sela i upravo je to pokretalo na akcije.
1945.g. osnovna škola u Hodošanu, uz školu Sv. Juraj u Trnju, dobiva još jednu područnu školu i to u Palinovcu adaptacijom privatne zgrade. Velika sredstva ulažu se u izgradnju nove škole u Palinovcu, 1957.g. (zgrada je završena krajem 1958.g.), a temeljno obnavljanje doživljava osamdesetih godina.

Organiziranje akcije u stvaranju uvjeta za rad osnovnih škola mogle su se planirati poznavanjem stanja školskih zgrada, učioničkog prostora, školskog  namještaja, učila, književnog fonda i drugog što je potrebno za normalan rad.
„Podaci pokazuju ovakvo stanje u prvoj poslijeratnoj godini u kotaru Čakovca: škole rade u 53 zgrade. Nastava se izvodila u 90 učionica opremljenim trošnim ili oštećenim namještajem. Škole nemaju knjiga, a samo poneke imaju osnovna učila kao npr.: globus, računaljku, stare zidne slike ili stare zemljopisne karte, ponešto iz prirodopisne ili drugih školskih zbirki.“
Učionički prostor je nedostatan i u školama kotara Prelog. Opremljeno je i namjenski odgovara 59 učionica. Sanitarni prostor je u dijelu školskih dvorišta.
Dakle, kratko vrijeme poslije Drugog svjetskog rata vjeronauk se i dalje poučavao u školi, a onda je došla zabrana od novih prosvjetnih vlasti u duhu komunističke ideologije. Pojedini župnici vršili su katehizaciju u crkvi i kapelama, a kasnije u posebno građenim vjeronaučnim dvoranama. Negdje se vjeronauk držao poslije školske obuke, negdje nedjeljom, a negdje u ljetu za školskih praznika. Bilo je učitelja koji su poštovali ustavom zajamčena prava vjernika roditelja i djece, a bilo je i takvih koji su činili neke smetnje.
Stopu pismenosti stanovništva određenog područja uvjetovana je razgranatošću mreže O.Š., odnosom prema ravnopravnom obuhvatu muške i ženske djece, kontinuitetom rada osnovnih škola, prostranim mogućnostima obuhvata školskih obveznika i drugih činiteljima.

Političke prilike u Međimurju od druge polovine 19.st. do 1918.godine pogodovale su otvaranju osnovnih škola u gotovo svim većim naseljima u kojima dotada nisu postojale. Bogato razgranata mreža osnovnih škola bila je rezultat zamisli da se škola približi djeci kako bi se postigao što veći obuhvat i kroz odgojno–obrazovni rad tako utjecalo na razvijanje i njegovanje mađarske nacionalne svijesti i jezika.

Postojanje velikog broja škola nije značilo i ostvarivanje zakonom proklamirane obaveze redovnom osnovnom školom. Teški uvjeti života, siromaštvo, loše prometnice kao i tradicionalno neshvaćanje značenja obaveze školovanja i ženske djece s jedne strane, te materijalni uvjeti u kojima škole rade do oslobođenja 1945.godine s druge strane, utjecali su na mogućnost produžavanja školovanja. Ono se ograničavalo na nepotpuno četverogodišnje osnovno školovanje.

Vrijeme okupacije od 1941.–1945.godine odrazilo se i u osnovnom školstvu. Mađarske okupacijske prosvjetne vlasti obavezuju na redovito pohađanje nastave. Oslobođenjem Međimurja 1945.godine, kao prioritetan postavlja se i zadatak opismenjavanja nepismenih kroz analfabetske tečajeve.
Tablica 2.
OPĆE STOPE NEPISMENOG STANOVNIŠTVA MEĐIMURJA STAROG 10 I VIŠE GODINA – PREMA POPISU IZ 1948. GODINE

Kotar

Broj stanovnika                     

Nepismenih %
Čakovec
Prelog
44.718
37.215
2.122
1.374
4,7
3,7
Ukupno 81.933 3.496 4,3

