Novo:

Kampanja 1. konjaničke divizije (U.S.) na Otocima Admiraliteta 29.II.-18.V.1944.

Uvod

Japanski munjeviti udar iz prosinca 1941. je do sredine 1942. izgubio zamah, pogotovo na Pacifiku. Nakon neriješene bitke u Koraljnom moru i teškog poraza kod Midwaya, u svibnju odnosno u lipnju 1942, Japan je morao pristupiti konsolidaciji osvojenih prostranstava i pripremiti se za uspješnu defenzivu, a oba su zadatka bila kompleksna i, kako se pokazalo, za njihovo izvršenje nije bilo dovoljno vremena. Američka protuofenziva započela je već u kolovozu 1942. napadom na Guadalcanal (u južnom dijelu Solomonovog otočja), da bi se po njegovom zauzimanju ubrzala. Strategijski protuudarac u južnom Pacifiku odvijao se uzduž dviju paralelnih osovina: američke i australske postrojbe pod neposrednim zapovjedništvom Glavnog zapovjednika savezničkih snaga na jugozapadnom Pacifiku, generala MacArthura, napadale su prema sjeverozapadu duž obala Nove Gvineje, dok su jedinice admirala «Bull» Halseya (Glavni zapovjednik flote južnog Pacifika) napredovale kroz Solomonovo otočje, prema MacArthurovom vremenskom rasporedu.

Desant, prvi val. Desant, prvi val.

Šire okružje O. Admiraliteta

Šire okružje O. Admiraliteta

Savezničko nadiranje prema Bismarckovom moru

Savezničko nadiranje prema Bismarckovom moru

Veliki cilj ofenzive bili su Filipini zauzimanjem kojih bi Saveznici mogli uspješno prekinuti pomorske komunikacije između japanskog otočja i jugoistočne Azije, o kojima je Japan životno ovisio, a jedan od važnih među-koraka bio je zauzimanje ili izoliranje važne japanske zračno-pomorske baze Rabaul. Imajući upravo taj etapni cilj na umu MacArthur je osvajanje Otoka Admiraliteta nazvao «stavljanjem čepa u bocu» unutar koje bi ostao najveći dio japanskog vanjskog obrambenog prstena ukupne snage od oko 100.000 vojnika u bazama koje će prekidom opskrbe izgubiti važnost u pomorsko-zračnim operacijama te time biti osuđene na polagano propadanje.

Otoci Admiraliteta i baza Rabaul

Otoci Admiraliteta i baza Rabaul

Cilj

Otoci Admiraliteta se nalaze oko 200 nm sjeveroistočno od Nove Gvineje i oko 260 nm zapadno od Nove Irske, obuhvaćaju 18 otoka ukupne površine oko 2100 km². Najveći i najviši otok u skupini je Manus (centralnim dijelom tog otoka proteže se gorski lanac visina do 700 m) istočno od kojeg se, odvojen plitkim tjesnacem, nalazi Los Negros – drugi otok po veličini. Budući se otočna skupina nalazi između 2º i 2º20′ južne geografske širine na njoj vlada tropska klima sa dnevnim temperaturama do 32ºC i noćnim do 24ºC te visokom relativnom vlagom. Padaline su obilne, ali ih je većina smještena u razdoblje od lipnja do kolovoza. Posljedično, vegetacija je bujna i čini otoke teško prohodnima, tako da su glavna naselja s pripadajućom infrastrukturom smještena u obalnom pojasu.

Otočje su 1616. otkrili Nizozemci, ali nitko ga nije prisvajao do 1885. kad je Njemačka proširila svoju vlast na čitav Bismarckov arhipelag. Australski vojnici su okupirali otočje 1914. te im nakon I. svjetskog rata Liga naroda dodjeljuje mandat nad njim. Sedmi travnja 1942. japanski razarač i trgovački brod doveli su okupcijske postrojbe. Iako otočje nije igralo nikakvu ulogu u njihovoj ofenzivi Japanci su prelaskom u defenzivu uvidjeli njegovu važnost i početkom 1943. poslali pojačanja te počeli s izgradnjom 1.500 metara duge poletno-sletne staze Momote pored plantaže Salami na Los Negrosu. Osim toga osposobili su i zapuštenu 1.000 metarsku stazu pored naseobine Lorengau na Manusu.

Vojno gledano najvažniji ciljevi bili su veliki aerodrom Momote i luka (Hyane Harbor) na Los Negrosu te naseobina Lorengau s pripadajućim pomoćnim aerodromom na Manusu. Upravo su dobra prirodna luka i veliki aerodrom davali otočju stratešku važnost, jer bi njegovim posjedom Saveznici ne samo Japancima zatvorili pristup Bismarckovom moru i natkrilili njihove položaje na N. Gvineji, već bi dobili i etapnu ofenzivnu bazu za pomorsko-zračne operacije prema otvorenim vodama jugoistočno od Filipina.

Sondirajuće operacije koje je flotila američkih razarača izvodila protiv pomorskih transporta i kopnenih ciljeva u Novoj Irskoj i N. Britaniji tijekom 22. i 23. veljače 1944. pokazale su posvemašnju neaktivnost japanskih zračnih i pomorskih snaga koje su nekoliko mjeseci ranije suvereno vladale tim područjem. Prema prikupljenim podacima Otoke Amiraliteta je branilo oko 4.300 dobro opremljenih Japanaca. Grupa od oko 2.450 vojnika koja je branila zonu «plantaža Salami- aerodrom Momote» bila je ojačana bitnicama dvonamjenskih 25 mm «pom-pom» topova razmještenih po dubini položaja. Daljnjih 750 Japanaca koji su mogli priskočiti u pomoć obrani aerodroma bilo je smješteno u zoni Papitalai-Lombrum dok je na otoku Manusu u zoni naseobine Lorengau njihov broj procijenjen na 1.100. Ti su Japanci pripadali sljedećim postrojbama: 51. transportnoj pukovniji pod pukovnikom Ezaki Yoshiom koji je bio i glavni zapovjednik čitavog garnizona; 2. bojni  1. neovisne mješovite pukovnije, 1. bojni 229. pješačke pukovnije i manjim postrojbama 14. mornaričke posadne postrojbe

Priprema operacije «Brewer»

Prva konjanička divizija pod zapovjedništvom general-bojnika I. P. Swifta bila je jezgra napadačkih snaga. Zbog teškog terena i klimatskih specifičnosti Divizija nije vodila konje, no tome unatoč postrojba je zadržala konjaničku strukturu od dvije brigade koje su imale svaka po dvije ojačane pukovnije, a svaka od pukovnija bila je sastavljena od po dva streljačka eskadrona (bojne), dok su eskadroni brojali po tri streljačke satnije i satniju teških oružja.

