Novo:

Poplave rijeke Drave određivale su životne sudbine Podravaca

Rijeka Mura iz zraka (snimio Siniša Golub)

Rijeka Drava, ponos Podravine i Koprivničko-križevačke županije, stoljećima je utjecala na život njenih stanovnika. Taj utjecaj se ponajprije vidio kroz brojne poplave i mijenjanja riječnog toka. Usporkos tome Podravci su zadržali gotovo mitski odnos prema rijeci Dravi. Taj odnos se danas sve više mijenja. Danas se javnost okrenula prema očuvanju rijeke Drave kao «izvorne rijeke». Činjenica je da o «izvornoj» rijeci možemo govoriti tek prije 19. stoljeća. Naime, u 19. su stoljeću provedeni brojni hidroregulacijski radovi koji su u potpunosti promijenili tok i izgled rijeke Drave, tako da ni u kom slučaju više ne možemo govoritio Dravi kao «netaknutoj» rijeci. Osim toga, do prije nekoliko desetljeća svijest Podravaca o svojoj rijeci je bila bitno drugačija. Drava je predstavljala opasnost koja je određivala sudbine brojnih ljudi koji su živjeli na njezinim obalama.

Prvi detaljniji planovi regulacije rijeke Drave i nekih njezinih pritoka (kod sela Đelekovec, Torčec i Botovo) postoje iz 1777. godine,  a sačuvani su spisi iz 1804. godine koji se odnose na regulaciju korita rijeke Drave na području podravskih satnija.  Ovdašnji stanovnici su morali sudjelovati i u regulaciji potoka Koprivnice. Dana 17. kolovoza 1779. godine je natporučnik Balaško javio iz Drnja koprivničkom gradskom magistratu da je generalkomanda naredila da se očisti potok Koprivnica.  Istovremeno su se radili nasipi za obranu od poplava pa je 1810. godine određeno da teren između Drave i nasipa treba zasaditi vrbama i topolama.  Prije toga su zabilježene velike poplave Drave. Jedna od njih je bila 3. lipnja 1770. godine. Ona je bila takvih razmjera da se primjerice u drnjansku crkvu moglo ući samo čamcem. Sva polja su bila pod vodom, sav kukuruz, žitarice i sijeno bilo je uništeno. Duhovskoj svećanosti su pribivali drnjanski župnik Martin Korolija te kapelani Baltazar Zrinski i Mirko Sabo. Župnik Korolija je pripisao samo čudotvornoj pomoći Majke Božje Drnjanske da voda nije ušla u crkvu. Zbog toga je razumljivo što je u crkvi bio zavjetni oltar Sv. Nikole. Nova poplava je zabilježena 5. studenog iste godine, ali je bila manje destrukivna od prethodne.

O opasnostima od rijeke Drave na imanju Botovo raspravljalo se 1810. godine.  Značajna poplava Drave je bila u rujnu 1812, slijedeća poznata se dogodila 1814. godine, ali je za Drnje najrazorniji učinak imala poplava 1827. godine. U toj je poplavi uništen most preko Drave. Za vrijeme te nesreće je doslovno bio otplavljen jedan čitav dio Drnja, ali su se stanvnici uspjeli spasiti. Vojnokrajiška vlast im je dodjelila zemljišta na livadama prema Sigecu i Peteranca te su Drnjanci tamo izgradili nove kuće (to je danas ulica Pemija). Poplava je imala takve razmjere da su iz Drnja u Peteranec (koji je smješten na povišenom terenu i time sigurniji od poplava) 1828. godine bile preseljene državna trivijalna škola i sjedište satnije.  Godine 1830. još su neke zgrade u Drnju trebale biti preseljene zbog opasnosti od poplave rijeke Drave. Time je za Drnje izgubljen čitav niz gospodarskih i centralnih funkcija, a nastupilo je doba krize, stagnacije pa čak i nazatka, što se vidi i u padu broja stanovnika. Između 1826. i 1839. godine je ukupan broj stanovnika Drnja smanjen za gotovo jednu trećinu, a Botova za sedminu. Istovremeno je broj stanovnika u Torčecu povećan za 42%, Peteranca za desetinu, Hlebina za trećinu, dok je broj stanovnika Sigeca i Đelekovca ostao približno isti. U istom je razdoblju je veliki dio Drnjanaca iselio u Prekodravlje te su osnovana sela Gotalovo i Gola. Broj stanovnika Gole u kratkom roku je povećan za čak 130 %. Zanimljivo je da u razdoblju 1826-1839, osim Drnja i Botova, ni jedno naselje u najbližoj okolici nije doživjelo takav pad ukupnog broja stanovnika.

