Novo:

Odnos totalitarnih režima prema kulturi i urbanom planiranju (2/2)

Važnost urbanizma Industrijska revolucija i njezine posljedice promijenile su društvene odnose i gospodarske procese zajednice, a moderna civilizacija postala je usko vezana uz velike gradove. Kroz urbanističko planiranje nezadovoljni novi naraštaji stvorili su vlastitu predodžbu reda. (Müller i Vogel, 2000: 562-563) Iz djelovanja nekih diktatora dvadesetoga stoljeća vidljivo je kako su prijestolnice bile težište sveobuhvatnijeg i ambicioznijeg programa izgradnje u državi. Tako je 1929. godine u Sovjetskom Savezu koncipiran program nazvan ''Općim planom za izgradnju socijalizma''. Urbanizam se pri tome smatrao glavnim činiteljem za organizaciju psihe masa. (Overy, 2007: 227)

Staljin je držao kako su gradovi naslijeđeni iz ranijeg doba degenerirani i raspršeni te da novi socijalistički grad treba odražavati društvene ciljeve režima. Rušeni su dvorci i crkve, a stranačke zgrade, skupštinske dvorane i trgovi za narodna očitovanja zajedničke solidarnosti postali su objekti od primarne važnosti. Potkraj četrdesetih godina počele su se zidati visoke zgrade kojima je postignut vrhunac staljinističke monumentalne arhitekture. Ipak, kako Richard Overy tvrdi, sovjetski ogledni gradovi bili su prije industrijski nego monumentalni. Magnitogorsk, grad koji leži na željeznim rudama južnoga Urala, predstavlja najbolji primjer petogodišnjih Staljinovih planova iz 1930-ih godina. Osim što je bio najveći industrijski kompleks u državi, Magnitogorsk je trebao i ”ucjepiti novi socijalistički način života”. (Overy, 2007: 228) Isti je grad igrao i vrlo važnu ulogu u Drugom svjetskom ratu budući da je Sovjetski Savez neprestano opskrbljivao čelikom, a bio je na vrlo dobrom položaju, daleko od njemačke opasnosti.

Hitler je bio izrazito sklon gradovima kao središtima stranačke moći i izrazu njemačkog identiteta te je tvrdio kako će određene građevine dati narodu osjećaj jedinstva, snage i zajedništva te će ga psihološki ispuniti trajnom samosviješću da su Nijemci. (Overy, 2007: 228) Britanska povjesničarka Vivian H. H. Green piše kako je Hitler stalno koristio usluge svog omiljenog arhitekta Speera kako bi sebe uzvisio kroz raskošne obrede i građevine za potomstvo te tako nadoknadio svoj temeljni manjak samopoštovanja. (Green, 2006: 330)

Albert Speer, Hitlerov omiljeni arhitekt, na primanju 1943.

Albert Speer, Hitlerov omiljeni arhitekt, na primanju 1943.

Godine 1937. Hitler je započeo obnovu Berlina te je odredio dodatnih sedamnaest tzv. Führerovovih gradova, uzornih gradova budućnosti. Poput antičkih rimskih gradova svaki je njemački grad trebao imati središnji trg za narodna okupljanja te kongresnu dvoranu. Gdje god bi se sukobila s novim graditeljskim planovima, privatna imovinska prava bila su suspendirana, a Speer je procijenio kako će izgradnja velikog germanskog carstva, koje bi se protezalo i na istok, tzv. Lebensraum, stajati oko 20 milijardi maraka. (Overy, 2007: 225) Kaotična urbana područja koja nisu ugrožavala ”samo civilizaciju, kulturu, zdravlje i socijalni mir, nego i reprodukciju” trebala su biti srušena, a njemačkim obiteljima bile su namijenjene kućice u tradicionalnom stilu koje bi im pružile osjećaj zajedništva i ”veze s tlom”. Prema Hitlerovim planovima trebalo je sagraditi oko šest milijuna tzv. ”socijalnih kuća” čiji su raspored i dimenzije bili točno određeni. ”Ozbiljno se razmišljalo i o prstenu garnizonskih gradova duž oboda novoga carstva, u kojima bi vojne snage štitile izgradnju germanske utopije. Pokorena područja davala bi tada građevinski materijal i radnu snagu za graditeljski program nevjerojatnih razmjera i raskoši.”, piše Richard Overy (str. 226). Hitler, nekoć i sam mladi umjetnik koji je želio studirati arhitekturu u Beču, sanjao je o tisućljetnom Reichu čiji će gradovi odisati kultom pobjede te antičkom izdržljivošću i estetikom. Ipak, s ratnim porazom nestali su njegovi snovi i planovi arhitektonske obnove Njemačke koja je trebala ponuditi jedinstveni sklop političkih težnji, religije i mitologije.

