Novo:

Otto Skorzeny

Otto Skorzeny je zahvaljujući medijskom interesu oko njegovih memoara postao jedan od najpoznatijih nacističkih, zločinačkih (iako nikad osuđen) zapovjednika. U svoje vojne dosege je upisao sudjelovanje na istočnom bojištu, spašavanje Mussolinija, otmicu sina mađarskog regenta Hortyja, gušenje urote protiv Hitlera, ubacivanje komandosa među Saveznike u posljednjoj ardenskoj ofenzivi i još poneke detalje. Potkraj rata u zapadnim je novinama proglašen "najopasnijim čovjekom Europe" ili "Hitlerov najopasniji komandos". Nakon rata povezuje se ga sa raznim tajnim službama, vladama i spašavanjem bivših nacističkih moćnika.

Vojnik prije svega

Čitajući Skorzenyjeve memoare koji su 2006. godine ponovno objavljeni i na hrvatskom jeziku uvijek se provlači nit vodilja u kojoj on osobno ističe svoj vojnički karakter i dužnost da obavi zadatak. Čini mi se da na taj način možda malo pokušava skrenuti pozornost s činjenice da je već 1931. godine postao član Nacističke stranke i da se nikad, ni nakon rata, nije ogradio od nacističkih svjetonazora.

Priča o njegovom životu počinje 12. lipnja 1908. godine u bečkoj obitelji srednjeg sloja. 1926. godine u skladu s očevim zanimanjem je završio srednju tehničku školu. U osobno biografiji Skorzeny je napisao da je stekao i titulu inženjera strojarstva i visokogradnje, a vjerojatno je prije rata u Beču imao građevinsku tvrtku. Tijekom studija bavio se mačevanjem, pa je prilikom jedne borbe i zaradio prepoznatljivi ožiljak na lijevom obrazu. Na studiju se učlanio u Steierische Heimatschutz, paravojnu nacističku organizaciju, a već tijekom 1931. postaje član Nacističke stranke. Aktivno se zalagao da Austrija postane dio Njemačke. Prilikom pripojenja Austrije (Anschluss) 1938. Skorzeny se dokazao kao pravi zapovjednik kada je spasio bivšeg austrijskog predsjendika Wilhelma Miklasa pred nadirućim nacistima. Sljedeće je godine položio pilotski ispit.

Početkom Drugog svjetskog rata prijavio se u Luftwaffe (Njemačke zračne snage) ali je zbog visine (196cm) smatran previsok i zbog godina prestar. Umjesto toga završio je obuku u komunikacijama i prijavio se za službu u Waffen SS-u – nacističkoj posebnoj vojsci. U svibnju 1940. godine se kao “majstor mehaničar” priključio njemačkom osvajanju Francuske. Kao časnik za tehniku bio je pripadnik SS divizije “Leibstandarte”. U proljeće 1941. godine sudjelovao je u “travanjskom ratu” protiv Kraljevine Jugoslavije, gdje je sa svojim vojnicima uspio zarobiti jednu jugoslavensku jedinicu za što je i pohvaljen. Kao pripadnik druge SS divizije “Das Reich” sudjeluje u napadu na Sovjete. Vodio je brigu za tenkovsku postrojbu tako da pri tome nije izbjegavao krađu potrebne tehnike od prijateljskih jedinica. Tijekom zime iste godine ranjen je šrapnelom u zatiljak te je zbog nedovoljnog liječenja 1942. godine prebačen u bolnicu u Njemačku. U ruskoj avanturi zaradio je prvi Željezni križ za hrabrost. Tijekom oporavka i mjeseci koji su uslijedili počeo je čitati literaturu o specijalnim postrojbama i akcijama komandosa, te je svoje ideje pričao svima koji su ga slušali. Glavne su mu ideje bile da Njemačka mora formirati jedinice koje će se boriti iza neprijateljskih linije, koristiti njihovo oružje, uniforme te sabotirati sve potencijalne vojne ciljeve. Raspoređen je u depo divizije “Das Reich” i tu je čekao bolje dane.

Skorzeny po povratku sa istočnog bojišta

Skorzeny po povratku sa istočnog bojišta

Skorzenyjeva upornost i brbljanje su se isplatili kada je u travnju 1943. pozvan u zapovjedni centar SD (Sicherheitsdienst – SS-ova tajna služba za vanjske poslove) pod zapovjedništvom Waltera Schellenberga. Schellenberg je trebao čovjeka koji bi vodio obuku vojnika u poljima sabotaže, špijunaže i paravojnog djelovnja. Skorzeny je odmah prihvatio te je unaprijeđen u čin satnika. U biti se Skorzeny uključio u nadmetanje Wehrmachta i SS-a. Wehrmach je već imao afirmiranu Vojnu obavještajnu službu (Abwehr) na koju je Schellenberg gledao s ljubomorom. Njemačka je snaga bila u veličini i izvježbanosti vojske, pa do 1943. godine nisu razmljišljali o slanju specijalnih postrojbi iza neprijateljskih linija. Nakon velikih gubitaka u Rusiji, poraza u sjevernoj Africi i još posebno nakon sloma talijanskih fašista nakon savezničkog iskrcavanja u Siciliji njemačka se koncepcija ratovanja polako mijenjala.