U spomenici župe Peteranec o katastrofalnoj poplavi 1827. godine je zapisano: “Bila je tako nečuvena poplava da su Sigečani čamcima i lađicama 11. lipnja dovezeni do prve peteranske kuće…”  O toj poplavi je u hlebinskoj župnoj spomenici zapisano: “Na dan Sv. Barnabe 11. lipnja, nesrećom je pod večer nastala strašna poplava Drave idući od Drnja u Hlebine po državnoj cesti kao ogromna rijeka tako, da je čitav gornji dio sela prema Sigecu bio u sredini naplavljen. Ljudi su iz kuće sa djecom, stokom i sa ostalim stvarima bježali jaučući i naričući dijelom na istočnu stranu stranu, a dijelom u vinograde i susjedna sela, gdje su bili prisiljeni jadno živjeti. Voda je u selu Hlebinama dosezala i 3 sežnja (lakta), pa su stoga od križnog raspela u sredini sela kapetan Senjan zapovjednik satnije sa zastavnikom Horvatom mogli doći u Hlebine običnim čamcem po državnoj cesti sve do drnjanskog razmeđa Drave.” Župnik Jakob Antol je dodao: “Ja sam kao očevidac te dane morao žalostan gledati kao more veliku poplavu u selu, a i sâm sam primao ljude i blago u moje župno dvorište jer je bilo na povišenom položaju… Što, da kažem o poljima, koja kao more obilavahu ribama mjesto žita, sjenokoše ne dadoše nikakova sijena, mjesto 8 vozova sijena na župnoj sjenokoši, nije dobiven nijedan voz… Oslobodi nas Gospodine, groma i nevremena, koji uzrokuje dravsku poplavu i spasi nas.”

U susjednom Sigecu je o toj poplavi zapisano: “Godine 1827. mjeseca lipnja u osmini tijelova bila je takova poplava Drave, da su ljudi morali bježati iz sela i tako je voda Drave tekla kao bujica, koja bi za kiše znatno porasla, ipak nije prodrla u crkvu.   Nasip preko sela Sigeca prema Drnju protiv struje i poplave Drave dao je načiniti godine 1828. prijašnji namjesnik i hidraulički upravitelj Drave Josip Miljanović .” Nakon izgradnje nasipa, jačina poplava je donekle smanjena.  Bilo je slučajeva kada je Drava probila nasipe, kao npr. 1850. godine, te je osim Drnja ugrozila područja Peteranca, Pitomače, Đurđevca, Virja i Novigrada.

Od polovice 19. stoljeća postojali su, a tek djelomično su se ostvarili ambiciozni planovi regulacije rijeke Drave i uvođenja parobrodarskih veza, odnosno plovnosti te rijeke. Poslije zaključenja mira 1718. godine Karlo VI. je nastojao da promet rijekama Murom, Savom i Dravom (koje su bile smatrane zemaljskim regalom), pospješi podjeljivanjem privilegija splavarskim majstorima.  Prvi su privilegij brodarski majstori u Legradu najvjerojatnije dobili još 1717. godine.  Te je povlastice potvrdio Karlo VI. 1736. godine. Drnjanski brodarski majstori su izgleda djelovali u sastavu brodarskog ceha u Legradu. Nije pouzdano jasno da li su drnjanski majstori imali svoj samostalni ceh prije 1771. godine. Te su godine Drnjanci dobili pravila za svoj brodarski ceh.  U vezi sa riječnom plovidbom na Dravi je dolazilo do sporova između stanovnika sela Kotoribe, Legrada i Drnja pa je konačnu odluku o tome moralo donijeti Ratno vijeće.  U Legradu je postojao Zavod za pilotiranje Dravom nizvodno. Promet Dravom se naročito razvio u vrijeme merkantilizma. Marija Terezija je 1772. godine ustanovila navigacionu direkciju čiji je zadatak bio da osposobi Dravu (ali i Kupu, Muru te Savu) za plovidbu. U projektu koji je 1776. godine vodio pukovnik Brequin se htjelo osposobiti rijeku Dravu za plovidbu od njenog izvora u Tirolu pa sve do ušća u Dunav. U okviru tih projekata se uspješno radilo od 1772. do 1781. godine. Međutim zbog rezerviranog odnosa mađarske administracije radovi na uklanjanju prepreka na donjem toku Drave su sporo napredovali. Plovidba šajkama na Dravi doživjela je svoj uspon nakon dovršavanja željezničke pruge od Graza do Celja (1846. godine).

Iako je odbor za pregled plovnosti Drave od Legrada do ušća u Dunav osnovan 1855. godine, do početka opsežnih radova na regulaciji Drave došlo je 1862. godine.  Zanimljivo je ovdje navesti dio dopisa Namjesničkog vijeća Trojedne kraljevine upućenog Hrvatskoj dvorskoj kancelariji od 22. listopada 1862. godine u kojem se spominje mogućnost plovnosti Drave. “Dočim će dakle parobrodi po Dravi ploveći ulaziti u Muru bez da dosegnu Legrad, zato se Namjestničko vieće ovo obratilo  na parobrodarsko društvo dunavsko, da nono podigne na lievoj obali Drave agenciju kod Dernja kao na točki najprikladnijoj za savez horvatskih gradovah Koprivnice, Križevaca i Zagreba sa dravskim parobrodarstvom.”   Drnjanci su se oduševili zahvatima na rijeci Dravi u koje je u svega nekoliko godina utrošena velika suma od oko sto tisuća forinti, jer su se ponadali da će imati gospodarsku korist, kada se u Legradu uredi parobrodarstvo.  Usprkos velikim poteškoćama zbog neuređenosti korita, stalnih mijenjanja obala i malih riječnih dubina, plovidba brodova donjim tokom Drave počela je od 1862. godine. “Pokus da parobrodi sa teretom plove do Žakanja odnosno do Drnja na našoj obali je nakon kratkog vremena napušten.” Kasnije je djelomično regulirano korito do Barcsa. Kako je ponestalo novaca i entuzijazma, s regulacijom Drave do Drnja i Legrada se odustalo, pogotovo kada je Barcs 1885. godine povezan sa željeznicom s Viroviticom, pa je tako postao krajnji terminal riječne plovidbe i važnija pretovarna luka.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (90 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.