Novo:

Poljska – slom i nestanak u 18. stoljeću

Uzroci i posljedice

Kronična i bezizgledna situacija u kojoj se kraljevina Poljska našla u 18. stoljeću imala je dugosežne uzroke u prošlosti. Poljska kao država formirana je u 10. stoljeću objedinjavanjem plemenskih saveza Poljana, Šlezijaca, Vislana, Pomorjana i drugih plemena koja su živjela na tom području. Temelje srednjevjekovnoj poljskoj državi udario je knez Mieszko, rodonačelnik dinastije Pijastovića. U 11. stoljeću Poljska postaje kraljevinom za Boleslava I. Hrabrog (1025.). Dinastija Pijastović vlada sve do kraja 14. stoljeća, kada posljednji Pijastović Kazimir III. Veliki (1310.-1370.) umire bez muških nasljednika.

Poljska je u tom vremenu jaka europska monarhija, a za Kazimira III. koji vlada od 1333. država dodatno politički i gospodarski ojačava, unaprjeđuje se trgovina u zemlji, dolazi do značajnog razvoja gradova i do kolonizacije seljaka i obrtnika s područja njemačkog Reicha, provedene su brojne financijske i upravne reforme te je otvoreno sveučilište u Krakovu (1364.). Nedostatak muškog, izravnog potomka za svaku nasljednu monarhiju predstavljao je izniman problem. Kralj Kazimir nije želio prepustiti krunu unucima svojih kćeri jer ih je smatrao nesposobnim za vladanje. Sudbinu Poljske odlučio je predati u ruke svoje sestre Elizabete (1305.-1380.), žene Karla I. Anžuvinca (1288.-1342.) i njihovog sina sposobnog i moćnog Ludovika I. Anžuvinca (1326.-1382.).

Oličenje srednjevjekovnog vladara - Ludovik I. Anžuvinac (1326.-1382.)

Oličenje srednjevjekovnog vladara – Ludovik I. Anžuvinac (1326.-1382.)

Od 1370. godine Poljska se personalom unijom združuje u jednu državu i to u vrijeme Ludovika I. koji od 1342. vlada Ugarsko-hrvatskim, a od 1370. Poljskim kraljevstvom. Tako objedinjena država postaje vrlo snažan politički i vojni faktor srednjevjekovne Europe. Kralj Ludovik umire relativno mlad u dobi od 56 godina i bez muškog nasljednika što golemu državu stavlja pred nova, velika iskušenja i opasnosti. Premda je kralj predvidio da ga na poljskom prijestolju naslijedi starija kćer Marija (1371.-1395. ) i njezin muž, silno ambiciozni Žigmund Luksemburški (1368.-1437.), koji je u vrijeme smrti tog najznačajnijeg, srednjevjekovnog ugarskog kralja bio brandemburški markgrof te je iz geopolitičkih razloga i donesena takva odluka, no kraljeva želja nije ostvarena. Poljsko plemstvo se žestoko suprotstavilo daljnjoj zajedničkoj državi s Ugarskom kao i mogućnosti da Žigmund budući njemački car (od 1434.) postane poljski kralj. Kompromis je nađen zahvaljujući mudrosti i diplomatskom umijeću kraljice Elizabete Anžuvinske, rođene Kotromanić koja je u tim burnim i dinamičnim okolnostima osigurala poljsko prijestolje mlađoj kćerki Jadvigi (1374.-1399.).

Novi poljski kralj postala je Jadviga. Novi suveren je sa samo 10 godina 1384. godine u katedrali u Krakovu okrunjen za poljskog kralja. Inzistiralo se na tituli kralja jer se time naglašavao nasljedno, zakonsko pravo dok bi titula kraljice imala manje pravno značenje i odnosila bi se samo na suprugu kralja. Vrlo značajna godina u povijesti Poljske je 1386. kada se Jadviga udaje za velikog vojvodu litvanskog Vladislava Jagelovića (1362.-1434.), koji je povodom vjenčanja prihvatio kršćanstvo. Tim činom stvorena je velika zajednička država Poljsko-Litvanska Unija (1386.-1795.), koja je prema podacima iz 16. stoljeća imala blizu 1 milijun km2 površine.