Za početno iskrcavanje, koje se imalo odigrati 29. veljače u luci Hyane na istočnoj obali Los Negrosa, odabrano je nešto više od 1.000 vojnika. Ta je grupacija dobila radni naziv «Borbena izvidnica Brewer» a sačinjavali su je: 2. eskadron 5. konjaničke pukovnije (800 ljudi) s kompletnim naoružanjem; vod B bitnice 99. bojne poljskog topništva sa dvije 75 mm haubice i četiri .50-cal. strojnice; 673. PA strojnička bitnica (80 ljudi) s dvanaest .50-cal. strojnica; zapovjedništvo s vodom osiguranja i sanitet. Potporu je trebalo pružati 9 razarača, 3 transportna razarača (nakon što iskrcaju vojnike) i zrakoplovstvo.

Problem s odabranom invazionom obalom bio je taj što su desantni čamci morali proći kroz 15 m široku pukotinu u koraljnom grebenu koji je okruživao zaljev čiji su rtovi bili istureni u more i međusobno udaljeni samo oko 750 metara. To je Japancima omogućavalo da uhvate Amerikance unutar unakrsne vatre baš u trenutku manevriranja kroz prolaz u koraljnom grebenu. Unatoč toj nepogodnosti luka Hyane je izabrana zbog tvrdog kameno-pješčanog tla koje je podržavalo motorna vozila, te zbog toga što je aerodrom Momote bio udaljen samo 130 metara.

Plan amfibijskog napada na Los Negros

Plan amfibijskog napada na Los Negros

Invazione snage trebale su nastupati u 3 vala od po 4 čamca (37 ljudi po čamcu), s petominutnim razmacima. Potom je slijedila 45 minutna pauza dok su čamci obavljali ukrcaj te su daljnih tri vala imali uslijediti u istom ritmu, a na kraju su bila predviđena još 4 vala. Budući je planiranje moralo biti elastično zbog nedostatka vremena i podataka, vojnici borbene izvidnice nosili su samo osnovne potrepštine kako bi se mogli brzo povući u slučaju neuspjeha. U slučaju uspješnog iskrcavanja trebalo je odmah zauzeti aerodrom što bi omogućilo zračnu opskrbu od dana D+1, a time bi borbena izvidnica prerasla u pravu navalnu operaciju.

Mostobran na Dan-D, 29. veljače 1944.

Mostobran na Dan-D, 29. veljače 1944.

Iskrcavanje

Dan-D bio je 29. veljače 1944, a Sat-S 08:15. Prva četiri čamca sa 148 vojnika krenula su prema obali u 07:40, a japanski dvonamjenski 25 mm topovi i strojnice su otvorili vatru u S-28 minuta. Razarači su odmah uzvratili protuvatrom, a uskoro se uključila i zračna potpora. Amerikanci su pristali u luku Hyane bez gubitaka u S+2 minute. Poručnik Henshaw, zapovjednik prvog vala, poveo je svoje ljude do ruba kokosove plantaže gdje su formirali obrambeni polukrug i čekali pojačanje koje se iskrcalo već 6 minuta kasnije, dok je treći val stigao u S+30 minuta zbog pojačane japanske vatre. Do 09:50 sati aerodrom Momote je bio u američkim rukama, a čitava borbena izvidnica se iskrcala do S+04:35. U inicijalnom napadu Amerikanci su pretrpili gubitke od 2 mrtva i 3 ranjena nasuprot poznatim japanskim gubicima od 5 mrtvih. Nešto iza 14:00 sati invazionu obalu je posjetio i general MacArthur koji je poručniku Henshawu uručio Distinguished Service Cross te zapovjedniku borbene izvidnice, generalu Chaseu, zapovijedio da zadrži osvojene pozicije do dolaska pojačanja. Time je borbena izvidnica prerasla u punokrvnu navalnu operaciju.

Iskrcavanje prvog vala

Iskrcavanje prvog vala

Iskrcavanje drugog vala

Iskrcavanje drugog vala

Bitka za mostobran

Unatoč MacArthurovim zapovjedima general Chase i njegovi podređeni znali su da sa postojećim snagama ne mogu obraniti čitavo osvojeno područje, tako da su se tijekom popodneva Amerikanci povukli na istočni rub aerodroma te utvrdili u bazi poluotoka Jamandilai, ostavivši nekoliko isturenih borbenih ispostava.

Postrojbe drugog vala napreduju u unutrašnjost

Postrojbe drugog vala napreduju u unutrašnjost

Kako se kasnije pokazalo, bez smanjenja perimetra obrana vjerojatno ne bi izdržala protunapad jer je japanski pješački bataljon pod zapovjedništvom satnika Babe dobio uputu da po svaku cijenu uništi mostobran. U sumrak su Japanci počeli razmjenu vatre s američkim borbenim ispostavama koje su ubrzo bile uvučene. Očekujući glavnu liniju obrane odmah iza isturenih ispostava Japanci su nasrnuli čim je pala noć, ali Amerikanci nisu bili na očekivanom mjestu, pa je napad postao nekoordiniran. Unatoč tome Japanci su u grupama od 7 do 15 vojnika pritiskali obrambenu liniju, bacajući gomile ručnih granata. Mnogi su poginuli, ali nekolicina ih se uspjela infiltrirati u američke položaje i prerezati telefonske žice. Najžešća borba se vodila na južnom dijelu obrambenog perimetra, u zoni satnije E, gdje je vod Japanaca s poluotoka Jamandilai uspio preplivati luku i napasti Amerikance s leđa. Zahvaljujući tom iznenađenju napadači su uspjeli probiti liniju satnije E i potpuno okružiti jedan njezin vod, čiji su pripadnici ostatak noći vodili borbu za život. Pred zoru je japanski pritisak oslabio, pa su Amerikanci mogli počistiti infiltrirane snajpere i povezati se s onim što je ostalo od izoliranog voda. Tijekom noći Amerikanci su pretrpjeli gubitke od 7 mrtvih i 15 ranjenih konjanika, a poznati japanski gubici bili su 66 mrtvih vojnika.