Izvor: F. Bauk: Povijest školstva i prosvjete u Međimurju, TIZ „Zrinski“ Čakovec, 1992., str. 14.
Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1953.godine, moglo bi se zaključiti da je broj nepismenih na području Međimurja u naglom porastu, najvjerojatnije strožim određivanjem kriterija nepismenosti.
Tablica 3.
OPĆE STOPE NEPISMENOG STANOVNIŠTVA MEĐIMURJA STAROG 10 I VIŠE  GODINA – PREMA POPISU IZ 1953. GODINE

Kotar Broj stanovnika Nepismenih %
Čakovec
Prelog
52.642
36.071
3.364
1.705
6,4
4,7
Ukupno 88.713 5.069 5,7

Izvor: F.Bauk: Povijest školstva i prosvjete u Međimurju, TIZ „Zrinski“ Čakovec, 1992., str.  15.
Donošenjem zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u kolovozu 1945.godine i u Međimurju se formiraju kotarske komisije za provođenje agrarne reforme i kolonizacije. Gotovo da nema sela u Međimurju iz kojeg dio stanovnika ne seli u bogata slavonska područja. Najviše obitelj odselilo se tijekom 1946. i 1947.godine.
Nepismenost je u padu kako pokazuju rezultati popisa iz 1971. i 1981.godine, a među nepismenima je veliki broj Roma.
U lipnju 1967.g. prihvaćen je program razvoja školstva na području općine Čakovec za razdoblje od 1968.–1971. godine. Planirana je izgradnja nove školske zgrade u Maloj Subotici, adaptacija u Pribislavcu te izgradnja nove školske zgrade u Čakovcu za potrebe III. Osnovne škole. Zatim se planiralo izgraditi nova školska zgrada u Selnici te adaptirati prostore osnovnih škola u Kotoribi, Prelogu i Čakovcu.

U 1969.g. u tijeku su radovi na planiranim adaptacijama. Gradilo se i adaptiralo samo ono što je bilo najpotrebnije. Nemoguće je bilo osigurati i sredstva za gradnju dvorana za tjelesni odgoj i druge specijalizirane prostore. Tako dvorane za tjelesno odgoj imaju jedino osnovne škole u Prelogu, Čakovcu, Hodošanu, Šenkovcu, Vratišincu i Macincu.
Tablica 6.
STANJE ŠKOLSKIH ZGRADA U 1970. GODINI

Školske zgrade izgrađene do : 1918. 1918. – 1945. 1945. – 1970.

Broj i %

       37 ( 43,5 )     9 ( 11,0 )    37 ( 43,5 )

Izvor: F.Bauk: Povijest školstva i prosvjete u Međimurju, TIZ „Zrinski“ Čakovec, 1992., str. 162.
Veliki broj školskih zgrada izgrađen je do 1918.g. Pet od ovih zgrada ne može, zbog dotrajalosti, služiti svojoj svrsi, a 21 se treba rekonstruirati i izvršiti potrebne adaptacije. Od Drugog svjetskog rata uočavamo tri modela škole:

    1. škola u statističkom periodu (1945.–1960.) očituje se snažno državno dirigiranje školom
    2. model škole u okružju dogovorene ekonomije (1960.–1975.) tročlani školski sustav postaje dvočlani: I. stupanj = osnovni odgoj i obrazovanje = predškolski odgoj i osnovno školstvo; II. stupanj = usmjereno obrazovanje = srednje i visoko školstvo
    3. model škole koji se i danas izgrađuje (od 1990.–ih)
Školske zgrade su se gradile kroz povijest u kontekstu dostignuća tog vremena, a to znači da su se gradili školski objekti u duhu arhitektonskih stilova. S obzirom na pitanje školske arhitekture, uglavnom možemo napraviti periodizaciju razvoja iste :
1.   do sredine 17.st. – Europski model škola u stilu gotike
2.   od sredine 17.st. do kraja 19.st. – razredno–satno–predmetni model  (tradicionalni
model školske arhitekture)

  1. od početka 20.st. do Drugog svjetskog rata – model škole po mjeri djeteta, tj. učenika
  2. poslije Drugog svjetskog rata – primjenjuje se princip adaptibilnosti ili fleksibilnosti

