Život bez vode je nemoguć te su se prvi ljudi naseljavali pokraj rijeka i jezera da bi osigurali dovoljno svježe vode. Ali u posljednji 10 000 godina druga su pića "ugrožavala" dominaciju vode. Ta pića ne nalazimo u prirodi, nego se planirano proizvode. U toku povijesti ta su pića imala različite funkcije-koristila su se u vjerskim obredima, kao novčane jedinice, bila su filozofska i umjetnička nadahnuća…Neka su pića snažno utjecala na povijest čovječanstva. Povijest je moguće podijeliti na razdoblja kojima prevladavaju pojedina pića. To su: pivo, vino, žestoka pića, kava, čaj i Coca-Cola.

Tweet

Pivo

Najstarije piće koje je čovjek proizvodio bilo je pivo. Ne postoji točan podatak kada je proizvedeno prvo pivo, ali prvi dokazi o postojanju piva potječu iz oko 4000.g.pr.Kr.. To su glinene pločice s piktogramima koji prikazuju dvoje ljudi koji piju pivo na slamku iz velikog vrča.

Na prostoru plodnog polumjeseca prve žitarice koje su se počele planski uzgajati su ječam i pšenica. Da bi bile jestive, žitarice su se morale drobiti i namakati. Uslijed namakanja otkrivena su dva neobična svojstva-zrnje natopljeno u vodi počne klijati i dobije slatki okus (nastaje slad), a kaša natopljenog zrnja nakon nekoliko dana počinje se pjeniti i biti blago opojna, tj. nastaje pivo. Danas znamo da to uzrokuju prirodne kvaščeve gljivice koje šećer u kaši fermentacijom pretvaraju u alkohol.

Pivo vjerojatno nije prvi oblik alkohola s kojim su se ljudi susreli. Slučajnom fermentacijom voća ili voćnog soka nastajalo je vino, ali se ono nije moglo dulje sačuvati jer za skladištenje vina su potrebni glineni lonci koji nastaju oko 6 000.g.pr.Kr. Prije pojave glinenih lonaca pivo se moglo čuvati i u smolom obloženim košarama, kožnatim vrećama, životinjskim mjehovima, izdubljenim deblima, velikim školjkama…

Kvaliteta piva se dalje poboljšavala metodom pokušaja i pogrešaka. Ako je duže ostavljeno da fermentira, pivo je bilo jače. Također je bilo bolje nakon višestrukog korištenja iste posude za vrenje jer su se kvaščeve gljivice naselile u pukotinama i brazdama posude i fermentacija nije ovisila samo o gljivicama iz zraka.

Pivo je imalo višestruku ulogu u društvu. Najprije je, kao i danas, društveno piće. Zbog ostataka žitarica koji su na početku izrade piva plivali na površini pića, pilo se iz velikog vrča dugim slamkama i piće se dijelilo. Podijeliti piće s nekim je univerzalni znak gostoljubivosti i prijateljstva.

Zbog tajanstvenog postupka fermentacije i sposobnosti piva da promijeni stanje uma vjerovalo se da pivo ima nadnaravna svojstva te da je dar bogova. Pivo se koristilo i u vjerskim obredima, zatim u robnoj razmjeni, kao sredstvo plaćanja i najvažnije, pivo je bilo zamjena za obrok hrane. Standardni obrok ljudi u Mezopotamiji i Egiptu činilo je pivo i kruh. Obrok za radnike na gradnji piramida u Gizi bio je tri štruce kruha i dva vrča piva.

Pivo se spominje i u Epu o Gilgamešu (oko 2000.g.pr.Kr.) kao i u Hamurabijevom zakoniku (17.st.pr.Kr.).

Pivo je prožimalo stanovnike Egipta i Mezopotamije od kolijevke do groba i pili su ga svi slojevi društva. Proizvodnja piva nastavlja se i u srednjem vijeku. Većinom se time bave samostani. U 7.st. pivu se dodaje još jedan sastojak-hmelj, koji daje pivu gorčinu, pjenu i pridonosi procesu bistrenja. Danas je proizvodnja piva snažna industrijska grana. U mnogim dijelovima svijeta pivo se i danas smatra glavnim pićem radnih ljudi. Pivo se povezuje s prijateljskom društvenom interakcijom jer je to napitak koji je stvoren da se dijeli i zbližava ljude.

