Novo:

Podravina u XVII. stoljeću

Tijekom 16. i 17. stoljeća nastale su velike promjene u stanovništvu Podravine, a išle su u pravcu smanjenja ukupnog broja stanovnika: jedni su poginuli, drugi su odvedeni u tursko zarobljeništvo, treći su odselili u sigurnije krajeve. Tek kasnije, na samom kraju 17. stoljeća (i početkom 18. stoljeća) dolazi do povećanja  ukupnog broja stanovnika, poglavito u istočnijim prostorima podravskog kraja. Najveće su promjene nastale na đurđevačkom, a najmanje na ludbreškom dijelu Podravine. No migracije su osobito  bile izražene od kraja 16. i u 17. stoljeću kada se na podravski prostor naseljava vlaško stanovništvo. Prema popisu Vlaha sastavljenom oko 1610. godine, u Koprivničkoj kapetaniji nalazile su se 204 vlaške kuće u 9 sela: Mučna, Veliki i Mali poganac, Kukavica (kasnije Sokolovac), Grdak, Vladislav (kasnije Vlaislav), Glogov Zdenac (kasnije Glogovac), Planka (kasnije Plavšinac) i Zerdia (kasnije Srdinec). Smirivanje na granci općenito je stvorilo uvjete za obnavljanje života u prije opustošenim krajevima. Uz naseljavanje Vlaha, došlo je do obnavljanja starih i podizanja novih sela i naselja. U sklopu tog procesa postupno su se obnavljala naselja na vlastelinstvima.

Teritorijalizacija Varaždinskog generalata, tj. nastajanje razgraničenja i zaokruženog teritorija išlo je zajedno sa odredbom o važenju Vlaških statuta. Dotad Varaždinski generalat nije bio razgraničeno područje. Godine 1578. bile su ustanovljene samo utvrde koje su trebale pripasti Varaždinskom generalatu, no druge mjere nisu bile provedene. Objavljivanje Vlaških statuta i s time povezano izuzeće Vlaha od vlastelinske jurisdikcije i jurisdikcije dvorske komore stvorili su postupno prilično jasno ocrtan i oblikovan teritorij Vojne krajine. Egzaktno područje važenja Vlaških statuta nije bilo utvrđeno, a može se vidjeti da su oni važili za svako selo Vlaha između Save i Drave. Zbog te neprecizne formulacije morali su nastajati razni nesporazumi. Problem je bio što ova formula važenja nije isključivala sela u kojima su stanovali privatni Vlasi, koje smo već obradili u sklopu vlastelinstva u Ludbregu, Rasinji itd, a oni su također tražili povlastice za sebe, a 1635. godine povjerenstvo za razdvajanje pravih Vlaha od privatnih Vlaha i Slavonaca je odbilo te oni nisu uključeni u privilegije Vlaških statua. Do razdvajanja pravih Vlaha od ostalih stanovnika nije došlo ni kasnije. Jednim dijelom nije bilo pismenih argumenata za razdiobu, a drugim dijelom je problem bio u međusobnim obiteljskim vezama tih različitih skupina. Izgleda da su se Vlaški statuti odnosili na sva vlaška naselja, osim izdvojenih privatnovlaških naselja oko Rasinje i Ludbrega, a najvjerojatnije je povlastice koristilo i nevlaško stanovništvo.

U dijelu Podravine koji je bio pod upravom Vojne krajine odnosno Varaždinskog generalata, osim Vlaha na taj teritorij doseljavalo se i nevlaško stanovništvo – to su Hrvati, a izvori ih zovu Predavci i Slavonci. Očito je to stanovništvo bilo u većini. Pogotovo je nakon 1630. godine postavljeno pitanje što će biti s njima s obzirom da su sve privilegije bile ograničene na Vlahe čije je područje privilegiranja, kao što smo već naveli, točno omeđeno Savom i Dravom. Problem je bio, kao što smo već spomenuli, što su Vlasi živjeli izmješani s tim neprivilegiranim stanovnicima kao i starosjediocima u istim selima. Također u stanovništvo podravskog dijela Varaždinskog generalata, osim starosjedioca, Vlaha i Predavaca ili Slavonaca, moramo ubrojiti i kmetove koji su pobjegili s imanja hrvatskih plemića. Bijeg je prema krajiškom dijelu bio učesto da je on četrdesetih godina 17. stoljeća dnevna pojava. Za krajiške je zapovjednike bilo karakteristično da nakon izdavanja Vlaških statuta očito nisu smatrali samo krajiškim teritorijem sela u kojima su stanovali Vlasi. Osim što su proširivali svoju vojničku vlast nad privatnim Predavcima i Vlasima, krajiški kapetani se nisu ustručavali naseljavati nove stanovnike na zemlju koja nije bila njihova.

U svom izvještaju Ugarskoj komori od 22. travnja 1614. godine Stjepan Patačić je smatrao da je Koprivnica više vojna utvrda nego grad, a građani su u njoj držali samo dvadesetak kuća. Ponovno snažnije naseljavanje Koprivnice uglavnom je završeno sredinom 17. stoljeća. Godine 1659. kanonska vizitacija Benka Vinkovića pokazuje da je u tvrđavi bilo 80 kuća, a u šest ulica u podgrađu koje se širilo oko utvrde zabilježeno je 446 kuća, što bi značilo da je u Koprivnici ukupno bilo 526 kuća, 1700. godine su u utvrdi bile 172 kuće, u podgrađu 448, ukupno 620 kuća, ako pretpostavimo da je u jednoj kući živjelo 4-5 stanovnika možemo procjeniti da je u gradu Koprivnici 1659. godine vjerojatno živjelo oko 2100-2600 stanovnika, a 1700. godine je bilo oko  2500-3100 stanovnika.