SS-Sondereinheit „Friedenthal“

Skorzeny je 18. travnja 1943. godine postao zapovjednik Specijalne postrojbe iz Friedenthala (SS-Sondereinheit „Friedenthal“). Friedenthal je gradić samo 30 kilometara udaljen od Berlina. Skorzeny je na to mjesto došao po preporuci bivšeg vođe austrijskog SS-a Ernst Kaltenbrunnera, koji se u to vrijeme našao na čelnoj poziciji RSHA (Reichssicherheitshauptamt). Za formiranje specijalne postrojbe tražili su časnika koji je završio borbeni trening i imao ratnog iskustva.

Nakon iscrpne i dugotrajne obuke Skorzenyjevi ljudi su nestrpljivo čekali akciju. Svaki komandos morao je znati koristiti pješačko oružje, voziti tenk, kamion, lokomotivu, biti izvrstan plivač, isprobani padobranac, te koristiti engleski, ruski, perzijski i/ili talijanski jezik. U ljeto su pokušali padobranom izbaciti nekoliko komandosa u Iran sa zadatkom da tamo potaknu plemena na pobunu protiv Britanaca. Budući da su njemačke snage već imala probleme s opskrbom i gubile nadmoć u zraku ti komandosi nisu imali nikakvu potporu i akcija je propala.

Prva prava akcija bila je “Unternehmen Eiche” (Operacija hrast) u kojoj su iz talijanskog zatvora trebali izbaviti svrgnutog Benita Mussolinija. Akcija je pokrenuta već u srpnju 1943. godine kada još nije bila jasna njemačka reakcija na talijansku kapitulaciju. Talijani su se poprilično potrudili da sakriju bliskog Hitlerova prijatelja Mussolinija. Akcija je u prvotno vrijeme bila nejasna pa su se među potencijalnim ciljevima našli kralj, premijer Badoglio, vodeći fašisti koji su okrenuli leđa Mussoliniju, pa čak i papa. Nakon što je Hitlera napustio prvi bijes protiv Talijana, jedini cilj akcije je bilo spašavanje Mussolinija. Nakon nekoliko promašenih lokacija Skorzeny je locirao Mussolinija u hotelu Campo Imperatore na planinskom lancu Gran Saso d’Italia. Sama lokacija je bila povoljna za talijanske čuvare jer je na visinu od 2.000 metara vodila samo žičara. Skorzeny je nastojao izvesti brzu akciju kojom bi onesposobio čuvare uz minimalne gubitke za svoje strane. Skorzeny je nekoliko preleta zrakoplovom fotografirao i analizirao najbolji smjer za izvođenje desanta. Akcija je izvedena 12. rujna u dvije istovremene navale. Jedan dio vojnika je izvršio prepad na stanicu žičare u dolini, dok je udarna jedinica (108 komandosa u 12 jedrilica) izvršila desant jedrilicama u neposrednoj blizini hotela. Skorzenyjeva zapovjed je bila da se puca samo u samoobrani. Na njihovu sreću Talijani nisu bili raspoloženi gubiti živote za bivšeg diktatora pa su položili oružje bez borbe. Jedini gubitci su bili nekoliko ranjenika koji su nezgodno sletjeli jedrilicom. Izgleda da je najneizvjesniji dio akcije bio let Mussolinija prema Berlinu. Do hotela se spustio laki zrakoplov “Storch” namijenjen za dvije osobe. Uz pilota i Mussolinija, Skorzeny je inzistirao da preda Mussolinija u Hitlerove ruke. Na rubu pada “Storch” je ipak sretno sletio u Berlin. Bivši njemački padobranac Gerhard Klaue, sudionik te operacije i desanta na Kretu, 2005. godine ispričao je novinarima drugačiju priču prema kojoj su vojnici danima preko strmnih obronaka Alpa pješačili do hotela i da Skorzeny nije osobno sudjelovao, a na kraju je upravo on pokupio slavu jer je zajedno sa Mussolinijem sletio u Berlin. Hitler je osobno odlikovao Skorzenyja Viteškim križom za zasluge i činom bojnika.

