Novo:

Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora

Feljton o Dinarskoj četničkoj diviziji

U izvješću američkih obavještajnih službi, Office of Strategic Service (OSS-a) i Central Inteligence Department (C.I.D.-a) od 11. ožujka 1943., dana je ocjena o profašističkom karakteru četnika na području Jugoslavije. Iz dijela toga izvješća može se iščitati i karakter talijansko-četničkih odnosa na području Hrvatske. Tako se u njemu navodi kako su Srbi nakon ustaškog terora u lipnju i srpnju 1941. pobjegli u Dalmaciju, kada ih je «nekolicina srpskih izdajnika» odmah počela organizirati u četničke jedinice koje su pridodane Talijanima kao pomoćni odredi. Ti su odredi bili «pripremani, opremljeni i indoktrinirani» da se bore protiv partizanskih snaga, a ne protiv hrvatske vojske i ustaša, već da s njima treba surađivati jednako kao sa Talijanima. Za glavnog organizatora četnika u Hrvatskoj navode Iliju Trifunovića-Birčanina, za kojeg kažu da je prijatelj generala Draže Mihailovića. Nadalje se navodi:

«Za nekoliko mjeseci, Talijani su, uz pomoć svojih srpskih marioneta, podijelili njihovu četničku organizaciju na tri operativne armije. Prvu, koju je vodio Đujić, i koja izvodi operacije u hrvatskom priobalju; drugu koju vodi Drenović i koja operiše u sjevernoj Dalmaciji; i treću, koju vodi Trifunović (sada navodno mrtav) i koji operiše u južnim i centralnim dijelovima Dalmacije. Svi ovi dalmatinski četnici aktivno sudjeluju u novoj ofanzivi sila osovine protiv partizanskih snaga. Dok Đujić udara po partizanskim uporištima u Lici, Drenovićevi odredi  bore se s  partizanima u dolini Neretve».(1)

O tome kako su Talijani koristili četnike dr. Vjekoslav Vrančić nakon kapitulacije Italije 1943. piše u zagrebačkom dnevniku Hrvatskom  narodu. On smatra da je cilj Talijana 1941. bio da pomoću svoje Druge Armije uspostave nadzor nad sve tri zone u svrhu konsolidiranja njena položaja na obali i pripreme terena za buduće aneksije. Vrančić ističe kako je zato bila izabrana akcija u tri linije: Hrvati moraju biti likvidirani; svi tragovi hrvatske povijesti izbrisani; srpsko-pravoslavni i hrvatsko-katolički elementi izigrani u borbi jedan protiv drugoga u svrhu njihovog međusobnog uništenja. Srpski kvislinzi koji su pomagali Talijanima bili su pod vodstvom dr. Nike Novakovića, Dobroslava Jevđevića, vojvode Ilije Trifunovića-Birčanina, pukovnika Blaže Đukanovića i drugih. Tim je Srbima za uzvrat njihovoj kolaboraciji, prema Vrančiću, obećana teritorijalna koncesija u Crnoj Gori i Hercegovini.(2)

Talijani su u skladu sa svojom politikom prema četnicima radili i na osnivanju posebnih jedinica koje bi se borile protiv partizanskih snaga, pa je tako i nastala antikomunistička milicija, koja je imala karakter paravojne formacije. Četnici će samo na anketiranom dijelu Dalmacije nositi ime Dobrovoljačke antikomunističke milicije (Milizia Volontaria Anticomunista – M.V.A.C.), a u Dinarskoj diviziji zadržati će svoje četničko ime, iako su i njih Talijani smatrali jedinicama MVAC-a. Prva takva postrojba je bila osnovana 18. srpnja 1941. u Vrani kod Zadra, a u kolovozu još 4 postrojbe (Novigrad, Lišani, Kistanje, Benkovac). Broj ljudi u tim postrojbama iznosio je u srpnju 365, a 900 u studenom 1941.(3)