Nacistički plan izgradnje Berlina (Welthauptstadt Germania)

Nacistički plan izgradnje Berlina (Welthauptstadt Germania)

Nekadašnji gradovi diktatora danas

Tradicija nazivanja naselja po osobama korijenje vuče još iz antičkih vremena te tako gotovo na svakom kontinentu postoje gradovi nazvani po znamenitim ljudima. Mnogi gradovi u svijetu nazvani su po umjetnicima, revolucionarima i drugim istaknutim ličnostima, a u Rusiji čak postoji i mjesto nazvano po jednom od najutjecajnijih anarhista, Petru Kropotkinu. Ipak, iza Hitlera nije ostao ni jedan Hitlerburg ili Hitlerstadt, već se po njemu naziva tek endemski kukac predator po imenu Anophthalmus hitleri koji obitava u pet slovenskih špilja. Ne postoji više nijedan Staljingrad budući da su Sovjetske vlasti početkom 1960-ih godina provele program destaljinizacije. Unatoč tome, možemo izdvojiti nekoliko gradova koji su na neki način i dalje povezani s diktatorskom ostavštinom vlastite povijesti. Osim što su nosili ili i dalje nose ime nekog režimskog vođe, ti se gradovi odlikuju i karakterističnom arhitekturom.

Astana, glavni grad Kazahstana čije ime na domaćem jeziku doslovno to i znači, od provincijskog gradića postala je prijestolnica države i suvremeni simbol postkomunističkog totalitarnog uređenja. Kako bi obznanio svoju prisutnost i dominaciju, predsjednik Nazarbayev u maniri velikih diktatora podigao je mnoštvo spomenika i monumentalnih građevina angažiravši pritom arhitekte sa Zapada. Gradeći babilonske kule širom metropole, Nazarbayev kao da nastoji sakriti bijedu ostatka zemlje bogate naftom i uranom, polažući pritom velike nade u savezništvo s Moskvom.

Grad Volgograd smješten je na rijeci Volgi i u razdoblju od 1925. do 1961. godine nazivao se Staljingrad. Poznat po čuvenoj bitci protiv njemačke okupacije koja je trajala 162 dana i koja je odnijela preko dva milijuna života, taj grad i danas živi s duhovima vlastite prošlosti. Nekoć je to mjesto zračilo totalitarnim kultom ličnosti. ”Kao što su vjernici imali Isusa, tako sam i ja imao Staljina”, rekao je pukovnik Pavel Thachenko koji je kao sedamnaestogodišnjak sudjelovao u staljingradskoj bitci. ”Ovdje sam došao zbog Staljina i za njega sam bio spreman sve učiniti.” Na ljeto 2002. godine Thachenko i stotine drugih veterana napisali su pismo predsjedniku Putinu zahtijevajući da grad ponovno preimenuje u Staljingrad. Inicijative za ponovno postavljanje Staljinovih spomenika sve su češće, a prema nekim istraživanjima gotovo 70% Rusa starijih od šezdeset godina smatra Staljina pozitivnom povijesnom figurom. Spomenuti je diktator sve popularniji i među mlađom populacijom, a Vladimir Lavrov iz Ruske akademije znanosti kao razlog tome navodi neznanje i neobrazovanost. Zanimljiv je i članak Alessandre Stanely objavljen u The New York Timesu 25. prosinca 1996. godine. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i prilagodbe novim tržišnim zahtjevima sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, za mnoge stanovnike Volgograda svakodnevni život u oskudici predstavljao je najveću bitku, piše Stanely. ”Rusi su strpljivi”, kaže gospođa Sirotkina koja je prodavala odjeću na lokalnoj tržnici. ”Mi preživljavamo, to je sve što znamo.” Upravo zahvaljujući staljingradskim borcima koji su se suprotstavili Hitleru, Rusi vjeruju kako su iznijeli najveći teret u ratu te da su ostale europske zemlje to olako zaboravile. Današnji Volgograd može poslužiti kao ogledni primjer stanja stvari u Rusiji – nastupili su novi društveni odnosi i kapitalizmu su vrata širom otvorena, no svaki spomenik i ulica pričaju svoju priču o prošlim režimima kojih se Rusi itekako dobro sjećaju.

Najveći vijetnamski grad smješten je na jugu države i nekoć se zvao Saigon, po rijeci na kojoj leži. Već više od trideset godina ili točnije od 1975., on nosi ime po komunističkom revolucionaru i državniku Ho-Ši-Minu. Navedeni grad mnogi i danas nazivaju po golemoj rijeci te unatoč silnoj izgradnji i sveprisutnom blještavilu Vijetnamci se još ne mogu odlučiti za identitet vlastite metropole. Izgubljen u čudnoj mješavini kapitalizma i službenog socijalizma, Ho-Ši-Min, grad koji su 1860-ih počeli zidati francuski kolonisti nazvavši ga Biserom Orijenta, primjer je nastojanja da se povežu aktualne tržišne i tehnološke pogodnosti s povijesnom ostavštinom. Imena davno umrlih političkih figura tek su podsjetnik da se ne zaboravi tradicija te čiji se nasljednici sada nalaze na vlasti.

Za života Josipa Broza Tita te nakon njegove smrti 1980. godine u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji nekoliko je mjesta bilo imenovano njemu u čast. Od gradova nekada nazvanih po Titu možemo izdvojiti Podgoricu (Titograd), Korenicu (Titova Korenica), Kosovsku Mitrovicu (Titova Mitrovica) itd. Unatoč tome što su navedeni gradovi preimenovani, mnoge ulice i trgovi u urbanim središtima bivše Jugoslavije i dalje nose Titovo ime, što danas izaziva mnoge kontroverze i polemike o nekadašnjem režimu. Osim Broza i drugi su diktatori nastojali ostvariti kult ličnosti na ovim prostorima te su tako trgovi i ulice nazivani po njima. Poznato je da se Trg Ante Starčevića u Osijeku jedno vrijeme nazivao Trg Ante Pavelića, a današnja se Kapucinska ulica od 1946. do 1948. godine zvala Bulevar generalisimusa Staljina. Ista je ulica preimenovana u Bulevar Jugoslavenske narodne armije nakon što se Tito suprotstavio Staljinovim pretenzijama nad Jugoslavijom. (Sršan, 2001: 44,74) Srpski grad Novi Sad dobar je primjer kako s promjenom vlasti i po diktatu političara dolazi i do izmjena naziva ulica i trgova. Tako su ulice ovoga grada nosile ime kralja Aleksandra, Mussolinija, Hitlera, Staljina itd. ”Nazivi ulica pokazuju kojim je tijekom išla povijest Novoga Sada. Samo čitajući njihove nazive možete se upoznati sa poviješću grada”, kaže Vojislav Puškar, autor knjige Ulice Novoga Sada.

Josip Broz u Titogradu, današnja Podgorica

Josip Broz u Titogradu, današnja Podgorica

Iako je Goethe naivno vjerovao kako umjetnost pripada čitavom svijetu te da ona kao takva briše granice između nacija, surova stvarnost 20. stoljeća uvjerila nas je u suprotno; talijanski fašisti, njemački nacisti, ruski komunisti i mnogi drugi koristili su upravo umjetnost kako bi osnažili vlastiti nacionalni bastion na štetu svojih političkih protivnika i drugih naroda. Slikari, kipari, književnici i drugi umjetnici, pod cijenu karijere, a nerijetko i života, morali su zanemariti vlastita uvjerenja te stvarati pod direktivom politike koja im je kao motiv nudila ideologiju namijenjenu širokim masama koje je trebalo pokoriti kako bi se njima vladalo. Sveprisutna monumentalna arhitektura i radikalno urbano planiranje pritom su postali najbolji odraz želja vladajućih struktura za stvaranjem novog reda i načina razmišljanja.

Literatura:

  1. Arnheim, Rudolf, Umjetnost i vizualno opažanje – Psihologija stvaralačkog gledanja, drugo izdanje, Univerzitet umjetnosti u Beogradu 1987.
  2. Bastide, Roger, Umjetnost i društvo, Školska knjiga, Zagreb 1981.
  3. Goldstein, Ivo, Hrvatska povijest, Jutarnji list, Zagreb 2008.
  4. Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb 2006.
  5. Hauser, Arnold, Socijalna istorija umetnosti i književnosti, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad 2005.
  6. Hitler, Adolf, Moja borba, Kvrga izdavaštvo, 199-
  7. Labus, Mladen, Materijalistička teorija umjetnosti Waltera Benjamina, Zavod za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilištva u Zagrebu, Zagreb 1986.
  8. Müller, Werner, Gunther Vogel, Atlas arhitekture 2 – Povijest graditeljstva od romanike do sadašnjosti, Golden marketing, Zagreb 2000.
  9. Overy, Richard, Diktatori – Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija, Naklada Ljevak, Zagreb 2005.
  10. Sedlmayr, Hans, Umjetnost i istina – o teoriji i metodi povijesti umjetnosti, Scarabeus – naklada, Zagreb 2005.
  11. Skupina autora, Uvod u povijest umjetnosti, Fraktura, Zagreb, 2007.
  12. Sršan, Stjepan, Ulice i trgovi grada Osijeka, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2001.
  13. Sulzberger, C. L. i urednici American Heritagea, Drugi svjetski rat, prvi dio, Marjan Tisak, Split 2005.
  14. Taylor, Robert, Word in Stone – Role of Architecture in the National Socialist Ideology, Univ. California P. 1974.
  15. Tschumi, Bernard, Arhitektura i disjunkcija, AGM, Zagreb 2004.
  16. Van der Wusten,Herman, Dictators and their capital cities – Moscow and Berlin in the 1930s, Kluwer Academic Publishers 2002.

Internet:

Objavljeno u prvom broju Essehista, časopisu studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti s Filozofskog fakulteta u Osijeku.

Magnitogorsk – klasični primjer sovjetskog industrijskog grada

Magnitogorsk – klasični primjer sovjetskog industrijskog grada

Luka Pejic
About Luka Pejic (6 Articles)
<p>Luka Pejić (1987.) profesor je povijesti i engleskog jezika i književnosti. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Osijeku s temom “Komparativna povijest anarhizma u Hrvatskoj i Europi, 1840. – 1939.”. Trenutno pohađa poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.</p>