Novo:

Položaj Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih

Razdoblje pokreta nesvrstanosti značajno je povijesno područje u okviru poslijeratnih događaja u svijetu. Zanimljivo je pratiti vanjskopolitičku situaciju između blokovskih grupacija i kako se jedna Jugoslavija, koja je iz 2. svjetskog rata izašla sa ogromnim ljudskim gubicima i materijalnim štetama, no ipak kao priznati član antihilerovske koalicije uključila u aktivnu međunarodnu politiku u sjeni stalno tinjajućeg sukoba dvaju suprotstavljenih blokova. Stvaranje politike novog kursa, u čemu je aktivno sudjelovala Jugoslavija, jedan je od njenih najvećih vanjskopolitičkih uspjeha i put na kojem su trebale ustrajati i ostale sile. Žalosno je što se od miroljubivog pravca, kao jednog od glavnih ciljeva politike nesvrstanosti, odstupilo i što politika novog kursa nije urodila dugotrajnijim plodom, a nesvrstanost je zaboravljena u današnjim tokovima globalizacije.

1948. bila je možda najteža godina u povijesti Jugoslavije; na unutarnjem planu situacija je bila jako loša – država je još uvijek velikim dijelom bila porušena od ratnih razaranja, opskrba hranom i energentima na niskoj razini, gospodarski kapaciteti i infrastruktura u obnovi ili tek u nastajanju, a demografski gubici ogromni. Vanjskopolitička situacija bila je jednako teška – Jugoslavija je rezolucijom Informbiroa izbačena iz “zagrljaja bratskih socijalističkih država”, a odnosi sa Zapadom bili su na rubu sukoba oko pitanja pripadnosti Slobodnog teritorija Trsta, koji je odlukom Trilateralne komisije1 u potpunosti trebao biti predan Republici Italiji, a sa čime se Jugoslavija, naravno, nije slagala. Jugoslavija se tada izolirala od vanjskih tokova, posvećujući se obnovi i čistkama informbiroovaca.

Situacija u Europi do tada se već iskristalizirala: na jednoj strani SSSR i njegovi sateliti (države narodne demokracije)2, a na drugoj kapitalističko-imperijalističke sile na čelu sa SAD-om te saveznicama Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, Italijom i zemljama Beneluxa, ujedinjene najprije u vojni savez Bruxelleski pakt, a koji je 1949. prerastao u NATO. Samome Titu oduševljenje komunističkim načinom gospodarstva i mješovitim sovjetsko-jugoslavenskim poduzećima splašnjava već 1947. kada optužuje SSSR za kolonizatorsko ponašanje u međusobnoj ekonomskoj suradnji: “… Jugoslavija neće služiti kao uzvratna moneta bilo kojim sferama…”3 Uznapredovala gospodarska kriza te “podignut Staljinov mali prst”4, odvratili su Tita od daljnje izolacionističke politike. Tito se preko neutralnih skandinavskih država okreće Zapadu tražeći ekonomsku i vojnu pomoć koju mu Truman i šalje, no ne u traženom obimu. 1949. FNRJ je izabrana u Vijeće sigurnosti OUN-a gdje se diplomatski konfrontira s predstavnicima oba bloka. Stanje se polako normalizira početkom 50-tih, prekinuto je ratno stanje s Austrijom5, stabiliziraju se odnosi s Grčkom6, uspostavljaju se diplomatski odnosi sa SR Njemačkom, a sa SAD-om je potpisan sporazum o vojnoj pomoći. Tito prvi put službeno posjećuje neku zapadnu zemlju 1953. godine – američku saveznicu Veliku Britaniju, a iste godine umire Staljin (5. ožujka) pa popušta pritisak na granicama s komunističkim državama. Jugoslavija se tada približava Zapadnom paktu7 kao dio plana velikih sila da se ojača Balkansko krilo NATO-a (Grčka, Turska + FNRJ), no američki State Department ocjenjuje da: “Jugoslavija u postinformbiroovskom razdoblju nastoji uspostaviti alternativu približavanja Zapadu, u povezivanju s trećim silama – Indijom, Burmom i Izraelom putem susreta na zasjedanjima Glavne skupštine te Vijeća sigurnosti UN-a.”8