Četnički vojvoda Đujić i talijanski časnik

Četnički vojvoda Đujić i talijanski časnik

U lipnju 1942. je izašao iz ureda talijanskog guvernera Dalmacije Bastianinija dokument na kojem će se temeljiti ustroj nove postrojbe pod nazivom «Dobrovoljački korpus talijanske Dalmacije za borbu protiv komunista».  U dokumentu se precizira kako će izgledati ta formacija (kako naoružana, a kako nenaoružana), kojim će se kadrovima popuniti (zapovjednik pukovnik Eugenio Morra), kako će izgledati oznake (metalni amblem i mrtvačka glava s kamom među zubima za naoružane jedinice), kakvo će naoružanje imati (osobno i automatsko) i kakvu će naknadu dobivati za svoj angažman u postrojbi (služba je dobrovoljna i besplatna, za sve će biti osigurana hrana). Da bi što efikasnije popunili Korpus, Talijani su izdavali i letke kojima su pozivali pučanstvo na priključivanje borbi protiv komunista, ali je odziv bio gotovo nikakav.(4) Zato će se Talijani orijentirati posebice na četnike na području NDH tj. izvan njihove I. anektirane zone.

Velika župa Bribir i Sidraga često je izvješćivala Zagreb i poglavnika o tijeku suradnje četnika i Talijana. Tako se npr. u jednom od tih izvješća izvješćuje Zagreb kako su Talijani omogućili i dozvolili organiziranje četnika na području  talijanske Dalmacije (primjerice oko Benkovca, Kistanja i Skradina). Organiziranje se smatra uspjehom dr. Nikole (Nike) Novakovića Longa i Boška Desnice. U izvješću se spominje i putovanje Đujića iz Zadra u Split, gdje se sastao s Longom i zapovjednikom talijanskog XVIII. armijskog korpusa od kojeg je tražio oružje za četnike. Navodi se da je Đujić dobio od Talijana 500 pušaka i obećanje za još veću količinu oružja.(5) S obzirom da je talijanska vojska bila iscrpljena u borbi sa snagama NOP-a, vrhovno zapovjedništvo je odlučilo da postupno povlači svoje trupe s područja Druge i Treće zone, odnosno da ih vrati na anketirani teritorij. Povlačenje talijanskih trupa je utanačeno sporazumom vlade NDH i Višeg zapovjedništva oružanih snaga «Slovenija-Dalmacija» (Supersloda) 19. lipnja 1942. u Zagrebu («Zagrebački sporazum»), Sporazum je stupio na snagu 11. srpnja.

Tim sporazumom je dogovoreno i da talijanska vojska u obalnom pojasu može u sporazumu sa hrvatskim vlastima upotrebljavati i organizirati antikomunističke bande koje se pokoravaju hrvatskim vlastima. U izvješću velike župe Bribir i Sidraga se tvrdi da Talijani suprotno dogovorima iz zagrebačkog sporazuma, koriste četničke organizacije koje po vanjskim (kokarde, zastave, odore) i unutrašnjim obilježjima (pozdravi, sastav jedinica, zapovijedi, polaganje prisege kralju Petru…) izgledaju kao srpska vojska koja si postavlja za sadašnji cilj napad i borbu protiv Hrvatske, a sutra borbu protiv Osovine. Također se navodi da su četnicima sa Tromeđe u pomoć došli četnici iz Hercegovine i Crne Gore, njih oko 2.300, a koji za cilj imaju istjerivanje partizana i preuzimanje vlasti na području zapadne Bosne i Knina.(6)

