Tweet

Godine 1755. izbila je tzv. Podravska buna izazvana povećanjem feudalnih tereta, napose tlake. Prva buna seljaka Križevačke županije je buknula 23. veljače 1755. u selu Dubovcu kraj Ravena blizu Križevaca. Drugo žarište se nalazilo u okolici Vrbovca i Rakovca, a treće u Podravini – u selima Veliki i Mali Otok te Imbriovec.

Planovi za dizanje bune su počeli 7. ožujka 1755.  Kmetovi iz Velikog Otoka okupljali su se uvečer u gostionici Nikole Lončarića, zvanog Zelenjak, u Hrastiću. Uz kupicu vina ondje su raspravljali o svojim poslovima i različitim novostima. Uveče 6. ožujka najvažnija novost bile su vijesti o seljačkoj buni u središnjim dijelovima Križevačke županije. U gostionici su bili Ivan Čislar, zvani Iglar, kmet Adama Šebeka i jedan od najbogatijih seljaka u Vel. Otoku, Ivan Horvat Čižmešija, Lovro Dudaš, Juraj Ladiha i njegov sin Ivan. Okupljeni su zaključili da se buna širi na sve strane, da su pobunjeni kmetovi u Križevačkoj županiji i krajišnici u Varaždinskom generalatu. Miran je ostao jedino njihov kutak prema Legradu. Na poticaj Čislara i oni su odlučili podići bunu. Informacije kojima su raspolagali velikootočki kmetovi nisu, međutim, bile točne.

Krajišnici su svoju bunu obustavili još oko 20. veljače, a buna oko Križevaca završena je 2. i 3. ožujka. Ranije pobunjena sela već je započela pustošiti zemaljska vojska pod zapovjedništvom Ivana Raucha. Prema tome, već na početku nisu postojali uvjeti da se ta buna, kako su željeli njezini organizatori, poveže s pobunjenim seljacima u drugim mjestima. Ivek, Vlahov pastorek, iz Veliko Otoka tvrdio je kasnije da su Čislar i njegovi prijatelji «skup pijuć puntu kuhali su i nju skuhali». Pobunu su nazivali podizanje «Božje vojske».

Naredne večeri, u četvrtak 7. ožujka, u Zelenjakovoj se gostionici ponovo raspravljalo o dizanju «Božje vojske». Ivan Čislar i njegovi prijatelji govorili su da su ustanici već popalili Slanje i Ludbreg, te da se i oni trebaju podići na oružje i, nakon akcije protiv svoje gospode, pridružiti se u selu Slokovcu tim pobunjenicima. Ako ne dođu u Slokovec, onda okupljeni pobunjenici popalit će njihova sela. Govorilo se također i o tome da će se čitav kraj nakon bune priključiti Vojnoj krajini. Čislar je predlagao da se prva akcija izvede protiv kurije omrznutog plemića Adama Šebeka (Sebök). Dok su seljaci raspravljali o dizanju bune, u gostionicu je dotrčala Čislareva žena i pozvala muža da ide braniti njezinu sestru Magdu, koju tuče gospođa Šebek. Magda je služila u kuriji plemića Adama Šebeka. Zbog teških uvjeta pobjegla je k sestri, ali Šebek ju je «nazad vu službu hotel imati». Zbog toga je gospođa Šebek upravo te večeri došla po odbjeglu Magdu i divljački je pretukla. Postupak prema služavki bio je neposredan poticaj za početak akcije.»

Seljaci su sjekirama provalili vrata Šebekove kurije. Njegova supruga je uspjela pobjeći, a Adama Šebeka su uhvatili. Šebeka je udarcem sjekirom po čelu ubio Ivan Čislar. Kada su stigli Legrađani «Šebek mrtav i ves kervav na zemlji v male hižice je ležal». Tako je započela buna. Prema kuriji pokojnog Adama Šebeka u Velikom Otoku dolazili su seljaci iz okolnih sela. Seljake su pozivali udaranjem zvona i putem posebnih ustaničkih «emisara». Prema Josipu Adamčeku «U Imbriovcu su agitirali za bunu seoski sudac i neki Ivanec, Dudašev tast. Govorili su seljacima: «Hajde, hajde, koji s nama neći ići, njemu ćemo spaliti kuću i njega ubiti. U vojsku! U njoj su već Vlasi graničari. Puntari su već spalili Ludbreg i Slanje»…»

