Novo:

Posljednji dan u dnevniku Anne Frank

Annelies Marie Frank je željela biti spisateljica. Svoj san nije mogla ostvariti u rodnoj Njemačkoj jer su nacisti rasnom politikom odlučili istrijebiti ljude koji im nisu odgovarali u njihovoj slici svijeta. Zajedno s roditeljima izbjegla je u Amsterdam gdje ih je rat natjerao da potraže spas u tajnom skrovištu. Tamo je Anne napisala najveći dio svog osobnog dnevnika u kojem je opisivala iskustva i želje za budućnost. U utorak 1. kolovoza 1944. upisala je svoj posljednji unos. Tri dana kasnije su otkriveni, uhićeni i transportirani u logore. Opširnija biografija je dostupna na ovom linku, a u nastavku donosimo posljednji unos u dnevniku Anne Frank.

Mandatory Credit: Photo by Universal History Archive/Universal Images Group/Rex/REX USA (1532967a) Anne Frank's (1929-1945) world famous diary charts two years of her life from 1942 to 1944, when her family were hiding in Amsterdam from German Nazis. The diary begins just before the family retreated into their 'Secret Annexe'. History

Draga Kitty,
“paketić proturječnosti”. Time sam završila svoje zadnje pismo i time ću započeti ovo. “Paketić proturječnosti”, možeš li mi točno reći što je to? Što znači proturječnost? Kad toliko riječi, može značiti dvije stvari, proturječnost izvana i proturječnost iznutra. Prva je ono obično: “ne popušta lako, uvijek zna najbolje, ima zadnju riječa, efin, sve neugodne osobine zbog kojih sam poznata. Za drugu nitko ne zna, to je moja tajna. Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljupca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju stranu i zbog toga me većina ljudi smatra tako nesnošljivom. Sigurno sam brbljavi klaun za jedno popodne, ali onda je svima dosta mene za mjesec dana.

Doista, to je upravo kao ljubavni film za mislioce, naprosto obrat, zanimljiv samo za jednu prigodu, nešto što se brzo zaboravlja, ne loše, ali ni dobro. Mrzim što ti ovo moram pričati, ali
zašto ne bih ako znam da je istina? Moja lakša površna strana uvijek će biti brža od one dublje i zbog toga će uvijek pobjeđivati. Ne možeš zamisliti koliko sam često pokušavala odgurnuti ovu Anu, osakatiti je i sakriti, jer je ona, uostalom, samo pola onoga što se zove Ana; ali to ne ide i također znam zašto ne ide. Strašno se bojim da će svi koji me poznaju onakvu kakva sam uvijek, otkriti da imam još jednu stranu, ljepšu i bolju. Bojim se da će mi se rugati, da će me smatrati smiješnom i sentimentalnom, da me neće shvaćati ozbiljno. Navikla sam da me ne shvaćaju ozbiljno, ali navikla se i može to podnositi samo ona “dobroćudna” Ana; ona “dublja” Ana suviše je krhka za to. Ponekad, ako zbilja prisilim dobru Anu da četvrt sata bude na pozornici, ona jednostavno zanijemi čim mora progovoriti i pusti Anu broj jedan da to učini i, prije no što opazim, iščezne.

Stoga ona ugodna Ana nikad nije nazočna u društvu, do sada se nije pojavila ni jedan jedini puta, ali prevladava gotovo uvijek kad smo same. Točno znam kakva bih željela biti, znam i
kakva jesam… iznutra. Ali jao, takva sam za sebe. I možda, ne, sigurno zbog toga ja kažem da imam sretnu narav iznutra i zbog toga drugi ljudi misle da imam sretnu narav izvana. Vodi me ona unutarnja čista Ana, ali izvana sam samo obijesna mala koza koja se otrgla s uzice. Kao što sam već rekla, nikad ne govorim što zapravo osjećam o nečemu i zato sam dobila ime
lovac na dečke, namiguša, sveznalica, čitalac ljubavnih priča. Vesela Ana tomu se smije, drsko odgovara, ravnodušno sliježe ramenima kao da ne haje, ali, oh bože, reakcije tihe Ane upravo su suprotne. Ako ću biti posve poštena, moram priznati da me to doista boli, da se strašno pokušavam promijeniti ali se uvijek borim protiv jačeg protivnika. U meni jeca jedan
glas: “Evo te, evo što je postalo od tebe: nemilosrdna si, izgledaš oholo i naduto, ljudi te ne vole, a sve to jer ne želiš slušati savjete svoje vlastite bolje polovine.” Oh, rado bih slušala, ali
ne ide; ako sam mirna i ozbiljna, svi misle da je to nova komedija i moram iz nje izaći okrećući je u šalu, a da i ne spomenem vlastitu obitelj koja će sigurno misliti da sam bolesna,
tjerati da pijem pilule za glavobolju i živce, pipati mi vrat i glavu da vidi imam li temperaturu, pitati imam li začepljenu stolicu i kritizirati moje loše raspoloženje. To ne mogu izdržati: ako sam toliko promatrana, počinjem bivati žalosna, zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana a ono dobro iznutra i nastavljam pokušavati da
otkrijem na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla biti kad… na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi.

Tvoja Ana

Miljenko Hajdarovic
About Miljenko Hajdarovic (207 Articles)
Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec. Član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*