Novo:

Povijest Japoda

Boris Olujić, Povijest Japoda: Pristup, Srednja Europa, Zagreb 2007., 299 str., 17 slika, 4 karte, 16 tabli izvan teksta  Hrvatska se historiografija, kao ni arheološka literatura, ne može, na žalost, pohvaliti većim brojem znanstvenih radova koji bi se temeljitije pozabavili poviješću naroda što su u prapovijesno i protopovijesno doba, a zatim i pod rimskom vlašću, živjeli na današnjem hrvatskom prostoru, iako se rado ističe činjenica kako su upravo te populacije velikim dijelom činile onaj supstarat na kojem se u procesu etnogeneze tijekom stoljeća oblikovao hrvatski narod. Uz Histre, Liburne i Delmate, Japodi svakako spadaju među brojnije i moćnije narode, o čemu svjedoči i žestina njihova otpora rimskoj ekspanziji. Pa ipak, unatoč velikom broju istraženih lokaliteta i golemoj količini nalaza japodske materijalne kulture, do sada je ipak nedostajala jedna cjelovita i sveobuhvatna sinteza saznanja o Japodima, iako bi bilo nepravedno reći da se o Japodima nije pisalo. Posebno valja istaknuti radove Dubravke Balen-Letunić i Branke Raunig.

Olujićeva je Povijest Japoda zaokružena cjelina, djelo koje je ponudilo jedan inovativni pristup, kako u razmišljanjima i postavljanju pitanja tako i u interpretacijama, a što se sve očituje i kroz podnaslove i strukturu djela. Tekst je autor podijelio u deset poglavlja. Prvo je naslovljeno Teorijske postavke istraživanja etničkih zajednica starog Ilirika (str. 11-25). U njemu se autor posvetio analizi i razjašnjavanju nekih termina čije teorijske interpretacije čine bitne preduvjete za razumijevanje autorova pristupa. Na prvome mjestu tu su termini pleme, narod, etnos, etnička zajednica, etnicitet, kulturna grupa, a «prateći terminologiju, pred nama se otkriva i svojevrstan razvojni put povijesnih i arheoloških istraživanja.» Svjestan da se ne radi naprosto «o pukom terminološkom problemu» autor se opredijelio za naziv narod, na promatrajući ga pritom kao «izoliranu i statičnu strukturu, usidrenu u određeni kontekst, već kao strukturu izloženu stalnoj transformaciji i različitim društvenim procesima.» Sljedeći je podnaslov Japodi u povijesnim znanostima (str. 29-39) uobičajeni i standardni pregled literature s historijatom arheoloških istraživanja japodskog prostora. Pitanje etnogeneze Japoda (str. 43-49) kratak je, ali suvremen pregled značajnih lokaliteta u kojem je Olujić ukazao na problem slabe istraženosti prostora s nedvojbenim kontinuitetom japodskog obitavanja. Poglavlje Japodska kulturna grupa željeznog doba (str. 53-62) predstavlja pregled najvažnijih materijalnih izvora za povijest Japoda, dok poglavlja Prvi spomen Japoda u antičkim literarnim vrelima (str. 65-69) i Sukobi s Rimljanima zabilježeni u literarnim vrelima (str. 73-102) čine pregled literarnih izvora. Potonje je poglavlje podijeljeno na razdoblje sukoba s Rimljanima do Oktavijanova pohoda (str.73-84), Oktavijanov pohod protiv Japoda (str. 85-91) i Pad Metula (str. 92-102), a predstavlja istodobno sažeti pregled protopovijesti Japoda kroz izvješća antičkih autora, od prvog spomena Japoda kod Hekateja iz Mileta, sačuvanog u djelu Stjepana Bizantinca, preko Plinija Starijeg, Strabona i Tita Livija do Apijana i Diona Kasija. Već po opsegu koji obuhvaća razvidno je da je ključno poglavlje knjige ono naslovljeno Japodski prostor (str. 105-175). Autor ga je podijelio na pododjeljke O japodskom teritoriju u vremenu prije rimskog osvajanja (str. 107-117), Japodski prostor u antičkim literarnim vrelima (str. 118-134), Geomorfološke, vegetacijske i klimatske osobine japodskog prostora (str. 135-143), Tragovi u prostoru: naselja (str.144-159) i Japodski pogrebni običaji (str. 160-175). U svakom od ovih pododjeljaka autor je zacrtanu temu suvereno obradio navodeći najznačajnije lokalitete s njihovim obilježjima i dajući pregled mišljenja iz relevantne literature te donoseći vlastita viđenja temeljena, osim na izvanrednom poznavanju odnosne literature, i na vlastitome ustrajnom terenskom radu. Osobitu je pozornost Olujić posvetio japodskim naseljima, nalazima iz nekropola te pogrebnim običajima i ritualima Japoda kao «vrlo važnom dijelu identiteta, kako pojedinca tako i određene društvene zajednice» zaključivši kako su broj i količina predmeta iz japodskih grobova «u velikom nesrazmjeru s našim spoznajama o pogrebnim ritualima, odnosu prema pokojniku, održavanju grobnog mjesta, funkciji groba u gospodarenju prostorom, mjestu pokojnice ili pokojnika u društvu i drugo». Pitanju etnogeneze Japoda autor se vratio u poglavljima Japodi: Iliri, Kelti ili…? (str.179-185) i Dolazi li civilizacija s mora? O utjecajima iz jadranskog (sredozemnog) svijeta (str. 189-194). Japodi nakon Oktavijanovog pohoda (str.197-212) relativno je kratko poglavlje u kojem je autor obradio japodsku povijest (u pravom smislu te riječi prema tradicionalom kriteriju) u sklopu rimskog provincijskog sustava. Na kraju slijede Zaključna razmatranja (str. 215-220). Tekst je nadopunjen s dva priloga, Pokretni nalazi i važnija nalazišta japodske kulture (str. 223-227) i Izbor iz antičkih literarnih vrela (str. 231-236), sačinjen od ključnih izvornih mjesta, izvadaka iz Strabonove Geografije, Prirodoslovlja Plinija Starijeg, Apijanovih Ilirskih ratova i Rimske povijesti Kasija Diona, sve u prijevodu Brune Kuntić-Makvić, koja je uz Nives Majnarić-Pandžić i recenzent knjige. Povijest Japoda standardno je opremljena popisom kratica, bibliografijom koju čine 64 bibliografske jedinice antičkih autora i 539 jedinica literature te kazalom geografskih pojmova i kazalom osobnih imena.