Grb Poljsko-Litvanske Unije

Grb Poljsko-Litvanske Unije

                             Moto Poljsko-Litvanske Unije: 

                         „Si Deus nobiscum, qui contra nos

                         „Ako je Bog s nama, tko protiv nas

Jadviga je umrla u dobi od 25 godina samo nekoliko mjeseci nakon poroda, a ubrzo je umrla i njena tek rođena kći Elizabeta Bonifacia. Vladislav I. Jagelović uspio je zadržati krunu oženivši Anu Celjsku, unuku Kazimira III. Velikog. Dinastija Jagelović vlada poljsko-litvanskom državom do druge polovice 16. stoljeća preciznije do 1572. godine, kada umire Sigismund August II., posljednji Jagelović na poljskom tronu. Za posljednjih vladara iz loze Jagelovića dolazi do snažnog jačanja i osamostaljivanja plemstva, koje se sve više suprotstavlja kraljevoj volji sljedeći osobne, partikularne interes i odlučno štiteći staleška prava i privilegije. Prvi znakovi kako će dalje teći razvoj događaja u pravcu sve većeg slabljenja značaja i uloge vladara i sve moćnijeg i na kraju gotovo autonomnog plemstva vidljivi su već na početku 16. stoljeća, kada je kralj Aleksandar I. 1505. bio prisiljen priznati tvz. Radomsku konstituciju. Prema tim odredbama niti jedan zakon se nije mogao donijeti bez pristanka nižeg doma Sejma (staleške skupštine). Nakon izumrća Jagelovića u nemogućnosti da se između magnata (krupnog plemstva) izabere novi kralj, izabran je kralja stranac, odluka je pala na Hernry Valoisa (Henryk Walezy), brata francuskog kralja Karla IX. Henrik je okrunjen 1573. za poljskog kralja, no kako je već sljedeće godine umro Karlo IX., Henrik se vratio u Francusku, odrekao se poljske krune i kao Henrik III. vladao francuskom do 1589. godine. Do kraja 18. stoljeća na prijestolju se je izmijenilo još 11 kraljeva.

Poljska je u doba baroka bila specifična država, dok su na zapadu učvršćivale i razvijale apsolutne monarhije, u Poljsko-Litvanskoj Uniji glavnu riječ ima plemstvo koje bira kraljeve, a monarsi s vremenom postaju sve više marionete domaćeg plemstva i stranih sila. Neki kraljevi pogotovo u ranijoj fazi izborne procedure bili su vrlo sposobni i energični poput Sigismunda III., pripadnika švedske dinastije Vasa koji vlada od 1587. do 1632. godine. Taj silni, sposobni kralj pobijedio je na istoku Ruse, zauzevši čak kratkotrajno i Moskvu 1609. godine te proglasivši svog sina Vladislava za ruskog cara, no Poljaci su se 1612. morali povući iz carske Rusije. Za vrijeme Sigismunda III. poljska vojska je 1621. kod Hotima ostvarila legendarnu pobjedu nad Osmanlijama i sultanom Osmanom II. Ta kršćanska pobjeda je slavljena i veličana u cijeloj Europi, a poljska hrabrost i borbenost postale su temom brojnih umjetničkih djela od literarnih do likovnih. Ivan Gundulić opjevao je tu pobjedu u svom povijesno-romantičarskom epu Osman.

