Novo:

Povijest osnovnog školstva Međimurja – od 17. do prve polovine 19. stoljeća

Osnovno školstvo od 17. do prve polovine 19. stoljeća

Kanonski vizitator međimurskih župa bilježi 1660.godine postojanje školskih zgrada u nekoliko župa. Orguljaš podučava 15 dječaka u bijednoj školskoj zgradi u Prelogu. Dosta je ruševna kuća u Selnici, a ona u Subotici je bez krova. Školske kuće nalazimo i u Pomurju, Štrigovi i Belici. Prve orguljaške kuće/škole u Međimurju su kućerci, vlažni i slamom pokriveni i ne razlikuju se od ostalih seoskih kuća. Tek u drugoj polovini 19.st. i škole se počinju graditi od čvrstog materijala. Dotad, osim „crkvene i feudalne arhitekture“, zidanice su bile rijetkost. Zbog kratkog vijeka trajanja građevina kanonski ih vizitatori ne nalaze ili ne spominju njihovo postojanje. Iz zapisa kanonskih vizitacija trinaest međimurskih župa 1660.godine, možemo zaključiti da u Legradu, Prelogu, Subotici, Belici, Selnici, Pomorju i Štrigovi, postoje škole, tj. školske kuće i da u tim naseljima postoji određena tradicija u povremenom poučavanju.

Prosvjetiteljske ideje 18.st. korjenitije mijenjaju dotadašnja shvaćanja potrebe prosvjećivanja prostoga puka. Pored reformi Marije Terezije i Josipa II. koje su usmjerene ka mijenjanju feudalnih odnosa, stvaranju uvjeta za ekonomsko jačanje buržoazije, učvršćivanju organizacije centralističke uprave, značajna je i reforma usmjerena mijenjanju odnosa države prema školi. Do tada osnivanje i uzdržavanje, posebno pučkih škola, bila je stvar uglavnom crkve i privatnih lica. Povremenost poučavanja i mali broj učenika osnovno je obilježje seoskih pučkih škola tijekom čitavog 18.st.

Školskim naredbama određuje se i ustrojstvo pučkih škola. One se dijele s obzirom na veličinu i mjesto postojanja na seoske s jednim, trgovišne s dva i narodne škole u gradovima s tri i više učitelja. Čitanje, pisanje i račun, uz vjeronauk kao dominantan predmet, osnovni su sadržaji poučavanja.

U vrijeme vladavine Marije Terezije i Josipa II. naglašen je pokušaj izgrađivanja jedinstvenog školskog sustava u zemljama austrijske krune. Školskim naredbama određuje se ustrojstvo pučkih škola, sistem poučavanja, stručnost učitelja i školski udžbenici. Ekonomska nerazvijenost sela, bijedan kmetski život i veliko siromaštvo činilo je seosko stanovništvo nezainteresirano za školovanje djece, iako se školskim naredbama izriču oštre kazne za roditelje nepolaznika. Crkva je svoje snage usmjeravala na gradnju i obnavljanje crkvenih zdanja, a manje upornosti je pokazala u nastojanjima oko osnivanja i izgradnji škola. Samo u šest naselja u Međimurju postojale su škole krajem 18. stoljeća. Iako je školskom naredbom država morala preuzeti nadzor nad školama, još dugo su crkvene institucije imale snažan utjecaj na izbor učitelja, organizaciju i nadzor rada škole. Tako da su učitelji u Međimurju krajem 18. stoljeća i dalje orguljaši. Ako oni nisu bili u nekim župama posebno plaćeni i za posao poučavanja, nisu ga ni obavljali. Posljedica osnivanja nove župe u Čakovcu 1789.godine je osnivanje stalnije pučke škole u navedenom mjestu. Tek početkom 19. stoljeća se javlja organiziranje podučavanje dječaka, a potom i djevojčica, u trgovištu Čakovec, a zatim i u većim međimurskima naseljima u kojima je razvijen obrt i trgovina.

Iako se naredbom određuje da država bira i nadzire rad učitelja, još dugo će crkvene institucije imati snažniji utjecaj na izbor učitelja, organizaciju i nadzor rada škola. Kada je Josip II. ukinuo svoje reforme vraćajući sve na prvobitno stanje, mnoge pučke škole se zatvaraju, jer općine nemaju sredstava za njihovo uzdržavanje.