Zrakoplovstvo je sredinom dana padobranima spustilo tovar streljiva i ostalog materijala prijeko potrebnog za održanje mostobrana do dolaska pojačanja. Oko 16:00 sati otkrivena je i uništena japanska patrola duboko u obrambenom perimetru. Japanci, koje je vodio sam satnik Baba, su imali namjeru izbrisati zapovjedništvo američkih snaga kako bi ih obezglavili uoči novog napada. U trenutku otkrivanja Baba i njegovi ljudi bili su na samo tridesetak metara od zapovjednog mjesta, ali istoga su časa bili obasuti gustom vatrom i uništeni!

Oko 17:00 sati došlo je do drugog popodnevnog uzbuđenja: američki avioni su bombardirali šumu zapadno od aerodroma, jer se pretpostavljalo da se u njoj Japanci okupljaju za novi noćni napad. Pretpostavka se pokazala točnom kad je stotinjak Japanaca istrčalo na pistu pokušavajući pobjeći bombama i naletilo na zid olova kojim su ih obasuli branioci. Većina ih je pobijena a preživjeli su odjurili prema južnom dijelu aerodroma. Unatoč tome japanski je napad otpočeo odmah nakon bombardiranja, ali nije polučio nikakav uspjeh. Po danjem svjetlu branioci su lako uočavali neprijatelje i držali ih na pristojnoj udaljenosti od svojih položaja. Koordinirani pokušaj napada je završio oko 20:00 sati, ali manje grupe Japanaca su nastavile infiltrirati američke linije tijekom cijele noći. Bila je to velika noć za američke topnike koji su ne samo ispalili 300 granata na nastupajuće neprijatelje, nego su ih 47 pobili vatrom iz pješačkog oružja braneći svoje topove od grupe koja se, kao i prošle noći, ubacila morskim putem. Idućeg jutra su Amerikanci opet morali počistiti perimetar od infiltriranih Japanaca tako da se broj neprijatelja ubijenih unutar obrambene linije popeo na 147.

Napokon je došao i željno očekivani 2. ožujka, dan kad je stiglo još 1.500 vojnika i 534 mornarička inženjeraca (Seabees) koji su trebali proširiti perimetar, odnosno osposobiti aerodrom. Bili su to 1. eskadron 5. konjaničke pukovnije; ostatak 99. bojne poljskog topništva, strojnička bitnica i bitnica protuavionskih topova te 40. mornarička građevinska bojna (Navy Construction Battalion). Na obalu je došao i pukovnik Hugh T. Hoffman, zapovjednik 5. konj. pukovnije koji je s generalom Chaseom isplanirao popodnevnu navalu. Napad je trebao biti podržan mornaričkom paljbom, topništvom i zrakoplovstvom koje je japanske položaje počelo «omekšavati» u 14:15 sati. Točno u 15:00 napala je peta konjanička pukovnija: 1. eskadron lijevo, 2. eskadron desno. Čitav je aerodrom bio osiguran u roku sat vremena uz gubitke od 2 mrtva i 4 ranjena vojnika. Borbene ispostave bile su izbačene oko 100 m ispred glavne linije kako bi osigurale nesmetanu konsolidaciju položaja. Zona koju je general Chase želio održati bila je velika u odnosu na raspoložive snage, ali bila je potrebna zbog sigurnog raspršivanja zaliha borbenog materijala, stoga su vojnici i mornarički inženjerci imali pune ruke posla pripremajući obrambene položaje, što bi na tvrdoj koraljnoj podlozi bilo izuzetno teško, ako ne i nemoguće, bez pomoći građevinske mehanizacije.

Obrambena linija i pravci japanskog napada u noći 3./4. ožujka 1944.

Obrambena linija i pravci japanskog napada u noći 3./4. ožujka 1944.

General Chase je ocijenio svoje snage dostatno jakima za zaustavljanje koordiniranog napada, ali nedovoljnima za sprečavanje infiltracija tako da su inženjerci i topnici unutar perimetra morali u svakom trenutku biti spremni na iznenadnu blisku borbu. Posebna je pažnja posvećena obrambenim položajima na sjeveru i sjeverozapadu, gdje se očekivalo težište japanskog napada. Tu je bila pripremljena i druga linija obrane s rovovima koje su zauzeli Seabees i mornaričko obalno osoblje (Shore Party).

Oko 20:20 sati Japanci su započeli sa sporadičnom paljbom, da bi u 21:00 krenuli u opći napad. Na zapadu (preko aerodromske piste) nije bilo pokušaja prodora, dok je na jugozapadu japanski pritisak bio simboličan (snaga napadača je na tom dijelu fronte procijenjena na podsnaženu satniju). Glavni japanski udar bio je usmjeren na sjeverni i sjeverozapadni dio linije i ubrzano je poprimao karakteristike fijaska. Nadiruće trupe bile su obavijene gustom minobacačkom i topovskom paljbom koja je pokrivala prostor od 20 do 50 metara ispred američkih rovova. Iako su bili nekoliko puta odbijeni uz visoke gubitke, pogotovo kod položaja voda poručnika Henshawa čiji su vojnici te noći ubili 68 Japanaca, napadači su povećavali pritisak tijekom cijele noći tako da su pred zoru u divljačkoj borbi noževima, sabljama i ručnim granatama ovladali većim dijelom položaja satnije G. Zapovjednik 2. eskadrona je odmah poveo protunapad koji je Amerikancima vratio nadzor nad dotičnim položajima samo minutu-dvije prije nego što je novi val japanskih pješaka urlajući nasrnuo! Dva američka voda našla su se u očajnom položaju budući su tijekom protunapada potrošili gotovo svo streljivo. Situaciju je spasio nadnarednik Edwin C. Terry koji je usmjerio vatru voda teških strojnica na nadiruće neprijatelje i pokosio ih na doslovno nekoliko metara ispred rovova! Napad je napokon završio oko 03:30 ujutro. Samo ispred položaja satnije G izbrojano je 168 japanskih tijela, a daljnjim proširenjem perimetra tijekom 4. ožujka broj pobrojanih mrtvih Japanaca narastao je na 750. U istom razdoblju američki gubici su se popeli na 61 poginulog i 244 ranjena.