Poljsko-Litvanska Unija (Rzeczpospolita) u svom najvećom teritorijalnom opsegu (cca 1 milijun km2) u prvoj polovici 17. stoljeća za vladara iz švedske dinastije Vasa

Poljsko-Litvanska Unija (Rzeczpospolita) u svom najvećom teritorijalnom opsegu (cca 1 milijun km2) u prvoj polovici 17. stoljeća za vladara iz švedske dinastije Vasa

Sredinom 17. stoljeća (1652.) donesena je zakonska podloga – Liberum veto, koja je dugoročno paralizirala državu i onemogućila bilo kakvo efikasno i djelotvorno upravljanje zemljom. Prema odredbama tog pravnog načela odobrenog na snažan pritisak plemstva niti jedan zakon nije se mogao donijeti, ukoliko ga nije odobrio i najniži pripadnik plemstva (šljahte), a postojala je i odredba da se i već doneseni zakon može poništiti, ako se neki pripadnik plemstva kasnije suprotstavi. Na taj način država je dovedena u nemoguću situaciju i bilo kakve napredne, propulzivne reforme mogle su biti spriječene zbog sebičnih, uskogrudnih interesa pojedinih plemića, koje su strane sile često potkupljivale.

Geopolitička karta Europe i Sredozemlja sredinom 17. stoljeća, nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata 1648.

Geopolitička karta Europe i Sredozemlja sredinom 17. stoljeća, nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata 1648.

Krajem 17. stoljeća okolne sile sve više se upliću u unutrašnju politiku poljske države, a sustav izbora vladara omogućuje im da biraju i forsiraju svoje kandidate. U tom periodu dolazi do unutrašnje borbe između francusko-švedskog kandidata Stanislava I. Leszczynskog i saskog kneza izbornika Augusta II. Jakog iz dinastije Wettin (1693.-1733.), kojeg su podupirale Austrija i Rusija. Poljska je u tom periodu bila uvučena u dugački Švedsko-ruski rat (1700.-1721.). Zemlja je bila opustošena i teško razorena. Nakon što je Karlo XII. izgubio bitku kod Poltave (1709.) vlast za Stanislava Leszczynskog u Poljskoj postaje neodrživa te se on povlači u Francusku, gdje od francuskog kralja dobiva na uživanje vojvodstva Lorraine i Bar.

Kralj Stanislav I. Leszcynski (1677.-1766.) dva puta je izgubio poljsku krunu u sukobu sa saskim knezovima Augustom II. i Augustom III.

Kralj Stanislav I. Leszcynski (1677.-1766.) dva puta je izgubio poljsku krunu u sukobu sa saskim knezovima Augustom II. i Augustom III.

August III. Jaki

August III. Jaki

August III. Jaki  (1670.-1733.), saski knez izbornik, da bi postao poljskim kraljem morao se prekrstiti na katoličanstvo. Saska je tim činom izgubila ulogu perjanice protestantizma na području Svetog rimskog carstva, a predvodnik i protektor protestantizma na njemačkom području postaje kneževina Brandemburg odnosno Kraljevina Pruska (od 1701. kraljevina, status dodijelio car Leopold I.). Saski knez i poljski kralj August III. ostat će zapamćen i kao veliki ljubitelj i pokrovitelj umjetnosti. Za njegove vladavine razvile su se prve manufakture vrlo cijenjenog meissen porculana u dvorcu Albrechtsburgu.

U 18. stoljeću veze Poljske i Francuske su bile iznimno jake. Kćer Stanislava I. Lesczcynskog, Marija bila je žena kralja Louisa XV. te baka posljednjih burbonskih kraljeva Louisa XVI., Louisa XVIII. i Karla X., svrgnutog u revoluciji 1830. godine.

Francuska kraljica Marie Leczinska (francuska varijanta imena), supruga Louisa XV.

Francuska kraljica Marie Leczinska (francuska varijanta imena), supruga Louisa XV.