Iz povijesnih izvora o stanju osnovnog školstva krajem 18.st. doznajemo da se broj polaznika povećava i da odsada uz dječake školu pohađaju i djevojčice. Školu djeca trebaju pohađati od šeste ili sedme do dvanaeste godine. Mnogo više brige vodi se i o školskim udžbenicima. U duhu naredbi austrijskih vladara knjige se tiskaju uglavnom na njemačkom jeziku u Beču i Budimu.

Iz popisa najstarijih pučkih škola i škola koje su osnovane do kraja 18.st. u građanskoj Hrvatskoj vidimo da su te škole osnivane uglavnom u trgovištima i gradovima . Mali je broj seoskih škola pa su siromašna seoska djeca i dalje ostajala bez potrebnog osnovnog obrazovanja. Razvijene škole 1779. godine nalazimo u Legradu i Čakovcu. U Legradu školu pohađa 20 do 30 dječaka, a u Čakovcu 43 dječaka. Iako su i Prelog i Nedelišće razvijena trgovište u njima se djecu poučava samo vjeronauk. Stanje se u Nedelišću ne mijenja ni 1793. godine, a u Prelogu od 1790. godine nalazimo novog orguljaša koji i 1793. godini poučava 33 dječaka i djevojčica. U više naselja ističe se u zapisima kanonskih vizitacija, roditelji ne pokazuju interes niti žele djecu slati u školu, iako se školskim naredbama izriču oštre kazne za roditelje nepolaznika.

Na zasjedanju zajedničkoga Hrvatsko–Ugarskog sabora 1790.g. tijekom rasprave o uvođenju mađarskog jezika umjesto latinskog kao službenoga u zemljama krune svetog Stjepana, time i u Hrvatskoj. Nikola Škrlec je, između ostalog kazao i slijedeće: „Hrvatskom je narodu posve isto, da li ga primoravaju na njemački ili na mađarski jezik, i da li to čini kralj ili to čine njegovi staleški drugovi, jer dati se prisiliti k tuđem jeziku, očit je biljeg ropstva.“

Ekonomska nerazvijenost sela, bijedan kmetski život, veliko siromaštvo činilo je seoski puk nezainteresiranim za školovanje djece. Crkva je nastojala da puk poučava vjerskom nauku i da odgoja dobre vjernike, ponizne i vladaru poslušne podanike.

U zapisima kanonskih vizitacija najvećeg broja župa u Međimurju krajem 18.st. zabilježeno je da orguljaši ne poučavaju djecu čitanju i pisanju, a niti postoje škole. Osnivanje stalnije pučke škole u Čakovcu posljedica je i osnivanja nove župe sa sjedištem u Čakovcu, nakon ukidanja mihovljanske župe 1789.godine. Otada se sve više javlja organiziranije podučavanje dječaka, a potom i djevojčica u trgovištu Čakovca.

Počeci organiziranijeg i stalnijeg poučavanja u trgovištu Čakovca datiraju od 1779.godine. Početkom 19.st. prisutniji su radikalniji zahvati i u oblasti školstva u svim zemljama austrijske krune. Stanje razvijenosti pučkog školstva u nas početkom 19.st. možemo sagledati i kroz ukupan broj pučkih škola i učitelja. Povijest školstva bilježi da je 1805.godine u Građanskoj Hrvatskoj radilo svega 55 škola s 54 učitelja.

Problem obuhvata školskih sposobnjaka protezat će se kroz čitavo 19.st. Za redovni polazak škole i dalje će se brinuti župnici, općinski poglavari, gospoštije i roditelji. Iz dokumenata o osnivanju i radu pučkih škola u Međimurju. Saznajemo da su mnoge škole počele stalnije raditi u vremenu od 1830.–1841.godine. Pored škola što su ih utemeljile općine rade i tzv. privatne pismeniji ljudi, mjesni bilježnici, žandari i drugi.

Stalniji i sustavniji rad, uz osnivanje škola, u Međimurju započinje nakon 1830. godine.

Razdoblje od 1830.–1848.godine značajno je po nacionalno revolucionarnih događajima u Europi. Opirući se germanizaciji, Mađari sve više ističu pravo nametanja mađarskog kao službenog jezika u administraciji, školama i javnom životu svim nemađarskih narodima u kraljevini Ugarskoj i njoj pridruženim stranama.

Prva čvrsta školska zgrada sagrađena je u mjestu Sv. Jurju u Trnju 1833.g. pa se ta godina uzima kao godina početka organiziranog pučanstva na ovim prostorima. Nju su pohađali učenici Sv. Jurju u Trnju, Donjeg Pustakovca, Palinovca, Donjeg Hrašćana i Hodošana. 1841.g. škola u Hodošanu se spominje kao područna škola Osnovne škole Sv. Juraj u Trnju.

