Novo:

Političke prilike srednjovjekovne Bosne (2) – Temelji državnosti i prilike do sredine XV. stoljeća

Puk koji je nastavao Bosnu imao je isto plemensko uređenje, društveni sustav, tradiciju i vjerovanja kao u Hrvatskoj ali je ponešto bivao  nesklon naglijim i većim promjenama u dogmatsko-vjerskom smislu. Bio je primjetan otpor i nepovjerenje prema vjerskim idejama i silnicama koje su dolazile iz centara moći u Bizantu, Austriji, Njemačkoj, Ugarskoj , Italiji ili Francuskoj. Dolazi tako do bitnih opiranja vanjskim reformatorskim pokušajima naročito u religijskim pitanjima društvene svakodnevice.

No već za poznatog i u narodu omiljenog Kulina bana (1180-1204.), kojeg je na vlast postavio bizantski car Manuel, javljaju se prve ozbiljne sumnje o bogumilskoj herezi i banovoj sumnjivoj pripadnosti Crkvi bosanskoj. Kulin je kasnije vazal ugarsko – hrvatskog kralja Bele III… i možda gradi crkve u potvrdu svoje vjernosti katoličkoj crkvi i nauku. Optužbe o krivovjerstvu jako opterećuju bosanske vladare koji se žele često opravdati te dokazati da nisu krivovjerci podižući spomenike sa napisima ili poklanjajući posjede pojedinim svećeničkim redovima. To je svakako bitan dokaz, budući da bogumilstvo ne pozna slične materijalne elemente. Ta se tzv. Crkva bosanska, sastavljena od djeda – biskupa, gostiju – svećenika, prvog reda – đakona – staraca i ostalih, temeljila na velikom asketizmu, točnije odricanju od svega materijalnog, a posebice od gradnje velikih crkava. Čak nisu priznavali niti križ kao simbol vjere, a što bi – da je šire bilo provođeno u Bosni – vjerojatno bilo zabilježeno u kronikama (primjerice popa Dukljanina – suvremenika bogumilstva). Niti narod vjerojatno nije pristajao u velikom broju tim sektaškim strujama i skupinama kako se uobičavalo spominjati…, jer je ta mješavina asketskog kršćanstva udruženog sa dualističkim polu-poganskim vjerovanjima, slavenskim naličjem i običajima, dijelom misticizmom dalekog istoka (gnostičko-manihejskog nauka)… bila vrlo teška za prakticiranje kao i pomalo strana. Od Bizantinaca preneseno u Bugarsku to je krivovjerje došlo u Srbiju pa potom u Bosnu… Strojnici su širili nauk koji je odbacivao gotovo sve (od većine učenja Starog i Novog zavjeta, uobičajenog služenja mise, znaka križa, itd.), tj. gotovo svega osim molitve Očenaša!

Povelja Kulina bana 1189. godine

Povelja Kulina bana 1189. godine

Iako naizgled prihvaćen, sukob navedenog učenja sa dotadašnjim načinom življenja bio je očit. Sa druge strane, feudalni ustroj, težnja ka centralizaciji i jačanju vrhovne velikaške strukture sa kraljem na čelu bila je u nespojivosti sa ”čistim i skromnim” kršćaninom iz bogumilskih redova koji je odbacivao materijalno da bi dosegao puninu duhovnog. Opet, sve je možda ne u tolikom omjeru suprotstavljeno, već pomalo privlačno tolerantnoj bosanskoj vlasteli koja ne progoni ove ”crkve” već je donekle pušta da se i razvija… ali sve sa neprekidnim oprezom od reakcije Rima.