Francuskoj je bilo u interesu da Poljska bude stabilna i jaka država kao protuteža uzdižućoj Pruskoj i ekspanzivnoj Rusiji. Saski knezovi izbornici August II. i njegov sin August III. kao kraljevi vladali su Poljskom do 1763. godine. Zanimljiva je činjenica da je Saska bila protestantska kneževina, pa su knezovi prije nego što su okrunjeni za poljske kraljeve morali preći na katoličanstvo. Nakon smrti Augusta III. uz pomoć Rusije izabran je za kralja miljenik carice Katarine II. Velike, Stanislav Poniatowski. Prema posljednjem poljskom kralju postoji ambivalentan odnos, smatra ga se za nacionalnog izdajnika, ali s druge strane i tragičnog patriota koji nije bio dorastao težini situacije i opasnostima koje su zahvatile Poljsku.

Tri crna orla protiv bijelog orla

U metafori iz podnaslova slikovito je oslikana poljska situacija u 18. stoljeću, orlovi predstavljaju heraldička obilježja - ruski carski grb (dinastije Romanov), pruski orao i carski grb Austrije (Habsburga)

U metafori iz podnaslova slikovito je oslikana poljska situacija u 18. stoljeću, orlovi predstavljaju heraldička obilježja – ruski carski grb (dinastije Romanov), pruski orao, carski grb Austrije (Habsburga) te poljski grb s bijelim orlom (varijanata grba iz 18. stoljeća).

Poljski grb iz 18. stoljeća

Poljski grb iz 18. stoljeća

Poljska je od nekad velike i moćne države, postala objekt, plijen za podjelu između jakih susjeda. Dok je Poljska snaga bljedila zbog unutrašnjih podjela i neefikasnosti sustava, Rusija, Pruska i Austrija su pod jakim, apsolutističkim vladarima (Katarinom Velikom, Fridrihom II. Velikim i Marijom Terezijom) jačale i napredovale na svim poljima. Nakon Prve podjele Poljske 1772., koja je zemlju ostavila u šoku i nevjerici. Određene skupine magnata uvidjele su nužnost urgentne provedbe unutrašnjih reformi kojima bi se država konsolidirala, ojačala i obranila od teritorijalnih aspiracija susjeda. Gubitkom sjevernih područja prema Baltiku u Prvoj podjeli Poljska je izgubila i važne trgovačke luke. S dobivenim teritorijima Pruska je stekla kontrolu nad čak 80% vanjske trgovine federacije. Odredivši strahovito visoke carine Pruska je svjesno i namjerno ubrzala neizbježni gospodarski, a i politički slom poljsko-litvanskog komonvelta. U Prvoj podjeli Poljsko-Litvanska Unija izgubila je oko 211 tisuća km2 odnosno oko 1/3 zemlje. Nakon amputacije trećine zemlje Poljska je i dalje jedna od najvećih i najnastanjenijih europskih zemalja, po veličini teritorija bila je na četvrtom, a po stanovništvu na šestom mjestu. Unija je u 18. stoljeću prije podjela bila teritorijalno manja nego u 17. stoljeću te se smatra da je površinom imala oko 733.000 km2. Teritorijalne usporedbe radi Austro-Ugarska Monarhija u svom zenitu moći s akvizicijom i pripojenjem Bosne i Hercegovine neposredno pred I. svjetski rat imala je 676.616 km2, a K. und K. monarhija se ubrajala među pet najvećih europskih država.