O tome je ostavio zapis i Baltazar Adam Krčelić: «Gotovo u isto vrijeme bukne… dio bune u selu Veliki Otok kod Legrada, jednako sramotan i sličan prijašnjima, samo utoliko sramotniji, što su plemića Soebeka u njegovoj kući ubili i zajedno s kućom spalili.» Osam Legrađana je otišlo u Veliki Otok i pridružilo se pobunjenicima koji su ubrzo prihvatili «legradske pobunjenike». Legrađana Grgura Polgara (Gecija) su izabrali za svog generala, a Mihajla Delišinovića (Deliović) za oberstara, premda postoji svjedočenje po kojem se Legrađani nametnuli za vođe bune tj. «sami se za oficere dali».

Zbog buntovnih zbivanja 1755. mnogi su se plemići sklonili u Varaždin. Baltazar Adam Krčelić o tome piše: «U tim prilikama samim je gradom zapovijedao general grof Josip Drašković, a pojedinci su primali od njega naredbe. On dade popraviti oštećene gradske zidine, a kad je saznao, da se ona prije spomenua četvrta skupina pobunjenika zadržava u Velikom Otoku, skupi četu, kakvu je mogao od svojih ljudi iz Bukovca i od ljudi grofa palatina Ludovika de Batthyány iz Ludbrega, požuri se, da suzbije žestinu bune i da je smjesta uguši.»

General Polgar i oberstar Delišinović potisnuli su iz vodstva bune Čislara. Oni su nastojali da se buna organizira kao spontani vojnički organizirani ustanak. Delišinović je sastavio i ustaničku prisegu: «Zaklinjem se Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, svim svetima i izabranima božjima, da ću u započetoj buni i njenom napredovanju sudjelovati i zajedno s drugim ustanicima djelovati». Nakon pljačkanja Šebekove kurije, pobunjeni su seljaci napali tri plemićke kurije: Sjepana Oblačića, Rakičanija i udovice Preseki. Tada se među ustanicima pojavio dvadesetogodišnji učitelj iz Kuzminca Ivan Horvat došavši naoružan s dva pištolja i dugom puškom. Učitelj je kod Oblačićeve kurije položio ustaničku prisegu i uskoro se seljacima nametnuo za novog vođu. Navodno je govorio: «Deca, jeste li vsi skupa, jesu li totu Selničani, Kučani, Zablaćani, Antolovčani. Ja znam pismo, ja sam vaš general». Horvat je kasnije bio osuđen na zatvorsku kaznu, a i u kanonskom izvješću za župu Kuzminec od 18. lipnja 1755. piše da «učitelja nema».

Izgleda da je učitelj Horvat nagovorio ustanike navečer u petak 8. ožujka 1755. da krenu u Imbriovec i napadnu kuriju plemića Bogača. Kasnije uhićeni seljaci su izjavili: «da vrag ne bil školnika kuzminskog v Otok donesel, mi ne bi bili v Imbriovce na Bogača išli.» No, kmet Andrija Gomaz je tvrdio suprotno tj. da su oni napali Bogačevu kuriju u Imbriovcu na nagovor Bogačevih kmetova. Josip Adamček dalje piše: «Dok je navečer glavnina ustanika napredovala prema Imbriovcu, skupina seljaka predvođenih Čizmašijom zapalila je u Velikom Otoku Šebekovu kuriju. Požar se na daleko vidio. U njemu je izgorilo i tijelo omrznutog plemića Adama Šebeka. Gospodin Bogač vraća se u petak navečer iz Gorice u Imbriovec. Kad je čuo «puntar z larmom v Imbriovce iduće» predosjetio je opasnost i odlučio da se kući ne vraća. Prema svojoj kuriji poslao je kmeta Andraša Posavca «da njega milosti gospe, tj. tovarušice, i kćere, gospe kapetanice, pove da se kam vugnu». Ali Andraš nije uspio «povedati poručka» jer su do kurije prije njega puntari «natekli bili». Ustanici Ladika i Kišćenko uhvatili su gospođu kapetanicu i tukli su je tražeći da im oda gdje je sakrila novac. Na kraju su je ipak smjestili kod mjesnog župnika.»