Tada se započinju nazirati i promjene u sovjetskoj vanjskoj politici (Hruščovljeva “politika koegzistencije”), pa Jugoslavija pronalazi novi jezik u odnosima sa SSSR-om, osobito nakon 1955. kada N. Hruščov posjećuje Jugoslaviju i s Titom potpisuje Beogradsku deklaraciju kojom se normaliziraju odnosi između dviju država. Tito time dobiva mnogo veću slobodu djelovanja od drugih komunističkih vođa pa se normaliziraju odnosi i sa drugim komunističkim državama osim sa staljinističkom Albanijom. Banduškom konferencijom (18. – 24. travnja 1955.) 27 azijskih i afričkih država je osudilo kolonijalizam i rasizam te atomsko naoružavanje, a izražena je misao o “trećem putu” (vanblokovskom) čime su postavljeni ideološki temelji nesvrstanosti. U isto vrijeme, Turska, Irak, Iran, Pakistan i Velika Britanija stvaraju Bagdadski pakt kao “podružnicu” NATO-a u Aziji9, čime se odnosi u svijetu još više kompliciraju.

Stvaranje Pokreta nesvrstanosti

18. i 19. srpnja 1956. na Brijunima se sastaju čelnici FNRJ, Indije i Egipta – Tito, Nehru i Naser koji donose zajedničku proklamaciju o suradnji oko borbe za razoružanje i korištenje atomske energije u ratne svrhe. To se označava kao početak politike novog kursa i “novog svjetskog poretka” – pojma za koji se smatralo da je nestao nakon 1945. kada su, prema Ždanovu10, oformljena dva antagonistička tabora – socijalistički tabor protiv kapitalističkog. Sami korijeni politike nesvrstanih mogu se tražiti u slobodarskim i nacionalnim težnjama naroda kolonijalnog svijeta. Politika nesvrstavanja nastala je kao posljedica međunarodnih promjena i društvenih previranja u toku i nakon 2. svjetskog rata i kao izlaz iz zaoštrenih suprotnosti blokovskih grupacija moći. Širenju politike novog kursa u svijetu osobito pridonosi stjecanje nezavisnosti kolonija – 1960. 17 srednjoafričkih država steklo je nezavisnost, a u razdoblju 1961.-1966. slijedećih 13 na istoku i jugu Afrike. Pritom se treba prisjetiti na već ostvarenu dekolonizaciju Indijskog potkontinenta 1947. te nezavisnost Indonezije 1949. Te mlade države, nazvane Treći svijet ili zemlje u razvoju, u strahu od pritisaka neprijateljskih tabora i potencijalnog novog svjetskog sukoba, počele su tražiti novi put vanblokovske suradnje, što se poklopilo sa stavovima iz Brijunske deklaracije i jugoslavenskom vanjskom politikom. U siječnju 1961. novi američki predsjednik J.F. Kennedy najavljuje politiku poboljšanja odnosa sa SSSR-om i zemljama trećeg svijeta. Uloga Jugoslavije u formiranju Pokreta nesvrstanosti istaknuta je kada je za mjesto 1. konferencije nesvrstanih država odabran glavni grad FNRJ. U Beograd se od 1. do 6. rujna 1961. sjatilo 25 delegacija iz nesvrstanih država. Jugoslavija tada zadobiva poseban status kao jedina europska država11 koja aktivno sudjeluje u problematici multilateralnih odnosa unutar i van pokreta nesvrstanosti. Na beogradskoj konferenciji definirani su glavni ciljevi nesvrstanih:

  • oslobađanje zavisnih i podjarmljenih država te pružanje podrške oslobodilačkim pokretima u tim državama
  • politika detante, mira te konsenzusnog rješavanja sporova i pitanja
  • osuđivanje politike naoružavanja i stvaranja nuklearnog oružja
  • osuda svake vrste imperijalizma, kolonijalizma, rasizma i miješanja u unutarnje poslove drugih država.
Idejni tvorci pokreta: Naser, Tito i Nehru