Osvajanje luke Seeadler

Do 5. ožujka prva faza operacije, koje je uključivala stvaranje i obranu mostobrana te osvajanje aerodroma Momote, je završila. Teški gubici koje su Japanci pretrpili davali su dodatnu garanciju sigurnosti američkog položaja na Los Negrosu. Došlo je vrijeme da Amerikanci prošire ofenzivne operacije, u prvom redu osvajanjem jugoistočne (rtovi Papitalai i Lombrum) i sjeverne (poluotok Mokerang) obale luke Seeadler.

Peti ožujka u 11:00 sati krenuo je 2. eskadron 7. konj. pukovnije, podržan artiljerijskom paljbom, u napad na zapadnu obalu Mokeranga (plaža Salami). Već dvadeset minuta kasnije bili su u žestokoj borbi s Japancima koji su u malim skupinama napadali američke bokove. Uskoro je napredovanje u potpunosti zaustavljeno da bi oko 12:30 Japanci izveli protunapad koji je bio zaustavljen zaprečnom vatrom. Japanski su gubici iznosili 25 poginulih, a američki 12 ranjenih vojnika. Napredovanje je nastavljeno tek u 16:30, ali je bilo usporeno gustim minskim poljem. Do noći su konjanici napredovali samo 450 metara. Idućeg dana napad je nastavljen, a u nj se uključila i prošle noći pristigla 12. konjanička pukovnija (2. eskadron). Do 14:00 sati 6. ožujka plaža Salami bila je čvrsto u američkim rukama, a većina je branioca izginula (samo ih se oko 80 uspjelo prebaciti na suprotnu obalu).

Pozicije nužne za kontrolu luke Seeadler (osjenčano)

Pozicije nužne za kontrolu luke Seeadler (osjenčano)

Amerikanci su pretpostavljali da je na Mokerangu preostalo još neprijatelja, tako da je 12. konjaničkoj pukovniji stavljeno u zadatak osiguranje zone Salami te izviđanje otoka Ndrilo i Koruniat sjeverno od luke Seeadler. Peta konjanička pukovnija morala je osvojiti i osigurati jugoistočni dio luke Seeadler – rt Papitalai. Istovremeno s navalom 5. konjaničke pukovnije, 2. eskadron 7. konj. puk., odnosno 2. eskadron 12. konj. puk. dobili su zadaću osvajanja plantaže Lombrum, odnosno misije Papitalai.

Napadi na Papitalai; misiju Papitalai i Lombrum

Napadi na Papitalai; misiju Papitalai i Lombrum

Do 7. ožujka 5. konjanička je osigurala teren do potoka Lemondrol, forsiranje kojeg je započelo točno u podne. Izvidnica od 40 dobrovoljaca iz satnije B, predvođena satnikom W. Corneliusom prešla je potok nakon petnaestominutnog uvodnog bombardiranja suprotne obale na kojoj je čekalo pedesetak Japanaca. Ti su se Japanci povukli nakon kratke i žestoke borbe. Satnik Cornelius je vlastoručno ubio četvoricu vatrom iz puške i ručnim granatama, trčeći 50 metara ispred ostatka svoje jedinice, ali je i sam bio teško ranjen te umro idućeg dana. Posmrtno je primio Distinguished Service Cross za inspirirajuće vodstvo i iznimnu hrabrost. Ukupni američki gubici u borbi za rt Papitalai iznosili su po jednog poginulog časnika i vojnika te tri ranjena časnika.

Dok je borba za kontrolu nad potokom Lemondrol još trajala u napad je krenula i 12. konjanička (2. eskadron). Njezin je cilj bio misija Papitalai, oko 1.300 metara zapadno od istoimenog rta. Nakon što su prešli gotovo jednu nautičku milju preko luke Seeadler, Amerikanci iz prvog voda satnije G, predvođeni potporučnikom A. Prenticeom, iskrcali su se pod umjereno jakom vatrom iz poljskih fortifikacija i koliba. Idućih 45 minuta ta je usamljena jedinica držala položaj i do dolaska drugog vala odbila napad tridesetak Japanaca. U tome im je pomogla i artiljerijska podrška koja je tijekom noći odučujuće utjecala na slamanje daljnja tri protunapada. Bez te izvanredno učinkovite potpore Amerikancima bi bilo teško održati mostobran budući se do noći 7. ožujka sa plaže Salami uspjela prebaciti samo satnija G, a noćna je plovidba lukom Seeadler bila nemoguća zbog opasnosti od podvodnih koraljnih grebena. Sljedećeg jutra se izoliranoj satniji pridružio i ostatak 2. eskadrona 12. konjaničke pukovnije te je postrojba okupirala 250 metara širok i stotinjak metara dubok mostobran. Gubici 2. eskadrona 12. konjaničke za napada na misiju Papitalai iznosili su 7 poginulih i 27 ranjenih.

Američki vezisti navode topničku vatru

Američki vezisti navode topničku vatru

Napad na Lombrum bio je predviđen za 8. ožujka u 14:20 sati. Postrojbe 2. eskadrona 7. konjaničke pukovnije su pri iskrcavanju iskusile samo sporadičnu vatru japanske patrole koja je pobjegla nakon gubitka dvojice vojnika. Za samo 10 minuta satnije 2. eskadrona (E, F i G) formirale su mostobran dubok 100 metara, koji su u narednih pola sata proširile na povoljan defenzivni teren u bližoj unutrašnjosti.