Taktizirajući i čekajući pogodan trenutak za daljnji smrtonosni udar Pruska sklapa s Poljskom pakt 1790. godine. U ta turbulentna vremena kada se u Francuskoj dešavaju povijesne promjene i rađanje novog poretka, poljsko plemstvo 1789. održava na nagovor utjecajnih grofova Czartoryskih Veliki Sejem. Na toj skupštini donesene su velike i značajne odluke, samo za njihovu implementaciju i spas države više nije bilo vremena. Među vrlo važnim odlukama, zakonskim aktima donesenim na toj skupštini bio je i Ustav i to prvi u Europi, donesen u svibnju (3. 5. 1791.) Puno poznatija i čuvenija francuska konstitucija donesena je u 3. rujna 1791. godine. Ustav je predvidio da Poljske postane nasljedna monarhija, čime bi se konačno dijelom dokinule štetne odrednice Liberum veta, bilo je predviđeno da buržoazija dobije svoje mjesto u Sejmu, građanska klasa dobila bi mogućnost stjecanja zemljišnog posjeda i stupanja u činovnička, vojna i svećenička zvanja. Sve te reforme bile su suviše napredne i liberalne za staru, autarkičnu aristokraciju koja se niti pod cijenu gubitka države nije željela odreći svojih povlastica. Posljedica skupštine iz proljeća 1791. bio je unutrašnji razdor i sukob. Krupno plemstvo, magnati nikako nisu htjeli pristati na ustupke te su stvorili Targowicku konfederaciju s namjerom da oružano suzbiju sve pristaše reformi. Carska Rusija uvidjevši značaj trenutka odlučila je 1792. vojno poduprijeti magnate. Ruska vojska sukobila se s naprednim snagama kojima je načelu bio i sam kralj Stanislav II. Poniatowski. Poljsku vojsku vodili su Kosciuszko i princ Jozef Poniatowski, kraljev nećak. U početku Poljaci su bili uspješni u obrani svoje domovine, no presudan trenutak zbio se kada je kralj zavaran i pridobiven od strane magnata dao potporu ruskoj strani. Naprednjačke snage doživjele su debakl, a posljednji poljski Sejem u Grodnom bio je prisiljen sankcionirati daljnje teritorijalne ustupke Rusiji i Pruskoj, koja je pregazila sporazum.

Ruska invazija Poljske 1793. godine bila je kontra reakcija, odgovor na poljske reforme. Moskva nije imala prvotnu namjeru dalje dijeliti tu teško nestabilnu zemlju. Smatrala ju je prvenstveno svojim protektoratom što će nakon Berlinskog kongresa 1815. i postati sve do potpune inkorporacije tridesetih godina 19. stoljeća. Fridrih Vilima II. Pruski (1744.-1797.) vidio je u ruskom angažmanu priliku dodatnog proširenja svojeg kraljevstva na račun iznemoglog susjeda. Pruska je u to vrijeme angažirana na zapadu u pokušajima slamanja revolucije u Francuskoj te Berlin traži promućurno i lukavo od Rusije teritorijalnu kompenzaciju na račun Poljske. Zahtjev da Pruska mora biti kompenzirana, Moskva je vrlo brzo prihvatila. Dva orla, ruski i pruski ovaj put su otkinula čak 308 tisuća km2 poljskog teritorija. Komonvelt je bio reduciran Drugom podjelom na svega 223 km2  s oko 3.4 miliona stanovnika što je procijenjeno na 1/3 stanovništva od oko 12 milijuna (gruba procjena) koliko je zajednica imala prije 1772. i Prve podjele. Magnati kao i kralj nisu očekivali niti su željeli daljnju podjelu zemlje, no ti ključni faktori izgubili su realnu političku moć i vrlo malo gotovo nikako nisu više mogli kontrolirati stanje te su svedeni na marionete moćnih susjednih država.

Odgovor u narodu na novu podjelu bio je silovit i buran, nikako ne želeći pristati na daljnje smanjivanje zemlje Poljaci 1794. dižu veliki ustanak pod zapovjednikom generalom Kosciuzskom, iako su u početku imali uspjeha premoćna i ogromna ruska vojska pregazila je ostatak države i slomila otpor. Vladari Pruske, Austrije i Rusije smatrajući da je daljnja situacija s vrlo buntovnom i duboko ogorčenom reduciranom Poljskom neodrživa zbog mogućih daljnjih ustanaka i pobuna, odlučili su potpuno eliminirati tu nekad veliku i ponosnu državu. Francuska nekadašnja saveznica poljskog kraljevstva nije mogla intervenirati zbog presudnih, revolucionarnih događanja i rata s antifrancuskom koalicijom odnosno revolucionarnog rata koji u načelu traje od 1791. pa sve do konačnog poraza Napoleona kod Waterlooa 1815. godine.