Vino

Vino potječe iz prapovijesti ali se ne zna kad je otkriveno. Najstariji arheološki dokazi, glineni vrčevi s crvenkastim mrljama na unutarnjim stjenkama, nastaju oko 5400.g.pr.Kr. i potječu s gorja Zagros (dan. Armenija i sjeverni Iran). Odatle se dalje širilo prema zapadu do istočnog Sredozemlja. U početku je vino simbol bogatstva, povlaštenosti i moći jer je bilo skupo zbog uvoza iz gorskih predjela. Obični puk nije pio vino. Širenjem carstava i ukidanjem nekih granica i cestarina, smanjuje se cijena vina i ono postaje pristupačnije širim slojevima društva.

Uzgoj vinove loze širi se Grčkom u 7.st.pr.Kr. i Grci su bili prvi narod koji je pokrenuo komercijalnu proizvodnju vina. Zbog pogodne klime i tla vino uskoro postaje glavni grčki izvozni proizvod. Vinogradi su značili bogatstvo ali su isto tako bili i meta u ratovima(npr. u Peloponeskom ratu). Kako se širila dostupnost vina, ono postaje sve jeftinije i zato postaje važnije porijeklo i starost vina. Što je bilo starije, to je bilo bolje. Poznavanje porijekla i starosti vina je pokazatelj kulturnog obrazovanja Grka. Grci nikad nisu pili čisto vino nego su ga miješali s vodom.

Pijenje čistog vina smatrali su barbarskim običajem. Osim toga voda je štitila od učinaka vina, ali je i vino također činilo vodu sigurnijom za piće. Grci tada nisu znali za viruse i bakterije ali su shvatili da se rane natopljene vinom rjeđe upale nego one natopljene vodom.

Ispijanje vina bio je isključivo muški aristokratski običaj. Žene su bile samo poslužiteljice, plesačice i sviračice na vinskim zabavama. Grčka vinska zabava nazivala se symposion. Unutar grčke kuće postojala je posebna soba s ležajevima za 10-30 muškaraca koji su prvo bili posluženi hranom, a zatim se donosilo vino. Domaćin kuće je određivao u kojem će se omjeru miješati voda i vino, ovisno od toga što je bio cilj zabave: opijanje ili književne i filozofske rasprave. Najčešći omjer vode i vina bio je 2:1.

Do sredine 2.st.pr.Kr. Rimljani su stekli nadmoć ad Grcima i postali dominantna sila Sredozemlja. Kako su prisvojili mnoge aspekte grčke kulture, tako su prihvatili i najfinija grčka vina te njihov način proizvodnje. Uskoro se na talijanskom poluotoku proizvodnja vina širila na štetu proizvodnje žitarica. Žitarice su se uvozile iz afričkih kolonija. Vino je postalo univerzalno piće-pili su ga car ali i rob, ali različite kvalitete. Robovima i vojnicima posluživala su se najlošija vina, najčešće ukiseljena. Sposobnost prepoznavanja najfinijih vina bilo je pokazatelj bogatstva. Najboljim vinom smatralo se falernsko vino (bijelo vino, staro najmanje 10 godina), s brda Falernus južno od Napulja.
I Rimljani su organizirali vinske zabave, convivium, ali su se od grčkih razlikovale po tome što nisu svi pili isto vino, nego se vrsta vina određivala prema položaju u društvu i bogatstvu sudionika zabave.

Prodorom sjevernih plemena na granice Rimskog carstva nestali su mnogi aspekti rimskog društva, ali se kultura pijenja vina održala oko Sredozemlja. Zbog prekinute trgovine dostupnost vina u nekim regijama se smanjila pa su se neki narodi vratili na pivo, npr. Britanci. Oko Sredozemlja širilo se kršćanstvo, koje je usko povezano s vinom, što je još jedan razlog zadržavanja vina na tom prostoru.

I danas su najveći proizvođači, kao i potrošači vina države oko Sredozemnog mora. Vino je također zadržalo status najciviliziranijeg i najotmjenijeg pića.