Idejni tvorci pokreta: Naser, Tito i Nehru

Jugoslavija već tada počinje sa izvozom svog najvrjednijeg “artikla” – socijalističke ideologije, u novonastale države (npr. Burma) i kroz privid nesvrstanosti potiče ponovno priklanjanje politici Internacionale i socijalizma. U prvo vrijeme to ne izaziva zabrinutost Zapadnog bloka, što im se poslije obija o glavu jer kroz kratko vrijeme bivše kolonije (kojih se nekad i sam Staljin odrekao kao potencijalnih saveznica u “antikapitalističkom ratu”, smatrajući da su pod prevelikim utjecajem bivših imperijalističkih metropola s kojima su povijesno vezane), prihvaćaju i uvode socijalistički model upravljanja (Burma, Tanganjika i Zair), no naravno, ne samo isključivo zaslugom Tita i Jugoslavije. To zemlje trećeg svijeta, gledajući američkim očima, stavlja u neprijateljski kontekst. SAD su smatrale da je “suprotstavljanje komunizmu nespojivo sa stavom neutralnosti u borbi dobra protiv zla”, odnosno da “nesvrstanost predstavlja negativnu političku koncepciju bez budućnosti”.12

Na svjetskoj pozornici odvijaju se veliki događaji: 1961. gradi se Berlinski zid, 1962. izbija Kubanska kriza13 – trenutak najveće opasnosti od izbijanja novog svjetskog sukoba (nuklearnog rata). SAD su se vojno angažirale u Indokini sprečavajući širenje komunizma, dok se Jugoslavija kao jedna od socijalističkih država pridružila osudi Izraela, protežiranog od SAD-a, zbog Šestodnevnog rata te s njim 1967. prekinula diplomatske odnose (čime podržava arapske države pod sovjetskim utjecajem). Kuba počinje sa izvozom revolucije na Zapadnoj hemisferi početkom 60-tih (Nikaragva, Dominikana, Bolivija), a SSSR se okreće nesvrstanima kao novom svjetskom faktoru, uvažavajući njihovu neutralnost, no potajice tražeći nove saveznike – satelite što na Zapadu još više povećava histeriju od širenja “crvene opasnosti”. Pokret nesvrstanih neprestano propagira politiku detante i uspješno pozdravlja mirno rješavanje kubanske krize.

Uloga Jugoslavije u pokretu nesvrstanih

Političke odnose je pratila ekonomska i kulturna suradnja. FNRJ kao jedna od razvijenijih nesvrstanih država počinje sa investiranjem i kreditiranjem nesvrstanih država, što je jako zanimljivo, budući da u isto vrijeme i sama prima inozemne kredite i zajmove. 1963. u Sudanu je puštena u rad tvornica ljepenke u Kromi, izgrađena od strane jugoslavenskih poduzeća, Alžiru je odobren kredit od 10 mil. $ za gradnju tvornica, Jemenu je dat zajam od 2 mil. $ za gradnju električne centrale i nabavu opreme, Tanganjiki 10 mil. $ za nabavu investicijske opreme i izgradnju industrijskih objekata, Kambodža je dobila 6 mil. $ za gradnju tri hidrocentrale. Iako bi se danas činilo da su ti krediti vraćani “klirinškim školjkama”, investiranje u te zemlje tada je imalo veliku važnost. 23. ožujka 1963. sekretar vanjskih poslova FNRJ Koča Popović izvještava skupštinu o suradnji sa zemljama u razvoju: 20 zemalja dobilo je do tada oko 200 mil. $ kredita za nabavu opreme, strojeva i transportnih sredstava u Jugoslaviji. Sklapani su sporazumi o trgovačkoj i znanstveno-tehnološkoj suradnji: 30. ožujka 1963. s Meksikom, 17. travnja s Etiopijom, 28. svibnja s Indonezijom, 17. srpnja s Burmom i 30. lipnja 1964. sa Čileom. 1964. ostvarena je značajna trgovačka razmjena sa zemljama Istočne Europe (Čehoslovačka, Mađarska, Poljska i Bugarska). U isto vrijeme Jugoslavija prima strane kredite: 1963. sporazum s Francuskom o kreditu od 150 mil. franaka, zajam od Velike Britanije za izgradnju željezare od 28 mil. funti, kredit odobren od MMF-a u iznosu od 30 mil. $.

