Novo:

Od “novog vala” do nove države (8)

Kratka povijest kinematografije (33)

"Tebe smatraju zaštitnikom umjetnosti. Zbog toga moraš čvrsto imati na umu da je nama, od svih oblika umjetnosti, najvažniji film."(Škrabalo, 1997., str. 7) Ovo je dio razgovora, održanog u veljači 1922. godine, između sovjetskog vođe Lenjina i njegovog komesara za prosvjećivanje, Anatolija Vasiljeviča Lunačarskog. Tada nije prošlo ni 30 godina od prve kino predstave braće Lumiere u Parizu (28.12.1895.), a film je dobio prvorazredno značenje, ne samo u propagandi, kako se tu vidi, nego i u hijerarhiji umjetnosti. "Sedma umjetnost" kako zovu film, dijete je onog optimističkog progresivnog duha koji je obilježio 19. stoljeće te modernu znanost i tehnologiju. On sam spoj je više umjetnosti, spoj slike, zvuka i to stavljeno u pokret, stvarajući realističnost kakvu do tada ljudi nisu doživjeli. Snagu učinka filma na oblikovanje ljudi shvatili su i političari, ideolozi i novinari, od kojih je Lenjin bio samo jedan, a vrhunac ideološke uporabe filma bio je za vrijeme nacističke Njemačke te Drugog svjetskog rata. Ta snaga filma nije se izgubila ni nakon Drugog svjetskog rata, dobivajući u medijima poput televizije i Interneta još veći utjecaj na misli i djelovanje ljudi.

Njemački protunapad u veljači 1943 Njemački protunapad u veljači 1943

U Hrvatskoj, prva kino predstava, održala se 08.10.1896. u Zagrebu. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, proizvodnja filmova odvijala se u sklopu državne produkcijske kuće Hrvatski slikopis, a tada nastaje i najstariji sačuvani zvučni hrvatski dugometražni igrani film, “Lisinski”, redatelja Oktavijana Miletića. Tada začeta kontinuirana i sustavna proizvodnja filmova, bila je obilježena državnim subvencijama filmu, što je bila karakteristika i kinematografije nakon rata. Tako je nastala antiteza između publike i države(34) u kojoj je film egzistirao do devedesetih. U skladu s postepenom liberalizacijom šireg društva koja je provođena u šezdesetima dogodila se i liberalizacija i decentralizacija u jugoslavenskom filmu. Zajedno s time te pod utjecajem gibanja u svjetskom filmu, pogotovo nastanku novog vala (“la nouvelle vague”) u Francuskoj, oblikovala se autorska kinematografija. “Bio je to prvi oblik ustrojstva socijalističke kinematografije u Hrvatskoj i Jugoslaviji koji nije smišljen u kabinetima državnih organa niti je propisan dekretom.”(Škrabalo, 1997., str. 315) Ističe se tendencija socijalno-kritički obojenog crnog filma sa filmovima Ante Babaje “Breza” (1967) i “Miris, zlato i tamjan” (1971), Fadila Hadžića “Protest” (1967) i “Lov na jelene” (1972) te Krste Papića “Lisice” (1969). Sistemske promjene krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, naime, teška financijska kriza jugoslavenske filmske industrije, smjenjivanje nacionalno i liberalno orijentiranih republičkih vodstava, promjena državne i društveno-ekonomske strukture Ustavom iz 1974. i Zakonom o udruženom radu iz 1976., dovelo je do perioda između 1973.–1977. koji je predstavljao jednu od najnižih točaka proizvodnje i kreativnosti jugoslavenskog filma(35).