Žestoka pića

Žestoka pića nastaju destilacijom. Destilaciju su poznavali i narodi u Mezopotamiji, kao i Grci i Rimljani ali su je tek Arapi redovito primjenjivali. I riječ alkohol dolazi od arapske riječi al-kohil što je izraz za višestruko pročišćene tvari, uključujući i tekućinu. Destilirano piće je mnogo jače nego prvobitna tekućina. Tijekom 12.st. postupak destilacije širi se Europom i destilirana pića postaju svakodnevni napitak. U 13.st. latinski medicinski priručnici proglašavaju destilirano vino čarobnim novim lijekom ili ”vodom života” (aqua vitae). Tijekom 15.st. ”voda života” se iz medicinskog napitka pretvara u piće za zabavu i opuštanje. Destilirana pića su postala posebno popularna u hladnijim predjelima sjeverne Europe. U Irskoj su destilacijom piva dobili viski, a u Engleskoj konjak (brandy).

Nova pića proizvedena destilacijom počela su dominirati tijekom velikih istraživanja i kolonizacije jer su mogli utovariti više alkohola u utrobu broda a i manja je vjerojatnost da će se pokvariti na dugim putovanjima.

U 17.st. prvi engleski doseljenici naseljavaju otok Barbados u Karipskom otočju i sa sobom donose šećernu trsku. Zatim počinju iz Afrike uvoziti robove koji rade na plantažama šećerne trske. Od melase, bezvrijednog ostatka u proizvodnji šećera, počeli su destilacijom dobivati piće koje su najprije nazvali ”kill-devill”, a zatim rumbullion, što je engleski izraz za tučnjavu ili naguravanje. Kasnije su skratili tu riječ u rum, što do danas ostaje naziv za žestoko piće koje se dobiva od melase. Rum se davao robovima da bi postali ovisni o njemu i na taj način su ih lakše držali u pokornosti. Koristio se i kao valuta kojom su se plaćali novi robovi na afričkom kontinentu.

Rum je postao popularan i među mornarima. Od sredine 17.st. zamijenio je zalihu piva na brodovima Britanske ratne mornarice. Kod razvodnjavanja ruma dodavao se, radi okusa, šećer i limeta. Dodavanjem limete, koja je bogata vitaminom C, smanjena je učestalost skorbuta na britanskim brodovima.

Prvi engleski doseljenici koji su počeli kolonizirati Sjevernu Ameriku bili su veoma razočarani kad su shvatili da Amerika nije zemlja bogatstva i da je veoma teško uzgojiti europske žitarice i vinovu lozu. To je utjecalo i na oskudice alkohola kojeg je trebalo uvoziti. Najprije su uvozili rum, a zatim su od kraja 17.st. počeli uvozili melasu i sami proizvoditi rum koji je bio i jeftiniji i jači.

Tijekom širenja kolonista na zapad više se pije viski iz fermentiranog zrnja žitarica. Viski se često koristio i kao valuta. Europljani su koristili žestoka pića u razmjeni s indijanskim plemenima za robu i zemlju, a kasnije da bi ih pokorili.

Kava

Pradomovinom kave smatra se Etiopija, ali se u Europu kava širi iz arapskog svijeta, iz Jemena. U arapskom svijetu kava je prihvaćena kao zakonita alternativa alkoholu. Ipak je bilo pokušaja zabrane pijenja kave jer se smatrala opijatom, a kavane su smatrane leglom tajnih urota, tračeva i političkih rasprava. U Europi se kava širi zajedno s prosvjetiteljskim idejama u 17.st. i postaje omiljeno piće intelektualaca, znanstvenika, trgovaca i službenika.

Početkom 17.st. otvaraju se prve kavane u zapadnoj Europi, najprije u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. Prva kavana u Velikoj Britaniji otvorena je 1652.g. za vladavine Olivera Cromwella. U sljedećih desetak godina otvoreno je 80-tak kavana, a do kraja stoljeća nekoliko stotina. Nakon Cromwellove smrti kavane postaju središta političkih rasprava i spletkarenja, koja su pridonije ozračju za povratak Karla II. na britansko prijestolje 1660.g.