Mnogi planski zadaci u razdoblju od 1975.g. ostvaruju se sredstvima samodoprinosa građana Međimurja. Dijelom tih samodoprinosa građena je i III. Osnovna škola, a u toku školske 1972./73.godine uvedeno je centralno grijanje u I. i II. Osnovnu školu. Naredne godine sredstva su korištena za adaptacije sanitarnog prostora u I. Osnovnoj školi u Čakovcu. Iste godine prišlo se dogradnji školske zgrade u Goričanu. Dogradnja je omogućena udruženim sredstvima amortizacije osnovnih škola, ali i sredstvima samodoprinosa mještana Goričana.
Odluka o raspisivanju referenduma za uvođenje novog samodoprinosa u Čakovcu donijelo je općinsko vijeće Skupštine općine Čakovec 1973.g. Od oslobođenja 1975.g. izgrađeno je preko 35 novih školskih zgrada. Bilo je to vrijeme kada je odnos broja školskih obveznika i korisnog školskog prostora po učeniku bio izrazito nesrazmjeran, iako je dinamika izgradnje i dobivanja novog učioničkog prostora u ovom razdoblju najjača. Starost i nefunkcionalnost većeg broja postojećih školskih zgrada predstavljala je teže rješiv problem.
Zbog opterećenosti Narodne osmogodišnje škole u Čakovcu, a i potreba Vježbaonice Učiteljske škole, Narodni odbor gradske općine Čakovec donosi u srpnju 1955.g. rješenje o osnivanju nove osmogodišnje škole – II. Narodne osmogodišnje škole u Čakovcu. Budući da je smještena u prostorima Vježbaonice Učiteljske škole, novoosnovana osmogodišnje škola ima i taj status.

Broj šestogodišnjih škola se osjetno smanjuje, a povećava se broj četverogodišnjih, narodnih osnovnih osmogodišnjih (osmogodišnje škola tipa B koje su radile po posebnom nastavnom planu i programu) i narodnih osmogodišnjih škola.

U školskoj 1956./57.g. u Međimurju je radilo svega osam osmogodišnjih škola tipa A (gimnazijskog tipa). Mreža osnovnih škola u Međimurju formirala se do 1959.g. u skladu s općim tendencijama u našem osnovnom školstvu. U 1959.g. u Međimurju je radilo 25 centralnih škola s 40 područnih i 8 samostalnih. Programom reorganizacije mreže osnovnih škola u 1967.g. ukinuto je nekoliko malih, ekonomski nerentabilnih i pedagoški nerazvijenih područnih škola u Međimurju.

Broj učenika kontinuirano se smanjuje. U školskoj 1969./70.g. ispod 500 učenika imale su osnovne škole u Orehovici, Gornjem Mihaljevcu, Draškovcu, Mariji na Muri i Macincu. Smanjivanje broja učenika i odjeljenja ispod republičkih standarda upućivalo je na potrebu daljnjih integracijskih postupaka. Na kraju 1975.g. u Međimurju je radilo 25 razvijenih osnovnoškolskih centara. Centralnim školama je gravitiralo 39 područnih škola. U 34 područne škole nastavni rad je organiziran od 1. do 4.. razreda, u dvije od 1. do 8., a u tri škole nastava se izvodila samo u prvom i drugom razredu. Mreža osnovnih škola u Međimurju stabilnija je do 1975.g., što je rezultat dotadašnjih osnovnih kontinuiranih nastojanja u kvaliteti organizacije rada osnovnih škola.

1951.g. donesen je prvi nastavni plan i program za osmogodišnje škole. Iako je Zakonom o narodnim školama, donesen u studenome 1951.g., proklamirana obaveza osmogodišnjeg osnovnog školovanja u narednim je godinama otvoren veći broj šestogodišnjih škola. Ove je škole trebalo prihvatiti samo kao privremeno rješenje.
U 1950./51.g. otvoreno je u kotaru Čakovec šest, a naredne 1951./52.g. 14 narodnih šestogodišnjih škola. Osnivanje takvih škola u Međimurju uglavnom je provedeno do kraja 1953./54.g. u svim mjestima gdje su postojali uvjeti za njihovo osnivanje.