Ove su operacije osigurale zapadni prilaz luci Seeadler, dok je za sigurnost sjevernog pravca trebalo izviditi vanjske otoke i uništiti Japance koji se na njima, možebitno, nalaze. Budući da osvajanje vanjskih otoka nije bilo nužno za siguran dolazak 2. brigade, 9. ožujka 1944., ono je odgođeno za kraj ožujka ili početak travnja. Iskrcavanje 2. brigade 1. konjaničke divizije započelo je u 13:00 sati. Prva je za iskrcavanje bila predviđena «brigadna borbena grupa» (Brigade Combat Team) snage 4.000 ljudi, pod zapovjedništvom brigadnog generala Verne D. Mudgea. Brigadnu borbenu grupu sačinjavale su: 8. konjanička pukovnija; 1. eskadron 7. konjaničke; 61. bojna poljskog topništva; dvije PA bitnice, satnija inženjerije, sanitet, poljska bolnica, zapovjedništvo s osiguranjem i ostale pomoćne postrojbe. Prva zadaća 2. brigade bilo je detaljno «čišćenje» Mokeranaga sjeverno od zone Salami, čime bi Amerikanci stekli punu kontrolu nad Los Negrosom. Već istoga dana Amerikanci su počeli ispunjavati svoj zadatak, patrola satnije F 8. konjaničke iznenadila je i uništila grupu od 15 Japanaca po cijeni od jednog poginulog i dva ranjena konjanika. Idućeg jutra pročešljan je ostatak Mokeranga i uništeno još nekoliko raštrkanih grupa neprijatelja tako da je 10. ožujka otoko Los Negros proglašen osvojenim.

General-poručnik Walter Krueger, zapovjednik 6. armije (lijevo); brigadni general William Chase, zapovjednik 1. brigade (sredina), general Innis P. Swift, zapovjednik 1. konj. divizije (desno)

General-poručnik Walter Krueger, zapovjednik 6. armije (lijevo); brigadni general William Chase, zapovjednik 1. brigade (sredina), general Innis P. Swift, zapovjednik 1. konj. divizije (desno)

Glavni plijen na Los Negrosu, aerodrom Momote, započeo je s operacijama već 6. ožujka ugostivši oštećeni B-25, a tri dana kasnije na njemu se ugodno ugnijezdilo osam Kittyhawka. Osvajanje ovog cilja koštalo je 1. brigadu 116 poginulih i 434 ranjena vojnika, dok su Japanci u periodu od 29. veljače do 8. ožujka izgubili nevjerojatnih 1.288 poginulih.

Aerodrom Momote na Los Negrosu

Aerodrom Momote na Los Negrosu

Iskrcavanje na Manus

Nakon što je 1. brigada slomila organizirani otpor na Los Negrosu došao je red na 2. brigadu da isto napravi na Manusu. Amerikanci nisu znali s kolikim će se brojem neprijatelja sukobiti, ali su znali da će naići na fanatičan otpor već otpisanog ljudstva. Obavještajci su broj borbeno sposobnih Japanaca procijenili na 2.700. Osim Japanaca, na Manusu je protiv napadača bio i izrazito neprohodan teren: prašumski, močvarni ili gorski. Samo su četiri «ceste» bile dovoljno izdržljive za vojna vozila, a u kišnoj sezoni je i njihova služnost bila upitna. Unatoč nepovoljnim okolnostima Amerikanci su izabrali pristup sasvim suprotan onome s Los Negrosa. Odlučili su se protiv direktnog iskrcavanja u Lorengau (pored kojeg je bio i pomoćni aerodrom) zbog toga što je mjesto bilo utvrđeno, a morski su prilazi, kako su napadači vjerovali, bili zasuti podvodnim minama. Konjanici 2. brigade dobili su invazionu obalu 4 km zapadno od aerodroma, u zoni misije Lugos.

Iskrcavanje je imala povesti 8. konj. pukovnija, a čim se plaže raščiste planom je slijedilo iskrcavanje 7. konj. pukovnije, koja je trebala ostati u pričuvi na samom mostobranu. Nakon što 8. konjanička proširi invazionu osnovicu na misiju Lugos po jedan je eskadron imao krenuti (obalnim) putem broj 3 ka istoku (1. eskadron), odnosno putem broj 1 u unutrašnjost (2. eskadron) kako bi se izvršio dubok obuhvat Japanaca u zoni Lorengau sa juga, te time onemogućilo japanskom garnizonu povlačenje prema unutrašnjosti otoka.

Iskrcavanje na Manus

Iskrcavanje na Manus

Uspostavljanje mostobrana

Uspostavljanje mostobrana

Prije napada na Manus Amerikanci su odlučili zauzeti vanjske otoke Butjo Luo i Hauwei koji su pružali izvrstan položaj za topništvo 2. brigade. Butjo Luo se pokazao napuštenim, tako da je ubrzo nakon iskrcavanja patrole počelo pristizati  topništvo, ali patrola poslana na Hauwei nije imala sreće. Japanci su ih napali čim su stupili na obalu te su nesretni konjanici idućih dva i pol sata proveli u žestokom vatrenom obračunu koji ih je stajao 8 poginulih (uključujući i topničkog bojnika) i 3 nestala vojnika, dok su Japanci izgubili 6 poginulih. Drugi eskadron 7. konj. puk. dobio je u zadatak osvojiti Hauwei. Napad je započeo 13. ožujka, a otočić je bio u američkim rukama do večeri idućeg dana. U ovoj su maloj operaciji Amerikanci izgubili 8 poginulih i 46 ranjenih konjanika, a uništili su cjelokupnu posadu od 43 vojnika.

Otoci Hauwei i Butjo Luo

Otoci Hauwei i Butjo Luo

Osvajanjem tih dvaju otoka bili su ispunjeni uvjeti za iskrcavanje na Manus, koje je započelo topničkom pripremom 15. ožujka u 07:00 sati. Invaziona plaža zauzeta je bez otpora i Amerikanci su ubrzano napredovali prema ciljevima, uništavajući svaki usputni otpor. Satnija A na čelu 1. eskadrona je bez gubitaka munjevito pregazila Japance u misiji Lugos i nastavila navalu prema putu broj 3, ostavljajući za sobom 20 mrtvih carskih marinaca. Drugi je eskadron predvodila satnija C 1. eskadrona koja se nakon 750 metara ukopala na obrambenom perimetru, prepustivši probijanje uskom stazom prema putu broj 1 satniji F 2. eskadrona. Mostobran na Manusu bio je time osiguran.