Krajem sedamdesetih i u osamdesetima dolazi do revitalizacije jugoslavenskog filma, koji se tada stao nazivati i novi jugoslavenski film(36). U tom periodu mogu se vidjeti dvije tendencije u kinematografiji. Prva je sve veća koncentracija i angažiranje filmskih aktivnosti uz republičku liniju te slabljenje međurepubličke suradnje. Drugo, “novi jugoslavenski film kasnih sedamdesetih i osamdesetih predstavljao je tendencije “liberalizacije” kako u formi, tako i u sadržaju”(Goulding, 2004., str. 156), odnosno stvorio se snažan kriticizam prema jugoslavenskoj suvremenosti i prošlosti. “Revitalizaciju jugoslavenskog filma kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih u prvoj je fazi predvodila grupa mladih filmskih redatelja koja je uključivala Srđana Karanovića (rođen 1945. godine) Gorana Paskaljevića (1947.), Gorana Markovića (1946.), Rajka Grlića (1947.) i Lordana Zafranovića (1944.).”(Goulding, 2004., str. 152) Svi oni školovali su se na FAMU (Filmova Akademie Muzickyeh Umenii, odnosno Filmska akademija umjetnosti muza) u Pragu, čineći zajedno s mlađim Emirom Kusturicom (1954.), koji im se pridružio nekoliko godina kasnije te snimateljima Vilkom Filačem i Živkom Zalarom prašku školu. “Imali su jedan zajednički interes: snimanje zanatski dobro napravljenih filmova, koji će djelotvorno komunicirati s publikom, ali i davati oštre i smislene komentare složenosti i proturječja suvremenoga života.”(Goulding, 2004., str. 152) Uz autore koji su se školovali u Pragu, veliki doprinos jugoslavenskom filmu dali su i autori poput Slobodana Šijana, odnosno Zorana Tadića. Zahvaljujući novim snagama i ponovnom buđenju filma razvilo se nekoliko umjetničkih usmjerenja koja su se kretala od ideologiziranih filmova u maniri starih socrealističkih propagandnih filmova (reprezentativan za to redatelj Marijan Mikuljan) preko elitističkog populizma praške škole, autorskog filma, spoja književnosti i filma (npr. “Život sa stricem”), žanrovskog filma (glavni predstavnik Zoran Tadić) koji je dominirao u Hrvatskoj osamdesetih do socijalno-kritičkog feljtonskog filma.

U osamdesetima dolazi do produkcijskog spajanja televizije i filma, među kojima se ističe Antun Vrdoljak i njegovi “Glembajevi”, koji su snimljeni i za kino distribuciju (u Zagrebu 100000 gledatelja) i kao serija u 5 nastavaka. Nastavlja se kvalitetna i bogata TV-produkcija iz sedamdesetih, čemu pogoduje jačanje republičkih radio-televizija. Snimaju se serije socijalne tematike i predznaka poput “Sivi dom” sa opisom života u popravilištu ili više individualne povijesti poput serije “Grlom u jagode”(37) sa opisom života i odrastanja Branislava Živkovića u 60-im. Zanimljivija serija s elementima sociografije su, možda na čuđenje nekih, “Smogovci”. Zapravo i nije tako čudno ako se uzme u obzir da se radnja odvija oko dogodovština obitelji Vragec u fiktivnom predgrađu Zagreba Naselku (nalazi se na Pešćenici). Pogotovo u prvoj sezoni daje se lijepi i humorističan prikaz života u jednom predgrađu sa svim problemima (npr. epizoda “Kuća za rušenje”) koje je takav život tada sadržavao. “Nekadašnji glavni adut hrvatske kinematografije – crtani film – u 1980-im godinama životario je uglavnom na ostacima stare slave, na koju je svake druge godine podsjećao Svjetski festival crtanog filma u Zagrebu (utemeljen 1970.), koji je naknadno dobio i ime Animafest, a stekao je ugled prvorazrednog okupljališta majstora animacije sa svih strana svijeta.”(Škrabalo, 2008., str. 159) Kriza se javila već krajem 70-ih, a odrazila se u kreativnom zastoju proslavljenih autora, a time i u smanjenom obujmu proizvodnje te u smanjenom broju festivalskih nagrada iz svijeta. Oko 1984. godine ustrojena je Croatia film, koja je zajedno s producentskom kućom Fantasy Forest Inc. iz New Yorka (vlasništvo Vlade Dode Hreljanovića) stvorila prvi hrvatski (jugoslavenski) cjelovečernji crtani film “Čudesna šuma”(1986.). Četiri godine kasnije nastao je “Čarobnjakov šešir”, nastavak “Čudesne šume”, ovaj put isključivo projekt Croatia filma. Navedeni crtani filmovi, proizvodi Milana Blažekovića, bili su izvrsno primljeni kod publike i predstavljali su svijetlu točku u osamdesetima.