Imbriovec je tako postao novo žarište podravske seljačke bune, Adamček dalje piše: «Drugi su ustanici provalili u Bogačevu kuriju, porazbijali namještaj i oplijenili pokretnu imovinu. Žene djeca i muškarici nosili su u vedrima, jastučnicama i platnu pšenicu i proso. Bačve s vinom izgurane su na dvorište gdje su od razbijenog namještaja zapaljene tri velike vatre. Bogačev kmet Tomo Ferenčak uzeo je pušku i pištolj. Ali «kajti kapelan imbriovečki prokletstvo je na one koji kaj uzeli vrgel ako ne povrnu, njegova žena je nazad pušku i pištola odnesla.» Nije jasno što se kasnije dogodilo s tim neimenovanim kapelanom jer je prema zapisniku kanonskog pohoda župe Imbriovec od 17. lipnja 1755. mjesto kapelana bilo nepopunjeno. Imbriovečki župnik je bio Matko Salaj.

Josip Adamček nastavlja: «Ustanici su kod Bogačeve kurije u Imbriovcu bili čitavu noć. Glavni «oficier u Imbriovcu je bil kuzminski školnik; onde su ga za vicekomeša zvali. Sa Štamparovim pastorkom iz Otoka više puta je nešto pisal; ti su vu puntu postavljene ljude muštrali, i vu rek spravljali». Od drugih vođa ustanika isticali su se samozvani ustanički kapetan Andrija Mraz iz Velikog Otoka i seoski sudac Benuš iz Zablatja. Dana 9. ožujka kapetani Mraz i Benuš “na lagun vina sedeći” predložili su: «Hajed, oćemo v Đelekovec ponušiti, da nam i oni doidu na pomoć, ako ne dojdu pasje vere, hoćemo je porobiti i na vse četiri kraja vužgati; Đelekovčani naj poruče na Torčec i na Botovo.» Učitelj Ivan Horvat iz Kuzminca je govorio da će ustanike, kada im se pridruže Đelekovčani, povesti na Kuzminec, a poslije toga na Rasinju. U Đelekovcu, Torčecu i Botovu živjeli su, kako znamo, slobodnjaci. Oni su bili dobro naoružani jer su služili kao vojnici u vlastelinskom banderiju. Njihovo uključivanje u bunu stvorilo bi nove prostore za njeno širenje, ali interesi slobodnjaka razlikovali su se od interesa kmetova.

Na zaplijenjenim konjima feudalnog gospodara Bogača u Đelekovec su odjahali seoski sudac Benuš iz Zablatja i kmet Bijač iz Selnice kako bi pridobili slobodnjake. Istodobno su kuzminski učitelj Horvat i Štamparov pastorak (ustanički “obrstar” koji je nosio “papiruš i falatac plajbajza”) “za ljepše prieti Đelekovčane, zapovedali, da pred nje idemo, i pošto smo vsi, z oficeri skupa, poredani vu glide.” Ali đelekovečki slobodnjaci nisu prišli ustanicima. Štoviše, naoružali su se i krenuli iz sela protiv njih. Prvo je izaslni kmet Bijač “pešice med puntare doterčal, povedal je da su ga z konja hitili i da ne bu po nas dobro ar idu suprot nam i hote nas vse postreljati.” To su uskoro vidjeli i kmetovi poredani u bojni red (“glidu”): “kada bi bili na polje k Đelekovcem došli, opazivši Đelekovčane obružane, predi neg bi se sastali vsi smo se razbegli, videvši da i oficeri naši beže.”

Bijeg ispred Đelekovca pokazao je da su ustanici još uvijek bili vojnički potpuno neorganizirani. Već i sama pojava protivničkih naoružanih skupina izazvala je rasulo njihove vojske. Tim bijegom buna u Podravini bila je završena. Seljaci su se razišli svojim kućama. Predstojao je još krvavi obračun feudalaca s kmetovima koji su se osudili pobuniti. General Josip Kazimir Drašković je organizirao nasilno gušenje bune i o tome izvjestio: «Kad sam čuo da se u selima Velikom i Malom Otoku, Imbriovcu, Zablatju, Kutnjaku, Antolovcu i Selnici narod pobunio vlastitim sam sredstvima podigao banedrijalce Ludbrega i Rasinje. Zajedno s nekim službenicima županije i okolnim plemićima krenuo sam odmah protiv buntovnika.»