Kulin ban je bio optužen no sumnju otklanja odlomak jednog natpisa sa crkve: Koulin zida eg (da pl)…jeni Kučev’sko Zagorie i nade na nou grom..u Pod’gorje Sljepičišt i postavi svoj obraz… pragom’ B(og)’ dai banou Koulinou zdravie i bani(ci) Voislavi. Pod tim natpisom je niz križeva, svaki okružen kolom a pod njima natpisi banova, velikaša i dvorjana. Čitaju se imena: 1. Pisah’ Krile župan’ 2. Az pisah’ desivoj križe za bana, pisah az’ pisah’ 3. Se pisa Radovan Kr’ stjanin … Pisa Obrad…Miogost i Dejan. Bogumilski svećenici se ne bi potpisivali niti što gradili jer preziru sjaja, gradnje ili umjetnosti tako da teorija o banu bogumilu nije utemeljena. Dobri krstjanin  ili samo krstjanin, korijenski vjerojatno nema toliko izravne veze sa bogumilstvom ili nekom herezom jer je to tadašnji vjerojatni običaj nazivanja u široj narodnoj bosanskoj Crkvi. Moguće je da se pučanstvo ipak djelomično opiralo novo-uvedenim prilikama u vjerskoj službi ili pak crkvenom ustroju. Primjerice, određenim novim običajima kao što je uvođenje propovijedi za vrijeme svete mise, čašćenja svetaca i relikvija ili novog blagdana Tijelova uvedenog 1264. god. (odlukom pape Urbana IV.) … Tu su i običaji kađenja tamjanom, zvonjava zvona i sl. Općenito, reforme u kršćanskoj Europi ”granaju se” od uredbe sitnih i jedva primjetnih zakona i običaja pa sve do uvođenja veće stege u svećeničke redove tj. donošenja strogih zakona o celibatu. Inače zakon o celibatu postojao je i primjerice prije pape Grgura VII. ali se na prijelazu sa XII. na XIII. stoljeće posebno postrožuje. Puk je u to doba bio iznimno priprost i neuk, te je sa druge strane svećenstvu bilo potrebno takvim zakonima zabraniti da se previše ne opušta i slijedi loše svjetovne primjere. U Bosni kao maloj i zatvorenoj pokrajini vremena, takvi zakoni sigurno su se teže provodili.

Nepoštivanje pak tih novih crkvenih odluka možda se odmah žigosalo kao nevjerstvo! No rimsko svećenstvo ipak se blagim i profinjenijim načinima nastoji približiti potrebama običnog puka. Tako je jezik katoličke euharistije staroslavenski, koristi se hrvatsko pismo glagoljica te kasnije i njena verzija bosančica, no ipak služba nije ista u Crkvi dobrih krstjana – Bošnjana i Crkvi zapadno-katoličkog obreda. Razlike se čak povećavaju jer je možda vidljivo jak utjecaj patarenskih i krivovjerskih elementa sa istoka (Srbija, Bugarska, Makedonija, Bizant…).

Stećci

Stećci

Stećci su tako neizostavan te neobičan domaći prateći element građenja na kojima se uglavnom odaje počast vjerovanjima, prijašnjem vremenu, običajima te proteklim ljudskim sudbinama. Dolaze u brojnim i raznim oblicima. Dobar dio njih izrađen je poprilično grubo (za doba nastajanja i europske smjerove u umjetnosti) te krajnjom porukom izravno. Ipak su nesumnjivo prepuni tajnovitosti i dobrim dijelom domaće klesarsko-”kovačke” samoukosti toga vremena. Neki motivi se često ponavljaju tako da se ispostavlja kako su ti spomenici rađeni po narudžbama imućnijih pojedinaca. Klesarskih škola ili centara obrade toga doba ima najviše po Humskoj (naravno, kako je bogata kamenom) otuda prema prostoru današnje Crne Gore te po istočnoj, središnjoj i zapadnoj Bosni, Dalmaciji…