U drugoj polovici 18. stoljeća trima podjelama Poljsko-Litvanska Unija izbrisana je s političke karte Europe

U drugoj polovici 18. stoljeća trima podjelama Poljsko-Litvanska Unija izbrisana je s političke karte Europe

U toj posljednjoj diobi Rusija je dobila istok zemlje s oko 120 tisuća km2, pruska akvizicija odnosila se je na nove pokrajine-Novu Istočnu Prusku i Novu Šleziju, što je bio teritorijalni dobitak od oko 55 tisuća km2. Austrija je dobila južni dio od oko 47 tisuća km2 (Lublinsko vojvodstvo i područje Krakova.). Trećom i završnom podjelom Poljske u 18. stoljeću nestala je s političke karte ta slavenska država koja se zbog politički nestabilnosti i stalnih unutrašnjih razdora nije mogla održati u susjedstvu moćnih i ambicioznih sila.

Poljska je ponovno rođena tek nakon što su tri crna orla poražena u Prvom svjetskom ratu i nakon što su ta stara i ponosna carstva nestala s političke pozornice; Imperijalna Rusija u revoluciji 1917., Carska Njemačka u vojnom porazu (11. 11. 1918.) i velebna i dična Austro-Ugarska u dezintegraciji i kapitulaciji (3. 11. 1918.). Moderna Poljska (312.697 km2) s značajno izmijenjenim granicama u odnosu na staru državu snažno održava i njeguje uspomenu i tradiciju na nekad impozantnu Poljsko-Litvansku Uniju.

Posljednji poljski kralj Stanislav II. Poniatowski (1732.-1798.), nakon Treće podjele abdicira 25. 11. 1795.

Posljednji poljski kralj Stanislav II. Poniatowski (1732.-1798.), nakon Treće podjele abdicira 25. 11. 1795.

Literatura

  1. Tymowski, M., Kratka povijest Poljske, (1999.)
  2. Agičić, D., Podijeljena Poljska 1772.-1918., (2004.)
  3. Povijest Svijeta, (1990.)
  4. Povijest svijeta velika obiteljska enciklopedija, (2006.)
  5. Živojinović , D., Uspon Evrope, (1985.)
  6. Kronika XX.stoljeća, (1994.)
  7. Ilustrirana Povijest Svijeta , sv.13., (1977.)
  8. Eversley, G. J., The Partitions of Poland, (1973.)
  9. Kaplan, H. H., The First Partition of Poland, (1972.)
  10.  Stone, D., Polish Politics and National Reform 1775-1778, (1976.)
  11. Hensel, W., The Origins of the Polish State, (1961.)
  12. Knoll, P.  W., The Rise of the Polish Monarchy, (1972.)
  13. Reddaway, W.  W., Cambridge History of Poland, vol.  1, (repr. 1971)
  14. Gieysztor, A., ed., History of Poland, (1979.)
  15. Haiman, M., Kosciuszko in the American Revolution, (repr. 1975.)
  16. Haiman, M., Kosciuszko: Leader and Exile, (1977.)
  17. Storozynski A., The peasant Prince: Thaddeusz Kosciuszko and the Age of Revolution, (2009.)
  18. Bain, A. N., The Last King of Poland and His Contemporaries
  19. Davis, N., God ‘s Playground, a History of Poland: The origins to 1795, (1982.)
Drazen Klincic
About Drazen Klincic (49 Articles)
Magistar povijesti i inženjer medicinske radiologije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je upisan postdiplomski studiji, zaposlen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u Upravi za zaštitu kulturne baštine, u zvanju višeg stručnog savjetnika.