Prema Baltazaru Adamu Krčeliću Drašković «opkoli naime pobunjenike, zatraži, da mu izruče poglavice te skupine, i objavi im, da će ih inače pobiti do posljednjega. Kad su mu četvorica bila predana, on ih suoči s onima, koji su ih izručili i optuživali, te na blag način povede saslušanje. Na temelju toga te kolovođe, radi zastrašenja ostalih, budu ondje pogubljene, a oko 20 manjih krivaca bi odvedeno u varaždinski zatvor. Onima, koji su s njime krenuli protiv pobunjenika, vrlo je strogo zabranjivao svako naslje, ali su im obližnja sela morala plaćati dnevnicu, i to svakome po 4 groša.»

Drašković je imao vojsku od 150 konjanika i 60 pješaka. Prvo je pošao u Kutnjak i Antolovec gdje je pronašao samo nekoliko ljudi, dok su se ostali sa svojim ženama i djecom posakrivali po šumama. Oni su se vratili na Draškovićev poziv i izabrali su dvanaest glavnih kolovođa koje je general poveo sa sobom. Nakon toga je ušao u Zablatje i Imbriovec gdje je također sve bilo prazno. Stoga je poručio buntovnicima preko njihovih supruga da se drugi dan moraju okupiti u Selnici. Pošto je uhvatio nekoliko ustanika iz Velikog i Malog Otoka, a i sve glavne vođe, dao je jednoga ubiti u Kutnjaku, drugaga u Velikom Otoku, a trećega u Imbriovcu. U spomenutim je selima ostavio posadu te je najstože zabranio pljačku. Drašković je uhitio 52 pobunjenika i poslao ih u Ludbreg.

Josip Adamček je zapisao da je Draškovićeva postrojba 9. ožujka 1755. navalila na ustanička sela premda su se ustanici razišli. Jedan je suvremenik o tome zapisao: «Gospodin grof je dao uhvatiti vođe pobune Blaža Međimurca, Ivana Kiščinela i Grgura Jagodića… Kako pri ruci nije imao krvnika, svu je trojicu dao streljati u pobunjenim selima. Naredio je da pod vojnom stražom osam dana leže nesahranjeni kako bi ih svi seljaci vidjeli i kako bi se svima ostalima utjerao što veći strah». Mnogi su seljaci pred odmazdom pobjegli u susjedno Međimurje. Na međimurskom području je uhićeno tridesetak ustanika i privremeno zatvoreno u čakovečku utvrdu da bi ih kasnije, zajedno sa onima zatvorenim u Ludbregu, otpremili u Zagreb gdje se vršila istraga. Sredinom kolovoza 1755. bila je donesena presuda, u kojoj, uz ostalo piše: «Presuđuje se da su spomenuti Ivan Čislar zvan Iglar i Ivan Horvat zvani Čizmešija kao zločinci koji su uskratili dužnu podložničku vjeru i vjernost zakonitoj kraljici i prirodnoj gospodarici, kao prekršitelji javnog mira, prvaci, tvorci i predvodnici u sprovođenju zločinačke bune, drugima kao zastrašujući primjer, pokidaju na kolu i njihova tijela budu na kolu izložena… Nikola Lončarić zvan Zelenjak i Martin Boroš… zbog ubojstva plemića Adama Šebeka… osuđuju se na pogubljenje odsjecanjem glave, a njihove lješine da budu izložene na kolu…»

Sačuvan je zapis kako se postupalo s pobunjenim seljacima u zagrebačkom zatvoru: «Držali su ih u blatu i u takvom stanju, da ih je većina pomrla… podžupani zbog smrada i prljavštine nisu htjeli započeti ispitivanje zatvorenika…Namjesnik je bio upozoren, da takve zarobljenike treba očuvati, jer je potrebno saznati od njih neke okolnosti.»

Na prijedlog kraljevske komisije, koja je istraživala uzroke seljačkih buna 1755. godine, Marija Terezija je 8. studenoga 1755. godine objavila privremeni urbar za Hrvatsku. Tim urbarom su zabranjeni različiti oblici dodatne i izvanredne rente koje su feudalci uvodili (pređa kudelje, lovna tlaka, prekobrojni radovi itd.). Komisija je za svako vlastelinstvo donijela posebne odluke o tome koji su se tereti dokidali. Taj urbar je predstavljao početak miješanja središnjih vlasti u odnose između vlastele i podložnika koji su dotada u pravilu bili privatno-pravnog karaktera.