Novo:

Povijest osnovnog školstva Međimurja – Osnovno školstvo od 13. do 17. stoljeća

Osnovno školstvo od 13. do 17. stoljeća

Počeci poučavanja

Nemoguće je tražiti bilo kakve tragove poučavanja u Međimurju prije 16. ili 17. stoljeća, osim poučavanja kršćanskom nauku u crkvi. Učitelji su svećenici. Vjersku organiziranost dokazuje postojanje većeg broja župa u 14.st. Formiranje župa pretpostavlja postojanje većih naselja u kojima se podižu crkve, a kasnije i škole. Godine 1334. na ovom području nalazimo devet župa (Štrigova, Sv. Martina na Muri, Mursko Središće, Selnica, Podturen, Mihovljan, Mala Subotica, Sv. Juraj u Trnju i Prelog). Početkom 16.st. formirane su četiri nove župe: Lopatinec, Belica, Donji Vidovec i Podbrest. Mnogobrojna manja naselja imala su status filijala župnih crkava, a neka i škola. Poznato je da su srenjovjekovni samostani bili duhovna ili kulturna središta.

U 14.st. (1374.godine) Stjepan Lacković osniva samostan pavlina u Sv. Jeleni nedaleko od čakovečke tvrđave. Uza samostansku crkvu održavali su se nedjeljni i godišnji sajmovi. Do osnivanja samostana franjevaca u Čakovcu sajmovi su se održavali u Sv. Jeleni. Utemeljitelj samostana franjevaca u Čakovcu 1659.godine ban Nikola Zrinski, oduzima pavlinima pravo održavanja sajmova. Otada se sajmovi održavaju u Čakovcu.

U prikazu povijesti školstva u Hrvatskoj posebno se ističe djelovanje pavlina. Osnivanjem prve javne gimnazije za odgoj redovnika i svećenika oko 1501.godine. U Lepoglavi, pavlini su položili temelje visokom školstvu kod Hrvata. Nacionalna povijest školstva u Hrvatskoj svrstava franjevce među prve putujuće učitelje i pisce knjiga za narod.

Iz kanonskih vizitacija koje su u 17.st. provode dosta redovito doznaju se zanimljive pojedinosti o župnoj crkvi, župniku, kantoru ili orguljašu, te načinu usavršavanja župnika. Franjevci u Međimurje dolaze u drugoj polovici 17.st., pretpostavlja se da bi ojačali pozicije katoličke crkve. Utjecaj građanske klase na odgoj i obrazovanje postupno raste, dok s druge strane dotadašnji monopolistički utjecaj katoličke crkve i njenih institucija slabi. Sadržaji obrazovanja više nego do tada usmjereni su i na izučavanje prirodnih znanosti. Dvadesetih godina 16.st. Martin Luther u svojoj opomeni carskim gradovima preporučuje da podižu škole u svim gradovima, trgovištima i selima.

U 16. i 17.st. protestanti osnivaju veći broj svojih škola. Točnije, nalazimo podatak o čak 134 protestantske škole u Ugarskoj u 16.st.. Reformacijska ideologija širi se i različitim putovima i neujednačenim intenzitetom. Primožu Trubaru se pripisuju velike zasluge za uvođenje slovenskog jezika u književnost, izdavanje velikog broja slovenskih knjiga i sudjelovanje u izdanju crkvenih knjiga i za Hrvate. Ivan Kukuljević Sakcinski u svojoj knjizi „Glasoviti Hrvati prošlih vjekova“ ističe s koliko se teškoća radilo na prijevodima, tiskanju i raspačavanju djela na hrvatskom jeziku.

Tranzitno značenje Međimurja raste od 16.st. razvojem obrta i trgovine u Varaždinskoj županiji i prekmurskim županijama Ugarske. Razvoj obrta i trgovine neposrednije utječe na dinamičniji razvoj većih naselja i osnivanja prvih stalnijih škola. U 16. i 17.st. i u susjednoj Ugarskoj nalazimo velik broj što stalnih, a što putujućih tiskara u kojima se tiskaju protestantske knjige vjerskog i svjetovnog sadržaja. Najjača i najborbenija  snaga katoličke crkve protiv heretika bili su isusovci. Oni su u otvaranju posebno viših škola i školovanju klerika i svjetovnjaka vidjeli vrijedno sredstvo protureformacijske borbe. Organizacija njihovog školstva temeljila se na smišljenim načelima strogog odgoja i didaktički besprijekorno organiziranom nastavnom radu.