Uz pohvale autoru, laganu zamjerku trebalo bi uputiti uredničkom dijelu izdavačke kuće Srednja Europa. Naime, zbog neizvršene redakture u tekstu knjige potkrao se priličan broj tiskarskih grešaka što ponešto kvari užitak čitanja. Olujićev je autorski stil pitak, a    kritičnost, interdisciplinarnost, sustavnost, oprez, osnovne su osobine autorova pristupa obrađivanoj temi.

Iako je ovim djelom uspio rezimirati dosadašnje spoznaje i postaviti pretpostavke koje će poslužiti kao dobra podloga daljnjim istraživanjima ove teme, dojam je da se autor možda i pomalo prečesto suzdržavao od donošenja čvršćih zaključaka. Opravdanje takva stava jednim velikim dijelom možemo naći u činjenici da je obrađivani prostor arheološki ipak slabo istražen, ali ponajprije bih ga potražio u zacrtanom Olujićevu cilju naznačenom i u samom naslovu djela, a to je predstavljanje i razjašnjavanje modernog pristupa proučavanju i promišljanju drevnih entiteta, čemu je autor posvetio dosta prostora u uvodnom poglavlju Teorijske postavke istraživanja etničkih zajednica starog Ilirika. Mišljenja sam da je ovim djelom u tome u cijelosti i uspio, interdisciplinarno sintetizirajući spoznaje što su ih o Japodima dala dosadašnja arheološka, povijesna, filološka, povjesnoumjetnička, antropološka i druga istraživanja.

Vladimir Posavec
About Vladimir Posavec (21 Articles)
<p>Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1998. je magistrirao na poslijediplomskom studiju Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Koautor je udžbenika povijesti za prvi i drugi razred gimnazije i šesti razred osnovne škole, povijesnih čitanki i radnih bilježnica za iste razredete, te autor udžbenika za peti, šesti i sedmi razred osnovne škole s pripadajućim radnim bilježnicama. Također je koautor priručnika za nastavnike za sve navedene razrede, te priručnika za polaganje državne mature iz povijesti. Autor je knjige Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota. Objavio je više znanstvenih priloga, te brojne prikaze i znanstvene recenzije. Suradnik je i redovito objavljuje u časopisu Latina et Graeca.</p>