Hotel Campo Imperatore

Hotel Campo Imperatore

Fieseler Fi 156

Fieseler Fi 156

Skorzeny i Mussolini

Skorzeny i Mussolini

Skorzeny i Mussolini

Skorzeny i Mussolini

Nakon uspješne akcije u Italiji Skorzenyjeva postrojba kratko boravi u Francuskoj radi kontrole Vichyjevske vlade, a nakon toga isprobava “tajna oružja” (Englezima ukradene strojnice Sten zbog prigušivača, V1 projektili, MAS talijanski torpedni čamici kojima se služe ljudi-žabe za diverzije). U svibnju 1944. Skorzeny ima manju ulogu u pripremama za operaciju “Konjićev skok” s namjerom zarobljavanja Tita u Drvaru. Vjernost Hitleru najviše je dokazao sudjelovanjem u suzbijanju Stauffenbergova puča. U toj je epizodi 36 sati smirivao stanje u Berlinu i zapovijedao rezervnim sastavom vojske. U listopadu 1944. sudjelovao je u Budimpešti u akciji oslobađanja Miklósa Nicolausa Horthyja, regentova sina. Regent Horty je u turbolentnom listopadu 1944. pregovarao s Sovjetima o prekidu vatre, a istodobno je obećavao vjernost Hitleru. Sumnjajući u Hortyja, Skorzeny je 15. listopada, opet bez ispaljenog metka, oteo njegova sina. Starom je Hortyju obećano da će sin preživjeti ukoliko on odstupi s vlasti.

Tijekom rata više se puta dokazao kao Hitlerov poslušan i odan vojnik

Tijekom rata više se puta dokazao kao Hitlerov poslušan i odan vojnik

Tijekom 1944. godine Skorzeny se nakratko uključio u dugotrajnu Operaciju Zeppelin u kojoj su nacisti od 1942. do 1945. u Rusiju vraćali ruske ratne zarobljenike koji su se kao dobrovoljci javili da sabotiraju Sovjete. Nacisti su u toj akciji ostvarili minimalne uspjehe budući da su Rusi znali njemačko rasističko razmišljanje o tome da su Rusi niža rasa, a neuspjehu svakako doprinosi činjenica da vraćene Ruse nitko više nije mogao kontrolirati. Poznatiji dio te operacije je bilo planiranje atentata na Staljina.

Skorzeny na Ardenima

Skorzeny na Ardenima

Posljednja velika akcija Skorzenyjeve trupe odigrala se u zimi njemačke ofenzive na Ardenima. Operacija Greif je navodno ideja samog Himmlera, ali akciju je vodio Skorzeny. Ideja je bila ubaciti probučene njemačke komandose iza neprijateljskih linija koji bi trebali uništavati komunikacije, dezinformirati, raditi sabotaže i pronalaziti skladišta goriva. Planirana je bila veća akcija s oko 2.000 vojnika i za tu namjenu su se tražili vojnici sa izvrsnim poznavanjem engleskog jezika. Skorzeny je pokušavao dobiti zarobljene američke džipove, tenkove i oklopna vozila. No, nacisti su imali ogromne logističke probleme, pa tehnika nije stizala. Komandosi su čak pokušali maskirati Panthere da liče na Shermane. Veliki se propust desio kad su njemačke službe preko plakata tražile vojnike s izvrsnim poznavanjem engleskog. Na taj su način Saveznici znali da nacisti nešto planiraju. Skorzeny je u to vrijeme već dobio čin potpukovnika i njegova se proširena jedinica zvala 150. SS tenkovska brigada. U izvođenju akcije najveći dio Skorzenyjevih komandosa je na bojišnici djelovao u običnom bojnom sastavu. No, komandozi iza američkih linija su premda ograničenog djelovanja radi smanjenog broja uspjeli puna dva tjedna Amerikancima zadavati velike glavobolje. Većina ih je maskirana u vojne policajce izokretala putokaze, davala upute o smjeru kretanja američkim postrojbama, prekidali telefonske žice, palili skladišta benzina, preko puteva su napeli trake označavajući minirano područje i još štošta. Amerikanci su bili poprilično zbunjeni, lutali po livadama, jedinice su se pojavljivale na krivim lokacijama. Zbog takvih podvala umnogostručili su kontrolne točke na kojima su pravi Amerikanci često morali odgovarati na pitanja iz svakodnevnog života kako bi dokazali svoje porijeklo. Čak je zabilježen slučaj da je američki časnik zajedno sa pratnjom strpan u zatvor. Među Amrikancima se pojavila priča da Skorzenyijevi komandosi iskaču iz zrakoplova obučeni i svećenike i opatice, te da planiraju atentat na Eisenhowera. Skorzeny je u memorarima za ta dva tjedna napisao: “Za mene, kao i za cijelu njemačku armiju, Ardeni su bili jedan veliki poraz!”. Eisenhower je u to vrijeme Skorzenyja nazvao “najopasnijim čovjekom u Europi”.