Te nadgrobne spomenike koji u skupinama čine nekropole ljudi su zvali i još (naročito stariji na selu) zovu grčka groblja, a one koji su tu pokopani određenim (misterioznim) ”Grcima”. O njima se vezuju brojne priče, no mnoge od tih priča tvrde da su nestali u nevremenu ili pak izumrli u sukobu sa došljacima. Na stećcima se često mogu uočiti začudni elementi kružnih i polukružnih simbola mjeseca, zvijezda, mačeva, štitova, križeva, svastika, lepezastih zmajeva? (prizor sa jednog stećka na Risovcu – Hercegovina), zvijeri ili pak plećatih ljudi u svojevrsnom oklopu koji uzdignutom rukom pokazuju na drugi svijet…, itd. Izvorno podrijetlo i korijen ovog načina gradnje nadgrobnih spomenika teško je utvrditi, a pretpostavlja se da čine mješavinu raznih drevnih vjerskih i kulturnih utjecaja Europe (sa istoka Balkana, područja današnje zapadne Francuske – keltske kulture i sl., tadašnjeg bliskog antičkog Rima,  pa možda i sjeverne Europe i Skandinavije… – no samo u nekim manjim primjesama i možda slučajnim zajedničkim elementima oblikovanja). Sve u svemu, stećci su ipak i u potpunosti originalni domaći kameni ukrasno – nadgrobni proizvod kršćanske srednjovjekovne Bosne i dijelom Dalmacije. Oblikovno i porukom, većina ih se imalo stručnijim pregledom ili na licu mjesta može svrstati pod okvir narodne klesarsko-zanatske i u određenim slučajevima umjetničke vještine. To su ipak i u svjetskim mjerilima doista zasebni i posebni spomenici.

Treba ipak priznati kako se u unutrašnjosti zadržalo na desetke neobičnih vjerovanja još i do danas. Posebice među gorštačkim stanovništvom i stočarima. Korijeni tih vjerovanja sežu duboko u stoljeća prije dolaska kršćanskih misionara i propovjednika spomenuta područja. Manji ostaci praznovjerja najviše su opstajali na planinskim dijelovima i zbog neprohodnosti napretku nedostupnijim mjestima. Običaji paljenja ivanjskih krjesova (kojima se pozdravlja sunce i dolazak ljeta), štovanje određenih zvjezdanih tijela, vjerovanje u šumske duhove, vile i vilenjake, vukodlake te slična stvorenja i utvare…, bilo je vrlo rašireno i donekle od svećenika nevoljko ali uspješno spojeno sa kršćanstvom. Primjerice Ivanjski krijes se pali na dan sv. Ive koji je zamijenio prvotnu namjenu paljenja velikih vatri. No, isto tako se može navesti da je primjera starih vjerovanja bilo i diljem Europe… Može se navesti kako su plemena germanskih Sasa ili ponjemčenih Prusa u pogledu poganstva najkasnije dovedena u ”primjeren kršćanski red ponašanja i življenja”.

U XIII. st. Bosna se smatra najzaostalijom u pogledu kršćanskih reformi, a u to se doba pokreću i mnoge male vojne protiv ”tvrdoglavih” vladara bosanskih. Bosanski banovi želi samostalno vladati i upravljati no moraju se ipak umnogome priklanjati snažnijim hrvatsko-ugarskim kraljevima. Primjerice: Bela III. 1173-1196. god. i Bela IV., Emerik 1196-1205. od kojega papa Inocencije III. traži da se bori protiv nauke popa Bogomila. Kralj Koloman pobjeđuje bana Mateja Ninoslava 1237. (u svojevrsnoj križarskoj vojnoj?). Ban je očito prije toga pripadao patarenskim redovima. Patarenstvo se iz Bosne proširilo i na Dalmaciju, gdje se čak i u gradu Splitu bilježi zajednica sa ”nekim Matom i Aristodijem” na čelu – slikarima i zlatarima. Bilježi se da ih pod okriljem Kulina ima oko deset tisuća! Primjer i humskog kneza Petra koji je optužen kao pataren, kao načelniku Splita stadoše uz njega neki svjetovnjaci nasuprot svećenstvu priklonjenom papi Honoriju III. Omišani su poznati gusari, ali i dijelom buntovni patareni pod vodstvom velikog plemena Kačića i svoga izbornog kneza. Najčešće pozivom pape, počela bi lokalna borba sa tim krivovjercima koja će trajati do potpunog istrebljenja krivovjerja. Pod pritiskom, mnogi od vođa patarenskih (katarskih) sljedbi i manjih ogranaka radije biraju drugu religiju nego da ostanu podložni Rimu tj. papinskom svećeničkom vrhovništvu. – No, ako je postojao, a vjerojatno u dobrom dijelu i jest – postavlja se onda pitanje otkud takav otpor prema katoličkoj Crkvi i liku pape kao pravednom božjem namjesniku na zemlji? Djelomično se može odgovoriti činjenicom kako tadašnje mnoge vjerske sekte i struje (katari, patareni, bogumili i sl.) u sklopu kršćanskog učenja nisu prihvaćale autoritet papa jer je on uvelike bio upetljan u svjetovno, poslove oko vlasti, gospodarenju i novcu…, samim time i sve ono iznimno propadno i poročno – materijalno. A sve što je od ovog svijeta – po njima – dolazilo je od zloga! Također, pape su u tadašnja vremena morali biti i međunarodni političari, nerijetko vojskovođe te upravitelji spremni da kazne svakoga tko se protivio božanskoj vlasti koja je od Boga išla preko njih kao namjesnika na zemlji.