Cjelokupna organizacija odgoja i obrazovanja zasnovana je na „Ratio Studiorumu“ iz 1584.g. Nastava se izvodila isključivo na latinskom jeziku. Knjiga je moćno sredstvo u rukama reformacije. Sredina 16.st. vrijeme je plodnog tiskarskog rada hrvatskih protestantskih pisaca i prevoditelja tubingenskog kruga. Zna se da je Juraj Zrinski 1574.g. uredio i tiskaru u Nedelišću, nedaleko od Čakovca. Najznačajnije djelo tiskano u Nedelišću 1574.g. je Pergošićev „Decretum“, tj. hrvatski prijevod latinskog pisanog „Tripartituma“, djela ugarskog pravnog pisca Stjepana (Istvana) Verböczyja i taj se prijevod drži najstarijom knjigom. Prevedena je na kajkavsko narječje. Tiskale su se knjige koje su mogle biti namijenjene propovjednicima i učiteljima kao priručnici za širenje protestantske vjere i opismenjavanje puka. Iako je hrvatski sabor još 1604.g. zaključio da se iz Hrvatske istjeraju svi heretici, protestantizam se u Međimurju održao do pred kraj 17.st., a u Legradu i mnogo dulje. Moć ugarske protestantske crkve početkom 17.st. ne opada. Njena organizacija proteže se i na Međimurje, iako ono potpada pod zagrebačku biskupiju. Snagom vjerskih utjecaja Ugari su pokušali Međimurje odvojiti od Hrvatske. Pjesnik Nikola Zrinski pisao je na mađarskom i latinskom jeziku, a do danas je sačuvan samo jedan njegov hrvatski pisani tekst. Petar Zrinski je na hrvatskom jeziku, ikavsko narječje, preveo „Adrianskoga mora Syrenu“, a njegova supruga Katarina Frankopanska je na istom narječju napisala molitvenik.

U Franjevačkom redu gramatičke su škole postojale još u 13.st. Održale su se i poslije Tridentskog sabora. Bile su naročito davale poznavanje latinskog jezika. Što se tiče predavača, oni nisu trebali imati neku posebnu akademsku kvalifikaciju. Bilo je dostatno da im provincijal tu službu provjeri. Praktički je vrijedilo sve do polovice 18.st. kada je sustav gimnazijskog školovanja proširio naobrazbu.

Tablica 1.
PREDAVAČI GOVORNIŠTVA I BROJ STUDENATA NA ŠKOLI CRKVENOG GOVORNIŠTVA U ČAKOVCU

Šk. God. Predavači govorništva Broj studenata
1769. / 70. Romuald Denčar 2
1772. / 73. Gelazije Strozinger 2
1779. / 80. Josip (Jerko) Turković 4

Izvor: I. Damiš: Međimurski franjevci 20. stoljeća, HKD Sv.Jeronima Zagreb, 2002., str. 551.

Iako je škola crkvenog govorništva u Čakovcu djelovala samo 3 godine ipak s ponosom možemo reći da je i u tom pogledu čakovečki samostan doprinio kako odgoju budućih hrvatskih franjevaca tako i školstva u Hrvatskoj.

Da je protestantizam u Međimurju pustio dublje korijene zaključujemo i po tome što kanonski vizitatori 1622. i 1649.g. bilježe velik broj protestanata u nekim međimurskim župama. Stanje se do 1688.g. umnogome promijenilo. U međimurskim župama gotovo da i nema „krivovjeraca“, osim u Legradu, Domašincu i Donjem Vidovcu. Iako su crkve preuzeli katolički svećenici, protestantizam se u Međimurju još dugo vremena održao.

Prve škole u Međimurju nisu imale stalnih učenika niti prostorija, ali su, ipak, davale povremeno određenom broju muške djece osnovno obrazovanje, pogotovo pismenost i vjeronauk. Ovi oblici školstva, izričito vezani uz djelatnost crkve i župnika, osobito su ojačali u vrijeme kada su Međimurjem vladali Zrinski. U tom smislu je značajnu ulogu odigrao prodor protestantizma. Poučavalo se na materinskom jeziku. U vrijeme katoličke obnove vjerojatno zamire i rad protestantskih škola. Škole su u 17.st. vodili kantori ili orguljaši pa je o njihovoj naobrazbi ovisilo hoće li biti škole i u vrijeme njihove službe u pojedinim mjestima. Prve orguljaške kuće/škole u Međimurju su bijedni kućerci, vlažni i slamom pokriveni i ne razlikuju se od ostalih seoskih kuća. Drvena konstrukcija, velika vlaga i česti požari skraćivali su vijek njihova trajanja.

I razvoj pučkog obrazovanja možemo pratiti, gotovo isključivo na temelju kanonskih vizitacija, sve do druge polovine 18.st., kada konačno država počinje službeno regulirati pitanja prosvjete i školstva. Od 1732.–1783.g. u franjevačkoj samostanskoj školi u Čakovcu nalazi se Provincijalni studij filozofije, studij moralke i studij govorništva godinu dana.
U Srednjem vijeku gramatičke škole bile su dio „sedam slobodnih umijeća“, a dijelile su se na tzv. „trivium“ i „quadrivium“. Trivium je obuhvaćao: gramatiku, logiku i retoriku, a quadrivium: aritmetiku, geometriju, glazbu i astronomiju.

Crkva je u sferi školske izobrazbe za svoje buduće svećenike gramatiku smatrala osnovnicom triviuma. Tijekom srednjeg vijeka ona je bila dostatna nižoj izobrazbi svećenika kao preduvjet za studij teologije.