U to vrijeme London se pretvara u prometno središte rastućeg britanskog trgovačkog carstva i kavane postaju praktičan i ugledan javni prostor u kojem se sklapaju poslovi. Kavane su bile mjesta za razmjenu informacija i novosti, mjesta za političke rasprave, koristile su se i kao uredi političkih stranaka ili burze, te središta prosvjetiteljskih i revolucionarnih ideja.

Kritičara kavana je bio mnogo. Najprije se bune vlasnici krčmi kojima opada promet. Određeni broj medicinskih stručnjaka tvrdio je da je kava otrovna i može izazvati paralizu, impotenciju i mršavost. Žene u Londonu pokrenule su i peticiju protiv kave. Žalile su se da im muževi piju toliko kave da su postali neproduktivni i da, s obzirom na njihovo vrijeme provedeno u kavanama, čovječanstvu prijeti opasnost od izumiranja. Treba napomenuti da ženama tada nije bilo dozvoljeno ulaziti u kavane. I sama britanska vlast kritizira kavane, odnosno slobodu govora u kavanama. Kralj Karlo II. je pokušao zatvoriti kavane, ali zbog prosvjeda je morao odustati od tog zakona.

Arapski poluotok je pokušao zadržati monopol nad proizvodnjom i izvozom kave što mu je i uspijevalo do kraja 17.st. Prvi koji su ugrozili njihov monopol bili su Nizozemci koji su uspjeli doći do sadnica kave i pokrenuti plantaže kave na Javi. Tek kad su Francuzi pokrenuli sadnju kave na Martinique, počinje širenje kave po svijetu, naočito po Srednjoj i Južnoj Americi. Najveći opskrbljivač kave danas je Brazil.
Suvremene kavane danas su blijeda kopija svojih prethodnica, ali je kava i danas napitak oko kojeg se ljudi sastaju da bi raspravljali i razmjenjivali ideje i informacije.

Čaj

Britansko Carstvo na vrhuncu svoje moći obuhvaća je 1/5 svjetskog teritorija i 1/4 svjetskog stanovništva. Teritorijalni i industrijski razvoj Britanskog Carstva povezan je s novim napitkom-čajem. Čaj je bio temelj širenja britanske trgovine s Istokom i prihodi od te trgovine pomogli su britanskoj Istočnoindijskoj kompaniji da osvoji Indiju.

Prema kineskoj legendi prva šalica čaja nastaje oko 2700.g.pr.Kr., ali prema stvarnima zapisima čaj se prvi put spominje u 1.st.pr.Kr. Čaj je otopina sušenih listova, pupoljaka i cvjetova zimzelenog grma Camellia sinensis, koji se razvio u džunglama istočne Himalaje na današnjoj granici Indije i Kine. Tamošnje stanovništvo je shvatilo da žvakanje listova čaja ima stimulirajući učinak a trljanje listova na rane djeluje ljekovito. Pijenje čaja potaknuli su budistički svećenici jer su otkrili da im pijenje tog napitka poboljšava koncentraciju i otklanja umor prilikom meditacije. Od 4.st. počinje planska sadnja čaja, umjesto branja lišća samoniklih biljaka. Čaj se širi Kinom i postaje službeno piće tijekom dinastije Tang (7.-10.st.).

U europskim izvještajima čaj se prvi put spominje 1550-ih godina, ali prva pošiljaka čaja dolazi na nizozemskom brodu u Europu tek 1610.g. Zbog velikih troškova dopremanja škrinja čaja iz Kine, u početku je čaj skup i smatra se otmjenim pićem. Uvozi se isključivo crni čaj jer je trajniji na dugim putovanjima od zelenog. Zbog njegova gorkog okusa Englezi su mu počeli dodavati mlijeko i šećer. Popularnost čaja na britanskom dvoru počela je rasti 1662. nakon vjenčanja Karla II. i Katarine, kćeri portugalskog kralja Ivana IV. Katarina je bila velika obožavateljica čaja i sa sobom je na britanski dvor donijela, osim škrinje čaja kao miraz, i običaj pijenja čaja, što je brzo prihvatila britanska aristokracija. Godine 1717. Otvorena je prva trgovina čajem u Londonu, a glavne mušterije su bile žene. Početkom 18.st. čaj je zamijenio svilu kao glavni uvozni proizvod iz Kine.

