Novo:

Početak reformnih strujanja na istočnoj jadranskoj obali

Početak reformnih strujanja na istočnoj jadranskoj obali

Povijest istočne obale Jadrana 11. stoljeća ne može se ni zamisliti bez poznavanja crkvene povijesti toga istog razdoblja. Kao što smo vidjeli Crkva baš u to vrijeme pojačava svoja reformna nastojanja i intenzivira svoju djelatnost kako u samom Rimu tako i na čitavom području zapadne ekumene. Istočna obala Jadrana za papinstvo je bila posebno problematična. Tu su se naime prelamali crkveni i politički interesi Rima Konstantinopola. U političkom pogledu dalmatinski gradovi su od davnine pripadali Bizantu. Dok su odnosi rimske Crkve i Bizanta bili korektni nije bilo nikakvih problema niti u crkvenom pogledu. Međutim, kad se ti odnosi od 8. st počnu zaoštravati i kada se papa počne udaljavati od Bizanta i okretati Franačkoj i Karlu Velikom, onda će taj problem itekako izići na površinu. Iako povijesni izvori ne osvjetljavaju u dovoljnoj mjeri dotičnu problematiku, očito je da ni papa ni konstantinopolski patrijarh nisu htjeli to područje ispustiti iz svojih ruku. Sukob između pape Lava IX. i patrijarha Mihajla Cerularija sredinom 11. st. doveo je 1054. godine do konačnog raskola između Rima i Carigrada.

Položaj reformnog Rima na istočnoj jadranskoj obali bio je prilično težak, budući da je većina dalmatinskog svećenstva bila protureformno raspoložena. Dugotrajni bizantski politički utjecaj ostavio je svoga traga, tako da se većina njih ponašala po pravilima istočne, konstantinopolske Crkve. S druge strane Rim je odlučio pod svaku cijenu zadržati i ojačati svoju crkvenu jurisdikciju na istočnoj jadranskoj obali. Odlučnim i čvrstim istupima, ne birajući sredstva, rimska Crkva nastojat će svoje reforme protegnuti i na ovaj dio Jadrana. Na taj način učvrstio bi se papin položaj u ovom za njega problematičnom području. Prve pokušaje papinstva u tom pogledu treba tražiti oko 1050., u vrijeme pape Lava IX. Toma Arhiđakon (1), naime, svjedoči o uklanjanju splitskog nadbiskupa Dabrala. Kao vodeća osoba i metropolit dalmatinske Crkve Dabral je bio poseban trn u oku reformnom papinstvu. Njegovim uklanjanjem započela je reformna djelatnost Rima u našim krajevima. Jedina Dabralova krivnja, kako svjedoči Toma, bila je ta što se ponašao prema običajima Istočne, dakle konstantinopolske Crkve. Konkretno, Dabral je u nadbiskupskoj palači držao ženu i djecu. I dok je to po običajima konstantinopolske Crkve bilo sasvim normalno (2), rimska Crkva u jeku svojih reformnih nastojanja takvo što nije mogla dopustiti ukoliko je željela zadržati svoj utjecaj i crkvenu jurisdikciju nad Dalmacijom. Stoga je razumljiv energičan istup Lava IX., premda Toma ne navodi ime pape niti vrijeme kada se to točno dogodilo, koji u Dalmaciju šalje svoga poslanika Ivana. Na sinodu održanom u Splitu on smjenjuje Dabrala, a Split postaje prvi grad na istočnoj obali Jadrana, kojega je Rim prisilio da prihvati reforme i da se okrene papinoj stranci.(3) Zbog vlastitih nagomilanih problema Bizant je mogao samo mirno promatrati kako mu Rim u sljedećih dvadesetak godina otima Dalmaciju ispod njegovog okrilja. Naime, zbog normanske opasnosti na zapadu i turske na istoku Bizant nije bio u stanju poduzeti potrebne mjere, tako da će se Dalmacija, polako ali sigurno u crkvenom pogledu udaljavati od Istoka i približavati papi. U političkom pogledu u Dalmaciji će sve većeg maha uzimati hrvatski vladar. Vrhunac toga će biti u doba Grgura VII., kada će reformni Rim postići konačnu pobjedu na istočnoj obali Jadrana, a na političkom planu Grgur će Dalmaciju predati u ruke hrvatskog vladara. Ipak do tog uspjeha Rim nije došao nimalo lako. Dapače, nakon početnog uspjeha u Splitu rimska su se nastojanja razbijala o protureformni zid u ostalim dijelovima Dalmacije, naročito u biskupijama Donje Dalmacije, dakle na Kvarneru i Hrvatskom  primorju. Do pontifikata Grgura VII. rimski uspjeh bio je vrlo mali, a papa je uz splitskog nadbiskupa kontrolirao još samo njegove sufragane, biskupe Trogira i Zadra.