Dok u Hrvatskoj moć imaju banovi – knezovi Nelipići, Šubići, Babonići  (koji prvi prihvaćaju feudalni ustroj te su jaki i vojno (dajući 250 konjanika-oklopnika za protu-patrensku križarsku vojnu Andrije II. 1205-1235.), u Bosni je razvoj ekonomsko-privredni razvoj mnogo sporiji. Samim time slaba je i vojna oprema, naoružanje i ljudi koji su pod oružjem. Najlakše je u vrijeme napada i rata pozvati seljake u borbu ali oni su suviše slabi, neopremljeni i neuvježbani za borbu sa primjerice profesionalnim vojnicima ili naoružanim feudalcima koji u opremu ulažu mnogo ili sve kako bi se na bojnom polju pokazali u najboljem svjetlu. Unajmljivati strane plaćenike možda je najlakše za prvu pomoć ali oni su previše skupi i ne može im se u određenim trenucima napada i napetosti potpuno vjerovati. Pješačka ali posebno konjička oprema zahtijevaju bogate veleposjednike i plemstvo. Konjaništvo, naročito oklopno, traži vrsne jahače; poznavatelje oružja, opreme i tehnika borbe. Konjušnice zahtijevaju stalno održavanje, uzgojitelje i nadglednike, jednom riječju – bogatog vlasnika. Opet, niti sve to ne jamči uspjeh u bitci ili manjem okršaju. Treba naglasiti kako su popularni europski teški oklopnici na konjima u naletu na obrambenu liniju pješaka gotovo nezadrživi ali u mjestu vrlo nezgrapni, spori u okretanju i nadzoru te ranjivi na vrhom ojačane strjelice iz većih lukova.

Bosna je uglavnom stočarska zemlja i zato je trgovina solju jako važna jer je sol potrebita u očuvanju namirnica. Nadzirati tu trgovinu je značilo mnogo u strateškom obliku. U zemlji se otvaraju rudnici solju i metalnim rudama no u početku su to bili više površinski kopovi nego neki sustavni dublji tuneli i mreže. Ponajviše zbog grubog zemljopisnog položaja…, očituje se da su mnoge teškoće pratile razvoj Bosne ali ona je ipak nekako uspijevala razviti stalniju trgovinu sa dubrovačkom republikom uzdignuvši se najviše u drugoj polovini XIV. st.

Trgovačke karavane prolazile su dolinama rijeka, dubokim usjecima, planinskim ravnima, prijevojima te uglavnom uhodanim stazama i putovima kojih nije bilo mnogo u dobrom stanju. Ako je i bilo nekih temeljem dobrih cesta, to su bile one još od doba antičkog Rima i njihove provincije Ilirije. Općenito, trgovački i karavanski promet je bio opasan način na kojem su često znali harati razbojnici i gorštački uskoci koji bi pljačkali teret. Konačišta uz najprometnije putove su služila kao mjesta zaštite, prenoćišta i odmora.

Matej Škarica
About Matej Škarica (31 Articles)
Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2005. godine završava studij novinarstva. Godine 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru upisuje poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu, smjer novinarstvo. Sudjelovao je u uređivanju nekoliko tiskovina, a usporedo piše tekstove i za mrežna elektronska glasila. Objavljuje uglavnom na internetu. Član je i suradnik udruge Ramska zajednica Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autor je knjige "Propaganda kroz europsku povijest".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*