Osnovne škole se dijele na više i niže. Niže su one s dva, a više imaju još treći i četvrti razred koji se dijeli na dva tečaja. Niže osnovne škole pružaju osnove odgoja i obrazovanja i obveze su za djecu svih staleža. Djevojčice mogu pohađati školu zajedno s dječacima u tzv. mješovitim razredima, ili se za njih, ako postoje uvjeti, otvaraju posebni razredi ili škole. U prvom i drugom razredu uči se vjeronauk, nauk o moralu, početno čitanje, pisanje i računanje. Nastavni sadržaji iz navedenih predmeta nešto su opsežniji u drugom razredu.

U trećim i tečajevima četvrtoga razreda određuju se novi nastavni predmeti. Uz vjeronauk, nauk morala i račun u trećem razredu, određuju se i posebne vježbe u čitanju i pisanju na materinskom i mađarskom jeziku, a one koji nastavljaju školovanje u gimnazijama i svladavanje osnovna latinskog jezika. U pučkoj školi nastavni jeziku je materinski, a mađarski jezik je obavezan nastavni predmet prema Zakonu o narodnim manjinama od srpnja 1849.godine kad je određeno da se nastava održava na jeziku općine ili crkve .

Kada je Međimurje 1848.g. priključeno hrvatskoj državi, umjesto starih, međimurskim jezikom pisanih školskih i drugih knjiga, uvedene su knjige na ilirskom (hrvatskom) jeziku i u tom duhu. Mlade učitelje, koji su izlazili iz mađarskih škola, zagrebačka je biskupija preuzela u službu tek kada su položili ispit iz hrvatskog književnog jezika. Godišnja izvješća su također morali pisati na hrvatskom jeziku. U to vrijeme narod u Međimurju nije imao pisanih tekstova na svom vlastitom jeziku. Nije bilo ni molitvenika, ni kalendara, ni sanovnika. Duševnu je hranu međimurski narod crpio iz knjiga koje mnogi nisu razumjeli.

Kako bilježe zapisi kanonskih vizitacija, u Hrvatskoj u to vrijeme radi oko sto osnovnih škola sa 5.370 učenika. Daleko razvijenija mreža osnovnih škola je unutar teritorija Kraljevine Ugarske.

U Međimurju 1841.godine stalnije radi 10 župnih škola, a 1846.godine njihov broj se povećava na 18, s ukupno 1.163 učenika.

Jedan od najvažnijih rezultata preporodnog razdoblja (1835.–1848.) bilo je oblikovanje hrvatskog književnog jezika na štokavskoj osnovi. Hrvatski sabor 1847.godine donio je odluku o proglašenju hrvatskog jezika službenim jezikom u Hrvatskoj. Bila je to povijesna odluka i jedan od najvećih uspjeha preporodnog razdoblja. Nakon nekoliko stoljeća uporabe latinskog jezika u državnim poslovima Hrvatske sada tu ulogu preuzima hrvatski jezik.

Orguljaši – učitelji

„Učitelj je stručnjak koji organizira odgojno–obrazovni proces i svojim općim obrazovanjem, poznavanjem pedagoške, didaktičke, metodičke i psihološke njegove osnove, u zajedničkom radu s učenicima, ostvaruje cilj i zadaće odgoja i obrazovanja.“

No, tijekom prošlosti društvo je rabilo različite termine za osobe koje su se bavile odgojem i obrazovanjem (umia, rabin, didaskali, gramatist, bog pakla, magister,…). U Međimurju, na počecima poučavanja to su bili ludi magistri te orguljaši (koji su uistinu svirali na orguljama u pojedinim crkvama i župama pri kojima su se osnivale škole).

Na području župe u Mihovljanu nalazi se pavlinski samostan u Sv.Jeleni, gdje stanuje jedan pater sa 14 pustinjaka (laika), te franjevački samostan u Čakovcu sa 24 redovnika. Orguljašku službu u župnoj crkvi od 17. svibnja. 1779.g. vrši Matija Fabri, koji je rodom iz Moravske pa dobro govori njemački i hrvatski, a ponešto mađarski i latinski. On ima 24 godine, dobar je pjevač i svirač, a u Zagrebu je na akademiji položio ispit za podučavanje dječaka u školi, kako to traži tadašnja odredba. Matija Fabri podučava u čitanju i vjeronauku 20 čakovečkih učenika u posebnoj školskoj zgradi.