nesvrstani-1960

I SSSR počinje ekonomsku suradnju sa zemljama u razvoju. 1960. ukupna trgovinska razmjena s tim zemljama iznosila je 783 mil. rubalja, 1965. 1.744 mil. rubalja, 1973. 4.675 mil. rubalja, 1976. 6.545 mil. rubalja, sa postepeno sve većim udjelima sovjetskog izvoza u odnosu na uvoz. Ovakav obim trgovačke suradnje pokazuje postepenu konsolidaciju zemalja u razvoju, no ne smije se zaboraviti da su posljedice dva naftna šoka14, (1974. i 1979.) ostavile ogromne proračunske rupe i deficitarne vanjskotrgovinske bilance, što je zemlje u razvoju gurnulo u još veću bijedu. SAD su nastupale otvoreno antikomunistički, angažirajući se ne samo u sprečavanju širenja komunizma već i sprečavanju opredjeljenja za nesvrstanost koju su smatrali “trojanskim konjem komunizma”. SAD su vojno pomagale sve antikomunističke režime (Nikaragva, Čile, Afganistan), dok je SSSR ipak to činio prikrivenije, putem savjetnika ili stranih boraca (Kubanci u Angoli, Etiopiji i Grenadi), plašeći se izravne konfrontacije. SAD su se sukobljavale sa nesvrstanima na svim poljima: aktivno su sudjelovale u utrci u naoružanju i izvođenju nuklearnih pokusa, poticale su ili pomagale oružane sukobe u svijetu (npr. Bliski istok), onemogućavale su rad u OUN-u za njih, nepoćudnih država (nrp. Kina) pa su SAD često smatrane neprijateljskom državom za razliku od SSSR-a kome su se većinom radije okretale, izbjegavajući vojne saveze Zapadnog bloka (ANZUS, SEATO → CENTO).

Pokret nesvrstanih neprekidno se širio, a osim priznatih država, na konferencijama su sudjelovali i razni oslobodilački pokreti kao: ANC (Afrički nacionalni kongres) iz Južne Afrike, PLO, SWAPO (Oslobodilački pokret JZ Afrike) iz Namibije, PSP (Socijalistička partija Portorika), PFZ (Patriotski pokret Zimbabvea), MLD (Pokret za oslobođenje Džibutija) … Zaključci konferencija redovito su osuđivali: rasizam u Južnoj Africi, cionizam u Izraelu15, diskriminacije, utrke u naoružanju, a pozdravljale ekonomski razvoj i napredak, kulturnu i znanstvenu suradnju, jačanje uloge OUN-a i njegovih organa, a posebno bi se čestitalo na pobjedama nad imperijalističkim snagama (Kambodža, Vijetnam 1975.), oslobođenju od stranih trupa (Malta, Komori), povlačenju Irana i Pakistana iz CENTO pakta i priključenju nesvrstanima. Na šestoj konferenciji u Havani 1979. spriječen je “otklon u lijevo” – pokušaj grupe zemalja (Kube, Vijetnama, Angole, Afganistana, Etiopije) da tezama o prirodnom savezništvu nesvrstanih zemalja i socijalističkih država, preusmjeri pokret na jednu stranu, a protiv druge (kao osnovni cilj, borba protiv imperijalizma). Ostale države osudile su taj pokušaj, a Burma je napustila nesvrstane. Tito se i sam usprotivio “otklonu u lijevo”, zalažući se za potpunu neutralnost i pacifizam nesvrstanih. Tito je imao posebno priznanje i utjecaj kao jedan od očeva–osnivača pokreta i njegov prvi predsjedatelj. 1975. u Beogradu je održana Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji što se smatralo priznanjem dosljednoj politici Jugoslavije i povijesnoj ulozi Tita. SFRJ je tada imala posebnu ekonomsku ulogu u pokretu kao veliki investitor i primjer uspješne socijalne transformacije države. Prema podacima iz 1981. SFRJ je bila u zlatnoj sredini nesvrstanih po primanjima u dolarima po stanovniku: SFRJ – 2.430 $, manje od nje: Kambodža 70 $, Indija 180 $, Indonezija 380 $, Egipat 460 $, Peru 730 $, Kuba 1.410 $, Alžir 1.580 $, Irak 2.410 $, a više izvoznice nafte: Bahrein 5.460 $, Katar 16.590 $.16