U desantnom čamcu

U desantnom čamcu

Napad 8. konjaničke pukovnije

Napad 1. eskadrona 8. konj. pukovnije, predvođen satnijom A, otkotrljao se duž obalnog puta oko kilometar i pol prema istoku da bi u 11:20 sati bio zaustavljen trima bunkerima koji su zapriječili put. Konstitucija terena isključivala je bočni manevar tako da je Japance valjalo napasti frontalno. Nadnarednik D. Yancey poveo je desetinu u napad, ali je ubrzo bio ubijen a ostatak desetine se povukao. Konjanici su naručili topničku vatru na japanske položaje ne bi li ih omekšali prije novog napada. Ni nakon topničkog udara Amerikanci nisu imali sreće, opet su naletjeli na oštru vatru koja ih je otjerala natrag u zaklone. Još se jednom kiša olova sručila na bunkere, a kanonadi su se sada pridružili minobacači (81 mm), kao i nekoliko P-40 koji su neprijatelje zasuli bombama od 225 kg. Treći je pokušaj bio uspješan jer su bombardiranjem potreseni Japanci napustili položaj. Nakon ove epizode Amerikanci nisu nailazili na daljnji otpor, tako da su oko 17:00 sati izbili na greben iznad zapadnog ruba aerodroma. Do 18:00 sati 1. eskadronu pridružila se i satnija C koju je na mostobranu smijenila 7. konj. pukovnija. Tijekom prvog dana borbe na putu br. 1 konjanici su izgubili dvojicu poginulih i 11 ranjenih, pritom uništivši 40 Japanaca.

Satnija F na čelu 2. eskadrona se usprkos teškom terenu, uskoj šumskoj stazi i vatri japanskih snajpera uspjela do 15:00 sati dokopati spoja staze i puta br. 1. Tu su konjanicima napredovanje zapriječila 3 bunkera koji su vatrom pokrivali i šumsku stazu i kolni put. Suočeni s automatskim oružjima potpomognutim minobacačima Amerikanci su odlučili ukopati se do jutra. Rano ujutro 16. ožujka navala je nastavljena i japanski je položaj nadvladan uz pomoć dva srednja i jednog lakog tenka koji su se šumskom stazom probili uz pomoć D-7 buldožera i TD-9 traktora. Izbivši na kolni put eskadron je krenuo prema sjeverozapadu, da bi uvečer bio stotinjak metara južno od aerodroma Lorengau. Amerikanci su usputice uništili još nekoliko bunkera, plativši cestarinu sedmoricom izbačenih iz stroja.

Buldožer D-7

Buldožer D-7

Na fronti 1. eskadrona 16. ožujka je započeo istjerivanjem japanskih snajpera iz nasada kokosovih palmi na sjevernom kraju aerodroma. Taj je zadatak bojnik Shore (zapovjednik eskadrona) povjerio vodu satnije A. U centru je satnija B čekala da snajperi budu uklonjeni kako bi započela napad preko otvorenog zemljišta, dok je satnija C dobila zapovijed napredovati na istok rubom šume uz južni kraj aerodroma ne čekajući satniju B. Nakon samo 200 metara satniju C su zaustavili japanski mitraljezi ukopani na nekoliko malih grebena gusto obraslih kokosovim palmama. Zapovjednik satnije, satnik Avery, poslao je jedan vod u obuhvat japanskog položaja s juga dok je ostatak njegovih snaga zasuo neprijatelje zaprečnom vatrom. U međuvremenu su snajperi na sjeveru bili počišćeni te je bojnik Shore u 13:00 sati poslao satnije A i B u napad na lijevom krilu satnije C, dok je satnija D ostala u pričuvi. Satnija A je napredovala ravno na istok duž sjevernog grebena dok je satnija B, podržana lakim tenkovima, napadala u smjeru jugoistoka preko same uzletno-sletne staze. Japanski položaj pred satnijom C sad je dio vatre prebacio na novopridošle američke snage, a podijeljena je pažnja branioca olakšala prikradanje voda poslanog u opkoljavanje. Ta je postrojba u potpunosti iznenadila Japance i u brzom slijedu uništila dva bunkera s posadama. Odjednom, vod je za tlo prikovala teška vatra. Bila je to «prijateljska vatra» satnije B koja je pucajući direktno na jug pokušavala ušutkati Japance i pritom pogađajući vod nadnarednika Gauthreauxa. Shvativši što se događa satnik Avery je teška srca nadnaredniku Gauthreauxu zapovijedio povlačenje kako bi izbjegao daljnje žrtve zbog pogrešno usmjerene paljbe. Avery je potom pozvao topništvo koje je japanski položaj podvrglo kratkom, ali žestokom bombardiranju nakon kojeg je uslijedio frontalni napad, no japanske su strojnice još jednom vratile satniju C na početni položaj. Amerikanci su u neuspješnom napadu na bunkere pretrpili gubitke od 14 poginulih i 34 ranjena konjanika. Bilo je jasno da je za osvajanje aerodroma potreban brižljivo isplaniran napad i više ljudi, pa je general Mudge poslao 1. eskadron 7. konj. pukovnije da smijeni iscrpljenu satniju C.

Shema bitke za aerodrom Lorengau

Shema bitke za aerodrom Lorengau

Idućeg jutra u 10:33 krenuli su eskadroni (1./8. i 1./7.)  na aerodromu, 2. eskadron 7. konjaničke južno od aerodroma, kao i 2. eskadron 8. konj. na putu br. 1, u koordiniranu navalu na japansko uporište. Uz podršku tenkova i minobacača konjanici su brzo pregazili Japance i do 13:00 sati su ovladali čitavim aerodromom, te se povezali s eskadronom na putu broj 1. Amerikanci su svoje postrojbe brzo doveli u red i nastavili koordinirani napad koji ih je do 15:00 doveo na rijeku Lorengau. Izviđački vod koji je prešao na suprotnu obalu bio je zasut olovom i prisiljen na povlačenje, pa su se Amerikanci odlučili ukopati na tog dana dostignutim položajima.

