Novo:

Pismo (govor) indijanskog poglavice Seattlea

Poznati govor o Prirodi

Pismo (govor) indijanskog poglavice Seattlea iz 1854. godine, upućeno američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju: Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.

Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji.

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.

Poglavica Seattle fotografiran 1864. godine

Poglavica Seattle fotografiran 1864. godine

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.

Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah – životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se osnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.

Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.

To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.

Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.

Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.

Stvarnost ili mit

Čitajući gornji tekst lako se zamisliti o dubokoumnosti misli indijanskog poglavice i o tome kako su njegove riječi napisane prije više od 150 godina svevremenske. No, ukoliko pokušate pronaći izvorni tekst tog pisma naći ćete na nepremostive zapreke u njegovom pronalaženju. Jerry L. Clark, djelatnik američke nacionalne arhive (United States National Archives and Records Administration), napisao je 1985. godine u magazinu “Prologue” članak pod nazivom “Thus Spoke Chief Seattle: The Story of An Undocumented Speech“. U članku je historiografski detaljno pojasnio sve znane činjenice vezane uz gornji tekst. Na to su ga potaknuli brojni zahtjevi za izvornim tekstom pisma ili govora koji im svake godine stižu.

Nadgrobni spomenik

Nadgrobni spomenik

Pismo koje je navodno 1855. upućeno predsjedniku Pierceu moralo je u to vrijeme prvo proći kroz ruke pukovnika M.T. Simmonsa (lokalnog agenta za indijanska pitanja), zatim preko nazdornika za indijanska pitanja (guvernera) Isaaca I. Stevensa, pa njegova nadređenog, pa preko Roberta McClelland (sekretara za unutarnje poslove pri Ministarstvu unutrašnjih poslova) i tek onda (eventualno) do predsjednika. Nažalost niti u jednoj službenoj arhivi nema ni traga takvom pismu. Nikakav dokaz koji bi upućivao na takvo pismo ne postoji niti u privatnoj arhivi predsjednika Piercea. Kao dodatak istaknimo da je prema svjedočenju poglavičine kćeri Angeline njen otac bio nepismen. Gdje li je onda izvorište gornjeg teksta?

U Kongresnoj biblioteci SAD-a i u arhivi društva povjesničara grada Seattlea postoje kopije teksta Johna M. Richa iz 1932. godine. U tom se tekstu citira stariji članak “Early Reminiscences. Number Ten. Scraps From a Diary. Chief Seattle – A Gentleman by Instinct – His Native Eloquence” koji je izdan 29. listopada 1887. godine u Seattle Sunday Staru. Autor članka je Henry A. Smith, liječnik koji je na tom području obavljao više poslova za američku vladu od rane 1853. godine. Poznato je da je baratao sa nekoliko indijanskih narječja uključujući i jezik plemena Duwamish kojim je upravljao poglavica Si’ahl (ili poznatiji anglicizam Seattle). Kao tumač je često pratio guvernera Stevensa u pregovorima sa indijanskim plemenima i mogao je svjedočiti govoru koji je poglavica održao. Guverner je područje Seattlea između 1853. i 1856. posjetio tri puta. U siječnju 1854. Stevens je samo kratko zastao tjekom jedrednja regijom Puget Sound. Dva mjeseca kasnije Stevens je u pratnji odreda vojske razgovarao sa poglavicama Seattleom i Pat-ka-nanom vezano uz potjeru za Indijancima koji su ubili naseljenika. Dr. Smith nije prisustvovao tim razgovorima jer je poznato da su koristili usluge drugog prevoditelja.

Treći guvernerov posjet Indijancima regije Puget Sound desio se 21. i 22. siječnja 1855. godine prilikom potpisivanja “Ugovora kod Point Eliotta”. Tim su ugovorom plemena Duwamish, Suquamish, Snoqualmie, Snohomish, Lummi, Skagit, Swinomish i druga pristala na ustupke guverneru Stevensu. Naseljenici su željeli prisvojiti indijanski teritorij i pripremiti teren za skori dolazak planirane trase transkontinentalne željeznice. Indijanski poglavice su odustali od svog teritorija za redovne donacije deka, odjeće i drugih potrepština kroz “duži vremenski period”. Dogovoreno je da prihvate “civilizirano ponašanje” i prestanu piti alkohol u najvećoj mogućnoj mjeri. Dopušten im je ribolov (kasnije ograničen) i potaknuti su na obrađivanje zemlje. Obećane su im škole i obrti (poput kovača, stolara i trgovaca). Mnogi koji citiraju govor poglavice Seattlea smatraju da je upravo to potpisivanje bila prilika u kojoj se govor održao. U zapisniku sa potpisivanja ugovora stoji tekst govora kojeg je poglavica Seattle izgovorio vezano uz rezervat za njegovo pleme:

“Gledam na vas kao na oca i ostali vas smatraju isto tako. Svi Indijanci imaju dobar predosjećaj vezan uz vas i to ću na papiru poslati Velikom Ocu. Svi muškarci, starci, žene i djeca se raduju što vas je poslao da se brinete o njima. Moj um je poput vašeg. Ne želim više govoriti. Moje srce je vrlo dobro prema doktoru Maynardu. Želim uvijek od njega dobiti lijek. Sada postajemo prijatelji i zaboravljamo sve loše osjećaje ako smo ih imali. Mi smo prijatelji Amerikanaca. Svi Indijanci misle isto. Gledamo na vas kao na našeg Oca. Nikada nećemo promijeniti mišljenje. Biti ćemo uvijek kao što ste nas vidjeli. Sada! Sada pošaljite ovaj papir.

To su jedine službeno zabilježene riječi poglavice Seattlea. Dr. Smith nije evidentiran kao nazočan pri potpisivanju tog ugovora. Udovica dr. Maynarda se 1903. godine prilkom intervjua za biografiju poglavice Seattlea nije nije sjećala nekog velikog govora. Službeni prevoditelj pukovnik B.F. Shaw se također nije mogao sjetiti nekog značajnog govora. Ezra Meeker kao veliki kritičar Stevensonove politike prema Indijancma sigurno bi iskoristio takav govor protiv Stevensa.

U nedostatku dokaza koji bi slavni tekst pripisali poglavici Seattleu možemo samo razmišljati o inspiraciji koju je Smith imao 1887. godine kada je prema sjećanjima i navodnim bilješkama u svom dnevniku napisao članak za novine. Zanimljivo je da se taj tekst uzima zdravo za gotovo i kao takav se citira ne samo u tiskovinama poput “Prirode” već i u ponekim stručnim izdanjima.

Naslovnica Seattle Sunday Stara iz 1887. godine

Naslovnica Seattle Sunday Stara iz 1887. godine

Miljenko Hajdarovic
About Miljenko Hajdarovic (209 Articles)
Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec. Član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*