1981. robna razmjena SFRJ i nesvrstanih iznosila je 4.5 milijardi $ (izvoz 45 %), 10 puta više nego 1971. godine. SFRJ je nesvrstanima izvozila: industrijske proizvode (45 % izvoza), opremu i strojeve (37 %), prehrambene proizvode (9 %) i sirovine (9 %). Od nesvrstanih je uvozila primarne proizvode i sirovine (nafta, pamuk, kava, bakar, željezo, boskit, južno voće i kožu). 1981. na investicijske radove u poljoprivredi nesvrstanih zemalja utrošeno je 350 mil. $, a u jugoslavenske poslove u građevinarstvu, brodogradnji, hidrogradnji, montaži i opremanju bilo je uključeno 27 zemalja u razvoju. Dvije trećine izvoza iz SR Bosne i Hercegovine odlazilo je za Irak i Libiju. Poduzeća Hidrogradnja, SBS i Energoinvest su izvozile i imale podružnice i gradilišta u Maliju, Alžiru, Libanonu, Keniji i Iranu. Poduzeće Fomos podmirivalo je većinu zambijskih potreba za vozilima i motornim dijelovima sa preko 1.600 isporučenih kamiona i vozila godišnje. Bitan faktor ekonomske suradnje bila je znanstvena suradnja – u Jugoslaviji su se obrazovali strani kadrovi na području energetike, građevine, poljoprivrede, prometa i industrije, dok su se jugoslavenski stručnjaci angažirali u gospodarskom razvitku Libije, Kolumbije, Iraka, DNR Koreje, Zimbabvea, Kambodže i Egipta.

Titova smrt 4. svibnja 1980., iako je šokirala SFRJ i svijet, nije uzrokovala velike političke turbulencije u odnosima Jugoslavije i ostalih država. To je i vidljivo prema podacima iz 1981., kada je Jugoslavija nastavila suradnju sa nesvrstanima kao i prije. Pokret nesvrstanih širio se svakom konferencijom. 1961. na Beogradskoj konferenciji sudjelovalo je 25 zemalja članica i 3 promatrača17, na Kairskoj konferenciji 1964. 47 zemalja članica i 10 promatrača, na konferenciji u Lusaki 1970. 53 zemlje članice i 10 promatrača, na Alžirskoj konferenciji 1972. 75 zemalja članica i 24 promatrača18. Na najznačajnijem skupu nesvrstanih – 5. konferenciji, u Colombu 1976. okupilo se 115 učesnika (85 punopravnih), a u Havani 1979. 96 punopravnih članica, 12 promatrača te 8 europskih gostiju19. Jugoslavija pod vodstvom Tita aktivno je sudjelovala na svim konferencijama. Havanska konferencija bila je posljednja velika konferencija nesvrstanih država. Pokret nastavlja djelovati i danas, ali je slabog utjecaja na međunarodne tokove20. Usred novonastalih sukoba između članica PN-a (Irak – Iran, Indija – Pakistan, Irak – Kuvajt), pokret je izgubio svoju glavnu ulogu – očuvanje mira. Inicijativu su preuzele lokalne asocijacije kao npr. OAJ – Organizacija afričkog jedinstva, ASEAN u JI Aziji, ALADI u Latinskoj Americi, CARICOM u Srednjoj Americi, Arapska liga i SPF u Oceaniji. Uslijed raspada SFRJ 1991. prostor bivše Jugoslavije izašao je iz Pokreta nesvrstanih, tj. od 1992. SFRJ je suspendirana iz članstva.

