Novo:

Odlazak sintetskog povjesničara tjeskobne vokacije

In memoriam Dušan Bilandžić (1924-2015)

U Zagrebu je u 91. godini života umro akademik Dušan Bilandžić. Bio je bez sumnje značajna i zanimljiva figura druge polovice 20. st. na ovim prostorima. Teško je, stoga, o njemu nešto reći  i napisati isključivo kao o povjesničaru, jer bio je pored toga i partizanski borac, vojnik,  pravnik, ekonomist (podvrsta teoretičar samoupravljanja), političar, publicist, pa čak i svojevrsni diplomat. Ipak, dok ideali svačije mladosti kad-tad iščeznu, političke ideje i sustavi se istroše i propadnu, ekonomske teorije i koncepti pokažu se nedjelotvornima, a tekući poslovi bivaju zaboravljeni, historiografski opus pokojnika ono je po čemu će sigurno biti najtrajnije upamćen. S razlogom.

Kao povjesničar bio je podjednako priznat i osporavan. Velikim dijelom osporavao je i samoga sebe, revidirao vlastite teze, svjedočeći tako zorno ne samo o trusnosti političko-ideoloških paradigmi već i o problematici povjesničarskog zanata uopće, ograničenosti povijesne spoznaje, ali i o potrebi za vječitim traganjima.

Bilandžićevo djelo obimno je i raznorodno.[1] Nije ovo prilika ni da se usputno navode brojne njegove studije, od kojih su većina ranijih bile ekonomske i društveno-političke naravi , teoretiziranja  o društvenom razvoju, sustavu jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja itd. Ipak, u povijesti suvremene hrvatske (i jugoslavenske) historiografije Bilandžić će prije svega ostati upamćen kao autor dviju sinteza, koliko značajnih toliko i međusobno suprotstavljenih. Krajem 70-ih i 80-ih godina nastaje ona prva, „Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ (u tri izdanja,  1978., 1979., 1985.)

HE2_0170Premda pisana  u „duhu vremena“ i njemu imanentnim meta-jezikom, ona do danas ostaje jedina spomena vrijedna hrvatska sinteza iz razdoblja socijalističke Jugoslavije, pisana kada su, krležijanski rečeno, „kola već krenula nizbrdo“,  no ipak moguća  s obzirom na djelomični (premda nedovoljni) vremenski odmak, dopunjena i u post-titovskoj eri, sa  subliminalnom porukom da razvoj  Jugoslavije kao državne tvorevine i njenog društvenog sustava ostaje otvoren.

Ipak, povijest se, kao što znamo, poigrava sa svojim protagonistima. Stoga je Bilandžića kaznila (ili nagradila) autonegacijom. O tome da je on sam najviše relativizirao vlastito djelo najbolje svjedoči činjenica da se u relativno kratkom roku nakon prve „jugoslavenske“ sinteze prihvatio pisanja potpuno nove „Hrvatske moderne povijesti“ (1999.) Dvije sinteze, dva sasvim drukčija pogleda na suvremenu  povijesnu stvarnost. Iako su u kratkom međuvremenu povijesni događaji i epohalni obrati zapravo sami naložili takvu reviziju, ne možemo da se ne zamislimo nad tolikom krhkošću povijesne metodologije. Time je na buduće generacije stavljeno dodatno breme, jer danas više nije dovoljno uzeti zadnju sintezu i bezuvjetno je prihvatiti kao bolju od prethodne. Zainteresirani su „osuđeni“ da iščitavaju obje. A zatim i sve ostale. Da ih ukrštavaju, da tjeskobno traže izlaz iz povijesnog labirinta u koji su dovedeni. Dušan Bilandžić bio je jedan od graditelja tog labirinta, ali se, pošteno , i sam u njemu gubio. Njegov život i kao povjesničara i kao svjedoka povijesnih zbivanja može biti i primjer zdravorazumskog, pragmatičnog prihvaćanja i razumijevanja povijesnih neminovnosti, ali i opomena da epohe i ideologije svih boja i predznaka moraju historiografiji garantirati njen minimum autonomije, ne natječući se da joj pod svaku cijenu prikače svoj  „marksistički“, „nacionalni“, „liberalni“ ili bilo kakav drugi predmetak.

[1] Potpun pregled objavljenih radova, uključujući i članke u časopisima i novinama premašivao bi broj od 1200 naslova, nastalih u više od pet desetljeća.

Marino Badurina
About Marino Badurina (4 Articles)
Diplomirao povijest/hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci.