Novo:

Povijest Europe od seobe naroda do 16. stoljeća

Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. stoljeća, Split 2005. Prvo što se moramo zapitati kad pročitamo naslov ove knjige jest koliko je opravdano opisati ovako obuhvatnu temu i tko je uopće dorastao tome zadatku? Postavlja se pitanje što može dobiti čitatelj i kome je ovakva knjiga uopće namijenjena? Da li je trebaju čitati studenti, profesori ili laici i kakve informacije će oni nakon čitanja knjige proslijeđivati drugima? Onaj tko će reći da je ovo knjiga za studente, "okvir" koji će oni kasnije popunjavati, vjerovatno griješi, jer bez solidnog predznanja, ovakva vrsta povijesnog rada će kod istih stvoriti samo zbrku u glavi. Međutim, ni visokoobrazovani povjesničar neće uživati u Pirenneovom djelu, jer će uočavati niz pogrešaka u detaljima, napose u opisivanju lokalnih događaja. Nekako mi se čini da je ovakva knjiga najpodesnija za čitatelje sa razinom znanja napola puta između studenta i specijaliziranog stručnjaka, možda baš za nekog poput mene.

Vrijednost čitanja “Povijesti Europe” sastoji se u tome što uočavamo neki generalni presjek ideja, za koje shvaćamo da se razvijaju nadindividualno u dugačkom vremenskom trajanju. Ideje zaživljavaju stoljećima i zatim stoljećima vrše utjecaj na društvo kao neke uzvišene istine, dok se na pojave druge “istine”, koje ih pobijaju. Zanimljivo je npr, promatrati kako komunizam ima svoje korijene u sekti albigenza u 12. st., ali istovremeno kako neki običaji i razmišljanja srednjega vijeka preživljavaju još i dan danas u istoj formi npr. u odnosu prema islamu. Treba reći i da se Henri Pirenne s punim pravom latio pisanja ove knjige, jer je njegovo znanje o srednjemu vijeku ogromno. On piše s tolikom lakoćom, da nas ona povremeno čak i ljuti, jer je autor na svoje znanje izrazito ponosan. Tako kad iznosi zaključke, autor ponekad ostavlja dojam da je njegovo mišljenje konačan odgovor o kojemu više nemamo što diskutirati. Ali, od prvog izdanja ove knjige prošlo je sedam desetljeća i već u tako “kratkom” roku vidljivi su brojni propusti autora, pri čemu je zanimljivo i konstatirati kako se naša struka povijest izrazito razvila u istom tom periodu. Nije autor toliko pogriješio što je dozvolio da na njega utječe politička stvarnost njegovog vremena ili što upada u stanoviti lokalpatriotizam, već to što je njegov pristup povijesti, gledano iz današnjeg metodološkog kuta, vrlo ograničen. Kad govorim o lokalpatriotizmu mislim na višestruko isticanje grada Ganda kao “osobitoga” mjesta u europskoj povijesti, a taj grad je ustvari mjesto u kojem je Pirennne radio. Što se tiče pristupa, u svoje vrijeme je Pirenne vjerovatno bio pojam naprednosti, jer je u svoje povijesno djelo uključio niz ekonomskih sastavnica, ali danas, poučeni novim razmišljanjima u povijesti, ostajemo nakon čitanja i dalje “bolno” znatiželjni u sociološkim i demografskim pitanjima, pitanjima svakodnevice i mentaliteta. Upadljivo je i autorovo neuvažavanje geografskih uvjetovanosti povijesnog razvoja. Također, njegovo znanje o religijama i umjetnosti ne fascinira, iako autor sam jest i vjernik i kulturan čovjek. Nitko, doduše, ne traži da povjesničar bude procjenitelj umjetničkih djela ili teolog, ali ipak, očekivali bi više o tim stvarima. Tako autor npr. navodi crkvu Notre Dame kao prvu katedralu, a prva je ustvari St Denis, dok za gotiku tvrdi da nema prave veze s antičkom umjetnošću što je teški lapsus. Osim za Notre Dame kronoloških grešaka ima još, ali je pitanje da li su neke godine možda prevoditeljeve ili tiskarske pogreške. Postoji primjer Seljačkog rata u Njemačkoj gdje se spominju godine 1526. i 1528., ali obje su pogrešne, jer je Seljački rat završio 1525. Ali, knjiga je najkontroverznija u opisu osmanskog širenja, jer riječi koje je autor upotrijebio spadaju  već u domenu politike, gotovo bih rekao ideologije. Netko bi rekao ideologije europocentrizma, ali mi se preciznije čini reći izrazito konzervativne ideologije rimskog univerzalizma. Za autora su Osmanlije isključivo barbari u svakom pogledu osim vojnog i on se zgraža nad slabošću i ravnodušnošću Europe da obrani ne samo Balkan i Središnju Europu već i sam grad Carigrad. Autor se čudi što Turci uopće i danas rade u Carigradu, ali onda polako možemo razvijati tu tezu, pa se čuditi što muslimani rade u Troji, Halikarnasu, Efezu, Edesi, Jeruzalemu, Egiptu, pa konačno dođemo do pitanja što oni uopće “rade” na ovom svijetu. Doista možemo smatrati, posebno kao Hrvati, da su puzajuća osmanska osvajanja nanijela mnoga zla razvoju pojedinih zemalja, ali je pitanje da li se jedan “ekonomski i moralno nazadan narod” mogao tek tako proširiti do razine svjetskog imperija. Nisam baš siguran da je seljak koji je sredinom 16. stoljeća živio u Makedoniji ili Anadoliji bio nužno u lošijem ekonomskom ili moralnom položaju nego onaj u Njemačkoj ili Engleskoj. Također, upitno je da baš nitko u Europi, osim dijela Albanaca, nije prihvatio islam, jer su to svakako dijelom učinili i Grci i Hrvati i Srbi i mnogi drugi. Na Balkanu konfesionalni sastav stanovništva umnogome ukazuje na pogrešan zaključak Pirennea. Pitanje za raspravu je i tvrdnja da je bitka kod Mohača iz 1526. bila sjajna austrijska pobjeda.  Pirenne nadodaje da je najvrijedniji zadatak Španjolske u 16. st trebao postati rat protiv Osmanlija za obranu Europe i crkve, a zatim kritički zaključuje kako se Španjolska “nerazumno” upletala u europsku politiku. Ne tvrdim da je Pirenne nužno u svemu u krivu glede Osmanlija, ali njegove riječi danas bi spremno potpisali tek oni političari u SAD i Europi koji su protiv ravnopravnog prihvaćanja muslimana u svjetsku zajednicu. Povjesničar se od takvih stavova jednostavno treba ograditi. Uza sve kritike, ovakvo djelo još uvijek zaslužuje pažnju stručne javnosti, a možda je forma kiosk izdavaštva za ovu knjigu i najprimjerenija. Međutim, treba vidjeti i koliko su suvremeni povjesničari sposobni razraditi ovu temu bolje od Pirennea. Upravo ovih dana ugledni hrvatski profesori Ivo Goldstein i Borislav Grgin objavili su knjigu „Europa i Sredozemlje u Srednjem vijeku“, pa bi bilo zanimljivo usporediti ova dva naslova. Možda to učinim i sam u nekoj od sljedećih recenzija na ovom istom mjestu.

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (28 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.