Jedan od načina suradnje između Talijana i četnika, ili bolje rečeno savezništva, vidljiv je i iz dokumenta koji je izašao iz štaba četničkog puka Vožd Karađorđe 12. kolovoza 1942. U tom dokumentu zapovjednik puka Teodor Stanisavljević (Cicvara) dostavlja, prema zapovjedi zapovjednika divizije «Sassari», zapovjedniku 151. talijanskog puka izvještaj o pregledu brojnog stanja četnika i njihovog naoružanja kako bi Talijani mogli prema tom spisku dostaviti četnicima potrebnu količinu hrane pa Stanisavljević između ostalog kaže:«Izdavanje hleba molim da se osigura kao i do sada sa primanjem iz pekarnica koje peku hleb i za vojsku italijansku, pošto ova komanda ne raspolaže sa nikakvim pećima niti ima stručnog ljudstva da bi moglo taj posao da obavlja».(7)

Prema talijanskom izvješću, brojno stanje antikomunističke milicije u kolovozu 1942., na području XVIII. armijskog korpusa, je takvo da je na teritoriju djelovanja divizije «Bergamo» bila samo jedna četa u Otišiću (70 ljudi), dok su na području divizije «Sassari» postojale četničke postrojbe koje su navedene u tablici 3. Talijani su ove postrojbe svrstali među antikomunističku miliciju, iako su one djelovale većinom u sastavu Dinarske četničke divizije, ali su ih vjerojatno svojatali zbog pomoći koju su im davali u hrani i naoružanju. U izvješću se ne spominju talijanski zapovjednici koji bi trebali zapovijedati milicijom, već se kaže kako je zapovjednik svih postrojbi, osim one u Gračacu, pop Momčilo Đujić za kojeg kažu da uživa veliki ugled kod četnika, i da je ujedno nepomirljiv prema Hrvatima s kojima neće da razgovara ni pod koju cijenu. Što se tiče odnosa prema Talijanima, Đujić je izjavio kako nikada ne bi napao talijanske jedinice, pa u skladu s tim stalno traži oružje i streljivo.

Lokacija jedinice

Područje djelovanja

Jačina (ljudi)

Naoružanje

Zapovjednik

Mitr.

Puškomitr

Pušaka

Pištolja

Ruč.  bombi

Basansko Grahovo

Uilica-Dinara

2000

1

5

400

30

350

Branko Bogunović

Bosanski Petrovac

Uilica-Dinara

500

1

6

215

6

500

Mane Rokvić

Strmica

Dinara-Lika

2400

4

8

570

15

800

Momčilo Đujić

Gračac

Velebit-Bruvno

600

395

3

Dane Stanisavljević

Otrić

Zrmanja-Otrić

1500

1

3

230

7

500

Mirko Marić

Pađane

Plavno-Radučić

940

1

183

5

384

Vlado Novaković

Kosovo

Promina-Kozjak

4000

3

371

11

500

Milan Miljević

Topolje

Topolje-Polača

100

50

2

Nikola Berić

Krupa

Krupa-Ervenik

400

150

4

Branko Obrad

Ukupno:

12400

7

26

2564

83

3034

Tablica 3. Brojno stanje četničkih jedinica u kolovozu 1942. (prema talijanskom dokumentu)

U izvješću se navodi kako je duhovni vođa četnika bio vojvoda Ilija Trifunović – Birčanin, koji ima sjedište u Splitu (za kojega se kaže da je imao nedavno važan razgovor sa Dražom Mihailovićem). Autor izvješća se dotiče i pitanja borbenosti, pa kaže da borbeni duh nije na velikoj visini («ponekad se nisu pridržavali dogovora, zbog čega su planirane i konkretizirane akcije morale biti odložene»), a kada idu u akciju četnici «uporno zahtijevaju jaku artiljerijsku i minobacačku vatru». (8)

Suradnja između četnika i Talijana je razvijana kroz česte razgovore i dogovore, što se može iščitati i iz sažetka razgovora(9) koji je vođen u rujnu 1942.  između generala M. Roatte, zapovjednika talijanske Druge armije, i četničkih vođa Ilije Trifunovića-Birčanina i Dobroslava Jevđevića. Zaključci razgovora su bili slijedeći:

  • četničke formacije će surađivati s talijanskim oružanim snagama jedino s ciljem da se suzbije komunizam; četničkim manifestacijama treba oduzeti svaki politički karakter;
  • potrebno je Roatti predočiti točne podatke o organiziranim i neorganiziranim četničkim snagama koje se nalaze pod zapovjedništvom Trifunovića (moralni vođa i na području VI. i XVIII. armijskog korpusa, ali neposredno zapovijeda četnicima na teritoriju XVIII. korpusa) i Jevđevića (zapovijeda četnicima na području djelovanja VI. korpusa, nekim snagama na Sandžaku, i istočnoj Bosni) kao i o onim snagama koje se ne nalaze pod  njihovom kontrolom, a može se s njima surađivati (aluzija na Baćevića);
  • na pitanje da li su prethodno navedene četničke formacije pod zapovjedništvom i nadležnošću Draže Mihailovića, Trifunović i Jevđević su odgovorili da je on efektivni vođa samo stare Srbije i Makedonije i tamo djeluje u sporazumu sa generalom Nedićem, dok je za ostala područja on samo moralni vođa s kojim surađuju ukoliko njegova naređenja vode računa o stvarnim interesima Srba;
  • što se tiče upotrebe četničkih jedinica za obranu drugih mjesta naseljenih pretežno Srbima, Trifunović i Jevđević su istaknuli kako je potrebno vršiti psihološku pripremu masa kako bi se jedinice borile van svojih sela;
  • zapovijedanje nad svim jedinicama bi vršio Trihunović, ako se upotrebljavaju van svojih područja onda bi njima trebali zapovijedati četnički oficiri, a za lokalnu upotrebu zapovijedi će izdavati odgovarajuća zapovjedništva armijskih korpusa.

Zahvaljujući dogovorenoj suradnji, Talijani su četnicima dali 2.000 pušaka za Dinaru, 1.000 za Liku, dok će u listopadu 1942. biti isporučeno još 6.000 pušaka za Dinaru i 3.000 za Liku.(10)

Kako bi imali što bolji uvid u akcije Dinarske četničke divizije, Talijani su iz štaba divizije «Sassari» delegirali 11 nižih i dva viša časnika, koji su u četničkim redovima imali ulogu savjetnika i časnika za vezu, kao i u ostalim savezničkim jedinicama. Talijani su na nagovor Birčanina pustili iz zarobljeničkih logora jugoslavenske oficire, koji će dolaziti u Diviziju sve do kraja 1942., a među njima i potpukovnika Iliju Mihića (Birčanin mu je predao zapovijedanje ličkim četnicima),  generalštabnog majora Miloša Radojlovića i generalštabnog majora Slavka Bjelajca.(11)

General Roatta je imao dobar uvid u situaciju na Tromeđi jer je dobivao izvješća i od samih četnika. Tako je u studenom 1942. dobio izvješće od Komande četničkih formacija Bosne, Hercegovine, Like i Dalmacije. Govori se o teškom stanju u kojem se našla Dinarska divizija (čija snaga iznosi oko 6.000 naoružanih ljudi), koja je primorana da se suprotstavlja napadima 16.000 partizana koji dolaze iz Lapca, Bos. Petrovca, Drvara i Glamoča. Naoružanje jedinica je oskudno, vojnici su naoružani samo puškama, dok partizani raspolažu i brdskim topovima. Iz toga razloga, smatra se u izvješću, potrebno je da se prebaci 3.000 četnika iz Crne Gore u dinarsku zonu, te da se krene u raščišćavanje planine Dinare i teritorija na sjeveru od linije Bruvno-Srb-Drvar, i da se izvede pregrupiranje četničkih bataljuna tako da jedan bataljun ostane držati garnizone u Gračacu, Krupi, Mračaju, Otriću, Pribudiću, Pađanima, Plavnom, Golubiću, Topolju, Strmici, Bos. Grahovu, Jelinom Polju, Kosovu, Polači, Riđanima, Žitniću i Vrlici. Dalje se ističe kako je potrebno četničkim postrojbama dodijeliti i naoružanje i to 60 merzera, 50 teških mitraljeza, 100 puškomitraljeza, 6.000 pušaka i po 100 metaka za svaku, 22.000 bombi, 6.000 pari cipela, 6.000 komada kompletne opreme za odjeću, 6.000 šatorskih krila, 6.000 deka.