Američke haubice spremne za akciju

Američke haubice spremne za akciju

Osamnaesti ožujka u 10:00 sati izviđački je vod prešao rijeku Lorengau podržan baražnom vatrom topništva i teških pješačkih oružja 2. eskadrona 8. pukovnije. Izviđači su ubrzano prionuli na čišćenje japanskih položaja štiteći prelazak satnija E, F i G. Prešavši rijeku Amerikanci su se brzo organizirali i nastavili s navalom te u kratkom roku pregazli čitavu obranu Lorengaua mijenjajući sedmoricu ranjenih konjanika za 87 ubijenih neprijatelja. Ostatak dana konjanici su konsolidirali položaj i pripremali se za sutrašnje napredovanje u unutrašnjost Manusa. Ujutro 19. ožujka satnija A je povela napad prema Rossumu i nakon samo 200 metara naletjela na par bunkera koji su prepriječili put. Čim su Japanci otvorili vatru destnici Valencia i Armstrong postavili su svoju 12,7 mm strojnicu na oko 25 metara od prvog bunkera i počeli ga zasipati olovom. Armstrong je ubrzo bio ranjen, ali nastavio je pucati sve dok nije bio onesviješten eksplozijom granate. Valencia je nastavio gađati iz strojnice a kad je ova, već oštećena, zakazala nastavio je tući svojim automatom. Taj je dvoboj dao minobacačima vremena da odrede domet i likvidiraju bunkere četirima direktnim pogotcima. Desetnici Armstrong i Valencia su za ovu akciju primili Distinguished Service Cross. Satnija A je napredovala daljnjih 300 metara, gdje se ukopala i pričakala satniju C koja je preuzela položaj. Ubrzo nakon dolaska, satniju C napalo je 8 Japanaca. Bili su brzo uništeni, ali su uspjeli ubiti dvojicu, a raniti desetoricu konjanika. Bio je to žestok početak posljednje etape bitke za Otoke Admiraliteta, početak puta za Rossum.

Zadnja postaja – Rossum

Put za Rossum, tzv. put br. 2, bio je postavljen okomito na dominantni gorski greben uzdužne osi smjera istok-zapad, i bio je lako branjiv. Na nekim dijelovima put nije bio više od usjeka među liticama, a čitavom je dužinom bio obrastao gustom prašumom s obiju strana. Problem navale takvim terenom postavljao je pred napadača dvije, podjednako loše, alternative: izvoditi bočne manevre, koji će zbog gustog raslinja oduzeti puno vremena i energije; ili napadati frontalno, što može značiti visoke gubitke s obzirom na konfiguracijom zemljišta ograničen broj trupa koje su se mogle poslati u juriš.

Kao početak napada određen je 20. ožujka, a navalu je imala povesti satnija F podržana lakim tenkom i buldožerom. Nakon 800 metara američka patrola je upala u zasjedu te izgubila 2 konjanika. Idućih sat vremena Amerikanci su napredvali sporo i mukotrpno, boreći se za svaki pedalj terena, da bi u 12:52 dosegli sjeverni dio područja Old Rossuna gdje ih je za tlo prikovala gusta paljba iz strojnica i minobacača. Unatoč ubitačnoj vatri satnik Frey je nastavio s napadom i uz pomoć tenka i bazuka uništio dva bunkera, no otpor nije pokazivao znakove slabljenja. Japanska snaga bila je procijenjena na 150 ljudi podržanih s nekoliko minobacača i teških strojnica. Nakon gotovo trosatne borbe konjanici su se povukli nekoliko stotina metara. Povlačenje nije bilo jednostavno na uskoj stazi, a da bi stvar bila gora, japanska je patrola konjanicima iza leđa na put postavila nekoliko mina čije su žrtve postali traktor TD-9 i tenk koji su izgubili gusjenice. Tenk je bio odvučen uz pomoć buldožera, a traktor i džip napušteni nakon što je s njih poskidana oprema. Dnevni gubici satnije F bili su 5 poginulih i 11 ranjenih, među kojima je bio i satnik Frey.

put br. 2, Lorengau-Rossum, gusta džungla pružala je Japancima izvrsne defenzivne mogućnosti

put br. 2, Lorengau-Rossum, gusta džungla pružala je Japancima izvrsne defenzivne mogućnosti

Konjanici napreduju preko terena obraslog gustom vegetacijom

Konjanici napreduju preko terena obraslog gustom vegetacijom

Nakon što su tijekom 21. ožujka bezuspješno istraživali mogućnost bočnog manevra protiv položaja kod Old Rossuna, Amerikanci su novi pokušaj direktnog napada predvidjeli za dan poslije. Ujutro 22. ožujka oštricu napada preuzeo je 1. eskadron (bez satnije A), podržan lakim tenkom i buldožerom. Buldožer je uskoro naletio na minu koja mu je zbacila gusjenicu, tako da je put ispred tenka moralo pretraživati pješaštvo s detektorima mina, što je bilo opasno jer su ti izloženi konjanici bili magnet za snajpere i minobacače. U takvim je uvjetima borbe bilo potrebno snažno vodstvo da bi se momentum navale održao, a konjanički su se časnici pokazali na visini zadatka često ne mareći za vlastitu sigurnost, što dokazuje visok udio časnika među žrtvama tijekom čitave kampanje na Otocima Admiraliteta.

Prvi eskadron je u 09:05 stigao na 350 metara od Old Rossuna i tada je situacija postala toliko «čupava» da su u pomoć pozvani minobacači. Nakon baraže tri su bunkera počišćena koordiniranom akcijom lakog tenka i pješaštva s bazukama, ali samo pedeset metara niz put priča je krenula iznova. Satnija B je pokušala direktno forsirati neprijateljski položaj, ali ju je japanska paljba brzo odvratila od te namjere te su se sve konjaničke satnije povukle iza «crvene linije» kako bi omogućile koncentraciju vatre dviju topničkih bojni. Nakon opsežnog omekšavanja japanskog položaja satnije C i B su krenule u napad i ovaj put uništile 5 ukopanih položaja u borbi za koje su Amerikanci pretrpili gubitke od 11 poginulih i 29 ranjenih. U 18:50 konjanici su dohvatili sjeverni rub Old Rossuna i ukopali se za noćnu obranu.