Cover filma 'Čudesna šuma'

Cover filma ‘Čudesna šuma’

Financiranje filmova

Financiranje filmova u osamdesetima slijedi sustav nastao ustavnim rješenjima iz 1974. koji je oblikovao tzv. sizovsku kinematografiju. U prosincu 1976. u Hrvatskoj je, temeljem Zakona o kinematografiji iz iste godine, osnovana Samoupravna interesa zajednica za kinematografiju (SIZ KIN). Članci 27. i 28. određivali su načine financiranja sizova – gledatelji kao naknadu plaćaju 35% od ulaznice, Radio-televizija Zagreb naknadu od 1,5% od pretplate za televizijske prijemnike, a distributeri uvezenih filmova naknadu od 10% od ukupne godišnje zakupnine za uvezene filmove. Glavni organ SIZ KIN-a koji je odlučivao o financiranju i raspodjeli sredstava bila je Skupština koja se dijelila na “Vijeće davaoca usluga, oni kojima je potreban novac da bi svojim kreativnim i s njim povezanim radom mogli stvoriti umjetnička djela koja će staviti na raspolaganje javnosti te Vijeće korisnika usluga, oni koji svojim radom stvaraju novac.”(Škrabalo, 2008., str. 124) Time se namjeravalo, ali samo djelomično postiglo, spriječiti miješanje države. “Sizovski je sistem bio znatno labaviji nego raniji oblici financijske i ideološke kontrole”(Škrabalo, 2008., str. 126), što se vidi u slučaju filma “Život sa stricem” (o tome više kasnije) kad su delegati u Republičkoj skupštini SIZ-a velikom većinom glasovali za dodjelu sredstava filmu, unatoč pritiscima SUBNOR-a i Partije. Od 1977. do ožujka 1980. Ustavni sud je, na inicijativu Radio-televizije Zagreb, ispitivao ustavnost gore navedenih članaka, a odluka je bila negativna. Sabor je na temelju te odluke donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kinematografiji kojim su čl. 27. i 28. ukinuti, s tim da je do kraja 1980. trebalo trajati prijelazno razdoblje. Rješenje problema financiranja našlo se u reorganizaciji kojom je SIZ KIN ukinut i uključen kao sekcija u Republičku samoupravnu interesnu zajednicu kulture (RSIZ kulture). Od ukupnog budžeta RSIZ kulture odvajan je dio za kinematografiju. “Ta su sredstva stizala iz republičkog budžeta u visini nekog unaprijed utvrđenog postotka doprinosa iz osobnih dohodaka svih zaposlenih.”(Škrabalo, 1997., str. 394) Uz sizovski sustav, filmovi snimljeni izvan sustava državnih dotacija (“independenti”(38)) također su bili zastupljeni u osamdesetima, od kojih su filmovi Zorana Tadića najbolji primjerci.

Cenzura

U svim nedemokratskim sustavima, cenzura je sredstvo održavanja tog sustava, a način na koji taj poredak prestaje funkcionirati, reflektira se i na samu cenzuru. “Filmska cenzura u SFR Jugoslaviji nikada nije formalno ukinuta, nego je i ona, baš kao i država, postupno odumirala.”(Škrabalo, 2008., str. 162) Od savezne razine u Beogradu, preko komisija za pregled filmova u pojedinim republikama, odgovornost za ideološku ispravnost preuzeli su filmski savjeti u proizvodnim ili distribucijskim kućama. Time je praktički, nakon 1976., ukinuta cenzura. Još uvijek je postojala neformalna cenzura, odnosno pritisci nekih partijskih tijela ili nekih udruga i organizacija koje su pazile na ideološku čistoću filma i kulture u tadašnjoj Jugoslaviji (primjer snimanje filma “Život sa stricem”). Unatoč tome, i takva neformalna cenzura gubila je snagu, čemu svjedoči zanemarivanje Bijele knjige(39) i svih sličnih programa i djela, omogućavajući stvaranje filmova bez straha od progona i kazni.