U svibnju 1779.godine u župnoj crkvi u Prelogu nastupio je orguljašku službu Ivan Dragović, rodom iz Križevaca. On ima 30 godina, a govori hrvatski, njemački i latinski. Dragović stanuje u orguljaškoj kući, koja je 30 koraka udaljena od župne crkve, ali je već u bijednom stanju. Djecu ne podučava jer još ne postoji zaklada za uzdržavanje škole.

Orguljašku službu u Nedelišću vrši Josip Gustović, koji ima 24 godine. On u crkvi dobro svira i pjeva, a na sprovodu sudjeluje kada bude pozvan. Za orguljaša je 1778. i 1779.godine podignuta nova kuća, u kojoj se on nastanio. Gustović ne podučava mladež u čitanja, pisanju i računanju, nego samo u vjeronauku, i to jedino u korizmeno doba.

Orguljašku službu u Kotoribi od 1791.godine vrši Juraj Lehpamer, koji je rodom iz Samobora. On je svršio škole pa ujedno obavlja službu tajnika u trgovištu u Kotoribi. Lehpameru je 30 godina, a govori hrvatski, latinski i njemački. On poučava nekoliko dječaka, premda u Kotoribi još ne postoji prava škola, jer narod ne voli svojoj djeci dopustiti polazak škole. Lehpamer dobro pjeva i svira orgulje, a u korizmeno doba pomaže župniku kod ispitivanja i podučavanja vjeronauka.

Orguljašku službu u Legradu od 1790.godine vrši Mirko Matoj, koji je rodom iz Lendave. On ima samo 23 godine, a stanuje u orguljaškoj kući, gdje je i škola. Ovu posjećuje 14 učenika, koje Matoj podučava na mađarskom i njemačkom jeziku.

Od 1790.godine orguljašku službu u Nedelišću vrši Mirko Konjačić, koji ima 36 godina. Premda je u orguljaškoj kući opredijeljena soba za školu, ipak Konjačić ne podučava nikoga, jer župljani neće svoju djecu slati u školu.

Orguljašku službu u Svetoj Mariji od 1792.godine vrši Juraj Gaštaj, koji je rodom iz Bukovca, a ima 33 godine. Školu ne vrši jer seljaci neće djecu slati na podučavanje.
Orguljašku službu u Draškovcu od 1791.godine vrši Mirko Đura, koji je rodom iz Nedelišća. On ima 36 godina, pa dobro pjeva i svira orgulje. U svom stanu podučava samo 7 učenika jer se u orguljaškoj kući gradi nova škola.

Orguljašku službu u župi Sv.Juraj u Trnju od 1782.godine vrši Antun Slovenec, koji ima 46 godina. On dobro pjeva i svira orgulje. U korizmeno doba ispituje narod o vjeronauku, ali (budući da je i nema) ne drži pravu školu.

Kod župnika Adama Meznera u župi u Goričanu orguljašku službu vrši Mirko Trazo, rođen u Legradu. Ima samo 19 godina, ali dobro pjeva i svira orgulje. U korizmeno vrijeme ispituje narod o kršćanskom nauku, a po zimi podučava nekoliko dječaka u čitanju i pisanju.

Od 1792.godine Ivan Dragović, nekadašnji orguljaš u Prelogu, vrši orguljašku službu u Subotici. Govori hrvatski, latinski i njemački jezik, dobro svira orgulje, dosta dobro pjeva ; u korizmi ispituje vjeronauk. Još uvijek ne podučava jer ne dobiva plaću za to.

Od 1789.godine u župi u Belici orguljašku službu vrši Ivan Belavić, 25-godišnji međimurec iz čakovečke župe. Govori hrvatski i ponešto njemački, dobro pjeva, a valjano svira orgulje. Budući da škola još ne postoji, Belavić ne podučava. Jedino u korizmeno doba ispituje vjeronauk.

U selu Podturen također nema škola iako orguljaš postoji (37-godišnji Izidor pl. Barić). Škola također ne postoji još uvijek ni u Mihaljevcu. Tamo orguljašku službu vrši Juraj Novak, 24-godišnjak. Također, škole nema ni u Štrigovi, Lopatincu niti Pomorju.

Lidija Branilovic
About Lidija Branilovic (5 Articles)
Diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 2007. godine obranivši rad na temu Povijest osnovnog školstva Međimurja iz područja Povijesti pedagogije. Zaposlena u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka u Macincu, gdje je najveći postotak romske populacije, kao učiteljica engleskog jezika.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*