Bitka se nastavila već rano izjutra, a nakon cjelodnevne borbe Amerikanci su do 18:00 sati uspjeli liniju bojišta postaviti oko 200 metara južno od Old Rossuna. Krvava je borba konjanike koštala 1 poginulog i 27 ranjenih, a uništili su 21 bunker s posadama. Točan broj ubijenih Japanaca je nepoznat jer je pretraživanje bunkera smatrano riskantnim te ih se ili zatrpavalo, ili dizalo u zrak bez inspekcije, ali procjenjuje se da ih je (japanskih vojnika) bilo oko 150.

'Čišćenje' japanskog bunkera

‘Čišćenje’ japanskog bunkera

Šesti dan borbe na putu za Rossum započeo je američkom kanonadom po japanskim položajima, a konjica je započela napad u 11:42. Već nakon nekoliko desetaka metara Japanci su započeli s uobičajenom rutinom i do 12:50 američko je napredovanje bilo u potpunosti zaustavljeno. Dnevni dobitak od 250 m konjanici su platili četvoricom poginulih i dvadesetoricom ranjenih. Nakon tjedan dana borbe na putu za Rossum 1. eskadron 7. pukovnije je bio je zamijenjen prvim eskadronom 8. pukovnije.

Ujutro 25. ožujka u 08:00 započeo je napad eskadrile P-40 koji su utvrđenu zonu zasuli s 24 dvjestapedeset kilogramskih bomba i tisućama 12,7 mm metaka. Nakon zračnog udara po Japancima su raspalile i dvije topničke bojne pod čijom su zaštitom konjanici krenuli u još jednu navalu. Do 13:35 Amerikanci su prišli cilju (utvrđenom brežuljku), uništivši putem 2 bunkera i 4 strojnička položaja. Eskadron je nastupao u zatvorenoj formaciji: satnija A lijevo od puta, satnija C desno, dok je satnija B slijedila satniju C kako bi po uspostavljanju kontakta zaobišla japanski položaj po desnom krilu. Satnija C se do 14:40 učvrstila na desnoj padini ciljnog brda dok je satnija B otkrila da je zaobilaženje japanskog položaja nemoguće zbog močvarnog zemljišta i nesavladivih bočnih litica koje su Japancima štitile lijevi bok, tako da se rasporedila iza satnije C kako bi joj pružila potporu zaštitnom vatrom.

Shema borbe na putu broj 2

Shema borbe na putu broj 2

Satnija A je bila zaustavljena na «svojoj» kosini te je morala čekati oklopnu potporu trpeći jaku vatru sa suprotne padine, koja ih je koštala 24 vojnika. Uskoro su se u borbu uključili i američki tenkovi koji su raspalili po jasno vidljivim japanskim bunkerima na grebenu. Napokon, oko 16:00 sati satnija A je krenula uzbrdo uz neposrednu potporu dvanaest 81 mm minobacača pod zapovjedništvom satnika Harta koji je svoju promatračnicu postavio blizu ciljevima i smjestio 160 projektila u prostor površine 50×100 metara. Zahvaljujući uraganskoj vatri satnija A se uspjela približiti neprijateljskim položajima unutar dometa ručne granate i uz pomoć plamenobacača uništiti svaki otpor do 17:00 sati. Tom je akcijom bio uništen posljednji organizirani otpor na putu broj 2, uz gubitke od 7 poginulih i 29 ranjenih, dok su Japanci izgubili stotinjak ljudi. Bio je to kraj bilo kakvog organiziranog otpora na Manusu, a preživjeli Japanaci nisu mogli ugroziti američki položaj ne samo zbog malobrojnosti već i zbog nedostatka hrane i streljiva. Čišćenje Manusa potrajalo je do sredine svibnja, a glavnu je ulogu odigrala 302. konjanička izviđačka satnija (302d Cavalry Reconnaissance Troop) koja je uništila 285 Japanaca od 586 ubijenih u toj fazi kampanje na Manusu.

Moram napomenuti da su borbe na Los Negrosu, njegovom istočnom dijelu, bile nastavljene između 14. i 25. ožujka, ali s obzirom da te akcije nisu mogle imati nikakvog utjecaja na razvoj kampanje ograničit ću se na površni opis. Tristotinjak Japanaca ukopalo se na lancu strmih grebena smještenih između američkih mostobrana Lombrum i Papitalai na sjeveru i položaja na Lemederol Creeku na istoku. Koordiniranom akcijom Amerikanci su koncentrično navaljivali na japanske položaje te ih u 11 dana borbe, identične onoj na Manusu, u potpunosti uništiti pretrpivši gubitke od oko 100 ljudi.

Shema završnih borbi na Los Negrosu

Shema završnih borbi na Los Negrosu

Zaključak

Osvajanjem Otoka Admiraliteta Saveznici su na Pacifiku napravili ogroman skok: zaobišli su i opkolili važne japanske pomorsko-zrakoplovne baze poput Rabaula i Kavienga koje su ostale odrezane od pozadine (i opskrbe) te osuđene na polagano kopnjenje u američkom stisku. Time su sačuvane, vjerojatno, tisuće života na obje strane koji bi bili izgubljeni da je došlo do direktnog osvajanja spomenutih uporišta.

Otoci Admiraliteta pružali su izvanrednu pomorsko-zrakoplovnu instalaciju sa sigurnom lukom i više aerodroma sa kojih su saveznički avioni mogli napadati mete u radijusu 2.400 kilometara. Saveznici su sad mogli ugroziti japanske opskrbne linije strateške važnosti, uništiti neprijateljske zračne snage i stvoriti sigurne uvjete za velika okupljanja trupa u svrhu daljnjih navalnih operacije prema Filipinima.

Čitava je kampanja 1. konjaničku diviziju s pridodanim postrojbama koštala 326 poginulih, 4 nestalih i 1.189 ranjenih vojnika, dok su Japanci izgubili 3.280 poginulih i 75 zarobljenih vojnika. Konjanici su stekli iskustvo borbe na teškom terenu koje će im prije kraja rata koristiti više puta i pokazali da su i bez konja zadržali osnovne osobine tog roda vojske: brzinu, okretnost i prilagodljivost različitim situacijama i zadacima.

Literatura:

Dinko Odak
About Dinko Odak (44 Articles)
<p>Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.</p>