Podravina je 1598. godine imala popisanih 499 obitelji, koncentriranih isključivo zapadno od Koprivnice prema Ludbregu i Varaždinu.  Procjenimo li da je u jednoj obitelji moglo živjeti oko 8 stanovnika, onda bi mogli pretpostaviti da je u Podravini tada moglo živjeti najvjerojatnije oko 4000 stanovnika.

U najzapadnijem dijelu koprivničke Podravine popisane su 1598. godine 184 obitelji. U katoličkom dijelu koprivničke Podravine 1659. godine popisano je 1788 kućedomaćina, godine 1671. u koprivničkoj okolici zabilježeno je 1124, a 1680. godine 1746 kuća, dok je 1700. popisano 2294 kućedomaćina. Uz naseljavanje Vlaha krajem 16. i početkom 17. stoljeća, prva faza najvećeg intenziteta naseljavanja koprivničke Podravine bila je između 1598. i 1659. godine, kada je broj obitelji odnosno kućedomaćina porastao za čak 1604. a uz to se broj kuća  najvećim dijelom povećao između 1671. i  1680. godine, za 622 kuće, pa možda možemo pretpostaviti da je u tom razdoblju izvršena druga faza najvećeg intenziteta naseljavanja koprivničkog dijela Podravine. Od 1659. do 1700. godine broj kućedomaćina porastao je za 506. Tome bi trebalo pridodati podatke o Vlasima u koprivničkoj okolici na obroncima Kalnika i Bilogore, kao primjerice podatak da su oko 1610. godine u vlaškim selima bile popisane 204 obitelji.  U ludbreškoj Podravini glavnina naseljavanja izvršena je između 1598. i 1659. godine, kada je broj obitelji odnosno kućedomaćina porastao od 315 na 911, odnosno povećan je za  596, a do 1700. godine povećan je za još 73 kućedomaćina pa je iznosio 984. Godine 1671.  popisano je 1046 kuća, a broj kuća je smanjen do 1680. godine na 1031. Đurđevačka Podravina je 1659. godine imala 375, a 1700. godine 1064 kućedomaćina, a u međuvremenu je broj kuća porastao sa 689 koliko ih je popisano 1671. godine na 1068 koliko ih je zabilježeno 1680. godine. Prema tome, iako je intenzitet naseljavanja evidentiran do 1659. godine, treba uzeti u obzir da je te godine riječ o samo dva naselja – Virju i Đurđevcu. Dakle najveće naseljavanje đurđevačkog dijela Podravine izvršeno je u drugoj polovici XVII. stoljeća i kasnije, jer je u tom razdoblju znatno porastao broj kućedomaćina, kuća i naselja.

Prema dosadašnjim istraživanjima vidi se da je ukupan broj stanovnika porastao od 4000 koliko ih je procijenjeno 1598. godine, na oko 24770 žitelja 1659. godine. Ludbreška Podravina imala oko 7260, koprivnička Podravina 14510, a đurđevačka Podravina oko 3000 stanovnika. Godine 1671. godine procjena stanovništva bila bi: ludbreška Podravina 7845, koprivnička Podravina 16370, đurđevačka Podravina 4400, dakle Podravina ukupno oko 28615. Za godinu 1680. procjene bi iznosile: ludbreška Podravina 8030, koprivnička Podravina 18745, a đurđevačka Podravina 7200, ukupno Podravina 33975. Na samom kraju XVII. stoljeća, 1700. godine u ludbreškoj je Podravini živjelo oko 7350, koprivničkoj Podravini oko 18745, a u đurđevačkoj Podravini 7525 stanovnika, pa je u čitavoj Podravini tada živjelo oko 34305 stanovnika. Stopa porasta je u ludbreškoj Podravini  1659-1671. iznosila 0,65 %, 1671-1680. bila je 0,28 %, a 1680-1700. iznosila je -0,44 %. U koprivničkoj Podravini je stopa porasta od 1659. do 1671. godine bila 1,01 %, 1671-1680. iznosila je 1,52 %, a 1680-1700. je smanjena na 0,18 %. Đurđevačka Podravina je imala stopu porasta od 1659. do 1671. godine 3,50 %, 1671-1680. je bila 5,62 %, a 1680-1700. je smanjena na 0,22 posto. Ukupno je u Podravini stopa porasta 1659-1671. iznosila 1,21 %, 1671-1680. godine je bila 1,92 %, a 1680-1700. je smanjena na samo 0,05 %   Na osnovu tih podataka može se vidjeti da je najveći intenzitet naseljavanja podravskog prostora bio uglavnom do 1680. godine, premda se on nastavljao i kasnije.

Usporedno s jačanjem i demografskom obnovom Podravine jača i gospodarstvo, poglavito u gradu Koprivnici i trgovištu Legradu, a intenzivnija je poljoprivredna proizvodnja na podravskim vlastelinstvima i posjedima kao i na vojnokrajiškom teritoriju. Uz to se obnavljaju župe, grade i popravljaju župne crkve, a razvija se i obrazovni sustav župnih škola. U izgradnji je najsnažniji pečat udario barok. To se poglavito odnosi na sakralnu arhitekturu, a također i na značajnije građevine profanog karaktera.  Naseljavanje u 17. stoljeću uglavnom je formiralo mrežu naselja i odnose u naseljenosti koji su se odrazili i kasnije, a veći dio se zadržao čak do današnjih dana.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.