Filozofsko učilište u Franjevačkom samostanu u Čakovcu tijekom 18.st. treba promatrati u sklopu osnutka hrvatske Franjevačke provincije Sv. Ladislava (1661.) odjeljivanjem od mađarske provincije Sv. Marije kao i ustroja školstva u Franjevačkom redu i dosljedno tome i u Provinciji Sv. Ladislava.

Naime, još iz ranijih stoljeća u Franjevačkom je redu vrijedilo pravilo da je za osnutak jedne nove kustodije odnosno provincije uz potrebit broj članova, potrebno da novoosnovana provincija bude tako vitalna te može imati i svoje vlastito školstvo. Provincija Sv. Ladislava kojoj su pripadali samostani u njezinom hrvatskom djelu u: Zagrebu, Varaždinu, Remetincu, Križevcima, Kloštru Ivaniću, Krapini, Koprivnici, Čakovcu, Virovitici, Hrvatskoj Kostajnici i Hrastovici, u svojoj je konačnici te uvjete ispunila pa je imala visoke teološke i filozofske škole, škole moralnog bogoslovlja i govorništva. Škole su djelovale s većim i manjim prekidima sve do 1783. kada ih je ukinuo car Josip II.

Franjevačko školstvo doseglo je najviši stupanj svoga razvoja u drugoj polovici 18.st. Daljnji razvoj onemogućila je odluka Franje Josipa II. o ukidanju samostana i samostanskih škola. Tada prestaje s radom i Provincijalni studij u čakovečkom franjevačkom samostanu.

Krajem 18.st., udaljavanjem ratišta i turske opasnosti, sve više i gušće naseljavaju istočna područja Međimurja i tako formiraju veća naselja i nove župe. Godine 1789. šest je novoformiranih župa istočno od Preloga, a četiri i u drugim dijelovima Međimurja. Nastavnu osnovu za visoke škole Provincije Sv. Ladislava, pa tako i za filozofsko učilište, određivala su tri čimbenika : opće školstvo, zakonodavstvo u Franjevačkom redu, vlastiti školski zakoni provincije te odredbe državnih školskih vlasti.

Prve pučke škole

Istraživanja razvoja školstva u Prekmurju i Ugarskoj, u 16. i 17.st., pokazuju da je već tada na ovim područjima radilo više škola. Osnivanje škola u duhu je demokratskih sloboda koje zagovara protestantska ideologija. U 16. i 17.st. u Međimurju je nekoliko većih protestantskih vjerskih općina u kojima se, najvjerojatnije, mogla organizirati i školska obuka.

Početno čitanje učilo se abecednim redom i metodom sricanja, teklo je sporo, bilo zamorno i trajalo je i po nekoliko godina.Poučavalo se na materinskom jeziku. Učitelji su obavljali i mnoge druge poslove vezane za Crkvenu službu pa su i za to bili posebno plaćeni. Da su u Međimurju u prvoj polovici 17.st. djelovali protestantski učitelji doznajemo i iz zapisnika kanonskih vizitatora od 1622. do 1649.g. Objašnjenje zašto katolička crkva odmah ne osniva i škole, neki povjesničari vide u tome što je to bilo vrijeme borbe za jačanje pozicija katoličke crkve, preobraćenja „krivovjeraca“ i obnove porušenih i opuštenih crkava, pa za osnivanje škola nije bilo ni duhovnih snaga ni vremena. Kada su isusovci 1649.g. tražili podršku i pomoć za obnavljanje požarom uništene gimnazijske zgrade u Varaždinu i za njen daljnji opstanak u ovom gradu, u tome ih je podržao tadašnji ban Hrvatske Nikola Zrinski.

Začeci obrazovanja i u ovom djelu Hrvatske vezani su, dakle, uz djelovanje crkve i u početku osnovne oblike obrazovanja širili su samostani crkvenih redova, te dakako, brojne crkvene rimokatoličke župe. Prvi pisani dokument o postojanju, podučavanja dječaka, a može se ustvrditi i o postanku župske škole, u Nedelišću potječe iz 1660.g. Uzme li se ta godina kao početak osnovnog obrazovanja, onda ono u Nedelišću bilježi tradiciju od 346 godina.

Sadržaj

Povijest osnovnog školstva Međimurja – uvod

Povijest osnovnog školstva Međimurja – Osnovno školstvo od 13. do 17. stoljeća

Povijest osnovnog školstva Međimurja – od 17. do prve polovine 19. stoljeća

Povijest osnovnog školstva Međimurja – druga polovica 19. stoljeća

Povijest osnovnog školstva Međimurja – 20. stoljeće

Lidija Branilovic
About Lidija Branilovic (5 Articles)
Diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 2007. godine obranivši rad na temu Povijest osnovnog školstva Međimurja iz područja Povijesti pedagogije. Zaposlena u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka u Macincu, gdje je najveći postotak romske populacije, kao učiteljica engleskog jezika.