Roatta je 15. listopada 1942. stigao u Zagreb na razgovor s Pavelićem, Lorkovićem, Vrančićem, Francetićem i dr. Glavna tema razgovora je bio odnos prema četnicima, pogotovo na području Hercegovine, gdje od četnika stradava hrvatsko pučanstvo. Pavelić nije tražio potpuno razoružanje četnika, jer je smatrao da bi onda mnogi prešli u partizane, već je htio da četnici budu istočno od linije Ulog-Nevesinje-Stolac-Ravno. Pavelić je pristao na postupno razoružavanje četnika i zatražio je od Talijana da uskrate novac i namirnice četnicima koji čine incidente, da udalje vođe koje su podrijetlom iz Srbije i Crne Gore i da obustave nove isporuke oružja i streljiva. To se prvenstveno odnosilo na Birčanina, Jevđevića, dr. Ismeta Pupovca, Milana Šantića, ali i na Đujića i druge zapovjednike Dinarske četničke divizije. Roatta je načelno pristao obustaviti daljnje naoružavanje četnika i obećao da će energično utjecati na četničke vođe da svoje bande drže u strogoj disciplini i da priznaju hrvatski suverenitet.(12)

Unatoč obećanjima iz listopada 1942., Roatta je taktizirao oko razoružanja četnika, pa je tako poslao crnogorske (u biti većinom istočno-hercegovačke) četnike s vojvodom Petrom Baćovićem na čelu u okolicu Knina. Zbog toga je i bio pozvan u Zagreb 10. siječnja 1943. na razgovor sa Pavelićem i Lorkovićem. Roatta je rekao da su mu bili potrebni Crnogorci jer je morao povući vlastite snage, dok je oko Knina samo nekoliko stotina crnogorskih četnika. Na primjedbu Lorkovića da su došli novi, Roatta je izjavio da su oni u talijanskim zarobljeničkim logorima pitali tko je iz Hrvatske, pa ako su ih Srbijanci i Crnogorci prevarili, to nije njegova krivnja. Pavelić je prekinuo Roattu i rekao:
«Ovi četnici su pod Mihailovićem i oni stvaraju srpsku državu i srpsku vojsku u Hrvatskoj, te su jednaka opasnost za Italiju kao i za Hrvatsku. Ima samo jedno rješenje, da se i na njih gleda kao na neprijatelja. Kakvi jesu, i tako se postupa»

Roatta izlaže poteškoće takvog postupka jer kaže da četnika ima oko 19.000. Od toga oko 3.000 između Plaškog i Otočca, oko 5.000 u trokutu Knin-Grahovo-Gračac, kojima je sada došlo još 3.000 iz Hercegovine, dok ih je u Hercegovini ostalo još 8.000. Oružja, kaže Roatta, nije dao četnicima puno, «samo» 7.000 pušaka.

Lorković je rekao Roatti, da mu je u kolovozu 1942. u Dubrovniku kazao da četnika ima 10.000 i da ih više neće biti, a sad ih ima 19.000. Na to se Roatta zbunio i rekao da je to bilo samo za Hercegovinu, a ne za cijelu zonu.(13)
Lorković je smatrao da je daljnja suradnja s Roattom nemoguća i zato je odlučio pred strane diplomatske predstavnike i novinare iznijeti teška otkrića o četničkim zločinima nad Hrvatima. U Zagrebu je 16. siječnja 1943. promovirao publikaciju pod nazivom «Odmetnička zvjerstva i pustošenje u NDH», poznatu kao «Siva knjiga». Talijansko je ministarstvo vanjskih poslova obezvrijedilo hrvatsku dokumentaciju tako što su zabranili novinarima da u talijanskom tisku prikažu «Sivu knjigu». Talijani su nakon toga prijetili da će pokazati dokaze o hrvatskim zločinima nad Srbima koje je skupila Druga armija.(14)