Poznavanje čaja i običaj pijenja čaja u otmjenim kućanstvima postalo je znakom obrazovanja i profinjenosti. Pišu se mnogobrojne knjige koje nude savjete o pripremi i pijenju čaja.

Vlasnici tvornica uvode stanke za čaj jer su shvatili da održava radnike budnijima. Povećana je potražnja za porculanom što je potaknulo razvoj industrije porculana u Velikoj Britaniji i prekinut je uvoz kineskog porculana.

Do kraja 18.st. u Velikoj Britaniji je drastično smanjen broj oboljelih od bolesti koje se prenose vodom jer čaj sadrži tanin koji uništava bakterije koje uzrokuju koleru, tifus i dizenteriju.

U 19.st. Britanci su pokrenuli proizvodnju čaja u Indiji, koja je bila pod njihovom vlašću. Indija je i danas vodeći proizvođač, ali i potrošač čaja u svijetu.

Coca-cola

Coca-Colu je izumio John Pemberton, narodni ljekarnik iz Atlante, 1886. godine. Tome su prethodili mjeseci mukotrpnog rada. On je najprije listove koke namakao u vinu i prodavao kao medicinski proizvod. Tridesetak godina prije toga otkriveno je da koka, biljka iz Južne Amerike, sadrži kokain koji poboljšava razmišljanje i smanjuje apetit. Pemberton je zatim tom napitku dodao i kolu. To je orašasti plod iz zapadne Afrike koji sadržava kofein i također ima stimulativni učinak. Pemberton je prodavao to vino dok nije 1886. stupila na snagu pokusna zabrana pijenja alkohola u Atlanti. Tada je počeo proizvoditi bezalkoholnu varijantu, umjesto vina dodao je soda-vodu i šećer. Ime napitka je izvedeno iz dva osnovna sastojka.

Do kraja 1880-ih Coca-Cola postaje prepoznatljiv i popularan proizvod, a do kraja 19.st. prodaje se u svim državama SAD-a. U početku se prodaje ljekarnama kao sirup. Krajem 19.st. Coca-Cola prestaje biti medicinski proizvod i postaje osvježavajuće piće jer su shvatili da će je na taj način prodati u većim količinama. Napitak su počeli puniti u boce i 1915. uveden je prepoznatljiv oblik boce Coca-Cole.

Nakon kritika i tužbi, početkom 20.st. izbačen je kokain i prepolovljen kofein u Coca-Coli, a Coca Cola Company je obećala da u svojim reklamama neće prikazivati djecu. Držala je svoje obećanje do 1986.g. Da bi ipak privukli djecu izrađivali su postere s Djedom Božićnjakom.

Tijekom 1930-ih moći Coca-Cole prijete ukidanje prohibicije, velika gospodarska kriza i uspon Pepsi-cole. Ništa od toga nije jako utjecalo na prodaju Coca-Cole i do kraja 1930-ih taj napitak postaje nacionalno piće. Do Drugoga svjetskog rata prodaje se samo u nekoliko država izvan SAD-a. Globalni proizvod Coca-Cola postaje nakon što su SAD odbacile svoju politiku izolacionizma ulaskom u Drugi svjetski rat. S američkim vojnicima u Drugom svjetskom ratu širi se i Coca-Cola. U dalekim američkim bazama podsjećala ih je na domovinu i pomagala održavanju morala. Bio je problem prevoziti tako velike količine Coca-Cole, pa se u stvari prevozio sirup, a unutar američkih baza otvaraju se punionice. Otvorena su 64 vojna pogona Coca-Cole po cijelom svijetu. Na taj način su i narodi diljem svijeta prvi put probali Coca-Colu.

Nakon Drugoga svjetskog rata Coca-Cola se proizvodi na svim kontinentima, osim na Antarktici. U doba hladnog rata Coca-Cola postaje simbolom slobode, demokracije i slobodnog tržišnog kapitalizma. U komunističkim zemljama je zabranjena jer je bila simbol svega što je loše u kapitalizmu. Nakon rušenja Berlinskog zida i ukidanja komunizma Coca-Cola postaje najtraženiji i najprodavaniji proizvod u bivšim europskim komunističkim državama.

Coca-Cola danas predstavlja Ameriku i globalizaciju i najpoznatiji je proizvod na svijetu.