Otpor reformi

Prethodno je već bilo riječi o reformnim nastojanjima pape Nikole II. S Lateranskog koncila 1059. on je jasno poručio da se svjetovni vladari i osobe nemaju što miješati u crkvene poslove. Već ovdje vide se počeci papinog shvaćanja o primatu duhovne nad svjetovnom vlasti i o papi kao univerzalnom vladaru. Kako bi se zaključci spomenutog koncila proveli u djelo, papa je prema pojedinim metropolitskim središtima poslao legate, koji su imali zadaću reformna strujanja prezentirati među tamošnjim klericima. U Dalmaciju 1060. s istom zadaćom došao opat Majnard, održavši u Splitu koncil na kojem su donešeni zaključci u skladu s odredbama Lateranskog koncila godinu ranije. S jedne strane zaključci toga sinoda isključivali su svjetovnu vlast iz izbora biskupa i nadbiskupa (4) te su po tomu bili povoljni za svećenstvo, jer su povećavali njegovu crkvenu autonomiju. S druge strane oni su oštro zadirali u uvriježene navike dalmatinskog svećenstva, koje su bile u skladu s običajima konstantinopolske Crkve, poput nošenja brade, duge kose, ženidbe svećenika i sl. Čini se ipak da to nije mogao biti glavni razlog zbog kojeg se dio biskupa okrenuo protiv reformnih zaključaka i uporno prkosio papi, već razloge valja tražiti u nečemu drugom. Poznato je, naime, da je to vrijeme kada dalmatinski gradovi doživljavaju transformaciju prema srednjovjekovnim komunama. Pojedine obitelji se uzdižu i dobivaju nasljednu vlast. Biskupi većine gradova bili su usko povezani s takvim obiteljima ili su najčešće potjecali iz njih. Na taj su način bili pod snažnim utjecajem vodećih gradskih otaca, koji su ih vjerojatno i postavili na tu funkciju. Vidjeli smo da odluke Lateranskog koncila od 1059. godine direktno zadiru u prava svjetovne vlasti da sudjeluju pri izboru duhovnih osoba. Vjerojatno je  i to jedan od razloga zbog kojih se dobar dio dalmatinskog svećenstva okreće protiv reformi. One su naime direktno uperene protiv njihovih pokrovitelja. Samim tim prijetila je opasnost da i sami biskupi ostanu bez svojih položaja.

Pitanje protureformnog pokreta sredinom 11. stoljeća na području Donje Dalmacije u svakom je slučaju kompleksno pitanje, koje tek treba riješiti na zadovoljavajući način. Ipak, ne treba zaboraviti na jednu vrlo važnu činjenicu. Toma Arhiđakon, kada govori o splitskom koncilu 1060., kao glavni zaključak navodi odredbu uperenu protiv svećenika glagoljaša, čije su crkve bile zatvorene, a njihov rad zabranjen.(5) To je po njemu i glavni razlog što su se spomenuti svećenici pobunili i uporno prkosili službenoj Crkvi. Iako ne treba sumnjati u Tomine navode o postojanju jedne takve odredbe protiv svećenika glagoljaša, glagoljica. po svemu sudeći, nije bila glavni predmet rasprava na ovom koncilu niti je odredba o njoj imala takvo restriktivno značenje kakvo joj pridaje Toma. Ostale odredbe ovog koncila imale su puno veće značenje. Čini se da je u sljedećem razdoblju po pitanju njihove provedbe rimska Crkva imala puno uspjeha. Možda nije presmiono tvrditi da je uvezi s time postigla punu pobjedu. S druge strane glagoljica ipak neće biti na tolikom udaru reformnog papinstva. Ona je nastavila i dalje egzistirati, dapače nastavila se dalje razvijati, širiti i jačati. Najbolji primjer za to su upravo brojni glagoljski spomenici koje datiramo u drugu polovicu 11. i početak 12. st. Oni nas upućuju na to da je glagoljica upravo u tom razdoblju doživjela svoj najveći procvat.

Nezadovoljstvo reformama na području Hrvatske u svakom je slučaju postojalo. Crpeći podatke iz Tomina djela valja pretpostaviti da je taj protureformni pokret vodio netko vrlo pametan. Vulf i Cededa, kojima Toma na indirektan način pridaje ulogu vođa ovoga pokreta, dobro su znali kakva klima vlada u to vrijeme u Rimu te su svakako bili upoznati s borbama za papinsko prijestolje. Stoga se oni, u cilju očuvanja svojih dotadašnjih prava, obraćaju protupapi Honoriju II., koji će im, budući da mu je uslijed njegove borbe s Aleksandrom II. svaki podanik bio zlata vrijedan, udovoljiti. Vidimo da reformni Rim u Hrvatskoj i Dalmaciji nailazi na velike probleme. Ti problemi čini se neće biti u potpunosti riješeni sve do dolaska najvećeg reformnog pape. Grgurova reformna djelatnost u našim krajevima donijet će Rimu konačnu pobjedu protiv “kukavnih i bijednih heretika“.(6)

Bilješke

  1. T. ARHIĐAKON: Kronika , ur. i prev V. Rismondo, Split 1977., str 46.
  2. N. KLAIĆ, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII. , Vjesnik  HARiP 28/1985.
  3. ISTO, str. 164.
  4. ISTO, Pobjeda..., str. 167.
  5. T. ARHIĐAKON, n. dj. str. 48. – 49.
  6. F. ŠIŠIĆ, Priručnik izvora za hrvatsku povijest, Zagreb, 1914., str. 257.

Dijelovi serijala:

Grgurovska reforma i njezin odraz u Hrvatskoj

Borba za dominium mundi

Početak reformnih strujanja na istočnoj jadranskoj obali

Reformna djelatnost Grgura VII. na istočnoj jadranskoj obali

Zvonimirova krunidbena zavjernica – trijumf Grgura VII.

Tomislav Šarlija
About Tomislav Šarlija (23 Articles)
Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi na radnom mjestu profesora povijesti u Školi za cestovni promet u Zagrebu, a prije toga je radio u V. gimnaziji, Gimnaziji Tituša Brezovačkog, Gimnaziji Lucijana Vranjanina i II. ekonomskoj školi u Zagrebu. Suautor je udžbenika povijesti za šesti razred osnovne škole i udžbenika za drugi razred gimnazije, kao i metodičkih priručnika uz te udžbenike.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.