Zbog pritiska hrvatskih vlasti, nemogućnosti da suzbiju partizanski pokret i reakcija Nijemaca na talijansko organiziranje četnika, Roatta je opozvan sa mjesta zapovjednika Druge armije krajem siječnja 1943. i povučen u Italiju, a na njegovo mjesto je imenovan general Mario Robotti. U svibnju 1943. Zapovjedništvo Druge armije počinje otvoreno govoriti o svojim pogreškama u politici prema četnicima, pa Talijani sada priznaju da su četnici oružjem koje su im dali terorizirali, ubijali i pljačkali hrvatsko i muslimansko stanovništvo, a zbog čega je hrvatska vlada, uz njemačku podršku, kritizirala Superslodu.(15) O suradnji četnika i Talijana u Hrvatskoj bila je obaviještena i jugoslavenska izbjeglička  vlada u Londonu. Preko svoga predsjednika dr. Slobodana Jovanovića, vlada je imala podatke o ponašanju četnika i o njihovoj suradnji sa Talijanima. To se vidi iz izvješća M. Milovanovića od 15. siječnja 1943. predsjedniku vlade Jovanoviću u kojem se iznosi kako u užoj Hrvatskoj nema četnika već je njihovo sjedište u Lici, Hercegovini i Dalmaciji i ima ih oko 15.000. U izvješću se dalje kaže:

«Oni su zvanično priznati od Italije koja im daje oružje i novac (mislim 100 lira dnevno svakom). U Kninu se nalazi njihov logor od oko tri do pet hiljada ljudi, a na čelu im je pop Đujić. U Nevesinju također postoji logor, i tamo je komandant Jevđević. Birčanin se nalazi u Splitu, a Niko Novaković-Longo u Zadru. Italijani upotrebljavaju četnike za borbu protiv partizana…. Četnici se pravdaju govoreći da žele da brane srpstvo i da žele da imaju gotovu organizaciju, da bi, u slućaju komunističkog prevrata posle rata, odmah mogli da se bore  protiv komunista. Hrvati, jugoslavenski opredjeljeni osuđuju četnike, a čak i neki Srbi. Međutim, većina Srba smatra da će četnici izigrati Italijane jer im je glavno da imaju oružje».(16)

Vojvoda Đujić je pisao 4. rujna 1943. pismo talijanskom generalu u Kninu o svojoj vjernosti i talijanskom okupatoru pa tako navodi: «Od 1. srpnja 1941. rame uz rame sa talijanskom vojskom borim se protiv zajedničkog neprijatelja (komunista) u oblasti Dinare. Za sve ovo vreme objektivna i pravedna ocena mojeg ličnog držanja, mojeg vojničkog i političkog rada ne može mi prebaciti da sam i najmanjim svojim gestom pokazao akt neprijateljstva ili sumnje prema talijanskoj vojsci i talijanskom narodu»..(17) 

Bilješke:

  1. B. Latas, Saradnja četnika Draže Mihailovića sa okupatorima i ustašama (1941.-1945), n. dj., str. 216
  2. Grlica Đuro, Talijansko četnička kolaboracija u Dalmaciji (Bosni i Hercegovini) 1941.-1943. izvještaj, Zadarska smotra 6, 1993, str. 84; Vrančiću je Hrvatski narod objavio seriju od 19 članaka i to od 10. do 31. listopada 1943.
  3. N.  Kisić Kolanović, NDH i Italija , n. dj.,  str. 265.
  4. NOB u Dalmaciji, knjiga 2,  n. dj., str. 763-766. Izvješće Guvernatorata Dalmacije od 23. 6. 1942. Višoj komandi oružanih snaga ”Slovenija-Dalmacija” o projektu osnivanja korpusa antikomunističke milicije.)
  5. Isto, str. 1089-1090. Izvješće Velike župe Bribir i Sidraga u Kninu od 18.srpnja 1942. poglavniku NDH o suradnji sa četnicima.
  6. Isto, str. 733-734; Izvješće Velike župe Bribir i Sidraga u Kninu od 15. prosinca 1942. poglavnikovom Glavnom stanu o političkim prilikama u župi.
  7. HDA, FondDinarska četnička oblast, kut. 1, br. 122-6.
  8. NOB u Dalmaciji,knjiga 3,  n. dj., str. 402-403; Izvješće Zapovjedništva XVIII. armijskog korpusa od 11. kolovoza 1942. o rasporedu, brojnom stanju i naoružanju četničkih postrojbi na području Knina, Gračaca i Bos. Grahova
  9. Isto, str. 553-554; Rezime razgovora vođenog između zapovjednika Druge armije i četničkih vojvoda Trifunovića i Jevđevića 21. 9. 1942. o međusobnoj suradnji. O sadržaju razgovora M. Roatta je obavijestio talijansko Vrhovno zapovjedništvo u izvješćima od 23. 9. i 26. 9. 1942. (Vidi: NOB u Dalmaciji, knjiga 3,  n. dj., str. 555-562.)
  10. NOB u Dalmaciji, knjiga 4,  n. dj., str. 697; Pismo Radovana Ivaniševića, načelnika Štaba vojvode Birčanina od 29. rujna 1942. Zahariju Ostojiću o putu vojvode u Sušak i dodijeljenom im oružju od Talijana. U njemu se navodi da bi se suradnja nastavila potrebno je da se: ”obustavi akcija protiv Hrvata i Muslimana, jer oni protestvuju preko Nemačke, koja opet vrši presiju na Rim. Visoki interesi opšte stvari nalažu da ne kidamo sada, kad toliko očekujemo od njih. Muslimani i ustaše odn. Hrvati platiće ceh pre ili posle, za njih ima vremena, jer nema gde, ostaju nam jednako pod ruku.”
  11. J. Popović, M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje,  n. dj., str. 142.
  12. N. Kisić-Kolanović, NDHiItalija,  n. dj., str. 294-295.
  13. N. Kisić-Kolanović, Mladen Lorković …, n. dj., str.  266.
  14. N. Kisić-Kolanović, NDH i Italija,  n. dj., str. 305.
  15. Isto, str. 307-308.
  16. Ljubo Boban, Hrvatskaudiplomatskimizvještajima …, n. dj, str. 254-255.
  17. NOB u Dalmaciji,  knjiga 8,  n. dj., str. 1090.
Domagoj Zovak
About Domagoj Zovak (11 Articles)
Jednopredmetni studij povijesti završio je na Hrvatskim studijima obranom diplomskog rada pod naslovom "Dinarska četnička divizija (u svjetlu povijesnih izvora)". Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu Društva studenata povijesti Ivan Lučić-Lucius (DSP). Sudjelovao je u organizaciji dvije terenske nastave (Srednjovjekovni grad na istočnoj obali Jadrana, 02.-09. studenoga 2005., te Dvorci i utvrde Slavonije, 19-22. svibnja 2006.). Također je sudjelovao u organizaciji znanstvenog kolokvija Tajna društva u Hrvatskoj kroz povijest (14. prosinca 2005.) kao i u radu zbornika radova Društva studenata povijesti «Lucius». Od rujna 2007. polaznik je poslijediplomskog doktorskog studija «Hrvatska moderna i suvremena povijest u europskom i svjetskom kontekstu u 19. i 20. st.» na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2007. godine zaposlen je u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu kao arhivist na Odjelu za zaštitu, obradu i korištenje arhivskog gradiva.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.