U siječnju 1945. završen je put Skorzenyjevih komandosa. Nacisti su maksimalne napore ulagali u obranu svog područja, pa su komandosi postali obični vojnici smješteni u blizini rijeke Odre kod Schwedta (istočno bojište). U tom finalnom aktu nacističkog ludila Skorzeny je zajedno s proslavljenom pilotkinjom Hannom Reitsch isprobavao V1 rakete s ljudskom posadom poput japanskih kamikaza. No, takve akcije na kraju nisu ostvarene jer nisu uspjeli dobiti zrakoplove i gorivo koji su potrebni za nošenje V1 projektila bliže cilju, a ni piloti nisu mogli prihvatiti taj način žrtvovanja. Položaje na istočnom bojištu branio je do 28. veljače 1945. kada ga je Hitler pozvao u Berlin. Nagrađen je viteškim križem s hrastovim lišćem za zasluge na istočnom bojištu na koje je vraćen s inspekcijskim nalogom uređivanja otpora nadirućim Sovjetima.

Oznaka Werwolfa

Oznaka Werwolfa

Posljednje mjesece Drugog svjetskog rata Skorzeny je proveo organizirajući Himmlerovu ideju pokretanja partizanskog pokreta otpora osvajačima nazvan “Werwolf” (ili Freischärlerbewegung). Himmler ih je počeo organizrati od rujna 1944. godine s namjerom da vrše atentate, sabotaže i podižu njemački narod na otpor okupatorima. Skorzeny je u rano proljeće 1945. uvidio da ta organizacija ima premalo ljudi i opreme da provede svoj naum. Umjesto toga organizirao ih je u pomoćnu organizaciju koja će nacistima i ukradenom blagu omogući bijeg iz savezničkog okruženja.

Skorzeny nakon predaje

Skorzeny nakon predaje

Posljednja Hitlerova zapovijed mu je nalagala borbu u Alpama do posljednjeg čovjeka. Skorzeny nije ni imao jedinice s kojima bi se borio. Pritajio se u Alpama i 16. svibnja 1945. se predao američkim postrojbama.

U savezničkom zarobljeništvu

U savezničkom zarobljeništvu

18. kolovoza 1947. godine izveden je pred međunarodni vojni sud u Dachau i optužen je za “nezakonito nošenje američke uniforme, za ubojstvo 30 američkih ratnih zarobljenika, te ze loš postupak s američkim ratnim zarobljenicima i za pokušaj atentata na Eisenhowera”. Točke optužnice su odbačene jedna za drugom, a 9. rujna je oslobođen zahvaljujući svjedočenju engleskog časnika koji je potvrdio da bi i on  koristio istu taktiku. Pretpostavlja se da je Skrorzeny imao privilegirani tretman na sudu radi potencijalne suradnje oko otkrivanja nacističkih zločinaca, posebice Martina Bormanna.

Legenda

Njegov život nakon oslobađana sumnje za ratne zločine više nije poznat u detalje. Sredinom 1948. godine uspio je pobjeći u Španjolsku. Prema najnormalnijoj verziji negova posljeratna života u Španjolskoj je otvorio građevinsku tvrtku u kojoj je radio sve do smrti 7. srpnja 1975. godine u Madridu.

1954. u Madridu

1954. u Madridu

Već od 1950. godine je epizodno počeo objavljivati svoje memoare u Francuskoj i Njemačkoj. Izvjesno je da se nakon rata sastajao s brojnim nacistima, a često ga se povezuje s njihovim prebacivanjem u Južnu Ameriku. SR Njemačka ga je 1952. godine oslobodila svake krivnje vezane uz ratna zbivanja. Pet mjeseci prije smrti dao je intervju francuskoj televiziji i tom je prilikom izjavio da bi ponovio svoj život ako bi se ponovila atmosfera iz onog vremena. Nakon gostovanja na izlasku iz studija dočekao ga je bivši logoraš te ga bičem udario po licu. Skorzeny je i u tom intervjuu izjavio da nije znao za logore.

Razni ga autori nakon rata povezuju s organizacijom ODESSA, skrivanjem Eichmanna i Bormanna, pljačkom vlaka u Engleskoj, egipatskom tajnom službom, Palestincima, američkom tajnom službom CIA i dr.

Na njegovom se pogrebu okupilo 500 bivših nacista

Na njegovom se pogrebu okupilo 500 bivših nacista

Literatura

Skorzeny, O. “Tajni memoari”, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2006.
“Otto Skorzeny”, http://hr.wikipedia.org/wiki/Otto_Skorzeny, 26.4.2008.
“Otto Skorzeny”, http://greyfalcon.us/Otto%20Skorzeny.htm, 27.4.2008.

Na internetu se može naći i akcijska figura s njegovim likom

Na internetu se može naći i akcijska figura s njegovim likom

Miljenko Hajdarovic
About Miljenko Hajdarovic (212 Articles)
Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec. Član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.