Bilješke

1 U Trilateralnoj komisiji sjedili su predstavnici SAD-a, U.K. i Francuske.
2 1955. formalno je sklopljen vojni savez SSSR-a i europskih socijalističkih država – Varšavski pakt
3 Govor J.B. Tita u Ljubljani (Izvor: Dokumentarni film Tito-Staljin)
4 Izraz za započete vojne manevre komunističkih država – susjeda Jugoslavije i antijugoslavensku propagandu
5 Austrija je do 1955. isto bila okupirana i podijeljena na četiri okupacijske zone
6 FNRJ je prestala pomagati komunističke partizanske jedinice u sjevernoj Grčkoj pod vodstvom generala Markosa
7 Pitanje STT-a riješeno je 1954. kada je taj teritorij podijeljen između FNRJ (zona B) i Italije (zona A).
8 Izvor: D. Bekić, Jugoslavija u hladnom ratu (Globus, 1988.)
9 Egipat svojim nepristupanjem onemogućuje stvaranje šireg pakta u koji bi bile uključene i bliskoistočne države Libanon, Jordan. 1959. Irak izlazi iz Bagdadskog pakta.
10 Ždanov, sovjetski ideolog i dužnosnik u doba Staljina
11 Malta se Pokretu nestvrstanih službeno priključila 1973., a neke su europske države sudjelovale samo kao  promatrači ili gosti konferencija
12 Izvor: R. Petković: Velike sile i pokret nesvrstavanja (Beograd, 1979.)
13 Republika Kuba je od prve konferencije nesvrstanih punopravni član tog pokreta
14 Na Petoj konferenciji nesvrstanih (1976. Colombo) pridaje se važnost problemu izvoza nafte, a deklaracijom je predviđeno stvaranje Novog međunarodnog ekonomskog poretka u svrhu transfera investicijskog kapitala u
zemlje u razvoju putem međunarodnih banaka (prijedlog Wills – Gandhi -Bandaranaike)
15 Veliku ulogu u tome imale su arapske države i PLO, zaključci konferencija PN-a često su prelazili granice odluka Vijeća sigurnosti: “Jeruzalem je integralni dio Palestine, on se mora evakuirati (od Izraelaca) i vratiti
pod arapski suverenitet”. (Kairo, 1964.)
16 Izvor: Nesvrstavanje, budućnost čovječanstva (Skupina autora, Sarajevo, 1982.)
17 Kuba je bila jedina punopravna država sa zapadne hemisfere, a FNRJ jedina europska država
18 Od promatrača bilo je prisutno 8 priznatih država i 16 oslobodilačkih pokreta
19 Austrija, Finska, Portugal, Rumunjska, San Marino, Španjolska, Švicarska i Švedska
20 Osobito je izgubio na važnosti propašću Istočnog bloka i raspadom SSSR-a (1991.)

Milivoj Dretar
About Milivoj Dretar (31 Articles)
<p>Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. godine radi u OŠ “Petar Zrinski” Jalžabet. Iste godine objavljuje prvi članak „Povijest ludbreške židovske zajednice“ u Podravskom zborniku, a nakon toga seriju članaka o povijesti ludbreških Židova u Ha-Kolu, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj. Pisao i za Historiu Varasdiensis, Meridijane i Most. Dopisnik Glasa antifašista i Ha-Kola, autor više članaka na Hrvatskom povijesnom portalu. Najviše se bavi zavičajnom poviješću i tematikom 2. svjetskog rata, posebno Holokaustom i Narodnooslobodilačkim pokretom.</p>