Osnovnoškolska obaveza provodi se u ovom vremenu kroz školovanje u četverogodišnjim, šestogodišnjim i osmogodišnjim školama. U osnovne škole uvode se po prvi put i slobodne aktivnosti za koje nije određen broj sati.

Temeljna načela novih nastavnih planova i programa ostvaruju se i kroz rad školskih zadruga. Zadruge postaju „prirodni laboratoriji“ u kojima se osmišljavaju usvojena teoretska znanja iz poznavanja prirode, biologije, kemije, matematike i drugih predmeta. Osnivanjem školske zadruge učenici se prema svojim interesima opredjeljuju za rad u grupama : košaraša, voćara i poljoprivrednika. Zadruga iz Goričana, na primjer, vrlo ozbiljno shvaća svoj rad pa se za nju znalo među drugim zadrugarima Jugoslavije. Tako su zadrugari iz Goričana pružali stručnu pomoć u pletenju od šibe i komušine školskim zadrugama širom Jugoslavije. Budući da je Međimurju izrazito poljoprivredni kraj, učeničke zadruge su uglavnom poljoprivrednog tipa. Rad školskih zadruga u Hrvatskoj, pa i u Međimurju, polako se gasi poslije 1960.g., što se odrazilo na ostvarivanje zadataka programa odgojno–obrazovnog rada osnovnih škola.

1981.g. otvorena je nova škola za Dunjkovec, Pretetinec i Slakovec na lokaciji koja se nalazi na tromeđi tih triju međa (vidi sliku 6). Otada učenici ovih mjesta pohađaju nastavu u novim i kvalitetno opremljenim prostorima Osnovne škole Nedelišće, Područne škole Dunjkovec. Gradilište za izgradnju nove škole Mjesna je zajednica djelomično kupila, a djelomično dobila na poklon od Stjepana Gašparlina iz Pretetinca.

1995.g. u Međimurju nalazimo 25 redovnih sa 32 područne osnovne škole te Centar za odgoj i obrazovanje koji pohađaju djeca i mladi s teškoćama u razvoju (1980./81. školske godine ustanovu je pohađalo 107 mentalno lako retardirane djece).

Opremanje škola suvremenim nastavnim sredstvima i pomagalima stalna je briga baš svih koji rade u školstvu. Najnužnija oprema postoji, ali ona nije dovoljna da bi se udovoljilo zahtjevima moderne škole.

Tijekom 1994.g. obnovljeno je i modernizirano nekoliko školskih zgrada u Međimurju, a sredstva za to su dobivena dijelom iz Državnog proračuna, iz Županijskog proračuna te od matičnih Općina i neposredno od građana. Uz materijalne i prostorne probleme, međimursko školstvo opterećeno je i problemom nedostatka stručnih nastavnika. Učitelji su ti koji vode nastavu na svim stupnjevima obrazovanja, bilo da se misli na osnovno, srednje ili visoko ili pak na rad s djecom predškolske dobi ili s onima sa smetnjama u razvoju. U svakom slučaju, na učiteljima je da poduče djecu najprije osnovnom obrazovanju te da ih kroz vođenje, nadgledanje njihova rada i organiziranje vježbi ispituju o naučenom te naposljetku i ocijene. Također učitelji bi trebali surađivati kako s roditeljima svojih učenika tako i s ostalim učiteljima, vezano uz napredak učenika.

Sadržaj

Povijest osnovnog školstva Međimurja – uvod

Povijest osnovnog školstva Međimurja – Osnovno školstvo od 13. do 17. stoljeća

Povijest osnovnog školstva Međimurja – od 17. do prve polovine 19. stoljeća

Povijest osnovnog školstva Međimurja – druga polovica 19. stoljeća

Povijest osnovnog školstva Međimurja – 20. stoljeće

 

Lidija Branilovic
About Lidija Branilovic (5 Articles)
Diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 2007. godine obranivši rad na temu Povijest osnovnog školstva Međimurja iz područja Povijesti pedagogije. Zaposlena u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka u Macincu, gdje je najveći postotak romske populacije, kao učiteljica engleskog jezika.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*