Plakat 35. Pulskog festivala (1988.)

Plakat 35. Pulskog festivala (1988.)

Festival u Puli

Filmski festival u Puli, odnosno službenim nazivom Festival jugoslavenskog igranog filma, bila je glavna filmska manifestacija u Jugoslaviji. Od pedesetih, točnije 1954., do osamdesetih godina razvio se u respektabilnu priredbu kojoj su nazočili i strani kritičari i filmofili. Budući da je imao dominantnu ulogu u festivalskom životu, njegove nagrade(40), tj. nagrađeni filmovi pokazuju stupanj prihvaćenosti novih tendencija i filmova od strane stručne filmske kritike i širih društveno-političkih struktura. Prema prije navedenoj kronološkoj podjeli Gouldinga, kraj sedamdesetih unosi nova kretanja i kreativni pomak u odnosu na relativno neproduktivno i učmalo razdoblje jugoslavenske filmske industrije između 1973.-1977. Tome je dokaz i suverena pobjeda glavnih pripadnika praške škole na 20. festivalu, 1978. godine. Zafranovićev film “Okupacija u 26 slika” odnijela je Veliku zlatnu arenu, a on sam je za režiju dobio Srebrnu arenu. Veliku srebrnu arenu dobio je film “Bravo maestro” od Rajka Grlića, a Zlatnu arenu za režiju Srđan Karanović za film “Miris poljskog cveća”. Njima se pridružuje Živko Zalar koji je dobio Zlatnu arenu za snimateljski rad u filmovima “Bravo maestro” i “Miris poljskog cveća”. Već prije su se pripadnici ove škole javljali na popisu nagrađenih, među kojima se ističe Goran Paskaljević sa Zlatnom arenom za režiju filma “Čuvar plaže u zimskom periodu” (1976.)(41), no bili su to tek nagovještaji njihove skore dominacije(42). Najmlađi, ali najpopularniji pripadnik praške škole, Emir Kusturica(43), pojavio se sa filmom “Sjećaš li se Dolly Bell” (1981.) prvi put u Puli. Nije osvojio glavne nagrade, samo je Zlatna arena za scenarij otišla njegovom scenaristi, Abdulahu Sidranu, no bio je to lagani početak njegove impresivne kolekcije koju je skupio filmom “Otac na službenom putu” (1985.) – Velika zlatna arena, Zlatna arena za režiju, Sidran opet za scenarij te nagradu gledatelja Zlatna vrata Pule. Od novih “domaćih” autora trebaju se spomenuti Slobodan Šijan, čiji je film “Ko to tamo pjeva” (1980.)(44) osvojio Veliku brončanu arenu, Dušan Kovačević(45) i Božidar Nikolić koji su osvojili Zlatnu arenu za režiju, a njihov film “Balkanski špijun” (1984.) Veliku zlatnu arenu. Na kraju treba se osvrnuti na kontroverzne filmove koje ću obraditi, “Život sa stricem” i “Sokol ga nije volio”. Nakon nedaća koje je prošao pri samom stvaranju, “Život sa stricem” svoj je trijumf i satisfakciju doživio osvajanjem Velike zlatne arene (1988.) i nagradom gledatelja. “Sokol ga nije volio”, nije prošao tako dobro, već iz same činjenice jer su oba filma bila iste godine na natječaju, ali tome nije pridonio ni napad službene i dijela filmske kritike. Unatoč tome, izostanak hajke na taj film i pobjeda filma “Život sa stricem”, dokaz su slabosti dogmatskih struktura krajem osamdesetih.

Bilješke

(33) – “kinematografija predstavlja termin za opći i zaokruženi pojam složenoga proizvodnog procesa stvaranja filmova, poslovne prakse njihova prikazivanja radi tržišne eksploatacije i niza pratećih djelatnosti”(Škrabalo, 1997., str. 16)
(34) – više o tome u Škrabalo, 1997., str. 10-12
(35) – o broju dovršenih filmova u tom razdoblju više u Goulding, 2004.,str. 149
(36) – periodizacija i terminologija se baziraju na knjigama Škrabale i Gouldinga koje se donekle poklapaju u podjeli razdoblja i terminima
(37) – 1985. snimljen je istoimeni film s također istim redateljem, Srđanom Karanovićem
(38) – druga vrsta independenta u nas su off-filmovi – “snimani gotovo bez budžeta (tzv. “filmovi iz garaže”), neprofesijski realizirani kao potpuno privatni pothvati pojedinih filmofila” (Škrabalo, 2008., str. 144)
(39) – Bijela knjiga ili “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici te u javnim istupima jednog broja stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke” tekst je iz 1984. kojim su Stipe Šuvar i dogmatici iz SKH napravili listu od oko 200 nepoćudnih kulturnih radnika s citatima iz djela i intervjua koji su negdje objavljeni
(40) – navodim samo glavnu nagradu te one za režiju, scenarij i kameru
(41) – godine u zagradi odnose se na godinu filmskog festivala kad je osvojena nagrada, a ne na godinu nastanka filma
(42) – Zafranovićev film “Pad Italije” (1981.) dobio je Veliku zlatnu arenu, a on je za režiju filma “Večernja zvona” (1986.) dobio Zlatnu arenu; Grlić je dobio Zlatnu arenu za režiju filma “U raljama života” (1984.); Karanović je osvojio Veliku zlatnu arenu za film “Petrijin venac” (1980.) te Zlatnu arenu za režiju filma “Nešto između” (1983.); Marković je osvojio Veliku zlatnu arenu za filmove “Već viđeno” (1987.) i “Sabirni centar” (1989.); Paskaljević je dobio Zlatnu arenu za režiju filma “Poseban tretman” (1980.); Zalar je osvojio Zlatnu arenu za snimateljski rad u filmu “Nešto između” (1983.)
(43) – vani je bio još uspješniji – “Sjećaš li se Dolly Bell” dobio je Zlatnog lava (1981.); “Otac na službenom putu” Zlatnu palmu (1985.) te je bio nominiran za Oskara i Zlatni globus kao najbolji film iz ne-engleskog govornog područja; “Dom za vešanje” nagradu u Cannesu za režiju
(44) – 1996. srbijanska Filmska akademija ga je proglasila najboljim srpskim filmom svih vremena
(45) – za scenarij filma “Sabirni centar” (1989.) dobio je Zlatnu arenu

About Vedran Mikac (11 Articles)
Rođen je 25.08.1984. u Varaždinu. Drugu osnovnu školu i Prvu gimnaziju (opći smjer) pohađao je u svom rodnom gradu. U gimnaziji je povremeno pisao za školske novine. Akademske godine 2003./2004. upisuje dvopredmetni studij sociologije i povijesti (nastavnički i znanstveni smjer) na Filozofskom studiju u Zagrebu. Godine 2007. dobiva Nagradu za izvrsnost u studiju povijesti. Diplomirao je na Odsjeku povijesti (Od “Novog vala” do nove države: Odraz društvenopolitičkih promjena u Jugoslaviji 80-tih u glazbi i filmu, mentor prof. dr. sc. Ivo Goldstein) 26.09.2008. te stekao zvanje profesora sociologije i povijesti i diplomiranog sociologa i povjesničara. Nakon nekoliko mjeseci upisuje Poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu. Aktivno se koristi engleskim i njemačkim jezikom (posjeduje Njemačku jezičnu diplomu drugog stupnja Konferencije ministara kulture zemalja SRNJ-razina C1). Rekreativni je sportaš te je član Hrvatskog planinarskog društva MIV.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*